Informaciona revolucija donijela je svojevrsni paradoks: iako nam znanja nikada nisu bila dostupnija - čovjeku nikad nije bilo teže da se orijentiše u svijetu i vremenu. Svijetleći ekrani svakodnevno nas zatrpavaju tonama informacija, često suvišnih, nekredibilnih ili kontradiktornih. Kako nas algoritam društvenih mreža uvjerava da je važnija popularnost od kompetencija, a pravo na lični stav relativizuje autoritet argumenta - manipulisanje „istinama“ postaje uobičajna, čak poželjna i profitabilna rabota. Povrh svega, društveno ubrzanje stavilo je čovjeka u poziciju da na temelju takvih, nesvarljivo obilatih a zbunjujućih inputa na dnevnom nivou mora donositi na desetine važnih ili manje važnih odluka.
Zato se čini da je misliti svojom glavom, kritički preispitivati ono što nam se servira danas važnije i potrebnije čovjeku nego ikada ranije.
Na ovu temu Trebinjcima je nedavno govorio Ranko Mandić, naš sugrađanin, inžinjer i član Mense, koji je upravo u okviru programa ove asocijacije u BiH „Mensine priče“, u saradnji sa Centrom za nadarenost „Naum“, na Fakultetu za proizvodnju i menadžment održao predavanje na temu „Kritičko mišljenje u vremenu post-istine“.
Ranko MANDIĆ je završio Fakultet za proizvodnju i menadžment u Trebinju. Bavi se programiranjem od svoje trinaeste godine. Interesovanja su mu, pored računarstva i programiranja, kvantna fizika i astrofizika, istorija i paleontologija. Objavio je prvu knjigu u Republici Srpskoj iz oblasti računarstva „Kompjuter je najjednostavnija stvar“ (2000), „Osnove upotrebe računara“ (2008) i Internet publikaciju „Srednje kratka istorija svemira, Zemlje i života na Zemlji“, prvo izdanje (2015).
Ranko ne samo da uvijek kritički preispituje pojave oko sebe, već se zanima uopšte za fenomen mišljenja i učenja. Nešto od svojih znanja iz vlastitog iskustva i literature želio je da podijeli sa svojim sugrađanima, u prvom redu, kako kaže, sa mladim čovjekom kojem je neophodan svojevrsni „kompas za razmišljanje“, kao važan navigacijski alat kako bi se orijentisao na tom nepreglednom okeanu serviranih sadržaja i donosio odluke fundirane na kvalitenim informacijama (informed decision).
Na prvu bismo rekli da sve to i nije tako teško, da je razmišljanje čovjeku prirodom usađena navika, štaviše da je to njegovo određujuće svojstvo, ono što ga čini jedinim slovesnim bićem među drugim živim stvorenjima. Stvari ne stoje baš tako, objasniće nam na početku Ranko. Čovjek, izgleda, nije ni biološki predisponiran da previše misli.
ZAŠTO RADIJE MISLIMO TUĐOM NEGO SVOJOM GLAVOM?
„Razmišljati je teško. Ljudski mozak je negdje na svega 2% težine čitavog tijela, a troši 20% energije. I to ne kad razmišljamo, već kad se odmaramo ili spavamo. Kad intenzivno razmišljamo, ta potrošnja energije skače na 25%, čak do 28%. S druge strane, priroda se trudi da trošimo što manje energije šta god da radimo. Dakle, ako baš ne moramo da razmišljamo – mi i ne razmišljamo, prosto zato što je razmišljanje - energetski skup proces“, pojašnjava Ranko.
Priznaje da su ga za temu ljudskog mišljenja posebno zainteresovale misli američkog pisca Majkla Krajtona („Park iz doba jure“), štaviše da su svojevremeno „okrenule njegovo razumijevanje svijeta za 180 stepeni“.
„Karakteristična osobina ljudske vrste, kazaće Krajton, nije svijest - nego konformizam. A konformizam je ono kad ne mislite glavom nego prihvatate ono što ste čuli od drugih. Krajton dalje kaže da većinu vremena ljudi prosto ponavljaju ono što su čuli od drugih i nije im prijatno kad su izloženi drugačijem mišljenju“.
Postoje i određene istorijske uslovljenosti zbog čega je to tako. Moderni ljudi, onakvi kakve danas poznajemo, kazaće predavač, postoje nekih 300.000 godina a čak 96% toga vremena živjeli su kao lovci i sakupljači plodova, koji nisu razbijali glavu oko mnogo čega niti je za tim bilo potrebe. I poneku značajniju odluku koju je trebalo donijeti – da li će, recimo, danas loviti jelena ili mamuta – prepuštali su drugima, iskusnijima, plemenskim starješinama. Konformizam je u to vrijeme bio legitimna strategija preživljavanja.
Potreba za intenzivnijim kognitivnim naporom došla je tek „odskora“, kad su ljudi izmisliti poljoprivredu, a nova, stajaća kultura življenja samo će kroz naredne vijekove umnožavati svakodnevne dileme i probleme. Moralo se misliti o svemu, o obradi zemlje i usjevima, kako i gdje graditi naselja, kako trgovati viškom roda...
