Teatarski velikan koji se nije mirio sa postojećim poretkom stvari ni u životu ni u teatru, Bertold Eugen Fridrih Breht, svojom neumoljivom dijalektikom, razbijao je pozorišne šablone, nikoga nije pitanjima štedeo, jer ni sam nikad nije izbegavao nezgodna pitanja.
Teatar je zamislio kao veliku igru promena. Nudio je uživanje u spoznaji, slobodi stavova I zaključaka! Nije li to “komedijant slučaj” umešao svoje prste kada je sahranjen 1956. godine pored velikog Hegela?!
***
Svi bismo morali biti mnogo oduševljeniji radom u pozorištu. Ne tvrdim da naše doba ima manje talentovanih glumaca od pređašnjih – ali nikad nije postojala tako izmučena, zloupotrebljavana, zastrašena klasa umetnika kao naša danas. Ništa nije gore od natmurenosti ! Nijedan čovek koga njegov posao ne zabavlja, ne može očekivati da će to bilo koga drugog zabavljati.
***
Gledaoca treba poučiti, dakle promeniti. Ne radi se o tome da njegov ukus treba pripremiti za novu formu i novu poetiku, nego se on sam mora potpuno promeniti, preispitati, spoznati samoga sebe, prestruktuirati se – a to nije pitanje ukusa.
***
Tražimo sada od vas glumaca našeg vremena, vremena preloma i velikog savladavanja svekolike prirode, pa i ljudske – da se konačno preorijentišete i da nam svet ljudi pokažete onakvim kakav jeste : stvaran od ljudi i po ljudima promenljiv.
Ti glumče, moraš pre svih drugih umetnosti ovladati umetnošću posmatranja. Nije, naime, važno kako ti izgledaš, nego šta si video i šta pokazuješ. Posmatraćete da bi videli kako si dobro posmatrao. Vaše školovanje mora početi među živim ljudima. Vaša prva škola neka je vaše radno mesto, vaš stan, vaša četvrt grada, ulica, tramvaj i dućan. Sve ljude tamo treba da posmatrate, strance kao da su poznanici, ali i poznanike kao da su za vas stranci.
***
Ja sam želeo na pozorište da primenim ideju da svet ne treba samo tumačiti nego i menjati. Promene proizašle iz te moje namere, uvek su bile samo promene u okviru igranja teatra. Kada bi moji kritičari pogledali moj teatar onako kako ga gleda publika, dakle ne obazirući se prvenstveno na moje teorije – verovatno bi videli pred sobom naprosto teatar, nadam se teatar sa maštom, humorom i smislom !
***
I kada bi amateri bili samo ono, čime ih umetnici od zanata obično smatraju, naime “igrajuća publika” oni bi za svet pozorišta ostali dovoljno zanimljivi i značajni!
Uvod i izbor sačinio VLADIMIR PUTNIK, reditelj
EPSKO POZORIŠTE BERTOLDA BREHTA
„Došao je da unese u nas veliki nemir, i prisilio nas da upitamo: šta je to teatar dvadesetog veka? Rekao je: donosim vam užitak spoznavanja, slobodnog stava, neizbežnih zaključaka… Može se reći: razdrmao je sanjivost teatra.“
V. Langhof (1901-1966), berlinski reditelj
Bertolt Breht (1898-1956) predstavlja posebnu, sveobuhvatnu umetničku pojavu, kako u Nemačkoj tako i u čitavoj Evropi. On otvara potpuno novo poglavlje u istoriji pozorišta svojim inovativnim pogledom na dramsku umetnost. Breht, kao potpuna pozorišna ličnost, objedinio je u sebi dramskog pisca, pesnika, teoretičara, reditelja, osnivača dramske trupe (Berliner ansambl) a učestvovao je i u komponovanju muzike za svoje songove. On je želeo da svojom teorijom objasni svoje stvaralaštvo i da na taj način unese novinu i promenu u dramski svet, koji je po njegovom mišljenju bio neophodan.
