Centar za razvoj Hercegovine (CRH) osnovan 2003. godine kao Udruženje građana, skoro dvije decenije nastoji da turistička kretanja Trebinja u bukvalnom smislu gura naprijed. Bilo da je riječ o promociji hrane, poljoprivrede ili sela, kako smatraju, turistički neprocjenjivih potencijala, do rješavanja brojnih problema u gradu, za svaku oblast zalažu se dostojno savremenog društva. U vremenu globalizacije, jasna je njihova poruka, neophodno je da se Trebinje, sa svim epitetima koje u svijet nosi, ambicioznije pokrene.
U tom smislu, Slobodan Vulešević, direktor ovog udruženja, kaže da se na prvom mjestu mora mijenjati kolektivna svijest, ukoliko želimo da Trebinje bude u rangu čuvenih turističkih prestonica.
„Otpočevši saradnju sa italijanskom nevladinom organizacijom UCODEP (OXFAM Italia), na mapiranju tipičnih i tradicionalnih proizvoda, uvidio sam u čemu i gdje leže prednosti Trebinja i naše regije na turističkom putu. Pošto smo mi naslonjeni na turistički centar kakav je Dubrovnik, vjerujem da Trebinje treba sebe da promoviše kao regiju u blizini Dubrovnika, ali samo radi velikog broja gostiju koji dolaze u taj grad, jer će na taj način početi da gradi samostalnu turističku poziciju. Takav savršen sistem spoznao sam davno u Italiji, gdje Firenca, na primjer, iako najveći turistički centar ne utiče na druge sredine. Sve zajednice oko Firence imaju svoj turistički identitet, razvijen na tradicionalnim proizvodima ili nekoj drugoj turističkoj diferencijaciji definišući se kao zasebne turističke zajednice. Dakle, Trebinje treba da bude „svoje“, da bude izdvojeno kao turistički lokalitet, a ne konkurencija Dubrovniku, koji je naša Firenca. Mi treba da razvijamo našu priču u pozadini Dubrovnika“.
Osnovavši CRH, cjelokupnu priču pokrenuo je sa nekoliko istomišljenika, reče nam, sanjajući novinarski, učeći od boljih i vodeći računa da stečena iskustva na najbolji način primijeni u svom gradu. Susreti sa novim izazovima bile su prilike koje se ne propuštaju, a sagledavanjem evropskih turističkih tokova, nizale su se jasne slike onoga što naš grad može da postane. Spontano je krenulo promišljanje o hrani, ne kao lokalnoj, nego hrani lokaliteta, kao nezaobilaznom alatu za promociju teritorije.
Tako se 2005. godine odlučuje da mapira tipične tradicionalne proizvode na području Trebinja. Po prvi put saznaje za grah poljak i njegova vizija dobija potpunije obrise. Shvativši šta se kroz vizuelni identitet ove tipične trebinjske autohtone sorte može učiniti, izrodila se i realizovala priča o promociji jedne trebinjske regije – sela Zgonjevo i Petrovog Polja.
„Tadašnja Gradska uprava prepoznala je i shvatila značaj ove priče. Pomogli su u osnivanju Zadruge Petrovo Polje, a 2009. godine je formiran prvi Slow Food Convivium u BiH kog smo nazvali Slow Food Convivium Trebinje, Herzegovina. U taj „poduhvat“ pozvao sam Gojka Grča, Jova Runjevca, Radovana i Zorana Vukoje, Đura Vujovića i Gordanu Radovanović i mi smo formirali zajednicu hrane, koja je trebala biti glavni pokretač te globalne platforme hrane na našem području. Od samog početka rada na osnivanju CRH i „Slow Food-a“, bilo mi je stalo da ljudi iz Trebinja odu u Italiju, vide tamošnji način rada i shvate o čemu se zapravo radi. Tako je priča o slow food – u počela da živi“, upoznaje nas Slobo.
Slow food svakako nije jedina platforma hrane kojom se CRH bavi. Uvodeći nove standarde s ciljem promocije ruralne sredine u turističkom i svakom drugom smislu, podržali su rad poljoprivrednog Klastera Stara Hercegovina, koji djeluje na području od Trebinja do Foče.
„Zajedno sa REDAH – om i Agrarnim fondom Grada Trebinja omogućili smo da ovaj Klaster kroz strane projekte dobije sredstva za svoj rad i novu energiju da sebe promoviše. Kao rezultat svega toga, krajem septembra ove godine održan je Sajam u Trebinju sa 15 izlagača. Ovaj sajam kao i niz drugih aktivnosti promocije novoformiranog poljoprivrednog klastera, u teškim uslovima pandemije, finasiran je kroz program FARMA II. Klaster je izuzetna stvar u vremenu globalizacije, pogotovo kada je u pitanju hrana, jer imamo jako puno da sačuvamo lokalnih, tipičnih i tradicionalnih proizvoda“.