„Mi se još nismo stigli prilagoditi tom načinu života koji nam je donijela poljoprivreda, a onda nas je udarilo industrijsko doba. A zatim i informaciono doba. Dakle, napravljeni smo da hodamo i trčimo, a mi danas uglavnom sjedimo i gledamo u ekran. Šta sve to radi našem mozgu - možete samo da zamislite“, ističe Ranko.
ŠTA JE ISTINA AKO SVAKO IMA SVOJU?
Sama riječ „post-istina“ etablirana je Oksfordskim rječnikom 2016. godine da označi sve izraženiju praksu manipulisanja istinom, kao eminentno obilježje komuniciranja u vremenu koje živimo. Manipulanti istinama prosto računaju na uvid - da objektivne činjenice slabije utiču na oblikovanje javnog mnjenja i da je stoga bolje „zaigrati“ na emocije i uvjerenja onih kojima se obraćamo.
„To je situacija kada je neko shvatio da će lakše ubijediti ljude u nešto ako napada njihove emocije i ako podilazi njihovim vjerovanjima, nego ako im kaže istinu. Ovo je vrlo opasna situaciji, posebno danas kad na raspolaganju imamo tako savršene alate da nam neko gura takva uvjerenja – kao što su društvene mreže“, upozoriće Ranko.
Razni su načini manipulisanja u svijetu post-istine. Takve obrasce „mišljenja“ čujemo svuda oko nas i važno ih je prepoznati kao logički „krivo nasađene“. Kad nemamo argument da nekoga pobijemo, često napadamo neku njegovu osobinu koja sa predmetom rasprave nema nikakve veze. Ili postavljamo stvari u odnos „ili-ili“, kao da između tih ponuđenih krajnosti nema čitav spektar drugih mogućih izbora. Ili kad želimo nekome nešto dokazati, biramo samo one informacije koje nama odgovoraju, a prećutkujemo sve ono što ne ide u prilog našim tvrdnjama...
Podsjetiće Ranko i na riječi upozorenja istoričara Timotija Snajdera - kad odustanemo od istine, predajemo moć onima sa dovoljno bogatstva i harizme da prave spektakl umjesto nje. A ljudima se i servira šou kako se ne bi pitali šta se zbiva iza kulisa tog insceniranog spektakla...
„Poenta je u tome da kada uz pomoć društvenih mreža ili sličnih platformi sa personalizovanim sadržajem kreiramo situaciju da svako ima neku svoju istinu, onda ljudi ne mogu da se dogovore ni oko nekih osnovnih postulata koji bi trebalo da stoje u temeljima društva, da se dogovore šta je bitno, šta treba da radimo, kako treba da nam izgledaju institucije...“, pojašnjava on.
ALATI DA KRITIČKI PREISPITUJEMO SERVIRANO
Zbog dramatično izmijenjenih okolnosti - tradicije, nasljeđene formule i generacijama deponovana znanja i iskustva danas nam uglavnom ne pomažu da se snađemo u novom dobu. Jedini način da nekako plivamo uz maticu je kritičko mišljenje.
Ovaj pojam, pojasniće i to predavač, ne treba miješati sa sklonošću da se nešto stalno i po svaku cijenu kritikuje, i kad za to nema objektivnih razloga ni pokrića.
Kritičko mišljenje je proces analiziranja, procjene i sinteze informacija da bi se došlo do razumnih zaključaka: umjesto prihvatanja nekog sadržaja „zdravo za gotovo“, ono podrazumijeva preispitivanje, prepoznavanje predrasuda, primjenu logike. Kritičko mišljenje se služi brojnim alatima, a od Ranka ćemo čuti nešto više o tri osnovna.
Prvi je „Okamova oštrica“ (po engleskom kaluđeru i filozofu iz Srednjeg vijeka Viljemu od Okama), koja nas poučava da kod pojave za koju postoji više mogućih objašnjenja kao najvjerovatnije biramo ono – najjednostavnije.
„Ako se neko osjeća umorno svaki dan, valjda ćemo prvo pomisliti da je to od nedovoljnog ili lošeg sna, a ne - da mu neko blokira energiju ili da je problem u podzemnim vodama. Metoda ima značajnu primjenu u medicinskoj dijagnostici. Studenti medicine je uče na jednoj izreci koja kaže: kad čujete kopita - prvo pomislite na konje, nemojte na zebre. To bi značilo da prilikom postavljanja dijagnoze uvijek prvo traže najvjerovatnije i uobičajene uzroke, umjesto da pretpostavljaju neke rijetke i egzotične bolesti. Vrlo je korisna i za razobličavanje raznih vrsta teorija zavjere“, kaže Ranko.
Istina, dodaje on, „Okamova oštrica“ umije i da nas prevari jer najjednostavnije rješenje nije uvijek i tačno, kao što je za valjanu primjenu ove metode ipak neophodno poznavanje oblasti o kojoj se razgovara.
