„Svako drvo koje se u vjeri zasadi, ostaje zeleno u vijekove.“
— Sveti Jovan Zlatousti
U kamenitom krilu Hercegovine, gdje vjetar nosi miris smirne i suva zemlja pamti svaku stopu, leži selo Bobovišta. Tu je živio Simo Perović, čovjek mirnog glasa i pogleda što je dublje sagledavao svijet od mnogih knjiga. Njegova kuća, pokrivena kamenom pločom, bila je kao molitvenik otvoren prema nebu.
Sa suprugom Petrušom, rodom Ćuk sa Ljubomira, dijelio je svaki dan kao što se dijeli hljeb — u vjeri, u tišini i u blagodarnosti. Nisu imali mnogo, ali im je sve bilo osvećeno: i voda iz bunara, i parče hljeba, i svaka zora koja bi zazvonila nad kamenjem kao zvonara.
Od Boga im dođoše blizanci — Milan i Miloš. Radost što je duplo zasijala u očima majke, kao dva svjetla u jednom srcu. Ali Miloš je, nedugo po rođenju, otišao u vječnost. Samo nekoliko dana je disao ovaj svijet, a onda je, kao kap rose, nečujno nestao. Petruša je stajala nad njegovim kolevkom i šaputala:
„Gospode, Tvoje je bilo i Tebi se vraća.“
I nije plakala glasno. Samo bi noću, dok sve utihne, stavila ruku na prazno mjesto i tiho uzdahnula:
„Gdje si, anđele moj?“
Nije prošlo dugo, a sudbina je opet zakucala na vrata. Kćerka Jovana, djevojčica čistih očiju, stradala je nesrećom — krava je udarila, i poslije kratke bolesti predala dušu Tvorcu.
„Gospode,“ rekla je Petruša dok je ljuljala njeno malo jastuče, „ako si je uzeo, neka Ti služi kao što je meni bila utjeha.“
Milan je ostao. Uz kćerku Anu, čeda koja su nosila svu nadu, svu molitvu, svu ljubav. Odrastao je u kući gdje se nije počinalo ništa bez krsnog znaka. Učio se radu, poštovanju u tišini u kojoj se čuje Bog.
U večerima, kad bi se sunce spuštalo niz brdo kao kap ulja sa kandila, Milan bi sjedio pod starim orahom i slušao.
„Šta slušaš, sine?“ pitala bi majka.
„Kako Bog šapuće drveću,“ odgovarao bi.
Simo ga je poslao u Beč da uči mašinstvo — da znanje donese domu i selu.
„Nosi molitvu sa sobom,“ reče mu, „jer samo ona ne teži u prtljagu.“
U tuđem gradu Milan nije zaboravio ni kamen oko kućnog praga. Pisao je kući pisma puna nade:
„Majko, ne brinite. Ja se molim, i kad ne znam šta da kažem, Gospod razumije.“
Diplomirao je ljeta Gospodnjeg 1924. i krenuo kući. Na putu srete prijatelja Račića iz okoline Dubrovnika. Vraćajući se sa dalekog puta, stadoše pod veliki orah, popiše čašicu vina.
„Kako je lijepo kad čovjek zna da se vraća domu,“ reče Milan.
I zaspaše u hladu.
Kad se probudio, već je kašljao.
Ubrzo, bolest, kao nevidljiv plamen, progutala je mladost. Galopirajuća tuberkuloza — smrt što ide brže od koraka. Nisu ga mogli spasiti. Umro je mirno, kao da se u snu vraća u ono što je već znao: kod Tvorca.
Kazivala je sestra Ana:
„Njegovo lice bilo je kao da se moli i smiruje u isto vrijeme. Kao da vidi ono što mi ne vidimo.“
Petruša je u noćima slušala vjetar kako prolazi kroz drveće i mislila da čuje njegov glas. Simo je tiho stario, sve rjeđe govorio, sve više se molio. Ljeta gospodnjeg 1928. ugasio se i on.
Petruša, ostarjela, prodala je dio imanja i otišla kod ćerke Ane u Sarajevo. Nosila je samo jednu sliku — Milanovu. Svako veče je stavljala pored kreveta, prekrstila se i šaputala:
„Gospode, ne ostavi ga u tami. Ako je moja duša išta vrijedna, uzmi je za njegov mir.“
Sveti Nikolaj Žički je rekao:
„Ko plače nad grobom, neka zna da tu ne leži mrtvac, nego sjeme vaskrsenja.“
Na Milanov grob, ubrzo nakon sahrane, zasađen je čempres. Nije ga tu posadio baš čovjek, reklo bi se — više anđeo što je korakom kročio i ostavio trag. Korijen mu je u dubini groba, a grane u nebu.
Ljeti se zeleni kao svjetlost, zimi ne opada. Kažu da se u tihom šuštanju njegovog lišća čuje blag glas, kao molitva što se vraća od neba ka zemlji.
„To je Milan,“ govorila je Petruša. „On šapuće: ‘Majko, ne plači. Sve je dobro.’“
Vjetar što dolazi sa mora, kad ponese njegove iglice, nosi i miris smirne. Putnik što stane pod njega, ne zna zašto osjeti mir — kao da mu neko na srce stavi ruku i kaže: „Ne boj se.“
Prošle su decenije. Od Simove loze Perovića niko više ne živi u Bobovištima, ali čempres stoji. Sam, kao stražar tišine. Zeleno mu lišće pjeva u visini, a korijen grli Milanovu zemlju, hraneći se ne tijelom, nego molitvom.
I kad se sunce spusti, njegova sjenka pada na grob kao blagoslov.
Kao da nebo svako veče prekriva zemlju svojim dlanom i govori:
„Evo, tu počiva moj vjerni.“
Jer čempres nad Milanovim grobom nije samo drvo. On je uspravna molitva što nikad ne kleči. Znak da je ljubav jača od groba, da je tišina puna Božjeg glasa, i da se duše koje su živjele u čistoti ne gube, nego prelaze u svjetlost.
I dok god čempres stoji zeleno pod nebom, znaćemo:
Bog ne zaboravlja nijedno čedo koje je Njegovo.
A korijen čempresa, i dan danas, čedo Hristovo grli.
