Tamo gdje je šuma, i to ona najgušća – tamo je centar grada. Kolikogod neobičan, ovo bi bio sasvim prikladan odgovor znatiželjniku sa kojim bi, sa kakvog vidikovca, dijelili pogled na gradsku panoramu. Istorijsko jezgro Trebinja, njegovu najatraktivniju arhitekturu, nije ni moguće vidjeti ili ovjekovječiti iz ove perspektive jer bi njen najveći dio ostao skriven iza golemih i gustih krošnji.
Mnogi putnici prolaznici ili namjernici kazaće vam da Trebinje još od prvog susreta doživljavaju kao veliki, brižno njegovani zeleni vrt. Kazaće vam još da su, i prije nego što bi u njega stigli, dobro znali kojem drvetu u tom vrtu pripada posebno mjesto.
Među tim najstarijim „žiteljima“ grada, nijemim svjedocima minulih trebinjskih decenija - ono je jedino postalo šire prepoznatljiv simbol grada.
U SJENCI PLATANA
„Platani su uvijek bili u prvom planu. Svi znamo za njih. One najpoznatije je sadila Austrija. Kasnije smo ih sadili i mi. To je moćno drvo, gorostas. Lijepo i prilagodljivo, zaista drvo vrijedno pažnje. Ali Austrija nam je donijela i alepske borove, zatim murve, čemprese, divlji kesten, bagrem, nešto i crnog bora...“
Ovako našu priču o trebinjskoj urbanoj hortikulturi počinje Persa Aleksić, naša sugrađanka koja je svoj radni vijek, u nadležnoj službi preduzeća „Komunalno“ Trebinje, posvetila podizanju i održavanju gradskog zelenila.
Persa Aleksić, u društvu najstarijeg alepskog bora u gradskom parku
Iako danas uživa u zasluženoj penziji, čini se da je ljubav i brige o drveću nisu napustile. Raspituje im se za zdravlje i rado odaziva mlađim kolegama, koji su danas na njenim zadacima - ako im zatreba kakav stručni savjet ili pomoć. Sagovornik veoma brzo stiče utisak da svako stablo u gradu „lično“ poznaje. Zbog toga jednako brzo biva obeshrabren u svom naumu - da jednom skromnijom crticom izdvoji i zabilježi samo ono najvrednije, što je posebno rijetko ili neobično vremešno i zbog čega zaslužuje da se i o njemu ponešto zna. U toj decenijama njegovanoj gradskoj bašti za Persu je mnogo toga što bi bilo vrijedno zabilježiti...
Oko jednog smo se još na početku razgovora ipak složili - Trebinje nije samo grad platana, pa ni onih već legendarnih šesnaest u centru grada. Zato ćemo ih u ovoj priči poštedjeti uloge junaka, da ne bi svojim pričama, kojih nikada nije manjkalo, zasjenili ono što imaju da ispričaju drugi.
Istina, istorijske (ne)prilike često bi razgrađivale ono što je ljudska ruka podizala, ali su decenije ovdje ipak stvorile bogat biodivezitet urbane flore. Potreba da se javni prostori kultivišu zelenilom u Trebinju je stara najmanje vijek i po - još od početaka urbanizacije u vrijeme austrougarske uprave, kada u naš grad i kraj stižu već pomenute nove kulture, uvoznog porijekla, kasnije tako odomaćene na ovom podneblju da ih malo ko danas uopšte doživljava „došljacima“. Nastavljeno je i u periodu između dva rata, pri čemu je Trebinjcima najpoznatija ona epizoda sa Dučićevim darovima u sadnicima i sjemenima, takođe alohtonih kultura, koje je donosio sa svojih službovanja, uglavnom iz Italije, u namjeri da svoje zavičajno mjesto pretvori u bogato kultivisanu zelenu oazu. Tek će generacije u posljeratnim decenijama, pa sve do naših dana dati poseban zamah ovoj plemenitoj Dučićevoj zamisli. Jednoj od tih generacija pripada i Persa...
„Naslijedila sam na ovom poslu te 1989. godine čuvenog Aliju Šehovića. Bio je šumarski inženjer, a njegovi prvi saradnici bili su Milan Spaić i Risto Ćabak - i te ljude zaista treba spomenuti jer je svako stablo koje danas vidimo makar jednom prošlo kroz njihove ruke. U njihovom radu i trudu uveliko danas uživamo. Lokalna samouprava, u saradnji sa HET-om, sedamdesetih godina je odlučila da renovira infrastrukturu u Trebinju. Između ostalog je veliki novac izdvojen i za zelenilo. Tih godina je posađeno mnogo drvoreda, po projektu Ivana Pehara iz Mostara. U trotoarima su izbušene rupe, koje su obodom oivičene granitnim kockama kako bi se naglasio taj, najčešće kružni, ivičnjak...“, priča nam Persa.
