Razlika između nekoga kome je posao poziv, motiv da vlastita znanja sa ljubavlju dijeli sa drugima i onoga kome je radni dan tek puka forma lišena sadržine, ne samo da je uočljiva, nego i opipljiva. Biti neko ko snagom profesije i sopstvene duše ovaj svijet čini boljim mjestom, naročito kada je riječ o radu sa djecom, čini onu posebnu kariku u tom neraskidivom lancu zvanom vaspitanje i obrazovanje. Upravo takva je Branka Kujačić, psiholog u dječijem vrtiću „Naša radost“ Trebinje, jedini ovogodišnji dobitnik republičke Svetosavske nagrade iz Istočne Hercegovine, koju dodjeljuje Ministarstvo prosvjete i kulture RS.
Kako nam je rekla, sama kandidatura za nju je već bila ogromna čast, a dobiti ovakvo priznanje, potvrda da je njen rad vrednovan. Ipak, vlastita zalaganja, ističe, nikada nisu bila motiv ka nagradama, već iskrena želja da od sebe uvijek daje više zbog djece i roditelja.
„Izuzetno sam počastvovana i zahvalna što sam dobila nagradu prvog srpskog arhiepiskopa, Svetog Save, koja za mene ima duboko lično i profesionalno značenje. Sveti Sava nije samo simbol prosvjete, već i izvor inspiracije za sve nas koji želimo da upravo obrazovanje bude temelj napretka i razvoja društvene zajednice. Čast je biti među dobitnicima, što je svakako motiv da nastavim dalje da radim, te tako doprinesem očuvanju i unapređenju obrazovanja u duhu vrijednosti koje je on postavio. Želim da naglasim da je nagrada rezultat timskog rada, tako da je ovo priznanje za našu kompletnu ustanovu. Zahvaljujem se svim kolegama, djeci i roditeljima! Svega ovoga ne bi bilo bez podrške menadžmenta, direktorice Janje Ćapin, koja nas motiviše, sa željom da izvuče maksimum iz svakog zaposlenog i koja mi je omogućila kompletan potreban alat, a kada je tako onda možemo da postignemo čuda u radu!“
Kao neko kome je porodica temelj i baza od koje sve polazi, Svetosavsku nagradu, reče nam Branka sa puno ljubavi, prvenstveno duguje roditeljima.
„Odrasla sam u porodici koja forsira prave porodične vrijednosti, koje sam nekada davno usvojila i prenijela ih danas i u svoju porodicu pa i u posao kojim se bavim. Mojim roditeljima, Slavku i Dušanki Asanović dugujem Svetosavsku nagradu! Uvijek su bili moja najveća podrška, otvorili su mi vrata za sve što mi je trebalo, omogućili da idem na fakultet. Pored njih, velika podrška mi je i stric Krsto, tatin brat koji je uvijek bio uz nas i za nas“.
Sa roditeljima koji su uvijek bili najveća podrška
Branka je svoje mjesto našla u psihologiji, koju je, priča nam, zavoljela još u Srednjoj medicinskoj školi, a da je na pravom putu, potvrdila sa prvim fakultetskim danima. I to posebno kroz susrete i privilegiju da uči od najboljih na Filozofskom fakultetu na Palama, Univerzitet u Istočnom Sarajevu, gdje je imala čast da joj predaju i profesori sa beogradskog Univerziteta.
„Moje izučavanje psihologije temeljilo se, prevashodno, na istraživanju i osluškivanju empatije. Naravno da fakultet sam po sebi traži formalno učenje, ali naši profesori su bili fleksibilni i, pored redovnih lekcija, učili nas i mnogo važnije lekcije o životu. Nas je bilo 40 na godini a oni su insistirali da rade sa nama kao ličnostima. U to vrijeme Psihologija se nije mogla upisati bez prethodnog razgovora sa psihijatrom, testovima inteligencije i opšteg znanja da se prvo utvrdi da li bilo ko od nas uopšte može da bude tu. A kad smo već tu, onda se radilo na svakome od nas, što je mene oduševilo jer smo imali priliku da već tokom studija naučimo mnogo životnih stvari i situacija koje smo kasnije mogli primijeniti. Profesori su jačali naše samopouzdanje, radili na našim manama da ih otklone ili preusmjere u pozitivno. Ni jednog trenutka mi nije bilo teško. Naprotiv, bio je to divan put ličnog razvoja uz divne pedagoge i ljude koji su nas životnim primjerima pripremili za budućnost“.
