Možda zvuči kao floskula, ali kada o nečemu sanjamo to se i obistini. Da je moguće biti negdje gdje vas srce vuče očit primjer je naša sugrađanka Ana Matuško, profesor engleskog jezika i književnosti, ljubitelj putovanja, ali i svog poziva. Spojivši ugodno s korisnim danas je tamo gdje je oduvijek željela biti - prenosi znanje širom svijeta.
Ana Matuško
Engleski jezik diplomirala je na Filološkom fakultetu Beogradskog univerziteta i već na posljednjem semestru predavala u školi stranih jezika. Nakon decenije iskustva, odlazi prvo u Kinu, a potom u Španiju, gdje i sada radi kao profesor. Anin pasoš njena je najvjerodostojnija lična karta. Pečati Grčke, Italije, Austrije, Mađarske, Danske, Švedske, Kine i trenutno Španije, uz iščekivanje da se među predjele Evrope i Azije uskoro upiše i Južna Amerika, jasno stavljaju do znanja o kakvom inspirativnom duhu govorimo.
„Mnogo volim da putujem i to je jedan od razloga koji me nagnao na ovakve odluke. Iako nisam vidjela ni mali dio onoga što ove zemlje nude, koristila sam svaku priliku da upoznam i neku novu stranu svake od njih pa tako i Kine, a sada Španije“, priča nam Ana, kojoj je, kako kaže, izlazak iz zone udobnosti pružio samo najbolje.
Ideja da ode u Kinu došla je iznenada. Odlukom da rizikuje i pokuša, smatra da je učinila pravu stvar. Odlazak na drugi kontinent i susret sa narodom po svemu nam drugačijim, i danas joj se čini iskorakom koji je vrijedilo napraviti.
Sa koleginicom Kineskinjom
„Ako ništa, imaću iskustvo više, mislila sam i bila sam u pravu. Otišla sam 2017. godine u Šendžen, grad na jugu Kine i radila u Školi stranih jezika za djecu uzrasta od tri do 15 godina, u takozvanom trening centru 'K12 English'. Metodologija se zasnivala više na učenju kroz igru i komunikaciju nego kroz objašnjavanje gramatike i pravila. Kolektiv je bio odličan. Pored Kineza, bilo je Rusa, Jermena, Južnoafrikanaca, Engleza i ljudi sa Balkana. Sasvim drugačije iskustvo od škole u Beogradu, kako u radu, tako i u svemu ostalom, ali iskustvo koje me definitivno obogatilo!“
Rad sa Kinezima bio joj je izazov, ali usljed činjenice, kako napominje, da su mališani na svim stranama svijeta isti, bez problema se snašla. Bitno je bilo, ističe, pronaći pravi način da se djeci priđe.
„Dugo godina radim sa djecom i znam da kada im priđeš kroz igru, bez obzira koji jezik govoriš, uspostavićeš kontakt sa njima. Uvijek smo imali i nekog od kineskih kolega kao asistenta i brzo sam se navikla. Sa starijim Kinezima je bilo teže, pogotovo van posla jer Kinezi generalno slabo pričaju Engleski i to je bila najveća prepreka za uspostavljanje nekog bliskijeg odnosa. Inače su vrlo srdačni i hoće da pomognu. U početku, kada se još nisam snalazila u prostoru, dešavalo se da me bez problema odvedu do željene destinacije iako nije u njihovom smjeru. Vrlo su znatiželjni kada vide strance“.