PROCVJETALA AGAVA
Zaposleni na održavanju zelenila u „Komunalnom“ Trebinje skrenuli su nam pažnju na jedan veoma rijedak fenomen: u bašti hotela „Leotar“ procvjetala je agava. Cvjetanje, svakako, nije neobična pojava kod biljaka – ali kod ove „došljakinje“ iz dalekog Meksika, danas odomaćene i rasprostranjene širom Sredozemlja, to je rijetkost i zbiva se - samo jednom u njenom životu. Na cvijet agave nekada treba čekati i po nekoliko decenija.
Nakon tog prvog i posljednjeg cvjetanja - agava će da uvene. Umire sa stilom, rekli bismo – uzdižući u visinu i po nekoliko metara svoje raskošno cvjetno stablo. Iz njega će, ona koja je sa mitskom junakinjom podijelila ime - uzvišena, oko sebe prosuti pregršte sjemena, kao zalog novog života.
U cvjetanju agave, u toj drama smrti i ponovnog rađanja, mnogo je simboličnog. Kao da nam poručuje da novog života nema dok prethodno ne umre stari...
Nastavilo se i kasnije, a sađeno je najviše na Tini, u Gorici i u Bregovima. Kad se zaratilo neke su druge brige pretegle, pa je novozasađeno dobrim dijelom zapušteno i uništeno.
U posljeratno, naše vrijeme uslijedio je novi zamah. Sve popularniji ekološki narativi, svijest o tome koliko je važno da živimo u zdravijem i zelenijem okruženjem nepovratno mijenjaju kulturu življenja. Ukorak su išle i rastuće turističke ambicije, koje su nadahnjivale na nove napore - da grad bude ljepši i uređeniji. Sa Persom razgovaramo u gradskom parku koji je prije nekoliko godina temeljno rekonstruisan. Gotovo nijedna akcija uređenja javnih gradskih površina posljednjih godina ne prođe - bez novih sadnica. Nedavno smo svjedočili i posebno zanimljivom rješenju. Obimni rekostruktivni radovi u Starom gradu ukrasili su jedan njegov dio - starim maslinama, među kojima je jedna - kako nas obavještava natpis ispod nje, na ploči zahvalnosti Republici Srbiji na donaciji - stara čak tri vijeka...
Ali, vratimo se našoj sagovornici, sa pitanjem - čega sve to ima pažnje vrijednog u oazama našeg gradskog zelenila i šta je to što ga čini posebnim.
„Mi imamo klimu kakvu nema niko u Republici Srpskoj. Zato imamo i lagerstremije, mala stabla koja cvjetaju cijelo ljeto i koja su ko zna kojim kanalima u ono vrijeme stizala iz Italije. Imamo ih u drvoredima u uskim ulicama, impozantna stabla imaju pred Bolnicom i kod zgrade nekadašnjeg 'Neimarstva'. Imamo magnolija koje nema Republika Srpska. Evo jedne u parku, druga je kod katoličke crkve, pa ona kod nekadašnje Privredne banke... U Bregovima i listopadnu magnoliju, posebnu po tome što cvjeta kad ostala vegetacija miruje. Sve ovo što ja nabrajam, to su rijetke alohtone biljke, porijelom sa drugih kontinenata...“
Cimetovac u gradskom parku
Persa nam priča i o dragunima, brusoneciji, albicijama, judinom drvetu, pitospori... Sjevernoameričkoj makluri – koja je Trebinjcima, posebno najmlađima, ako nije poznata po imenu, ono svakako jeste po plodovima – neobično krupnim, zelenim loptama, koje upravo u ovim jesenjim danama padaju sa stabala. Devedesete godine prošlog vijeka donose u trebinjski gradski vrt kedrove, atlantski, libanonski i himajalski. Druge različite kulture Mediterana ili one već naviknute na ovo podneblje a porijeklom su sa dalekih meridijana. Tako nije neobično što je i jedan eukaliptus, porijelom iz Australije, našao novi dom na obalama Trebišnjice. Vodilo se računa, kazuje nam naša sagovornica, da se u kultivisanju javnih prostora ne zanemare ni naše autohtone vrste - poput košćele. Ili, na primjer, kada bi za nabavku lipe ponestalo novca, išlo se u Poklonac, iznad Vrela oka, donošene su tamošnje sadnice i sađene, pa u drvoredima danas imamo i tu našu lipu. Ali, vrijeme je da poneki neobično star ili rijedak primjerak, po izboru naše sagovornice, i lično upoznamo. Nije trebalo šetati dugo ni daleko, a redovi ove priče već su bili dobrano ispisani...
OD ALEPSKOG BORA DO ŽUTE KOŠĆELE
Sa razlogom krećemo od četinara toplih krajeva Sredozemlja koji je ime dobio po prvim opisanim primjercima iz okoline sirijskog grada Alepa. Persa nam kazuje da su po nalogu austrougarskih vlasti u dubrovačkom rasadniku u Zatonu proizvođene velike količina alepskog bora kako bi se sadio na područjima Dalmacije i Hercegovine. Valjda, što dobro podnosi i sušu i oskudno tlo, a brzo osvaja prostor...
