Pčelarske porodice: U pčelinjaku je najteža samoća

Bojali se njihovog zujanja ili ne, strepili od njihovog ujeda ili ne, moramo priznati da su pčele fascinantna bića. Tvrde to svi pčelari sa kojima smo do sad razgovarali pa i Nikola Barzut, dvadesetosmogodišnjak sa Ivanice.

Mlad po godinama života, ali već iskusan u pčelarstvu. Tako bismo mogli opisati ovog crnokosog mladića koji se svakodnevno druži sa osamdesetak pčelinjih društava. Na pitanje otkad pčelari, Nikola kaže: „Odavno!“

„U osnovnoj školi, sa nekih 12, 13 godina, već sam bio ‘pravi’ pčelar jer sam već tada imao svoje košnice. Za sve je ‘kriv’ moj komšija Neđo Bašić. Komšija Neđo je, kad smo moj drug i ja imali šest-sedam godina, donio jedan nukleus i poklonio nam ga. Nama, djeci, je to bilo zanimljivo pa smo se stalno vrzmali oko te male košnice, igrali se, nismo bježali od pčela… i valjda sam tako i zavolio pčelarstvo“, započinje naš razgovor Nikola Barzut tvrdeći da ga je jedan doktor u trebinjskoj Hitnoj pomoći podstakao da postane pčelar.

Priča nam kako je, dok je bio još u osnovnoj školi, doživio da ga ujede pčela u unutrašnost usta, za nepce. Majka ga je odvela doktoru, a doktor je rekao: „Može ti slobodno biti pčelar! Nije mu ništa! Ništa mu ne treba sem malo leda“.

I tako je već sa 12 godina kupio prva tri roja. Zanimao se oko njih. Učio. Radio. Napredovao iz dana u dan, a onda sa 17 godina upisao kurs pčelarstva.

„Predavao nam je Radivoje Maksimović uz pomoć braće Kažović. Imali smo teorijski dio, ali i praktičnu nastavu u selu Dubočani, na pčelinjaku braće Kažović. Nas tri druga smo završili taj kurs i poslije toga sam ozbiljnije počeo da se bavim pčelarstvom. Dostigao sam broj od  80 pčelinjih društava i namjera mi je da već ove godine proširim pčelinjak“.

Nikola se sprema za novu sezonu

Nisu Nikolini direktni preci imali velike pčelinjake, ali pamti on da je uvijek uz kuću na Bobanima bila po koja košnica. Kroz širok osmijeh, priča nam da postoji izreka: „Čim si sa Bobana, moraš biti pčelar!“ Pa je, kaže, valjda, i on morao nastaviti tu spregu pčela i Bobanaca. Prije pet šest godina je kupio vlastiti kamion pa sad i on seli pčele od Bobana, preko Popovog polja, do ujaka u selo Morče, pa na Korita.

„Pomognu mi rođaci i drugovi. Uvijek mi izađu u susret. Iako se ostali pčelari žale da nude silne pare, ali ne mogu naći fizičke radnike za utovar i istovar košnica, ja s tim nemam problema. Imam sjajnu ekipu. Čak imam i par momaka koje sam molio da mi pomažu oko selenja i vrcanja meda, a koji su uz mene zavoljeli pčele i ja sam im dao prve rojeve. Poslije su oni još dokupili i hvala Bogu odlično napreduju“, vidno zadovoljan što mu i drugari postaju ‘ozbiljni’ pčelari, mladi pčelar priča brojne zajedničke anegdote.

Nikola Barzut je nezaposlen. Strpljivo traži posao, ali nije klonuo duhom. Pčelarstvo mu je trenutno jedini izvor prihoda. Posljednje dvije godine su bile, i te kako, medonosne pa je uspio da nabavi dosta nove amabalaže i da prošiti pčelinjak. Zahvalan je majki Biljani i sestrama Dragoslavi i Milici koje mu pomažu prilikom vrcanja, pranja tegla, lijepljenja etiketa.

