„Uskoro vještačka jezera potopiće Miruše i sela koja su se smjestila u kotlini pored Trebišnjice. Pokriće Čepelicu, pa Panik, Orah, Kosijerevo i Dobrićevo, jedan dio trebinjskog izletišta Lastva i Arslanagića Most, gdje se nalazi i istoimeni stari objekat. Seoba sa ugroženog područja već je počela. Desetak sela i zaselaka napustiće oko 400 domaćinstava – 1.600 stanovnika i preseliti se u nove krajeve. Ne u pečalbu, već u nove, ljepše i svjetlije domove. Ova migracija treba da se obavi u dvije etape. Stanovnici sa područja koje će pokriti gorička akumulacija treba da se isele najkasnije do marta ove godine, a sa područja budućeg Miruškoj jezera (gornja akumulacija) nešto kasnije. Odlazak oko 400 domaćinstava planiran je ranije kako bi se blagovremeno moglo izvršiti čišćenje dvaju bazena, a zatim početi i sa akumulacijom vode u njima“. (Glas Trebinja, januar 1964.)
Januarski broj Glasa Trebinja iz 1964. godine donosi posljednju zabilješku o jednom svijetu koji je nestajao. Vijekovi su ovdje posijali obilje tragova – od praistorijskih tumula i ostataka antičkih naselja, preko srednjovjekovnih sakralnih objekata i nekropola, do etnografske duhovne i materijalne baštine: sve ovo svjedočilo je o dugoj a neprekinutoj niti života koji je još od praskozorja čovječanstva bujao u dolini Trebišnjice.
Istovremeno sa pripremama za izgradnju hidrosistema, pokrenuta je i opsežna akcija proučavanja i spasavanja najdragocjenijeg dijela ovog blaga. Doteklo je volje i novca i za one najzahtjevnije, kod nas još pionirske, poduhvate u konzervaciji: dva najznačajnija spomenika drevne arhitekture sa ovog područja - manastir Dobrićevo (1965.) i Arslanagića mosta (1966-1972.) rastavljeni su pa rekonstruisani na novoj lokaciji gdje će nastaviti da broje vijekove.
Žitelji potopljene doline, međutim, sa prtljagom iz svog kraja ponijeće samo uspomene, a sav njihov svijet, dotadašnji život, predačka ognjišta, zemlja i grobovi zauvijek će potonuti u vodama Goričkog i Bilećkog jezera. Stari je morao da iščezne kako bi se iza te plime pomolio novi život – ljepši i svjetliji, poput ovih domova obećanih u nadoknadu za obol prinijet opštoj polzi. Zemlja u izgradnji trebala je struju za svoje gradove i fabrike...
Trebaće i ljude, sve više u godinama i decenijama koje su nepovratno mijenjale život komune. Zato ni drugim selima sudbina nije bila naklonjenija. Ako je onima u dolini Trebišnjice kratko presuđeno, druga su osuđena na dugo i polagano umiranje. Gotovo neprimjetno a neopozivo, duh nestajanja uvlačio se među skromne kamene kućerke naših sela i zaselaka iza sebe ostavljajući zatravljene njive i utrnula ognjišta...
„TREBINJE JE OSVANULO OKIĆENO ZASTAVIMA...“
„Iz hidroelektrane 'Trebinje' 25. marta je prvi put potekla struja. U 11,40 časova u ogromnoj mašinskoj sali, predsjednik Tito je automatskom komandom pokrenuo dva moćna agregata. Time je završen višegodišnji trud stručnjaka raznih profesija i radnika da na ćudljivom kraškom zemljištu, izukrštanom podzemnim vodama, završe prvu fazu hidroenergetskog sistema Trebišnjica.
Posao je završen, a ostala je 123 metra visoka i 439 metara dugačka brana Grančarevo i akumulaciono jezero kod Bileće sa preko milijardu kubnih metara vode. U podnožju Grančareva smještena je elektrana 'Trebinje' koja sa elektranom 'Dubrovnik', puštenom u rad prije tri godine, garantuje u svako doba godine redovno snabdijevanje strujom – u prosjeku za 12 mjeseci 2 milijarde 100 miliona kilovatčasova.
Brana iznad Trebinja i jezero kod Bileće zaustavili su bujice koje su redovno plavile blizu 5.500 hektara plodnog poljoprivrednog zemljišta u Popovom i Trebinjskom polju. U isto vrijeme brana i jezero će omogućiti, pomoću odvodih kanala, zalijavanje 12.000 hektara oranica...“ (Glas Trebinja, april 1968.)