Kada neko sa ovoliko ljubavi i respekta, nakon distance od maltene decenije i po koliko je prošlo od 2011. godine kada je diplomirala, govori o svojim profesorima, jasno je i da je studije završila u roku. Osim toga, još je jasnije koliko je za mladog čovjeka važno kada ispred sebe ima autoritete vrijedne divljenja, one koji čuju, uvažavaju i poštuju njihovu ličnost. Sve one vrijednosti koje je i Branka, prvenstveno noseći iz djetinjstva, a nadogradivši kroz fakultet, primijenila i u svom radu.
Sa dodjele Svetosavske nagrade
Naročito, kada se zna da je 2014. godine kada se zaposlila, bila prvi psiholog u vrtiću u Trebinju, a možda čak i u Istočnoj Hercegovini. Nosilo je to sa sobom izvjestan teret odgovornosti, koja bi i trebalo da postoji kod svakoga ko se opredijeli da osluškuje, dodirne i čuje tanane dječije duše.
„Pored pozitivne treme i sada pamtim da sam imala teret odgovornosti kad sam počinjala. Djecu volim i sa njima volim da radim tako da tu nisam imala nekih sumnji. Razmišljala sam najviše kako će me prihvatiti kolege, a zatim roditelji, što je znalo u početku biti izazovno. Na našim prostorima te 2014. sam pojam psiholog je bio pogrešno predstavljen i sama činjenica da dijete ide kod psihologa povlačila je čuveno pitanje: Da li je sa mojim djetetom sve u redu? Pogrešna je bila percepcija i najviše me vodio cilj da u onome što budem radila budem dobra, da radim najbolje što mogu, da roditelj ima povjerenje u mene kao nekoga ko će pomoći njegovom djetetu. Svaki propust za dijete do sedme godine je propust za njegovu budućnost. I kada si toga svjestan, onda si svjestan i same svoje uloge za djecu u vrtiću. I zaista je čast biti dio dječijeg odrastanja i pomoći im da se izgrade u dobre ljude. Iznova me gane spoznaja da sam učestvovala u nečijem odrastanju i da će se ta djeca sutra nekada sjetiti mene. Jer djeci je najbitnije da ih neko čuje, to je poenta cijele priče, da su uvažene njihove potrebe, da im se na njih odgovori, da imaju bazu. Trudim se da ne propustim da ih čujem! Divno je raditi sa djecom, ali i sa svim koleginicama izuzetno posvećenim svom pozivu“.
Sve to nam sugeriše da se jedino u takvoj atmosferi mogu rađati nove ideje, svaka sa onim, najvažnijim ciljem, da se sve podredi djeci, njihovim potrebama i težnji da se kreira neko ljepše društvo, ispunjeno saosjećanjem, ljubavlju, odgovornošću. A to je moguće ako se prvo pozabavimo radom na sebi jer od nas samih sve polazi.
„Pripadam profilu ličnosti koji sluša i osluškuje i kao prvi psiholog u vrtiću znala sam da će mi trebati par godina intenzivnog rada na sebi i na to sam bila spremna pa sam išla na razne edukacije. Uz rad sa djecom volim i razgovore sa roditeljima, što smatram tajnom ovog postignuća. Roditelji i te kako imaju da ponude dobar vaspitni stil. Pored svih edukacija, od roditelja sam dobila praktične savjete i spoznaje koje su mi se svidjele. Već kad sam postala majka, roditeljstvo me još više počelo zanimati. Prvo, iz ugla kako olakšati sebi učeći, a onda sam dobila želju da olakšam i drugim mamama roditeljstvo. Tako je nastala didaktička igračka „Gusjenica učilica 1“ vezana za kognitivni razvoj kod djece, koju sam uradila sa koleginicama, logopedom Svetlanom Milojević i pedagogom Vesnom Kojović. Prošle smo među 10 najboljih inovativnih nastavnika BiH, što nije mala stvar. Tada sam osjetila vjetar u leđa, uvaženi su moj rad i ideje. Za prosvjetnog, ali i svakog drugog radnika znači kada ti neko vrati potvrdnu informaciju da tvoje ideje vrijede!“
„Gusjenica učilica 1“ bila je prva stepenica nakon koje je zajedno sa koleginicama odlučila da se pored kognitivnog, kao samo jednog aspekta razvoja djece, posvete i emocionalnom, jednako važnom segmentu u razvojnom putu svakog mališana.
