Vratili smo se na posao skoro ćutke i nekako utučeni, poraženi a sam Parež je ostao sam, utonuvši ponovo u miran i spokojan sam sa svojom Trebišnjicom , s kojom je, eto, decenijama pojio gladan i žedan hercegovački krš...
Sjeni svojih predaka Anđi i Peru Parežanin
AKO ne sudbina, ili pak hercegovačko breme jedinca, šta onda može da zavede mlada čovjeka da napusti fakultet i obre se u tuđem gradu, u stranoj sredini i započne nešto što su tada zvali “dobar život”? Čak ni poslije više od trideset godina nemam jasan odgovor na ovu možda vječitu dilemu. A bilo je baš tako te 1983. godine kad je započelo skoro deceniju dugo putovanje, svakodnevno iz Trebinja (s ćoška međ' hotelom Leotar i zgradom HET) do klisure pod branom Grančarevo, kako su popularno zvali ovaj hidroenergetski objekat. Putovanje koje je trajalo iz dana u dan, iz godine u godinu, dok jedan dan nijesmo postali nepotrebni. Nevjerovatan ambijent, jako uska kamena klisura, nadvišena brdima Crkvina i Glumina, i moja kancelarija na brani Grančarevo na drugom spratu, koju ću nešto kasnije dijeliti s Rašidom Erkočevićem.
Lokalitet HE PAREŽ prije i poslije potapanja[/caption]
ETO, jednog tmurnog prijepodneva, neko mi zakuca na vrata kancelarije iz koje se kroz ogromne prozore moglo vidjeti samo stijenje i uglavnom komadić kristalno plavog neba zemlje Hercegove.
BIO je to Jovo Daković, strojar HE Trebinje I i jedan od veterana hidroelektrana na Trebišnjici. Ponudio sam mu kafu i da sjedne, ali je oboje zamijenio pričom. Nije mu trebalo mnogo da me ubijedi da mu se pridružim da odemo do napuštene hidroelektrane u mjestu Parež, jer se ovakva prilika rijetko ukazuje: akumulacija Bileća prazna a Trebišnjica, koja će za samo par dana potom poplaviti turbinski nivo HET I, bila je skoro beživotna i vijugala je u svom koritu.
ČUO sam za hidroelektranu u Parežu ali nijesam imao čistu sliku kamo nas vodi ova pustolovina. Od našeg HTZ-ovca Benjamina Čustovića uzeh par gumenih čizama od kojih je jedna ostala u blatu i škripu, tu podno Oskultacije, i plavi HTZ mantil, te Jovo i ja krenusmo ka, kako kažu, nekad prelijepom Zarječju, a već tih 1980-tih godina, nažalost, ka kamenom bespuću, vodom izlokanom i muljem zalivenom.
Na samu branu Grančarevo, tj. na njenu krunu, odvezli smo se bijelim “fićom” smjenskog osoblja HE Trebinje I, a potom se pješke zaputili pored stare fabrike betona i obroncima Simove gradine, kako mi je Jovo usput tumačio.
Oštre litice saprata hercegovačkog kama su skoro prijetile a jako teško se bilo kretati po tom klizavom i strmom terenu, pogotovu onima koji, sem asfalta, ne znaju za drugo.
HE PAREŽ: Jovo Daković, Rajko Parijez, Đuro Miholčić, Mladen Jokanović (stoji) i Dragan Kovandžić)[/caption]
DOSTA neprohodan predio, ali, poslije napornog pješačenja, obreli smo se pred oronulom zgradom koja je zjapila u bespuću podno uzvišenja Kita, tik uz Trebišnjicu koja u tom trenutku i nije ličila na sebe.
Elektana se nalazi(la) na desnoj obali Trebišnjice a mostom je bila povezana sa drugom obalom, gdje je nekad bila željeznička stanica Parež, na pruzi Trebinje-Bileća, koja je vodila iz Bileće ka Nikšiću i dalje.
Sve je odisalo nekom avetinjskom tišinom i izgledalo beživotno. Hidroelektrana sa svim svojim pristupnim objektima, oronulim mostom na kojem je nakrivljen ležao transformator američke kompanije „Vestinghaus“.
