„Kad sam ja bio dijete u Trebinju je svaki muškarac igrao lopte, fudbala. To si morao. Prosto je bilo tako. Mogao si ti šta hoćeš i kako hoćeš, ali to si morao. Neshvatljivo mi je da danas djeca idu u privatne škole fudbala, da roditelji plaćaju treninge, a nekad je svaka livadica, svako dvorište bilo puno. Svuda se igrao fudbal pa i na ulicama, jer su automobili rijetko prolazili. Kako bi ti dječaci stasavali, talentovane bi 'kupili' u fudbalski klub, a danas  kad prođeš kroz Hrupjela, Police... kao da niko ne živi. Niti ima djece s loptom, niti se čuje graja, niti se cijepaju drva.... ne liči ovo Trebinje na nekadašnje“, s nostalgijom u glasu započeo je naš razgovor primarijus dr Uglješa Anđelić, poznati trebinjski ortodont prisjećajući se djetinjstva i odrastanja u Kršu, dječačkih nestašluka u osnovnoj školi i gimnaziji i dana na Stomatološkom fakultetu u Beogradu...

„Rođen sam u trebinjskom naselju Krš 1937. godine. Ovdje sam završio osnovnu školu i gimnaziju, a Stomatološki fakultet u Beogradu 1962. godine. Bio sam stipendista Industrije alata i tu sam radio kao stomatolog  do 1976. godine kada sam konkurisao za specijalizaciju. Izabrao sam ortodonciju. Poslije 13- 14 godina rada u Industriji alata, specijalizirao sam i 1979. godine prešao sam da radim u Dom zdravlja. Radio sam i kao  stomatolog, ali i kao direktor Doma zdravlja u našem gradu“, nastavlja dr Anđelić čije ime Trebinjce asocira na aparatiće za ispravljanje zuba, ali i sport, jer je osvjedočeni sportista našeg grada.

Još u gimnazijskim danima počeo je plivati u Plivačkom klubu „Leotar“, a onda se priključio i vaterpolistima.

„ Ne sjećam se tačno kad je osnovan plivački klub. Nije to počelo s mojom generacijom. Mislim da je moj rođak Ljubiša, a on je stariji, bio prva generacija. Ja sam počeo plivati u završnim razredima gimnazije 1954-55. godine, a zatim smo narednih desetak godina igrali i vaterpolo“, s osmijehom na licu evocira uspomene na „borilište“ kako on zove plivalište i čuveni „Start“, koji je, gle, slučajnosti danas jako blizu njegovog stana i pokazuje nam „noćnu“ fotografiju prepunih tribina i publike u čamcima. Zaista, grandiozno izgleda pod svjetlima.

„Moram vam reći da nas je publika nekad ohrabrivala, a nekad nam se i rugala. Takođe, treba da znate, da na fudbalske tribine nisu išle djevojke ili možda rijetko, a na plivalištu je vrvilo od njih. Ovo kažem objektivno. Takođe, plivanjem se već tada bavilo dosta djevojaka u Trebinju. I šta je zanimljivo, u plivanju nam je glavni rival bio mostarski „Velež“. Oni su odlično plivali, ali njihov trener, neki Govedarica iz Nevesinja, nije znao da pliva. Zamislite trener plivača nije znao da pliva, ali je bio vrlo disciplinovan i sve ih je naučio da plivaju po propisima, svi su plivali jednako i vrlo brzo su bili jedan od najboljih klubova u Jugoslaviji, a kod nas u „Leotar“ su dolazili dječaci i djevojčice koji su već znali da plivaju. Naučili su u svojim mahalama. Svaki dio grada je imao svoje kupalište. Npr. ja iz Krša se nisam kupao u Bregovima. Mi smo se kupali kod Kule. Nismo ratovali, ali nismo se ni miješali. Kad bi se zaljubljivali onda bi tek išli na 'komšijsko' kupanje“, nastavlja da nam pripovjeda ovaj svjedok rasta i razvoja Trebinja koliko su čarobna bila kupališta na modrozelenoj ljepotici i iskreno priznaje da su Banje bile najelitnije kupalište.

Smije se dr Anđelić dok nam priča da u njegovim uspomenama Trebišnjica nije hladna, ali da su se njihovi rivali često žalili na temperaturu vode. Naročito oni sa mora, sa Jadrana dok su po njegovim riječima Bosanci bili prekaljeni.