Svečanost o kojoj Glas Trebinja opširno izvještava u aprilskom broju iz 1968. godine označila je kraj devetogodišnjih napora i pobjedu radnika i graditelja na najvećem i najsloženijem inžinjerskom poduhvatu kojem je naš kraj ikada svjedočio u svojoj dugoj istoriji. Trebinje je tog „25. marta ujutro osvanulo okićeno zastavima i transparentima (...), nekoliko hiljada Trebinjaca i stanovnika susjednih hercegovačkih opština izašlo je na ulice da dočeka i pozdravi predsjednika Tita, koji je došao da pusti u rad hidroelektranu Trebinje“.
Projekat po značaju daleko nadilazi lokalne okvire - po obimu i delikatnosti radova, instalisanoj snazi i prosječnoj godišnjoj proizvodnji hidrosistem Trebišnjica „spada u do sada najveće izgrađene hidroenergetske kapacitete u SFRJ“. Otuda na svečanosti i najviše zvanice, predvođene predsjednikom Jugoslavije – kojima je Ratko Taušan, direktor elektrana na Trebišnjici, u holu pred mašinskom salom, najprije ispcrpno referisao o značaju i benefitima projekta i dostignućima graditelja.
Izdvojićemo tek nekoliko akcenata iz referata. Veličina ovog poduhvata nije samo u garantovanim milijardama kilovatčasova struje niti u hiljadama plodnih hektara kraških polja, koja će se u periodu obilnih padavina osloboditi poplava a opet, u vremenu oskudice vode, navodnjavati. Niti što je ovom kraju u infrastrukturi ostavljena solidna razvojna osnova (jer je usput „izgrađeno ili rekonstruisano preko 80 km puteva sa savremenim kolovozom, izmješteno 27 km željezničke pruge, izgrađeno 147 km dalekovoda raznih napona, četiri vodovoda, podignuta četiri gradilišna naselja sa stalnim stambenim i pratećim objektima za 2600 stanovnika...“). Realizacija ovako složenog zadatka, u prvom redu, bila je „izvanredan stručni i naučni ispit naših projektanata i najšireg broja naučno istraživačkih ustanova, koje su učestvovale u ovom značajnom poduhvatu“ i koje su taj ispit uspješno položile.
„Ovo veliko gradilište (...) bilo je velika škola uzdizanja kadrova. Na studijama, istragama, projektovanju i gradnji neposredno je učestvovalo preko 1000 inžinjera, tehničara i raznih drugih stručnjaka iz naše zemlje i inostranstva, čiji je doprinos razvoju nauke, tehnike, projektovanja i gradnje hidroenergetskih projekata u kraškom području veoma značajan“.
Trebinjski hidroenergetski poduhvat, nastavlja Taušan, zainteresovao je i svjetsku stručnu javnost, a to se „najbolje vidi po tome što su na posljednja tri međunarodna kongresa za visoke brane održana u Edinburgu, Lisabonu i Istambulu stručni problemi i rješenja primijenjena na izgradnji ovih objekata zauzela značajno mjesto“.
„Svakako da najveći domet tehničke i konstruktorske umješnosti predstavlja brana Grančarevo, koja po svojim dimenzijama, obliku konstrukcije, uslovima fundiranja, injekcionim i konsolidacionim radovima, s obzirom da se nalazi na području izrazitog karsta (...) predstavlja posebno značajan i za nauku smion poduhvat“.
U istražnim, projektantskim i izvedbenim radovima na sistemu (koja je u ovoj fazi obuhvatala - gradnju brana Gorica i Grančarevo, odvodnog tunela od Goričkog jezera do Plata, gradnju i opremanje elektrana „Dubrovnik“ i „Trebinje“), te drugim pratećim i infrastrukturnim radovima – učestvovalo je na desetine preduzeća i naučno istraživačkih ustanova iz cijele Jugoslavije. Na hiljade radnika smjenjivalo se na gradilištima, a njih sedam – tamo je izgubilo živote.