Vjerujemo u ono što nam kaže ovaj Trebinjac istančane intuicije, potkrepljene činjenicama, koji je odavno zapazio da velika šansa razvoja Trebinja, uporedo sa autohtonim namirnicama, leži i u oživljavanju sela. Navodeći da Trebinje mora da pruži kompletniju sliku svega što nudi, ni ovdje se segment njegovog istraživačkog poduhvata ne zadržava skučeno, već na stvari gleda daleko šire i o njima decidno promišlja.
„Nije dovoljno samo reći da imamo razvijeno selo, mnogo je važnije istaći koju i kakvu priču sa sobom nosi to selo, zašto bi ga trebalo posjetiti, u krajnjem, i zašto se zadržati tu na nekoliko dana. U sam razvoj sela, neophodno je uključiti maksimalno i struku, s ciljem da se kuće sačuvaju u izvornom stanju, sa tragom istorije na njima, da onaj ko dođe osjeti generacije koje su tu živjele i da se sve to prezentuje na najbolji način. Onda na red dolaze kreativne industrije. Veoma je bitna i prezentacija svega što se nudi ponaosob. Tada se vidi neprocjenjiva uloga umjetnosti“.
Upravo je kreativna energija bila presudna u predstavljanju brojnih Slobovih projekata, počev od prvobitnog graha poljaka, preko mnogih drugih, kao izvanrednih prilika za naš grad.
„Kad govorimo o grahu poljaku i valorizaciji tipičnih hercegovačkih proizvoda i svega što mi, kao podneblje, pružamo turistima, mnogo je bitna njihova vizuelizacija i stavljanje u kontekst. Kroz projekat koji je trebao da riješi vizuelni identitet graha poljaka, rađen u saradnji sa ALU Trebinje, studenti su zajedno sa profesorima odsjeka za dizajn i kiparstvo jedan semestar proučavali grah poljak kako bi ga interpretirali kroz umjetnički izraz. Dakle, radilo se polako i temeljno. Kreativna veza između hrane i umjetnosti, odnosno kreativne industrije, ono je što će generisati nove prihode i što će pokretati planetu u narednom periodu. Generisanje novog vizuelnog identiteta graha poljaka, kako bi bio prepoznatljiv, upravo omogućuje upotreba kreativnih industrija, koja je veoma važna i za valorizaciju i promociju jedne regije, jer odavno je poznato da umjetnici mijenjaju svijet!”
Razmišljajući na ovakav način, ovaj čovjek je gotovo identično postupio i prilikom drugih projekata koje je njegov Centar za razvoj Hercegovine pokrenuo. Od „Golubarnika“ do „Lađa na Trebišnjici“ težio je da kreativnim, drugačijim pristupom približi naše podneblje onima koji nam dolaze, te kroz viševjekovno kulturno – istorijsko nasljeđe Trebinja, našu teritoriju promoviše putem hrane.
„Projekat „Život na granici BiH i Crne Gore-Stare staze bezvremenog nasljeđa i tradicije“, u lokalu poznatiji kao „Lađe na Trebišnjici“, za cilj je prevashodno imao namjeru da se cijelo kulturno – istorijsko nasljeđe približi „milenijumcima“ koji se informišu preko interneta. Kroz ovaj projekat CRH je u tijesnoj saradnji sa Kulturnim centrom, nosiocem projekta i Razvojnom agencijom Grada Trebinja, pokušao putem digitalnih tehnologija da naše kulturno – istorijsko nasljeđe valorizuje. To smo uradili tako što su, u prvoj fazi, ključna područja i objekti mapirani. Nakon toga data im je sasvim druga dimenzija koju je koordinator ovog projekta, kolega Miljan Vuković iz „Kulturnog centra“ nazvao „drugom likovnošću“. Na taj način je projekat, zahvaljujući tom umjetničkom pristupu, okrenuo cijelu stvar od tradicionalnog predstavljanja sakralnih i drugih objekata našeg nasljeđa ka novoj kreativnoj dimenziji, koja je prijemčljiva za neke nove generacije turista. Tako smo prikazali sve one važne tačke koje bi trebalo vidjeti u Trebinju. Kroz ovaj projekat se jasno vidi i potreba širokog partnerstva jer jedna organizacija ne može ništa sama da uradi. Takođe, zahvaljujući saradnji sa lokalnom samoupravom, Turističkom organizacijom Trebinje i drugim partnerima, djelujući konkretnim akcijama, uspijevamo neke stvari da promijenimo. Ono što smatram dostignućima Centra za razvoj Hercegovine, neupitno su sanacija gradske deponije Obodina, zgrade „Žalfije“ u Petrovom Polju, sanacija zgrade Muzeja i Golubarnika, koji kao jezgro Kastela baštine jedno davno vrijeme te dugotrajan posao valorizacije sira iz mješine, livanjskog sira, graha poljaka, kukuruza „stodanca“ i našeg meda.“
Na korak do punoljetstva Centra za razvoj Hercegovine, čini se da je Slobov zanos i dalje isti kao na početku. Energijom i željom da iznova ukaže šta je potrebno učiniti boljim za podizanje kolektivne svijesti, pred sebe neprekidno postavlja nove zadatke. U svemu tome ne odustaje od stava da se Trebinje, koliko god raslo i razvijalo, mora promovisati sa svim vrijednostima koje ima.