ZAGAZILI smo u unutrašnjost zgrade, otežano hodajući po podu elektrane s crno-bijelim domino pločicama, prekrivenim debelim slojem mulja od oskudne hercegovačke zemlje, sprane s okolnih škrapa i kamenih litica.
Nevjerovatan prizor, ostaci turbina, generatora (jedna od četkica koju sam uzeo, ostala je u mojoj kancelariji), radionica sa stolovima i strojara na koju je Jovo bio ponosan, pričajući o danima kad je ovdje vladao život. Po izlasku, pred nama je stajala beživotna rijeka s pogledom na pareške kose i transformatorom na dobro istruljenom mostu, koji je, kako Jovo reče, trebao završiti na trebinjskom otpadu ali ga je spasio polomljeni most.
Elektrana sa pristupnim mostom - u pozadini se vidi pruga Trebinje - Bileća[/caption]
VRATILI smo se na posao skoro ćutke i nekako utučeni, poraženi a sam Parež je ostao sam, utonuvši ponovo u miran i spokojan san sa svojom Trebišnjicom, s kojom je, eto, decenijama pojio gladan i žedan hercegovački krš.
Ali, eto, imao sam čast i sreću vidjeti i dotaći elektranu u Parežu, za koju uglavnom nit znaju a neko vrijeme nijesu ni “željeli” da znaju ili to nije trebalo znati.
TO što je jedan dio sage o ovoj jedinoj hidroelektrani sagrađenoj u Kraljevini Jugoslaviji (od 1918. do 1941), koja je oteta od zaborava a priča izvađena iz dubina miruške akumulacije, treba zahvaliti nikom do nekad njenom zaposlenom gospodinu Mladenu Jokanoviću, koji u svojoj knjizi “Elektrifikacija Trebinja”, objavljenoj u Trebinju 2001. godine, otkriva tajne u nekoliko perioda:
- od 1938. kada je nastala Hidro Električna Centrala Ministarstva Saobraćaja, kako se centrala u Parežu originalno zvala, kao prvjenac u elektrifikaciji Bileće, Trebinja, itd. pa sve do 1941. kad je onesposobljena i djelimično oštećena.
- od 1945. kada je obnavljana u nekoliko navrata, što sopstvenom, što inostranom pomoći, pa do 1955. kada počinjeda gubi značaj, jer su na pomolu novi planovi u obnovi tadašnje mlade SFRJ,
- od 1955. kada započinju novi projekti pa do konačnog prestanka rada i njenog zatvaranja 1967. godine.
LJUBAZNOŠĆU prijatelja, a autorevog sina Nebojše, došao sam do teksta ove interesante knjige, koji daje neke datelje i pregled pionirskih dana energetike u Hercegovini i Južnoj Dalmaciji.
Bilo bi neprimjerno da pišem o čemu je gospodin Jokanović već dovoljno napisao, pa savjetujem svima koji su zainteresovani za subdinu Trebišnjice i “rane radove” na elektrifikaciji tadašnje Jugoslavije, da pročitaju ovo nadasve detaljno i originalno štivo.
No, nadam se da mi neće biti zamjereno ako citiram neke dijelove Jokanovićeve priče, u čijem se prvom poglavlju kaže:
“Jugoslovenske željeznice sagradile su 1938. godine hidroelektranu u Parežu, na rijeci Trebišnjici, oko 15 km uzvodno od Trebinja, instalisane snage 2 x 225 kVA, 400 V, sa transformacijom 0,4/15 kV. Elektro-opremu isporučila je firma „Elin“ - Austrija. Hidromehanička oprema je firme „Andric“ Grac. Elektrana je bila namijenjena za snabdjevanje energijom, prije svega, pumpnih postrojenja za napajanje vodom parnih lokomotiva u Trebinju, Bileći i Petrovićima (na željezničkoj pruzi Trebinje-Bileća-Nikšić).
Jovo Daković, Stanko Sorajić, Milivoje Čučković i Rajko Parijez[/caption]
NESUMNJIVO da je gradnjom ove elektrane Ministarstvo saobraćaja prvenstveno imalo za cilj obezbijediti energetske izvore potrebne za normalno funkcionisanje željeznica u ovom dijelu zemlje (tada Zetska Banovina) a osobito snadbijevanje vodom koja je bila glavni energent tadašnjih tehnologija, korištenih u željezničkom saobraćaju.
