ZAVIČAJ je kao sudbina. Makar vas iz njega u svijet otjerale nemaština i težačka muka – tinja u čovjeku kao neki unutrašnji priziv koji mu ne da mira i prati ga u stopu gdje god da ga putevi odnesu. I kad je za život surov i u svemu oskudan - zavičaj ostaje u srcu i uobrazilji veći i veličanstveniji od svih čuda koje čovjek vidi i doživi u tuđini. Još kada vam se posreći da tom unutrašnjem prizivu odgovorite zadužbinom, uzvratite nekim Bogu ugodnim i narodu korisnim djelom – onda se čovjeku i takav život i sva stranstvovanja otkrivaju kao blagosloven i smislom nadahnut izbor.
Sve ovo stalo je i u životnu priču Mirka Bokuna. Priču koja nas je odvela u njegove rodne Rapti na Bobanima, pred novosagrađeni parohijski dom kod drevne crkve Vozdviženja Časnog krsta. Od ušteđevine sticane višedecenijskim radom u Sloveniji i Njemačkoj, dom je svojim zemljacima izgradio i darovao Mirko sa svojim najbližima - suprugom Gordanom i sinovima Goranom i Bojanom. Njihovim trudom, narod ovog kraja danas ima gdje da se sastaje i dogovara, krov pod kojim će svakom gostu moći da ponudi odmor i posluženje, posebno na proslavama koje oko crkve u Raptima svake godine sabiraju narod iz cijele okolice.
Mirko Bokun - ispred doma u Raptima
A STARI HRAM VOZDVIŽENJA ČASNOG KRSTA u Raptima vijekovima je okupljao narod iz devet sela ove parohije. Ne zna se kad je podignut, ali je po svemu sudeći više puta obnavljan. O obnovi iz 1898. svjedoči ploča iznad vrata hrama, dok je ona posljednja bila u naše vrijeme, trajala je čitavu deceniju a završena 2019. godine, kada je obnovljeni hram i osvještan. Tada je, kazuje nam Mirko, zemljacima i predočio svoj naum – da se za narodna okupljanja pored crkve napravi i dom.
„A onda za Krstovdan, krsnu slavu crkve, bila je kiša. Imali smo samo neke suncobrane pod kojima se narod krio. Sve je bilo do koljena mokro. Predložio sam da oni samo udare temelje i da ću ja, sa ženom i djecom, da izgradim dom. Rekao sam i vama sa čime sam otišao u Sloveniju. A Bog mi je dao da sam mogao da radim i mnogo toga da stvorim. A nije sve u tome da se samo u džep stavi, treba nešto podijeliti i sa drugima. Postoji i ona riječ – da nije blagosloven onaj ko uzima nego onaj ko daje. Predložio sam to ženi i djeci i oni su ovu zamisao jedva dočekali...“, kazuje nam Mirko.
Gradnja doma i prva - Trojičindanska - proslava u novom objektu
ZAVJET je Mirko ubrzo i ispunio. Nedavno, na Trojčindan, nakon liturgijskog sabranja u crkvi u Raptima – narod se prvi put sastao u novoizgrađenom domu. Pod krovom je, kaže Mirko, bilo je oko šezdeset duša, parohijana iz njegovog i okolnih sela.
Koliko Mirka danas raduje što se narod vraća vjeri i svojoj crkvi, jednako ga žalosti uspomena na neka ranija vremena - kada je ono predačko duhovno bilo zaboravljeno i zakorovljeno. Razgovor nam otkriva čovjeka žive vjere i duhovne vertikale. Utisak je da Mirka nisu za svoj kraj vezale, niti na zadužbinu nadahnule samo uspomene na odrastanje i mladost - i da su mnogo čvršće veze bile one sa duhovnim nasljeđem svog naroda. Usput nam kazuje kako je sa porodicom hodočastio mnogim svetinjama i da je u tim pohodima daleko stizao – od Kosova i Metohije do Svete zemlje. I danas kad je u Hercegovini, kaže, rado ide gdje god čuje da se narod za praznike oko crkve sabira...
Pogled na selo, iz pravca crkve i groblja
O RAPTIMA Mirko ipak radije priča nego o sebi. Sa brežuljka na kojem su crkva i seosko groblje, preko velike doline koju narod zove Bara, pogledom prebiramo po kamenim kućama prislonjenim uz brdo. Neke su već oronule od zuba vremena i ratnih devastacija, druge se brigom i održavanjem domaćina još drže dostojanstveno. One najmarkantnije, od fino klesanog kamena gradila je Amerika, novac zarađen na pečalbi daleko preko okeana. Tako se i u generacijama prije Mirkove moralo da bi se štogod na ovoj škrtoj zemlji stvorilo.
Selo postoji, kaže naš sagovornik, već oko 700 godina. Najstariji u Raptima su Kardumi, od kojih su nastali Bijele i Makitani, a potom ovdje pristizale i druge porodice - Đuričići, Vujići, Bokuni, Kosovići... Kao mnoga druga sela u Hercegovini, na ovoj istorijskoj vjetrometini - i Rapti imaju svoje hronike stradanja. Uspomene, neke i danas jednako svježe i bolne, još jače vezuju za svoj kraj i narod. S pravom, valjda, ljudi kažu da je čovjeku zavičaj - tamo gdje su mu grobovi. Mirkov brat Neđo stradao je u posljednjem ratu, a njegov djed u onom prethodnom – među šestoricom seljana obješenih uz prugu u kaznenim represalijama okupatora...