„Drugi baštine svoje vrijednosti i odnose se prema njima kao prema suvom zlatu, a mi se još uvijek toga stidimo. Posebnu pažnju moramo posvetiti malom poljoprivrednom proizvođaču! Možda će pandemija promijeniti svijest kod ljudi. Shvatiće da je domaća hrana neprocjenjiva i da mi na našem bogatom podneblju moramo da zaštitimo svoje proizvode, koji su pritom, pobudili ogromnu pažnju inostranih turista. Trebinje prosto mora da bude dio jedne mnogo veće priče, na nivou cijele Hercegovine, a mi ovdje moramo još mnogo da učimo, ako hoćemo da kreiramo što poželjnije turističko područje. Sva iskustva govore da imamo šansu, ali treba da poradimo na tome da nam ljudi dolaze prvenstveno radi Trebinja i svih njegovih potencijala“.
Potrebno više sluha
„Norveška fondacija „Business Innovation Programs-BIP“ sa kojom sam godinama radio, imala je, pored ostalog, i program „Učeničkog preduzetništva“ u kojem su učestvovali učenici završnih razreda ekonomskih škola iz cijele BiH. Trebinjska Ekonomska škola se izdvajala svojom kreativnošću, bilo po pitanju osnivanja ovih preduzeća, bilo konačnog proizvoda tih, samo naizgled virtuelnih učeničkih pokušaja bavljenja preduzetništvom jer je profesorica Slađana Skočajić, vodeći ovaj program u Trebinju, posebno brinula da djeca osjete šta je preduzetništvo zaista. Na jednom od sajmova u Sarajevu ova škola predstavila je preduzeće „Mr Bean” i proizvod “pašteta od graha poljaka“ pobravši sve nagrade. Iako se o ovome uveliko pisalo, samo „Vinska Galerija Vukoje“ i do danas nudi ovu paštetu i u svom meniju i kao „pozdrav iz kuhinje“. Drugi, nisu imali sluha. Slično se desilo i sa originalnim receptom za čorbu od graha poljaka, koji je definisala italijanska novinarka i kuvarica Serena Gvidobaldi (Serena Guidobaldi) sa BH kuvarom Nihadom Mameledžijom, sa puno povrća, maslinovog ulja i isključivo bez mesa. Kroz razne projekte tražili smo nekoga ko će napraviti prave i originalne recepte koristeći namirnice sa ovog područja i odmaknuti se od nečeg uobičajenog. Serena je došla i u Trebinje da obiđe lokalne kuvare i napravi novu fuziju slow food – a. Njeni recepti su prihvaćeni i zaživjeli samo u već spomenutom trebinjskom restoranu. Nažalost, mi se teško odričemo ustaljenih navika, a još teže prihvatamo nešto novo i drugačije. Sve ove godine pokušavam da ukažem da upravo našim autohtonim proizvodima, od hrane do vina, tim netaknutim blagom, izvedenim iz standardnih okvira a opet zadržavajući izvorni karakter, možemo postati nesvakidašnji turistički region!“
Priprema graha poljaka – zdrave, prirodne trebinjske namirnice
Grah pažljivo prebrati i ukloniti nečistoću. Uveče potopiti u hladnu vodu. Ostaviti do ujutru. Isprati hladnom vodom u cjedaljki i staviti grah u lonac za kuvanje. Kad proključa, procijediti. Za to vrijeme pripremiti povrće: crni i bijeli luk, mrkvu, peršun, celer, patlidžan, paradajz, masline i svako drugo moguće sezonsko povrće. Sve isjeckati. Oba luka dinstati na maslinovom ulju ili maslinovom ulju od komine. Dodati ostalo povrće i dinstati još desetak minuta. Od ukupne količine prokuvanog graha, uzeti šaku, a ostatak dinstati još deset minuta sa povrćem. Izuzetu šaku graha je potrebno „slomiti“ u avanu, ne presitno (ovo se radi jer će izlomljeni grah otpustiti skrob koji će poslužiti umjesto zaprške!). U sve to usuti vruću vodu da prekrije ukupnu količinu za pet centimetara, dodati lovorov list, so, biber po želji. Kuvati na laganoj vatri što duže uz povremeno dosipanje vode. Dugim kuvanjem grah će zadržati specifičan ukus i neće se raspasti. Sat vremena nakon skidanja šerpe sa šporeta, po želji dodati djevičansko hladno cijeđeno maslinovo ulje. Hercegovačka žilavka voli ovaj grah. Prijatno! (Recept Serene Gvidobaldi i Nihada Mameledžije)