KINA - SPOJ TRADICIJE I SAVREMENOSTI
Svako putovanje i saradnja sa kolegama čine novo bogatstvo
„Živjela sam u Šendženu, najmlađem gradu u Kini, koji je 1980. bio tek ribarsko selo da bi se u narednih 30 godina toliko razvio i postao jedan od vodećih industrijskih centara, posebno na polju informacione tehnologije. Grad je stvarno fascinantan, mislim da je pravi predstavnik moderne Kine! Nema mnogo tradicije u njemu ali sam posjetila druge dijelove zemlje i upoznala različite aspekte kineske kulture. Bila sam u Pekingu, Čengduu, Daliju i provinciji Junan, Guilinu i Jangšuou, kao i u Hong Kongu i Maksu. Svako od ovih mjesta ima poseban šarm. U Kini sam se koncentrisala na upoznavanje same zemlje, ali sam uspjela da posjetim i Singapur. Imala sam kolege iz raznih država, a upoznala i mnoge strance van posla sa kojima sam uspostavila mnogo bliskije odnose. Sa mnogima sam ostala u stalnom kontaktu i nadam se da ćemo se opet sresti u budućnosti!“
Priča nam da je u Kinu otišla otvorenog uma te da je, uprkos razlikama, spoznala svu čar rada na drugom kontinentu. Uz to što je savladala i dobar dio kineskog jezika, upoznala se i sa svim vrijednostima koje Kinezi kao narod vijekovima nose i čuvaju.
„Za odlazak u Kinu sam se spremala pola godine i znala sam šta mogu da očekujem tako da ne mogu reći da me je puno toga iznenadilo. Naravno, mnogo je razlika među nama, ali globalizacija je i njih dotakla pa su te razlike sada dosta manje. Najvidljivije su u mentalitetu. Veoma su radni i posvećeni porodici, mada se pod uticajem kapitalizma i to polako mijenja, posebno u većim gradovima. Možda je najveća razlika između nas i njih u odnosu prema poslu gdje oni nikada neće odbiti neki zadatak iako su svjesni da neće moći da ga urade, ali, odbijanje za njih znači gubitak časti. Sve u svemu, jedan zanimljiv narod i bila mi je satisfakcija sve to osjetiti i doživjeti“.
Bilbao, ispred Gugenhajm muzeja, čari putovanja u spoznavanju kulture raznih zemalja i naroda
Kao neko ko se rado otisne u svijet kako bi radio na sebi i tome podsticao druge, Ana je od prošle godine na novoj adresi - u Španiji, u Onjatiju, malom gradu u Baskiji, gdje, takođe radi u školi stranih jezika, na akademiji „Mondragon Lingua“. Odlazak u ovu istorijsku, jezičnu i kulturološku regiju zapadne Evrope, nešto je o čemu je odavno maštala. Ako se okolnosti nisu namjestile tada, sada jesu. Kao i sve u životu, u pravom trenutku, tačno onda kada je čovjek za njih spreman.
„Španija me oduvijek privlačila i imala sam želju da tamo predajem još prije 15 godina. Posao sam dobila u školi, ili kako to ovdje zovu akademiji, koja je dio korporacije „Mondragon“. Drugačiji je od onoga u Kini. Mahom radim sa odraslima u različitim kompanijama i sa učenicima koji se pripremaju za Kembridž ispite. Prezadovoljna sam poslom koji me u potpunosti ispunjava i pruža više mogućnosti da se razvijam kao nastavnik!“
Hueska, još jedan od gradova Španije koji je oduševio
I Španija je oduševljava na svoj način. Prvenstveno zbog vrednovanja raznolikosti kultura svih naroda koji u njoj žive.
„Kultura Španije je vrlo slična našoj, ja sam na sjeveru i ljudi ovdje nisu kao što ih mi zamišljamo kada mislimo o Španiji. Svi su srdačni i spremni da pomognu, mada su malo više rezervisani kada se radi o građenju dubljih odnosa. Ipak, kratko sam tu da bih mogla bolje da ih procijenim. Najviše mi se sviđa što je Španija, zbog dugogodišnjih migracija postala multikulturalna zemlja pa i u malom gradu kao što je moj možete sresti ljude iz raznih dijelova svijeta, najviše iz Južne Amerike, ali i iz Azije, Afrike i naravno Evrope. Čak sam upoznala i čovjeka sa Pala koji živi u Onjatiju 15 godina“.
Prijateljstva sa kolegama iz skoro svih dijelova svijeta
Takođe, nakon sedam mjeseci života u Španiji, kaže nam da joj je tu lakše raditi nego u Kini. Pored sličnog mentaliteta, mnogo više i zbog činjenice da su prava stranaca u Španiji uređenija.