„U Trebinju nije postojao bazen, a ni u većini gradova u Jugoslaviji, a na Trebišnjici se nije moglo trenirati zimi. To je bio naš najveći problem. Mi bismo počeli trenirati kad završe ispitni rokovi u junu, a rivali sa mora su već tada uveliko bilo uigrani. Nas pet šest iz kluba koji smo trenirali u Beogradu, išli smo na bazen da treniramo, ali treba pomenuti da ni u Beogradu tada nije bilo mnogo bazena. Međutim, imali smo odlične trenere koji bi nas brzo vratili u formu“, dodaje doktor i kao da je juče bilo, pamti svaki detalj nemilog događaja kad su na jednoj utakmici popustile tribine i publika najvećim dijelom propala u Trebišnjicu. Sva sreća, povrijeđenih nije bilo.

Dr Uglješa Anđelić kroz cijeli naš razgovor se pita kakav entuzijazam je bio u to vrijeme, jer svake godine kad bi nadošla voda, start je trebalo skloniti, a onda opet u junu ponovo napraviti. Po njegovim riječima, tolika volja i upornost su bili znak jake i kvalitetne uprave kluba.

„Danas se vrlo često spominju samo igrači, takmičari, plivači i vaterpolisti, ali ja mislim da su veće zvijezde bili ti koji su to pravili i održavali“, baca svjetlo na one koji su bili iza tribina i oko plivališta dr Anđelić.

Još kao student Stomatološkog fakulteta u Beogradu, Uglješa je zavolio borilačke sportove. Na prvom mjestu džudo. Danas zvuči čudno, ali tada se za ove sportove u Trebinju nije znalo, a po Anđelićevim riječima ni u Beogradu, ni u Jugoslaviji. Sredinom pedesetih polako su se počeli formirati borilački klubovi u Beogradu pa je i on počeo trenirati novi i do tada nepoznati sport. Prioritet mu je bio fakultet, vrlo zahtjevan, ali je ulagao velike napore i prelazio s jednog na drugi dio prestonice ne bi li savladao što više džudo tehnika. Nakon diplomiranja vratio se u rodni grad i shvatio da mu fali taj sport.

„U gradu više nije bilo plivanja i za većinu nas je nastajala praznina, sportska praznina. Tada smo, grupa entuzijasta i ja, formirali džudo klub „Leotar“. Nezahvalno je pričati o imenima. Plašim se da ću nekoga zaboraviti, a to nikako ne želim, jer je prošlo 5o godina, a i mnogi više nisu među živima. Ono što želim pomenuti je činjenica da nije bilo sale, strunjača, ... a i zimi bi svi koji bi mogli trenirati odlazili na fakultet. Tako smo kuburili do 1966. kada su se, što bi rekli, sve kockice poklopile. Bilo je profesora koji su željeli da rade s djecom, prirasla je grupica mladih koji su se zagrijali za borilačke sportove i onda smo počeli sa treninzima u školi kod crkve. Profesor Selimović nam je davao ključ, a potrefilo se i da je u kasarni bio jedan zastavnik Vlasta, koji je bio zadužen za policijsku četu.  On je imao kimona, strunjače, razumio se u sport. Opet, s druge strane bila je grupa njih koji su studirali u Sarajevu i tamo trenirali džudo kao ja u Beogradu. Onda, što je najbitnije imali su vezu sa Džudo savezom Bosne i Hercegovine. To se nije moglo preskočiti. Prednjačio je Eši – Esad Arnautović. On je uspostavio kontakt sa Savezom, a mi smo imali vezu sa Beogradom i tako počinje Džudo klub „Leotar“. I posebno želim da pomenem novinare, koji su srećom bili u u upravi i plivačkog, a kasnije i džudo kluba, poput Ranka Andrića, Seja Demirovića i brojnih drugih okupljenih uglavnom oko 'Glasa Trebinja'. Prvi predsjednik nam je bio Ranko Andrić, prof. francuskog jezika. Stalno smo bili „njegovani“ od „Glasa Trebinja“. Sjećam se da sam klub vodio kao trener deset godina i kad sam odlazio na specijalizaciju, pokupio sam stare brojeve „Glasa“ koji nam je redovnim izvještajima činio arhivu i mislim da imam svaki broj i sve džudo izvještaje. Sad je posebno zadovoljstvo pročitati ih, pogledati fotografije i prisjetiti se divnih vremena. Kad bolje razmislim ispašće da je redakcija „Glasa“ formirala ove klubove, jer su svojim izvještajima, vijestima, tekstovima, fotografijama... zabilježili bitne i manje bitne trenutke u dugoj istoriji ovih klubova“, s najvećim riječima hvale ističe entuzijazam ovih svojih sugrađana u razvoju sporta u Trebinju.