“Ne buljite tako romantično”, Brehtov je veoma efektan komentar uz njegovu dramu “Bubnjevi u noći” kojim on ukazuje na koji se način drame percipiraju u njegovo vreme. U književnom i pozorišnom svetu pojavljuje se dvadesetih godina XX veka a u to vreme su se na nemačkim pozornicama prikazivale isključivo “bombastične i romantične predstave klasičnih komada bez ikakve aktuelnosti, ili praznjikave salonske dramice i komedije”.(Jovan Ćirilov, predgovor “Majka Hrabrost i njena deca”) Breht od samog početka bavljenja dramaturgijom i pozorištem, gaji iskreni animozitet prema ovakvom teatru. On zbog toga na scenu stupa veoma energično i prepun bunta, što će se i uočiti u njegovom dramskom opusu i na taj način se Breht može svrstati u pisce angažovanog teatra. On ujedno želi da formuliše nove teatarske principe.
U njegovom dramskom stvaralaštvu se može uočiti otpor tadašnje mlade generacije nemačkih intelektualaca protiv dobro skrojene drame, francuske dramaturgije.Tako da Breht u svom poduhvatu nije usamljen, i drugi stvaraoci njegove generacije reagovali su negativno na tadašnje stanje u drami i pozorištu.. Njemu je bilo strano neangažovano pozorište u kome gledalac ne razmišlja i pasivno konzumira sadržaj sladunjavih melodrama bez ikakve zapitanosti i želje za njom. Breht se protivi pozorištu koje ne budi misli već nejasna osećanja, on je protiv emocionalnosti, protiv lirskog i dirljivog i zalaže se za racionalnost. On želi intelektualno pozorište. Međutim, Breht je istovremeno odbacivao optužbe da je njegova umetnost hladna i bez emocija. On i sam ističe da nas osećanja gone da od razuma tražimo krajnje napore, a da preko razuma otkrivamo osećanja.
Breht želi predstavu koja bi posedovala objektivnost, preciznost i lakoću sportske utakmice, kao i gotovo sportski aktivnu publiku. U svom prvobitnom stvaralačkom periodu usredsredio se protiv kulinarske publike, dramaturgije i kritike i to je dovelo do formulisanja njegovih prvobitnih teoretskih principa ali oni tada još uvek ne predstavljaju njegovu definitivnu teoriju. Breht će tek kasnijih godina uobličiti svoju konačnu teoriju i stvoriti pojam epskog pozorišta koji obuhvata njegovu teoriju pozorišta (sadrži teoriju drame i teoriju rediteljsko-glumačkog postupka) i dramska dela napisana u tom duhu.
Kod Brehta na „kolektivne političke sastanke“
U Brehtovoj teoriji pozorišta (Epski teatar), koja je antiaristotelovska, angažovana su sva sredstva moderne dramaturgije, da bi se gledaoci doveli do racionalnog izbora, a ne do emocionalnog pročišćenja.
On je opisivao svoje predstave kao ''kolektivne političke sastanke'' u kojima i publika treba da učestvuje. Da bi ovo postigao, Breht je koristio tehnike koje podsećaju gledaoce da je predstava slika realnosti, a ne sama realnost. On je to zvao ''efekat distanciranja'' ili ''V-efekat'' (Verfremdung).
Breht u svojim djelima smjenjuje sentimentalno i groteskno, impresionizam i naturalizam, egzotičnu bajku i novinarski sarkazam, igra se riječima i paradoksima.
Savremenik doba u kome je živeo
Breht je u bukvalnom smislu reči bio savremenik doba u kome je živeo. Njegovo detinjstvo je bilo obeleženo burnim dogadjajima, pa samim tim i ratom, jer je u ranoj mladosti bio mobilisan, a skoro u dvadesetoj godini i sam učestvuje u revolucionarnim akcijama. Kada su nacisti preuzeli vlast u Nemačkoj, Breht je morao da emigrira, da bi mu kasnije bilo oduzeto i državljanstvo, a knjige spaljene. Provodi 15 godina u Americi, gde je ostao bez svoje publike, no to ga nije sprečilo da nastavi sa pisanjem, jer se kasnije vraća u Nemačku i osniva svoje pozorište u kome je mogao da prikazuje svoje drame.
U njegovim ranim pesmama vlada grubost i bezobzirnost, neosetljivost i velika mržnja. Kroz njih prolaze pijanice, čedomorke, gusari, pustolovci i ubice – jednom rečju otuđeni ljudi u otuđenom svetu. Nered u svetu Brehtu više nije ličio na prirodnu katastrofu i on počinje da shvata strukturu i mehanizam kapitalističkog sistema i opredeljuje se definitivno za marksizam, kao čovek i kao umetnik.
Priredio: Zoran Đerić