„Kinezima je trebalo objašnjavati da je nama, sa zapada, ravnoteža između posla i privatnog života veoma važna, dok Španci sami poštuju taj balans. Druga stvar je da je Španija uređenija od Kine kada su u pitanju prava stranaca koji rade tu. Razlike u mentalitetu su velike. Društvo u Kini je mnogo tradicionalnije. Najveći cilj im je osnovati porodicu do tridesetih, pogotovo za žene, mada ni muškarci ne prolaze bolje. Ali možda ih to i čini tako jakom silom kao što jesu. Španci su, sa druge strane, mnogo otvoreniji za različitosti i prihvataju ih bez problema“.
IZUZETNOSTI BASKIJSKE KULTURE I MISTERIOZNOG JEZIKA
Iznad Onjatija, pogled koji je podsjeća na Trebinje
„Onjati je mali grad okružen brdima, koja ovdje zovu planine i po tome me mnogo podsjeća na Trebinje, samo mu nedostaje naša Trebišnjica. Zbog dosta plodnog tla ima veoma razvijenu industriju pa ne čudi da je ovo dio Španije u kome se najbolje živi. Druga, meni interesantna činjenica je Baskijska kultura, koju građani nastoje da sačuvaju, iako se neizbježno mijenja pod uticajem multinacionalnosti. Po dolasku ovamo imala sam neko znanje o tome, ali sad je upoznajem malo bolje i prilično mi je zanimljiva. Ono što je za mene, kao nekoga ko se bavi jezicima, posebno interesantno je da je centralni dio kulture baskijski jezik, jedan od najmisterioznijih jezika na svijetu. Dosta je težak, ali se nadam da ću ga savladati, bar za osnovno sporazumijevanje. U Španiji po prvi put od kada radim imam slobodne vikende, što mi mnogo znači, posebno jer je ovdje popularno provoditi vrijeme u prirodi, čime sam počela i sama da se zanimam i lijepo vrijeme iskoristim za šetnju ili planinarenje“.
Nakon dugogodišnjeg iskustva u radu sa djecom i odraslima, želja ove profesorice je da polaže „Celta“ kurs za predavača engleskog, kako bi jednom mogla da otvori svoju školu. Još uvijek nije sigurna gdje bi joj bila baza pa nije isključeno da bi se na toj listi možda nekada našlo i Trebinje.
„Od izbijanja korone teško je bilo šta definitivno planirati. Ovdje su mnogo bolje prilike za profesionalno napredovanje i želja mi je da se u tom smislu usavršim. Trebinje volim, to je grad mog djetinjstva, porodice i prijatelja, ali za sada, po pitanju povratka, život mi ne ide u tom pravcu, mada sam naučila da se nikada ne zna šta budućnost nosi“.
Gdje god da je život odnese, ne sumnjamo da će se Ana kao apsolutni građanin svijeta svugdje snaći te kroz nove životne raskrsnice iznova graditi sebe, kao što je to uvijek i činila. Jer ono što čovjeka zasigurno oplemenjuje upravo su susreti sa različitostima. Znati ih njegovati i poštovati, umijeće je življenja, a pružati drugima najbolje od sebe rijedak dar i sigurna ulaznica na polje vlastitog rasta.
„Od srednje škole sam maštala o tome da radim ovaj posao i da putujem, tako da mogu reći da su mi se želje ostvarile. Doduše, nikada nisam mogla zamisliti da ću živjeti u dalekoj Kini i još uvijek mi to zvuči nevjerovatno. Mnogo je toga što bih voljela da vidim i najveća želja mi je da odem u Južnu Ameriku. Preko putovanja, a posebno kroz prethodna iskustva iz Kine i Španije, naučila sam mnogo o sebi i našu kulturu sagledala iz nekog drugog ugla. Mislim da sam najviše naučila da prihvatam i uživam u različitostima koje ovaj svijet pruža!“