Za „naročite zasluge i postignute uspjehe na radu od značaja za socijalističku izgradnju zemlje“ predsjednik Tito odlikovao je 206 graditelja hidrosistema Trebišnjica. Naš list bilježi i „zdravicu“ predsjednika SFRJ na svečanom ručku priređenom u hotelu „Leotar“ nakon svečanog puštanja u rad agregata HE „Trebinje“. Graditeljima je čestitao na velikoj pobjedi „koja će biti od koristi ne samo ovom kraju, već čitavoj našoj socijalističkoj zajednici“. Govorio je i o prvim znacima stabilizacije i važnosti da se nastave započete privredne i društvene reforme, zatim o neispunjavanju zadataka sa posljednjeg partijskog kongresa, tu i tamo još uvijek prisutnom lokalizmu... „Popodne je predjednik Republike, čija se kolona probijala kroz gust špalir razdraganih građana napustio Trebinje“.
PROTEST PROTIV „AMERIČKOG AGRESORA“
Kad smo već kod uličnih manifestacija volje naroda, zabilježimo i ovu. Ti moćni agregati i oprema za sve objekte hidrosistema, ponosa naše socijalističke zajednice, nabavljeni su novcem koji je „po povoljnim uslovima kreditirala Agencija za međunarodni razvoj Vlade Sjedinjenih Američkih Država“. A već u narednom broju iste 1968. godine - taman da još više zbuni one kojima ionako nisu posve jasni zamršeni geopolitički odnosi i pozicija naše zemlje na razmeđi podijeljenog svijeta – Glas piše o velikom protestnom mitingu trebinjske omladine protiv „prljavog“ američkog rata u Vijetnamu, organizovanim „u znak solidarnosti sa stradanjima nedužnog vijetnamskog naroda“.
„Više od hiljadu mladića i djevojaka na sebi svojstven način dali su oduška svom neraspoloženju prema američkom agresoru. Mnogo transparenata, karikatura, fotografija krvave vijetnamske djece i skandiranje – stvorili su atmosferu čvrste riješenosti naše omladine da jednom narodu koji se uspješno brani od nadmoćnijeg neprijatelja više od deset godina pruži svaku moguću podršku.“ (GT, maj 1968.)
Lokalne odijeke političkih zbivanja iz zemlje i dalekog svijeta nalazimo na stranicama našeg lista još od prvih brojeva. Tako još „Naša komuna“ u januar 1953. piše o protestnom saopštenju Hrvata Trebinja u kojem se osuđuje „najnoviji neprijateljski akt Vatikana, koji je Alojza Stepinca proglasio kardinalom“, dajući tako „najvišu crkvenu dužnost izdajniku naroda“. Trebinje nisu zaobišli ni „žučni izljevi gnjeva i protesta“ koji su zahvaliti sve gradove i sela, i staro i mlado, povodom „neopravdane odluke vlada SAD i Velike Britanije, kojom bi zona 'A' i Trst trebale da se pripoje Italiji“. „Još su svježa sjećanja na one slavne dane kada su borci naše XXIX Hercegovačke divizije, lomeći neprijatelja, iz borbe u borbu, jurišali prema Trstu i nosili slobodu porobljenoj braći. Zar tamo (...) ne leže kosti naših sinova i kćeri?!“. Ni egzotična Afrika nije bila dovoljno daleko od naših života i svakodnevice da se debatni klub u trebinjskoj gimnaziji, prigodnim skupom i predavanjem, ne bi priključio „brojnim protestima naše javnosti zbog mučkog ubistva legalnog predsjednika Konga Patrisa Lumumbe“ i sa njom podijelio „duboko ogorčenje i osudu prema belgijskim kolonizatorima i njihovim slugama Čombeu, Mobutuu i Kasavubuu“.