Drugi važan alat kritičkog mišljenja nas poučava da uvijek imamo u vidu da događaj koji je vremenski prethodio nekom drugom nije nužno i njegov uzrok. Ranko će podsjetiti da je u svijetu široko rasprostranjeno uvjerenje da MMR vakcina izaziva autizam - samo zato što se prvi simptomi obično javljaju u dobu kada djeca primaju tu vakcinu, iako nije dokazana uzročno-posljedična veza između vakcine i autizma.
Nekada je ova metodološka greška u zaključivanju, napomenuće i to Mandić, bivala i vrlo plodonosna u nedostatku drugih alata provjere, kao što je slučaj sa narodnom medicinom. Ozdravljenje ili olakšanje kod zdravstvenih tegoba nakon primjene nekog čaja ili melema narodnom vidaru već je bila potvrda i dovoljan dokaz o njihovoj djelotvornosti.
„Sve znanje narodne medicine nastalo je na ovom principu: poslije nečega, znači - zbog toga. To je znanje koje je skupljano generacijama, ali je učenjem na greškama jako skupo i plaćeno. Danas imamo mnogo bolje alate. Ali narodna medicina je jedino što smo imali dugo vremena, a i danas je nepresušan rezervoar iz koga zvanična medicina crpi nova saznanja.“
Uostalom, napomenuće Ranko, slijepo insistiranje na rušenju svake tradicije može nas odvesti u drugu zamku u zaključivanju, poznatu kao „Čestertonova ograda“. Česterton nas poučava da ne mijenjamo nešto, makar izgledalo potpuno besmisleno - poput ograde na sred puta, dok ne shvatimo kako se i zašto ta ograda našla tu. Drugim riječima, poziva na oprez – ako mi na prvu nečemu ne vidimo svrhu ili smisao, ne znači da one ne postoje...
„Ovo je dobar savjet za mlade rukovodioce kad se suoče na nekom čudnom i neobjašnjivom praksom u svom kolektivu – nemojte to da mijenjate dok ne ispitate i shvatite kako je došlo da to tako bude“.
Treći alat kritičkog mišljenja koji savjetuje mladim sugrađanima jeste - da vode računa koga i kad treba da slušaju.
„Svakako vam neću reći da slušate medije ili influensere. Reći ću vam da slušate prave autoritete. Ali, čak i istinski autoriteti za neku oblast moraju da imaju dobre argumente za ono što tvrde. Problem je danas što ljudi gube povjerenje i u autoritete, baš stoga što se veliki medijski prostor daje onima koji to nisu. Isak Asimov je još osamdesetih godina prošlog vijeka ukazao na jednu zabludu – kako ljudi misle da demokratija znači da je tvoje neznanje jednako vrijedno kao i moje znanje. Naravno da nije niti može biti jednako vrijedno“, zaključio je Mandić.
„KNJIGE, BRAĆO MOJA, KNJIGE...“
I u novom milenijumu čuvene Dositejeve riječi opomene upućene svom rodu zvuče jednako istinito i aktuelno. Čitanje je supermoć budućnosti, tvrdi Ranko, a to je ujedno i njegov odgovor na pitanje - kako djeci pomoći da razviju sposobnost kritičnog mišljenja. Čitanje gradi aktivnu konstrukciju znanja kroz sveobuhvatnu i dubinsku obradu informacija u mozgu. Ono ne daje automatski sposobnost kritičkog mišljenja, ali stvara odlične preduslove da se ono razvija.
Video sadržaji za učenje možda jesu atraktivniji i među djecom danas popularniji – ali, uvjeren je Ranko, oni nisu nikakva alternativa „staromodnoj“ praksi usvajanja novih znanja - kroz čitanje.
„Video vam sve servira na gotovo. Onda imate jednu situaciju koju psiholozi zovu – iluzija kompetencije. Kad vi pogledate video na neku temu – vama je sve jasno. Ali kad bi vas neko propitao da svojim riječima ispričate šta ste gledali - nastaje problem. Kod videa informacije idu tako brzo da nemamo vremena da ih analiziramo. Osoba koja gleda nekoliko sati videa guta u prosjeku preko 70 gigabajta informacija. Podsjetiću vas opet na onog našeg pretka, lovca-sakupljača, koji je dnevno imao više hiljada puta manje informacija. Prosto mi nismo u stanju da toliko informacija procesuiramo. S druge strane, čitanje upošljava više dijelova mozga, a dokazano je da se neki sadržaj lakše razumije i duže pamti ako prilikom njegovog usvajanja aktiviramo veće zone i dubinske dijelove mozga“, pojašnjava Ranko.
Iz istog razloga mladima će preporučiti da ono što žele naučiti – zapisuju negdje rukom i svojim riječima. Mnogo bolje nego kucanje na tastaturi, pisanje aktivira vezu ruke i mozga, a ljudska šaka ima za sebe rezervisanu najveću zonu u mozgu...
„Nikoga ne možemo natjerati na čitanje, jer to ne funcioniše. Ali ako mislimo nešto da učinimo za našu djecu, mislim da im moramo nekako pomoći - da čitaju.“