Tom prilikom je obnovljeno i nekadašnje postrojenje za vodosnabdijevanje na vrelu Trebišnjice u Bileći, koje je originalno sagradila A-U monarhija u XIX vijeku.
U sastavu istog projekta, tadašnja Kraljevina je izgradila i prugu. Željeznička stanica u Parežu (kao i most preko rijeke) elektrificirani su 1938. godine sa prekidima od 1941-1945. godine.
ISTODOBNO iz ovog prvog elektroenergetskog izvora, koji će očigledno biti dovoljan tadašnjim socijalno-ekonomskim zahtjevima ovog kraja, snadbijevane su jedino gradske zone Bileće i Trebinja, a vjerujem da su vrijedni mještani sela Dubočani, a neki zaposleni u gradnji ovog objekta, “rastegli” mrežu od elektrane do svojih kuća u selu Dubočani.
Jer elektana je svojom instalisa nom snagom, te vječitom i neiscrpnom Trebišnjicom, omogućavala i znatne rezerve, a energija je prenosena do Bileće i Trebinja dalekovodima napona 6 kV. Od njene gradnje, brigu (nadzor,upravljanje i održavanje) o ovom, za to doba visoko automatizovanom energetskom objektu, vodile su Jugoslovenske željeznice, a Stefan Kaufman i Stanko Sorajić s pomoćnicima su bili tadašnja posada ove elektrane.
Centrala u Parežu - osoblje u generatorskoj hali[/caption]
KAKO to obično biva, sreća i vrijeme napretka, periodično zaobilaze Balkan, te će raspad tadašnje države ostaviti traga i na ovom, za to područje vitalnom objektu, koji će ostati paralisan za vrijeme drugog svjetskog rata.
U izvještaju oficira NDH V. Kuresića od 9. novembra 1941. godine,stoji da su munjaru tj. hidroelektranu napali partizani Grahovsko-banjanskog odreda i odreda L. Vukalović, dana 6. novembra, čemu je prethodio napad na voz oko 11 sati.
Prilikom napada porušen je i most u mjestu K(b?)orova luka koji je navodno već bio oštećen a sama elektrana je oštećena, opljačkana te samim time onesposobljena za rad, čime će cijelo područje ostalo bez električne energije. SUDBINA ovog objekta bila je petogodišnja čama jer u vrijeme rata se ne gradi ništa.
Ipak, nekako je preživio rat i razaranja a po stvaranju nove zemlje početkom 1945. godine, u periodu poslijeratne obnove, pristupilo se opravci postrojenja centrale, koja mijenja svoje vlasnike i dobija svojenovo ime HE PAREŽ, te novi natpis na centralnom dijelu zgrade koji će zamijeniti stari natpis, koji je uklonjen s lijevog bloka.
U RATOM opustošenoj zemlji, s oskudicom kadrova, popravke i sanaciju šteta na eneratorima i turbi nama obavila je "Elektroprivreda BiH" iz Sarajeva.
Strana pomoć je naravno došla kud drugo nego kroz tada narodu dobro poznatu UNRU (Uprava Ujedinjenih nacija za pomoć iobnovu), koja je obezbijedila i transformator 15(10)/0,4 kV, 400 kVA proizvodnje čuvenog „Vestinghausa“.
Ovim transformatorom je napajan novi 15 kV dalekovod koji će početkom 1947. dovesti električnu energiju u Trebinje. Sljedeće godine u pogon ulazi i drugi generator ali sve su to godine koje nijesu ničim odavale pouzdan rad elektrane a da se ne govori od stabilnom napajanju električnom energijom u ovom regionu.
Obnovom hidroelektrane, željeznička stanica je ponovo priključena na mrežu.