U posljednje vrijeme rijetko odlazi u džudo salu, ali ga često posjećuju bivši učenici. Kad ga sretnu u gradu obavezno mu se obrate sa „Dok“, pitaju da je li još u životu bicikl kojim je dolazio na treninge, da li se sjeća ljetnjeg kampa u Zoastrogu gdje su išli svake godine, kao i da li zna išta o „Japancu“.

„Godine 1967.  na Brekani smo prezentovali džudo u saradnji sa džudo klubom „Nacui“ iz Dubrovnika. Dubrovčani su doveli jednog japanskog džudo majstora koji je u kimonu izazvao veliku pažnju. Ne pamtim puniju Brekanu. Vjerujte da se tako radilo i u Beogradu. Nije još bilo ni treninga ni takmičenja nego prezentacije. Bio je amfiteatar na patologiji Univerzitetske klinike i jedan trener rvača, mislim da se prezivao Jovanović ili Ivanović. Bio je grdosija od čovjeka. Njega su predstavili kao šampiona. I on je demonstrirao do tada nepoznate borilačke vještine. Poslije nastupa tog „Japanca“ u Trebinju je zavladalo veliko interesovanje za džudo i od tada do danas Džudo klub „Leotar“ je iznjedrio brojne šampione“, s vidnim ponosom nam pokazuje, ovaj nosilac crnog pojasa, brojne fotografije razdraganih dječijih lica svih kategorija i priznaje da ga je nedavno posebno obradovao jedan telefonski poziv. Iz asocijacije Balkanskog džudo saveza su ga pozvali na Balkansko prvenstvo u Bihaću kako bi mu uručili plaketu za doprinos i razvoj džudo sporta na Balkanu. To je prva plaketa koju je Asocijacija dodijelila nekom pojedincu za doprinos razvoju džudo sporta, a plaketu mu je lično uručio Dragomir Bečanović, nekadašnji prvak svijeta i predsjednik Balkanske džudo asocijacije.

„Počastvovan sam. Srećan što su sjetili. I dan danas živim sportski. Čitav život sam posvetio sportu. Cijela moja porodica je sportska. Sa suprugom Marinom  sam dobio dvoje djece: Maju i Igora od kojih danas imam četvoro unučadi (dvije unuke i dva unuka) i tri praunuka. I moja djeca su se bavila sportom. Plivali su i Maja i Igor, a Igor, koji je nažalost prerano preminuo bavio se svim sportovima. Bio je džudista. Moj naslednik u Džudo klubu „Leotar“. Volio je i da skija i da planinari, a njegova kći Marina je prvak Bosne i Hercegovine u bacanju kladiva i kao nekad ja, student beogradskog Stomatološkog fakulteta“, polako privodi naš razgovor kraju ovaj na prvom mjestu gospodin, po profesiji stomatolog, prvi specijalista ortodont u Trebinju, a dugo je to bio i u cijeloj Hercegovini.

Dragomir Bečanović uručuje plaketu dr Uglješi Anđeliću

Simbol Trebinja – korzo

„Bilo je neshvatljimo preskočiti jedno veče i ne otići na korzo. Tamo sam upoznao i suprugu. Taman sam završio fakultet, a moja Marina gimnaziju. Korzo je bilo mjesto susreta. Od Dučića do današnjeg hotela Central park i tamo se okretalo. Ako hoćeš da se više srećeš s nekim onda se prije okrećeš i tako. Na korzo su išli i mladi i stari. Kao gimnazijalci na korzu smo mogli biti najdalje do 20 časova. Nismo smjeli biti dalje od 20 časova vani i nismo smjeli ići u kino, na predstavu u 20 časova nego samo od 18 do 20.

Trebinjsko zdravstvo

Uglješa Anđelić na internetu ima blog pod nazivom „Trebinjsko zdravstvo“ u kome mladi mogu pogledati fotografije prvih zdravstvenih radnika u našem gradu, te vidjeti kako su nekad izgledale bolnice i pročitati biografije i najzanimljivije detalje iz života ljekara i farmaceuta.

Neke ranije nagrade

Povodom proslave 25. maja 1970. godine - Dana mladosti, Savez organizacija za fizičku kulturu Bosne i Hercegovine dodijelio je  Dr Uglješi Anđeliću Majsku nagradu za naročito uspješan rad na unapređenju fizičke kulture u 1969. godini.