„Koleginica Svetlana i ja smo odlučile da kognitivna Gusjenica obuhvati više aspketa razvoja i 2022. godine smo se prijavile na javni poziv Ministarstva prosvjete i kulture RS za izradu najbolje didaktičke igračke. Predstavile smo se „Gusjenicom učilicom 2 – Emociju pokaži ti“, koja je veoma dobra za djecu kako tipičnog, tako i atipičnog razvoja. Omogućava da dijete uči o svojim emocijama koje se nikada ne smiju zanemarivati, naročito u ranom uzrastu“.
DAR RODITELJIMA
„Nijedna naša igračka nije rađena napamet nego je prošla nekoliko mjeseci istraživanja, anketa, rad sa roditeljima i djecom i u svaku smo uključile roditelje, upoznali ih sa tehnikom rada. Prepoznali smo koliko djeca nakon primjene igračke promijene ponašanje jer, kada dijete zna da prepozna svoje emocije i može da ih kaže ili pokaže onda je to već 50 odsto urađenog posla. To je sa jedne strane bio i naš dar roditeljima da olakšaju i sebi vaspitanje u tako malim godinama njihovog djeteta. I roditelji su prihvatili jer je izuzetno važna emotivna regulacija kod djece. Zato smo im i ponudili didaktičku igračku„Gusjenica učilica 2 – Emociju pokaži ti“, koja se zaista pokazala kvalitetnom i za njih i za djecu. Sa Zavodom za udžbenike i nastavna sredstva Istočno Sarejevo potpisali smo ugovor za štampanje i distribuciju naše igračke i očekujemo je uskoro u prodaji i u našim knjižarama. To je naš poklon roditeljima kao jedan od načina adekvatnogi kvalitetno provedenog vremena gdje se kroz igru pomaže djetetu i, najvažnije, razvija odnos sa djecom i djece sa roditeljima“.
I zato ne čudi da njena potpuna predanost pozivu nije vrednovana samo Svetosavskom nagradom, nego i mnogima prije, kao i još dvjema, koje su uslijedile neposredno po primanju ovog značajnog priznanja. Pripala joj je prva nagrada u drugoj kategoriji za njenu didaktičku igračku „Testiralica“, te druga zajedno sa koleginicama Vesnom Kojović i Svetlanom Milojević, za slikovnicu „Perin porodični vikend“, sa akcentom na emocionalnu inteligenciju.
„Slikovnica obuhvata sve aspekte razvoja djeteta, sa posebnim osvrtom na porodicu i socio - emocionalni razvoj. „Testiralica“, sa druge strane, za koju mi je Ministarstvo prosvjete i kulture RS dodijelilo prvu nagradu, bavi se kognitivnim razvojem, tačnije bazira se na pripremu za školu. To nije test, već opšte znanje koje pokazuje šta i koliko je dijete usvojilo ili nije, a u svojoj šestoj godini bi trebalo da zna. Otud simboličan naziv „Testiralica“, gdje je roditelj emocionalni trener djetetu i može, otprilike da vidi šta je dijete usvojilo i na kom je nivou“.
DJECA SU NAŠE OGLEDALO
„Kroz dugi niz godina svog rada primijetila sam da se često ne pridaje dovoljno pažnje socio - emocionalnom aspektu razvoja djeteta, i te kako značajnom i neophodnom do sedme godine života, već se više stavlja akcenat na kognitivni razvoj, u smislu da li je dijete naučilo pjesmice, prepoznaje li boje, brojeve i slično. To se počelo forsirati u posljednjih par godina, a mi smo u našem vrtiću odavno prepoznali važnost socio - emocionalnog razvoja i zato na tome toliko i potenciramo. Divno je što se svijest promijenila da je važno učiti djecu da pokazuju emocije, da o njima pričaju, otvoreno reaguju i kako da ih kanališu. Moja preporuka roditeljima je da budu i nježni prema sebi, da rade na sebi, što će biti bolje i za njih i za dijete. Mame savjetujem da svakog dana pohvale sebe, da sebi kažu bravo, izdržala sam dan, bila sam odlična! Kada dopustimo sebi pokazivanje i kontrolu emocija, tome onda učimo i dijete. Zato je porodica ključ, a balans u porodici veoma bitan. Insistiram na što manje ekranizma a više šetnji našim prelijepim gradom koji ima predivnu kulturu, divne ljude i roditelje. Sugerišem da je važno pokazati empatiju jednih prema drugima, slušati sagovornika i uvažavati tuđe ideje, voditi računa kako se obraćamo drugima jer nikada ne znamo šta ko nosi sa sobom. Dakle, njegovati poštovanje i ljubaznost, kulturu i dušu jer naša djeca uče od nas i to tako što više gledaju nego što slušaju. Dakle, uče na našem ponašanju. Zato smo mi primjer djeci, a djeca su naše ogledalo!“
Dosadašnji profesionalni put posvetila je edukacijama, seminarima, ličnim istraživanjima kako bi mogla da odgovori na potrebe djece i roditelja. Duboko svjesna činjenice da je teorija jedno, a praksa posve drugo, vodila se tezom da se jedino radom na sebi postiže kvalitetna i kompletna slika prosvjetnog radnika. A kada je i sama postala majka, sebi je potvrdila da je ulaganje u znanja i vještine i te kako vrijedilo.