Osoblje uz mašine i komandno-razvodnu tablu[/caption]
ZA RAD i nadzor HE Parež upošljavano je uglavnom lokalno stanovništvo: Stanko Sorajić, poslovođa; mašinisti: Rajko Parijez, Rade Popović i Miro Sredanović; Jovo Daković od 1948. godine; pomoćni mašinisti: Todor Janković, Krsto Mulina i Božo Mulina. Kasnije mašinista je bio Rade Pejović i pomoćnik Dušan Mulina.
Što zarad socijalnih prilika, što zarad raznoraznih ekonomskih interesa, HE Parež nije mogao ostati tu gdje jeste, jer nije imao vlasnika.
Posljedice toga dovode da kao siroče prelazi iz ruke u ruku.
Kako će mu 1946. godine biti određeno da pripada Komunalnom preduzeću u Trebinju, tako će dvije godine kasnije preći u ruke tek osnovane Elektro BiH, takođe smještene u Trebinju. Naredne 1949. godine seljakaju ga od Električnog preduzeća pa do tadašnjeg industrijskog prvjenca Hercegovine, Industrije Alata, koja će ga u svom vlasništvu (1953-1957) tehnički unaprijediti.
KOMUNISTIČKA floskula industrijalizacija + elektrifikacija = socijalizam, je hvatala maha u tadašnjoj državi, pa je HE Parež ušao u nov period obnove kako bi služio Industriji alata kao dopunski izvor energije.
Te 1955. godine elektroenergetski sistem dobija prinovu u 35 kV dalekovodu Bileća-Dubrovnik a njime će se iz HE Jablanica snabdijevati cio ovaj region. Ti novi planovi ostavljaju pečat na rekonstrukciji i proširenju HE Parež, koja nikad nije realizovana u onom planiranom obimu.
VEĆ se nadziralo da HE Parež gubi utrku sa novim vremenima koja će ga dovesti do konačnog zatvaranja 11. novembra 1967. godine jer se nad zavođskim nebom već nadvijao veliki potop.
Od njega su se zadnji oprostili Jovo Daković - poslovođa, Miro Sredanović i Rade Pejović - mašinisti, Krsto Mulina, Todor Janković i Spasoje Janković - pomoćni mašinisti, od kojih će neki nastaviti svoj rad u pogodnima HE Trebinje I.
Bilećka akumulacija je potopila cio region i sam HE Parež i njegova postrojenja a samo jedan mali dio opreme je prenesen u hangare HE Trebinje I.
A drvena grabova motka, kojom se po priči Mira Sredanovića vozila frekvenca i kočio agregat HE Parež, je završila u alatnici HET I, kao suvenir.
HE Parež – centrala, munjara ili/i hidroelektrana, svakome je izgleda smetala, jer svak je, čini se, gledao da se je kloni. Nije pomoglo da ljudski razum prihvati ideje o očuvanju, brizi i poštovanju za ono što je sagradio neko da bi pomogao drugima.
SVOJEVREMNEO sam, kao zaposleni u ABB, putovao u skandinavske zemlje gdje su mi s ponosom moje kolege pokazivale njihove stare elektrane koje još rade. I danas im se, uz dužno poštovanje, divim zbog toga.
No, ipak mi je na neki način žao da u Zemlji Hercegovoj (čiji su dvori tu baš povrh HE Parež na brdu Grad) tome nijesu skloni, niti bili, niti jesu, pa nije pomoglo da ni zaživi ideja iz nekih ranih 1950-tih čiji je tvorac univerzitetski profesor dr Šlebinger o gradnji tri hidroelektrane na jednoj od pritoka Trebišnjice rijeci Sušici.
PAREŽ JE PREŽIVIO RAT ALI NIJE MIR!?
KAKVA je to tajna veza Pareža i Trebišnjice da ih ostavi zajedno, zajedno jedno uz drugo, Andric, Elin ili pak Vestinghaus? Odgovore neka traže sledeće generacije ali sve je zajedno zagrljeno ostalo u vodnom ambisu a da ne bude preneseno u Aranđelovo.
Da li je moglo i trebalo drugačije?
Da je moglo i bilo bi. A da je trebalo, vjerujem da jeste.
Jer na hercegovačkom kršu se ne može (pre)živjeti bez TREBIŠNJICE!
PIŠE: Dragan D. Tabaković (Izvor: autor i “Osvit”, br. 27)