„Pionirska je vrsta – jako brzo se ovom kulturom površine pošume, a kad negdje neke od njih i izgore, alepski bor je prvi koji se obnovi. Tako je i kod nas došla značajna količina ovog drveta. Adaptirao se ovdje i godi mu naša klima. Među svim tim borovima ima jedan koji se nalazi u parku - a koji je najvjerovatnije posađen i prije austrougarske. Mogla ga je ovdje donijeti neka turska ili ovdašnja muslimska porodica koja je išla na hadž. Zasigurno je riječ o najstarijem i najvećem drvetu u Trebinju“, uvjerena je naša sagovornica.
Ukrasi Cvjetnog trga - alepski bor, tužna vrba i libokedar
Ako se u parku od šume ne vidi drvo, jedan drugi alepski bor, onaj u nekadašnjem ljetnom bioskopu na bedemima Starog grada - onako usamljen i uzdignut, kao Ilićev „munjom opaljen grm na surom proplanku“ što odolijeva svim silama prirode i vremenu – zasigurno je poznatiji svojim sugrađanima. Dobro je star, kaže nam Persa, pa je možda i on stigao sa hadžiluka ili nekog drugog dalekog puta. Čudno je koliko drvo nekad obilježi neko mjesta da ga bez njega prosto ne možete ni zamisliti. Isti je slučaj i sa obližnjom tužnom vrbom na Cvjetnom trgu, čiji dugački, tanki a obješeni izdanci, nalik na veliku zelenu fontanu, daju poseban šarm Dučićevoj česmi.
A na zelenoj površini iz nje uzdigao se četinar na kojeg nam sagovornica posebno sreće pažnju. To je kalifornijski libokedar, kaže nam Persa ali i napominje da je sistematika biljaka ipak zahtjevnija disciplina nego što se obično misli, zbog čega s njom nikad niste do kraja načisto. Imao je on svoje trenutke kada je mamio poglede, obično nezainteresovanih, šetača: negdje u ovo doba prošle godine, za vrijeme novogodišnjeg ukrašavanja grada, neko se sjetio da ga okiti svjetećim trakama i u prazničnim danima pretvori u veliku gradsku jelku.
„Ovo je jedan jedini primjerak koji imamo. Prirodno stanište ove vrste je zapadna američka obala, kalifornijske planine – ali se evo i kod nas pokazao kao izuzetno stablo. To je još u Alijino vrijeme posađeno, ja sam ga zatekla kao malo drvce, koje nismo smjeli dirati. On ga je posebno njegovao...“, prisjeća se Persa.
Stablo pitospore u Starom gradu
Interes za rijetke vrste vraća nas u gradski park – do drveta zaista rijetkog, ali odlučnog da nas ostavi bez odgovora kako se uopšte tu stvorilo: pred nama je bilo drvo cimetovca, roda ljekovitog i aromatičnog bilja porijelom sa Dalekog istoka.
„Njegova postojbina su topla područja od jugoistočne Azije do Australije. Ovdje se dobro primilo. Mislim da je ovo jedini primjerak u cijeloj Republici Srpskoj“, napominje naš vodič.
Danas možete lako nabaviti sadnicu bilo koje egzotične vrste, ali stara stabla svjedoče o vremenu kada su ih mogli donositi samo daleki putnici ili pomorci. Zato nas Persa vodi i do rijetkog starog primjerka pitospore, čija zimzelena krošnja krasi jednu baštu na glavnom trgu u Starom gradu. Ovaj grm ili omanje drvo takođe je porijeklom sa Dalekog istoka, mada je već poodavno odomaćeno i na području Sredozemlja.
Na Trgu Travunije nismo samo zbog njega: u ugostiteljskoj bašti preko puta naša sagovornica nam skreće pažnju na dva stara, dobro njegovana bagrema, a do njih, u susjednoj bašti – stablo stare murve, impozantnog prečnika, dobro poznato i sugrađanima i redovnijim gostima restorana.
Stara murva na Trgu Travunije
Takođe porijeklom sa istoka, murva u naše krajeve dolazi sa austrijskom upravom, napominje Persa. Naši stari rado su je sadili u okućnici, u njenoj hladovini tražili odmor od težačkih radova, sladili se njenim veoma zdravim i ukusnim plodovima. Dekorativno stablo, opet, činilo je poželjnom i za gradsko zelenilo. Sađene su obodom parka, i danas u gradu ima rijetko vremešnih primjeraka, ali ova u Starom gradu – uvjerena je Persa – zasigurna je najstarija gradska murva.
Trebinjska zelena bašta nudila je dovoljno razloga da ova šetnja sa našim predusretljivim a neumornim vodičem još potraje, ali je vrijeme da i nju i ovu priču privedemo kraju. Konačno kod jedne posve autohtone vrste. Košćela je naše domaće drvo, ali je ona u dvorištu Eparhijskog doma mimo svih drugih jer rađa - žutim plodovima.
Žuta košćela
„Istina, nije velika, ali je dobro stara. Plod joj je žut ali takođe jestiv. Ovo je jedina žuta košćela za koju znam...“, kaže nam Persa...
