Na tri kilometra od Trebinja, u naselju Todorići prilično je živo. Uz lavež ženke šarplaninca po imenu Ara, kao kakvog dirigenta, nadovezuju se gakanje, gukanje, kukurikanje. Kunići se naravno ne oglašavaju, ali pomno posmatraju. Po koja mačka tek zaprede, dok umiva šape na suncem okupanom februarskom stepeništu porodične kuće Petkovića.

Veliko dvorište, još veća skupina raznih vrsta pernatih i krznenih životinja smjestila se pod plaštom palmi, koje je domaćin Ilija, s puno ljubavi sadio.

 „Najljepše je pod njima ljeti, da se duša odmori od napornog posla“, kaže nam, dok izlazi iz automehaničarske radionice, gdje smo ga zatekli. Zaista mu vjerujemo i kada nam kaže da nije lako ovoliki broj životinja čuvati i hraniti. A ima ih toliko, da im ni sam ne zna broja.

Krećemo se dvorištem sa čije svake strane je smještena i ograđena druga vrsta. Tu se nesmetano šepure mošunske patke, domaće bijele guske, te kunići – novozelandski čistokrvni bijeli, njemački šarac i divlji kunić sive boje, koji se ovdje doselio prije tri godine, koliko ima da ga je naš sagovornik nabavio.

Domaćinstvo Petkovića dopunjuju i raznolike vrste kokošaka: crni australop, talijanka - srebrna i jarebičasta, suseks, te tri križane vrste različitih boja, pijetlovi talijanci srebrni i jarebičasti, kao i japanske prepelice.

Priča nam Ilija, da je nekada njegovo imanje vrvilo i od morki, golubova i tuluskih gusaka, koje je, takođe, uzgajao iz hobija. Dočarava da se ovdje moglo vidjeti raznoraznih boja perja i uživati u svakodnevnom lepetu njihovih krila.

„Bilo ih je koliko hoćete. Ali otkad sam u penziji broj životinja sam smanjio. Ne može se sve stići, a nije ni finansijski lako. Bude mi počesto žao što sam ih se morao odreći“, izgovara ovaj, po zanimanju automehaničar i nekadašnji šef servisa u preduzeću „Autorad“, gdje je zaradio penziju.

Pitamo ga zašto baš ove životinje kao hobi? Odgovara, sve je počelo još prije trideset godina, kada je odlučio da od uzgoja peradi i prodaje jaja dodatno zaradi. Istina, počelo je s tom namjerom, a ispalo da se ni jedan novi dan više ne može zamisliti bez ovog društva.

„Teško ih jeste održavati, ali me ispunjavaju. Kad izađem iz radionice i čujem ih da pjevaju odmah mi je lakše. Kad se izležu mladi, to je pravi doživljaj gledati da se rađa novi život. Osjeti čovjek maksimalno zadovoljstvo! Nije to samo što znam da ih imam dosta i da mi donose prihod, nego unose radost, kao i svako živo biće“, priča nam ovaj ljubitelj životinja, dok u rukama umiruje bijelog kunića, pomalo uplašenog od naše posjete, te objašnjava – „To je zato jer vas ne poznaje“.

Prepeličija jaja - vlastiti uzgoj

Kako kaže, prije njega se niko u porodici nije bavio uzgojem ovakvih i ovolikog broja vrsta životinja. Ponosno ističe da je svaku koju ima kupio, izuzev psa, koga je dobio na poklon iz uzgajivačnice u Sarajevu. Konstatujemo da je ovo prilično neobičan i rijedak hobi. Ilija dodaje i skup.

„Kad se sjetim koliko sam prije obilazio sajmova po Srbiji ili Bosni i Hercegovini, samo da bih kupio kunića, vjerujte ni sada ne smijem reći koliko sam ih plaćao. Rekao bi neko da nisam normalan. Isto je bilo i sa drugim životinjama. Ali, bez obzira na cijenu, nisam se dvoumio“.

Pojedine vrste koje ima, vode porijeklo i iz nekih dalekih zemalja. Ilija ih je, ipak, nalazio širom bivše Jugoslavije. Držao je dugo godina i kuniće orijaše, velike i do devet kilograma težine. Kako ih je teško održavati, opredijelio se za drugačije rase kunića svih boja, koji rastu od tri do pet kilograma težine.

