Andrej Grgurević, porijeklom iz Trebinja, rođen i odrastao u Sidneju, mlada je nada vaterpolo reprezentacije Australije, a već po dolasku na koledž u Los Anđeles - upisao se i u najboljeg novog igrača Amerike. Njegova vaterpolo pozicija je zgodna strana i, iako je član juniorske ekipe, odavno igra i za seniore. Za nepunu deceniju treniranja upisao je mnoštvo utakmica, nagrada i priznanja sa različitih nivoa takmičenja, što dovoljno govori o kakvom talentu je riječ.
Andrej Grgurević na prvom turniru sa seniorskom reprezentacijom Australije
Ogromna ljubav prema vaterpolu njegov je najveći motiv sa kojim, reče nam, kreće na svaki trening i utakmicu. Višegodišnji trud i rad za rezultat su donijeli srebrnu medalju na FINA Interkontinentalnom kupu u Limi u Peruu, koju je osvojio sa matičnim vaterpolo klubom „Sydney University“. Prvi turnir sa senirskom reprezentacijom naziva trenutkom za pamćenje. Jer, biti u timu reprezentacije, za devetnaestogodišnjeg Andreja, poput svakog sportiste, ostvarenje je sna.
„Igrati turnir sa ekipom s kojom treniram od 16. godine, sa prijateljima sa kojima sam bio na pripremama prije Olimpijade u Tokiju, u sportu koji obožavam dok predstavljam svoju zemlju bio je moj veliki san. Doživio sam trenutak za nezaborav! Oduvijek sam gledao igrače u reprezentaciji i želio da jednog dana budem dio njih. Moj sljedeći cilj je da uđem među prvih 13 u reprezentaciji da mogu da predstavljam zemlju na svjetskom nivou, a najveća želja mi je da predstavim zemlju na Olimpijadi!“
Pored sportskih, ovaj vaterpolista ima snove i po pitanju obrazovanja. Želio je da studira u Americi i dobivši stipendiju na jednom od najprestižnijih američkih koledža „University of Southern California“ (USC) u Los Anđelesu, ne krije koliko je ponosan što i u ovom smjeru može da izgrađuje sebe.
I ma koliko da mu je bilo teško da se navikne na novo okruženje, okolnosti pa i treninge, veoma brzo se, kaže, prilagodio. Toliko, da je već po dolasku i sa prvom utakmicom, biografiju upotpunio novom nagradom „Newcomer of the week“, za najboljeg novog igrača u Americi.
Na koledžu u Los Anđelesu gdje je proglašen za najboljeg novog vaterpolistu u Americi
„Na mom koledžu se svake sedmice igra vaterpolo turnir „NCAA“ i dodjeljuje ova nagrada. Onome ko je osvoji to je veoma važno zato što je riječ o ljudima iz druge zemlje koji na ovaj način prepoznaju nečiji rad. Doći u novo okruženje nije lako i bilo mi je teško u početku. Sudije sude drugačije, treninzi su drugačiji, kao i ljudi. S obzirom da sam na koledž krenuo u julu ove godine, ponosan sam na ovu nagradu. Ona je novi motiv i daje mi više samopouzdanje“, iskren je Andrej.
Zato mu je ova nagrada, poput svake prethodne, kojih ima priličan broj, najbolji pokazatelj da je, izabravši vaterpolo, usmjerio sebe na najbolji mogući put. Biti timski igrač znači igrati za svoje prijatelje, porodicu pa i zemlju koju voliš. A takve medalje teško da imaju konkurenciju.
__________________________
OMILJENO MJESTO NA SVIJETU
„Trebinje mi je jedan od najomiljenijih gradova na svijetu! Nosim najljepše uspomene iz Trebinja i to je odmor koji bi poželio da imam svake godine. Imam dosta prijatelja i rodbine i uvijek se radujem da ih vidim. Šetati Starim gradom, piti piće pod Platanima, uživati u našoj hrani i biti sa našim ljudima, uspomene su koje neću nikada zaboraviti. Roditelji su me od malih nogu naučili srpski jezik, koji sam prvo pričao pa tek u školi naučio engleski. U kući stalno razgovaramo na srpskom i to mi je odličan način da ga ne zaboravim. Lijep mi je osjećaj kada u Trebinju i bilo gdje na našim prostorima mogu da razgovaram na jeziku svojih korijena!“
__________________________
Ovaj perspektivni vaterpolista iza sebe ima mnogo osvojenih turnira i prvenstava, od državnog turnira kao mlađi do državnog prvenstva sa seniorima prošle godine i srebrne medalje sa reprezentacijom. Sa vaterpolo klubom iz škole više puta je bio u timu koji pobjeđuje pa im je 2019. godine pripala titula najbolje školske ekipe u Australiji i na Novom Zelandu, a Andrej je proglašen za MVP-a, postigavši najviše golova i uvrstivši se među prvih sedam igrača u državi. Isto priznanje dobio je ponovo ove godine.
„Sa ekipom sam proglašen za MVP - a na državnom turniru u Brisbejnu. To je ekipa sa kojom sam dva puta osvojio državni turnir. Sljedeće godine, na svjetskom takmičenju za vaterpoliste ispod 20 godina igraću zadnji juniorski turnir. Radujem se toj utakmici jer smo uložili mnogo u juniorsku reprezentaciju, u kojoj igram od 14. godine“.