„Disciplina i organizacija su presudne. Ne odustati od zadatih zadataka za taj dan. Na poslu sam psiholog, a kući mama i to sam sebi podijelila odavno. Ne dozvoljavam sebi luksuz ili slabost da bilo šta sa posla nosim kući i obratno. Zato sam kući samo mama koja uživa u svakom trenutku sa svojom kćerkicom!“
RAD NA SEBI – TEMELJ RADA SA DRUGIMA
Sa željom da uvijek odgovori na potrebe djece, psiholog Branka Kujačić u proteklih 10 godina prošla je niz edukacija na različite teme. Od senzornog razvoja, inovativnosti i kreativnosti u osnovnom visokom obrazovanju i psihologiji, prevenciji maloljetničke delikvencije, preko obuke za primjenu EPoC testa potencijalne kreativnosti za darovitu djecu, obuke za korištenje razvojnih Bihevioralnih skala za skrining i praćenje djece u predškolskim ustanovama RS do edukacije za primjenu najsavremenijeg testa inteligencije za djecu „Weschlerov WISC – IV – HR“ 2023. godine u Centru za edukacije i istraživanja Zagreb. Istovremeno je izabrana i kao jedan od eksperata za izradu priručnika za upotrebu softvera „Boardmarker 7“ za razvoj kognitivnih, senzornih i komunikacijskih vještina, čija verzija je poslana u UNICEF, tako da je i jedan od autora knjige. Od strane „Biofidbek asocijacije Srbije“ dodijeljen joj je sertifikat za edukaciju na aparatu Biofidbek i Neurofidbek, a u okviru projekta UEFE i Diznija „Playmakers“ postala je i edukator - trener za ženski fudbal. Usavršavala se širom RS, BiH, Hrvatske i Srbije, a sarađivala sa Centrom za doživljajnu pedagogiju Zagreb, Udruženjem „Zajedno u Evropu“ Banjaluka i ICIE - Međunarodnim centrom za inovacije u obrazovanju, uz podršku UNICEF - a i Ministarstva prosvjete i kulture RS. Zajedno sa koleginicom Svetlanom Milojević priznata je i kao predavač prosvjetnim radnicima u RS za upotrebu softvera „Boardmarker 7“ za razvoj kognitivnih, senzornih i komunikacijskih vještina.
„Osim mog rada i mojih nagrada, imam dosta koleginica koje, takođe, izlažu stručne radove i osvajaju nagrade..Ja sam treći „Svetosavac“ iz našeg vrtića na republičkom nivou. Samo ove godine su tri nagrade otišle u jednu ustanovu, što je zaista rijetkost i meni privilegija i čast da radim sa koleginicama koje su kvalitetne i inovativne“, naglašava Branka Kujačić, psiholog u vrtiću „Naša radost“ Trebinje.
S toga privilegiju da se bavi onim što voli i da joj je posao istinsko zadovoljstvo, ne uzima zdravo za gotovo te konstatacije drugih kako joj radni dani protiču s lakoćom, smatra komplimentom. U konačnici, i jeste tako. Dijeleći znanja i ljubav za dobrobit drugoga, posebno djece, energija je koja se umnožava, a psiholog Branka Kujačić dokaz da ju je i kroz posao moguće bezrezervno širiti!