„Svi žive u odvojenim boksovima. Često ljudi svrate, dovedu djecu da im pokažu ove umiljate životinjice. E onda nastane pravi urnebes! Djeca oduševljeno skaču po dvorištu, sva u čudu. Traže da ih pomaze. Dam im, ali kratko, jer se kunići uznemire, uplaše. A nije mi milo kad ih vidim takve. Ne volim ni da ih neko mnogo gnjavi. S druge strane me raduje kada vidim da ima djece koja se s ljubavlju i pažnjom ophode prema životinjama. E i zbog toga me ispunjava što ih imam ovoliko, pa koliko da košta, neka košta“, odmahujući rukama u vazduh, reče nam ovaj čovjek smirenog pogleda, kakav posjeduju pravi zaljubljenici u prirodu i njen ritam.

Kad ne može sve da stigne sam, pomažu mu supruga i sinovi, a dok se nije udala, kaže, rado je to činila i kćerka. Od svega ga najviše raduje što je ljubav prema životinjama prenio na vlastitu djecu, te što životinju nikada nije udario niti pomislio na to.

Zagazivši u sedmu deceniju, Ilija je i dalje aktivan u zanatu automehaničara. Vitalnim ga drži činjenica da je pola svog vijeka posvetio životinjama i neuobičajenom hobiju, ali i samom načinu življenja, spontano oplemenjenom nekim drugačijim vrijednostima. Zato nismo iznenađeni kada nam kaže da se sa svojim životinjama rado i popriča.

„Kad ih hranim ili ovako u prolazu, kad ih samo obiđem, volim po koju razmijeniti s njima. To može razumjeti samo onaj ko živi sa životinjama. Kad se kote kunići uvijek sam tu da im pomognem. Stignu me emocije kad oni mali dolaze na svijet. Iznova je kod nas ovdje velika radost“.

U to smo se uvjerili i sami vidjevši guske koje se slobodno šetaju livadom, pijetlove zajedno ograđene a da se ne tuku, kuniće kako nam prilaze i dopuštaju da ih pomazimo i, naravno, Aru, ženku šarplaninca očiju razigranih kao u voljenog djeteta.

Iako nadomak grada, živi se ovdje polako i mirno kao da je negdje miljama daleko. Stiže se sve, a ponajviše biti u istinskoj harmoniji s prirodom.

Moji Srpski visokoletači

Među brojnim vrstama životinja, Ilija Petković sjetno priča o onima koje je najviše volio.

„Imao sam nekada i golubove, letače. Napravio im veliki golubarnik. Bilo ih je preko trideset. Dugo sam ih držao i uživao gledati njihov let. Posebno Srpskog visokoletača, bijelog, veoma cijenjenog među odgajivačima kod nas i u svijetu. Kad bi se on vinuo u visine to bi bio prizor i za oči i dušu! Međutim, nisam mogao da se izborim sa jastrebovima, koji su samo vrebali kad će mi kojeg goluba uloviti. Vidiš odjednom peruške padaju s neba... nisam više imao srca to da gledam. Neke sam prodao, neke poklonio. I sada mi je žao što ih više ne držim, ali po njih je bolje tako“.

Pilići u sred zime

Rijetko se desi da se pilići izlegu tokom zime. Na imanju Petkovića, izgleda, sve je moguće, pa se tako polovinom januara ove godine, na temperaturi ispod nule izleglo njih šestoro. Uz kokoške koje legu piliće, Ilija ima i koke nosilje, a jaja su u bijeloj ljusci. Kupuju ih ljudi svakodnevno, a ne može ih nadodavati pred Vaskrs, jer su lijepa za ukrašavanje. Traže ovdje i jaja japanske prepelice, koja su izuzetno zdrava.

„Čitao sam o tome, malo istraživao i odlučio da i za japanske prepelice nađem mjesta na imanju. Iznenadio sam se kada sam saznao koliko u ovolišnom jajetu ima zdravlja. Napravio sam kaveze i polako krenuo i sa tim. Kad ima mjesta za ovolike životinje, ima vala i za male prepelice“.

Uz Aru je sve lakše

Ilija sa šarplaninkom

„Ara je pravi čuvar na imanju, ali Boga mi i pravi prijatelj. Dugo je kod nas i otkad je tu nema lisica ni pasa lutalica da kolo vode. Prije se od njih nije moglo ostati. Ali sad Ara čuva, a mi nastojimo da joj za vjernost uzvratimo ljubavlju, što više možemo“, govori Ilija, dok se njegova šarplaninka propinje na zadnje šape i razigrana od sreće skače po dvorištu, kao da zna da je upravo dobila najljepšu nagradu, pohvalu kao zalog bezrezervne ljubavi.