Hram Vozdviženja Časnog krsta - među rijetkim seoskim crkvama čija je unutrašnjost freskopisana
SELO u kojem je on proveo djetinjstvo, priča nam Mirko, imalo je 17 kuća i 92 stanovnika. Nekada je u Raptima bila i škola, ali su već u njegovo vrijeme đaci pješačili u onu u Poljicu. Svi današnji žitelji mogu se prebrojati na prste jedne ruke.
„Ja sam najzadovoljniji bio kad sam živio u Raptima. Možda zato što nisam znao za bolje. Mladost koju sam ovdje proveo - toliko je to u meni ostalo duboko urezano da mi je selo, gdje god sam bio, uvijek bilo u mislima. Dolazio sam svake godine, bar jedanput“, kazuje nam Mirko o svojim nostalgijama koje su počele da ga prate i pritiskaju čim se otisnuo iz svog rodnog mjesta u Sloveniju, na poziv kumova Đuričića, odmah nakon odslužene vojske, davne 1976. godine.
I u Mirkovo vrijeme iz sela je odlazio ko je htio više od života. Od ovog posnog krša sa mukom se moralo otimati ono što je tom životu bilo potrebno - a svaki zalogaj hljeba bio je natopljen gorčinom težačkog znoja.
Crkva i dom - iz vazduha
„Uz oca i majku, bilo nas je četvoro djece. Imali smo jednu prostoriju u kojoj smo spavali, tri sa šest metara, malo ognjišta uz nju, koje je pokojni otac prepravio u kuhinju... Živjelo se dosta siromašno. Imao sam pantalone koje su mi od kuće poslali za civilizaciju iz vojske. Dao mi je i kum Neđo svoje pantalone - i u tome sam ja otišao u Sloveniju.“
Sredinom osamdesetih Mirko je produžio dalje, za Njemačku. Radio je i stvarao. Nevremena naše potonje istorije jednako su otimala. Kuću koju je pored starog ognjišta u Raptima napravio još kada je počeo da zarađuje - srušila je granata, pa je poslije rata od golih zidova morao da podiže ispočetka. Bolje sreće nije bila ni kuća koju je uoči rata sagradio na Ivanici. Bokuni nisu odustajali od zavičaja a imali su i čime da opravljaju. Po penzionisanju, nakon 45 godina stranstvovanja, sa suprugom i starijim sinom vratio se Hercegovini. Mlađi sin je još u Njemačkoj, ali se Mirko i njemu nada. Ni njemu se, veli, tuđina ne dopada. Kupili su stan i garsonjeru u Trebinju - ali je Mirku i danas najmilije kad je u svojim Raptima.
Mirko ispred svoje kuće, podignute na porodičnom ognjištu u Raptima
„Šta ću ja da radim u Trebinju? U Raptima se nekako najljepše osjećam. Napravio sam i malo bašte ovdje. Na zemlji koja nije kopana tridesest godina. Ja je nisam radio čitavih pedeset godina. Tu sam imao blitvu, grašak, kupus, nešto boba i graha, evo sad ima paradajiza i tikvica. Radio bih i više zemlje ali je stoka osvojila - pa bih prvo morao da ograđujem i ono što nikad nije ograđivano. I drugi bi, vjerujem, više radili da ne moraju ograđivati“, priča nam Mirko dok nam pokazuje kuću i okućnicu, tek posađene voćke i male povrtnjake. Pritom nam kazuje i o svojim planovima - šta bi još oko kuće trebalo da se napravi i uredi, a taj posao i u Mirkovom slučaju, čini nam se, nikada i ne prestaje, stalno porađa nove želje i traži više, dok god snaga i zdravlje čovjeka služe.
NESLOGE ima svugdje među narodom, nastavlja Mirko – ali kada se ipak nađe među ljudima koliko zrno razumijevanja, može mnogo da se uradi na zajedničku korist. Ni porodičnu zadužbinu - parohijski dom kod crkve u Raptima ne bi mogli sami da podignu da se i kod drugih nije našlo dobre volje da se pruži ruka pomoći. A ničiji obraz ne treba kriti, kaže naš sagovornik dok instistira da zabilježimo i one kojima je za podršku oko izgradnje posebno zahvalan – Ristu Bokunu i Draganu Ristiću Belom, sa kojima je ponajviše sarađivao, pa Vukanovićima iz Slivnice, Milenku Bokunu koji je o svom trošku mašinama pripremio teren i temelje, a takođe i gradonačelniku Mirku Ćuriću, koji je pomogao da se riješe papiri za građevinsku parcelu a potom već izgrađenom parohijskom domu darovao stolove i klupe...
Trebaće još malo truda da se upristoje prilaz i okolina objekta, a osvještenje doma planirali su da bude ove godine za slavu hrama, na Krstovdan, 27. septembra. Dok napušamo selo ne sumnjamo da će parohijani biti dobri domaćini na proslavi. Rapti danas imaju gdje da dočekaju svog gosta...