Med se može dobro prodati, tvrdi Nikola.

„Sarađujem sa ‘Hercegovačkom kućom’ od prvog dana, a prodajem med i u privatnoj režiji. Prezadovoljan sam saradnjom sa Agrarnim fondom i ‘Hercegovačkom kućom’. Ispoštovali su sve dogovore. Godine 2017. dobio sam mini grant u iznosu od 1.000 maraka od Agrarnog fonda. Da se razumijemo, dobio sam taj novac u materijalu, u košnicama. I to mi je baš valjalo“, rekao nam je Nikola i priznao da bi, ne samo njemu, nego i mnogim pčelarima dobro došla slična pomoć.

Saznajemo i da je Nikola prije par godina počeo da učestvuje na sajmovima pčelinjih proizvoda. Do sad je učestvovao u Trebinju, Ravnom i Sarajevu. Iskustva su mu pozitivna i već se raspituje gdje je sljedeći sajam iako se najviše orjentisao na proizvodnju čistog meda, te u manjim količinama meda u saću i propolisa.

Zapečaćen ram je uvijek razlog za osmijeh

Nikolu smo zatekli u radionici. Priprema se za novu sezonu. Sklapa i kuje ramove, uvlači žicu, farba kocke i podnjače da sve to bude spremno, jer planira proširenje pčelinjaka.

„Planiram da proizvedem još rojeva. Već imam iskustva u tome. Dosta sam razrojavao sa mojim komšijom Neđom Bašićem i sad dosta radim s tetkom Dušanom Drapićem. Našli smo neki naš sistem za razrojavanje. Takođe, matice svoje proizvodimo. Odabiramo najbolja društva. Vodim se savjetima starih pčelara da od najboljih društava treba praviti rojeve kao i proizvoditi matice“, rekao nam je Nikola priznavši da se ipak za nijansu više oslanja na sopstveno iskustvo i savjete iskusnih pčelara, a malo manje na internet i ostale moderne tehnologije.

Nismo htjeli da mu smetamo. Bili smo tek toliko da saznamo kakvi su planovi jednog ozbiljnog mladog čovjeka, a on je uvjerljivo rekao: „Ne prekidam. Ne smanjujem. Nadam se zaposlenju, čini mi se da bih rasterećenije ulazio u pčelinjak. Ovako, trenutno, ulaganja su velika. Posljednje dvije godine je fino medilo, ali isto tako može da se desi loša godina pa treba premostiti, ali nadamo se – biće dobro“.

Matica „TIHE SMJENE“

Nikad neću zaboraviti dva savjeta. Prvi je pokojnog Sava Bašića koji mi je rekao: „Zapamti Nikola, samo jako društvo može donijeti med! Ako je slabo društvo, džaba da pored teče meda rijeka, ona to ne može donijeti“. I to je stvarno tako!

Drugi savjet mi je dao čovjek od koga sam kupio prve rojeve. To je Neđo Bašić. On mi je savjetovao da je najbolja matica „tihe smjene“ odnosno kad pčele same promijene maticu i kod mene se pokazalo da je Neđo bio potpuno u pravu. Prosto sačekam da pčele same promijene maticu. Jest da jednu godinu ta matica možda kaska dok one ne primijete da je ona više stara, ali kad se dobije matica „tihe smjene“ ona je stvarno kvalitetna.

Na samoću ne mogu da se naviknem!

„U ovom poslu ne volim ako sam sam, a imam čitav dan posla u pčelama. Sve ostalo mogu podnijeti pa čak i topljenje voska, koje je, znaju svi pčelari, jedan od najružnijih dijelova pčelarenja. Ispočetka nisam volio ni ubode, ali sam se u međuvremenu navikao. Bilo je u jednom danu i po stotinu uboda.. Ne smeta mi ni to. Na samoću u pčelinjaku jedino ne mogu da se naviknem“.

Jelena DANILOVIĆ/ Glas Trebinja