Dok nam priča o utakmicama i zasluženim medaljama djeluje kao da je sve ostvario sa lakoćom. Međutim, iza ovog uspješnog sportiste je deset godina redovnih treninga, utakmica, maksimalnog zalaganja. Od plivanja do opredijeljenja za vaterpolo, juniorske i seniorske reprezentacije, prošao je mnogo. Ipak, ne zaboravlja početke, prvu tremu i nepogrešiv osjećaj da je baš tamo gdje treba biti.
Srebrna medalja na FINA Interkontinentalnom kupu u Limi u Peruu ove godine, Andrej sa seniorima matičnog vaterpolo kluba „Sydney University“.
„I sada pamtim prvi dan vaterpolo treninga. Imao sam nevjerovatnu tremu. Čim je krenuo trening, odmah sam znao da hoću da se bavim vaterpolom i jedva sam čekao da kažem roditeljima. Počeo sam trenirati sa 9 godina i odmah se zaljubio u ovaj sport. U to vrijeme živjeli smo prilično daleko od „Sydney University“ Vaterpolo kluba i nismo mislili da je realno da se vozimo toliko. Ali, moju oduševljenost roditelji su podržali i zahvaljujući tome, kao i njihovoj vjeri u mene, danas sam tu gdje jesam“.
__________________________
TURNIR KOJI SE PAMTI
„Preko vaterpola sam proputovao cijelu Australiju, a oko svijeta bio na Malti, u Srbiji, Crnoj Gori, Novom Zelandu, Španiji, Peruu i sada u Americi. Turnir koga se rado sjećam je takmičenje sa juniorskom reprezentacijom Australije za dječake ispod 15 godina u Beogradu. Tu sam prvi put doživio odličnu atmosferu na tribinama. Imao sam tremu i uzbuđenje, ali čim je krenula utakmica odmah sam se opustio. Predivan je osjećaj kad se baviš sportom koji voliš, učestvuješ u inostranstvu protiv najboljih igrača svijeta u tvom godištu. Taj osjećaj na tom turniru neću nikada zaboraviti, a nadam se da ću takvih turnira i trenutaka imati još!“
__________________________
Koliko ljubav prema vaterpolu naziva najvećim motivom za vlastite domete, toliko i roditeljsku podršku smatra blagoslovom, najvažnijom niti vodiljom na svom sportskom i životnom putu.
„Uložili su mnogo vremena, truda, rada i novca da budem tu gdje sam danas i moja su najveća snaga da nastavim sa dobrim rezultatima i u školi i u vaterpolu. Uvijek su mi govorili da trebam jednako biti posvećen i sportu i obrazovanju, da nezavisno od talenta, bez konstantnog rada nema vrhunskih rezultata. Zahvaljujući akademskim i uspjesima u vaterpolu, dobio sam šansu da upišem koledž koji sam želio. I ostala porodica mi je podrška, a naravno, za uspjeh u vaterpolu mnogo su značajni i treneri, najbitniji. Svaki me naučio nešto novo i sa svakim sam napredovao. Sveukupno, svi meni dragi ljudi bili su uz mene na razne načine i svakome od njih dugujem za sopstvene uspjehe“.
Sport koji se igra srcem - decenija puna uspomena
Na ostvarenim rezultatima, ovaj požrtvovan i vrijedan momak, mora se priznati, mnogo duguje i sebi. Ozbiljno shvativši sportsku ulogu još kao mali, stvorivši radne navike, uz nesporan talenat, mogao je ići jedino i samo naprijed. Sve to nije promaklo trenerima, čiju je pruženu šansu Andrej u potpunosti opravdao.
„Redovno sam trenirao i to zalaganje treneri su prepoznali. Polako sam napredovao i kao manji često igrao u starijim ekipama. Što se mene tiče, najveći napredak sam primijetio u svojoj 16. godini, kada je tadašnji trener prepoznao i iskoristio moju visinu u bazenu i krenuo da me koristi na zgodnoj strani. To je bila sezona u kojoj mi je trener najviše omogućio. Pozvan sam na treninge sa seniorskom reprezentacijom i igrao sa klupskom seniorskom ekipom. Trudim se da dam 100 posto na treninzima, a zahvaljujući radnim navikama imam dobre rezultate i u sportu i u školi. U Americi imam prosječno 20 sati treninga nedjeljno, utakmice vikendom i nastavu ostalim danima pa su mi radne navike i dobra organizacija sada bitnije nego ikada“.
Odrastajući u Australiji, ne zaboravlja ni porijeklo i u rodni grad svojih roditelja dolazi svake godine. Prisnost prema korijenima, kaže nam, utkali su mu otac i majka, a vlastitim prijateljstvima u Trebinju, i sam je razvio osjećaj pripadnosti. Toliko, da odavde vuče nebrojene uspomene, zbog kojih se, kako nam reče, raduje svakom novom dolasku.
Sa juniorskom reprezentacijom Australije, takmičenje u Herceg Novom
„Dok sam bio mlađi sa porodicom sam dolazio u Trebinje svake godine i ostali bismo po par mjeseci. Bio sam u Trebinju i ljetos, vidio se sa rodbinom i dragim mi ljudima i željno iščekujem sljedeći dolazak!“
Uz porodicu, ističe, veoma su mu važni i prijatelji, kojih ima mnogo i u Australiji, Americi i u Trebinju. Uz veliki broj obaveza značajno mu je da se sa društvom opusti, nebitno na kojoj strani svijeta. Pored sporta, vremena nađe i za klavir jer ovaj vaterpolista iza sebe ima i završeno osnovno muzičko obrazovanje. Samo još jedna u nizu potvrda da se snagom želje i ljubavi može postići sve, a uz posvećenost te talenat kao odskočnu dasku, dosegnuti do neslućenih visina!