Samo politički osviještena mladost može da gradi i čuva tekovine socijalizma. A potom su radio i televizija učinili da nam nekako i svijet više ne izgleda toliko velik ni dalek. Sa šezdesetim godinama antene su sve više počele da osvajaju krovove grada iako su prvi televizori mogli da „uhvate“ samo italijanski TV-signal preko mora. U novembarskom broju našeg lista iz 1963. godine čitamo da su početkom tog mjeseca „u Trebinju primljeni prvi put programi jugoslovenskih televizijskih studija“, nakon što je „antenski stub repetitora postavljen na samom vrhu Leotara...“
PRAZNOVANJE DEMOKRATIJE
„Predizborna i izborna aktivnost protekle su u odrađivanju radnih dogovora, mitinga, predavanja i niza kulturnih i društvenih manifestacija. (...) Kandidati za narodne poslanike govorili su na mitinzima o razvoju socijalističkih odnosa i pravima radnih ljudi, sagledanih u odnosu na dosadašnje rezultate i u svjetlu novih nastojanja, našeg novog Ustava i načela naše spoljne i unutrašnje politike. Kulturne ustanove i kulturnoumjetnička društva u čast izbora pripremili su više muzičkih večeri, pozorišnih i kino-predstava, smotri, sijela, izložbi i sportskih priredbi. (...) Kada je osvanuo dan izbora bili smo uvjereni da će i ova manifestacija narodne volje potvrditi oduševljenje s kojim stupamo u nove uspjehe u izgradnji socijalizma kod nas. (...) Izbori su obavljeni u prazničnom raspoloženju, spontanim izrazom narodnih veselja, kola i pjesme omladine. Biračka mjesta bila su ukrašena fotografijama naših istaknutih rukovodilaca, buketima cvijeća i šarolikim ćilimima...“ (GT, jul 1963.)
Za izbore se obično kaže da su praznik demokratije. Sudeći prema opisu ovih, održanih 1963. godine za republičke i savezne poslanike iz trebinjske opštine – neposredne manifestacije volje naroda u onom vremenu i zaista su bile nalik na svetkovinu. Drugo je pitanje šta se zaista tih svetkovinama praznovalo i koliko su tadašnja shvatanja demokratije – iako je ponosno uzdizana među temeljne tekovine socijalizma - uopšte bliska našim razumijevanjima ovog pojma. Posebno kada se toj volji naroda ne bi nudila mogućnost izbora, već samo pravo na potvrđivanje onoga što je negdje već odlučeno i odabrano. Svejedno, vlasti su se trudile da birači ozbiljno shvate svoju građansku dužnost – štaviše, da u narodu potaknu javne manifestacije oduševljenja. Tako u tekstu saznajemo da je, recimo, te godine za Savezno vijeće na izbore izašlo preko 96 odsto građana Trebinja sa pravom glasa (uz to da se većina onih koji nisu izašli „nalazi u JNA, na sezonskim radovima ili u školama“), te da je za kandidata (izgleda, jedinog) na ovim listićima „glasalo 19.386 birača, što u odnosu na broj onih koji su glasali iznosi 99,48%“.
Izbori u Trebinju 1963.
Na izborima održanim dvije godine kasnije bilježnica našeg reportera ostavila je živopisna svjedočanstva o izbornoj svetkovini na biralištima u selima Popovog polja.
„...Birači žure, hoće da među prvima ispune svoju građansku dužnost, da glasaju. U Orašju na svakom koraku raspoloženje, selo je dobilo svečani izgled. Domaćini se dozivaju: 'Hajdemo na izbore da ne budemo zadnji!' I zaista, tog prazničkog dana nisu bili 'zadnji': i posljednji birač je glasao u prvim popodnevnim časovima.
STRUJIĆI. Predsjednik biračkog odbora Vuko ima pune ruke posla. U ranim jutarnjim časovima dolaze birači u grupama, domaćini, domaćice, omladina. Vuko strpljivo dijeli glasačke listiće, objašnjava način glasanja. Omladina poslije glasanja zametnu kolo, zaori se pjesma, nastade veselje, a stari zadovoljno posmatraju mladost kako igra i pjeva. Dođe i starica Ilinka Bakotić, svečano obučena u suknenu dolamu, ponosno ulazi na biračko mjesto i pita: 'Vuko, za koga ću glasati? Ja se ne razumijem u ovaj listić, znaš da ne znam čitati. Ti mi to objasni!'
VELIČANI. Biračko mjesto svečano ukrašeno, na svakom koraku vlada svečana atmosfera. Direktor škole Slavko uključio radio i gramofon. Muzika i pjesme naših radio-stanica dopunjuju svečanu atmosferu na biračkom mjestu. Dolaze i osamdesetogodišnji starci Đuro Komnenović, Gajo Oro i Risto Cimirot, polako ulaze na biračko mjesto. Predsjednik izbornog odbora ih čeka na nogama, srdačno se rukuju i pruža im glasačke listiće. Glasaju. Predsjednik ponudi starce da sjednu, da poslušaju pjesmu i muziku, da malo odmore. A jedan će od njih: 'Mi ovu živu pjesmu ne razumijemo! Daj ti, brate, nama gusle!' Slavko brzo ustade, namjesti ploču, odjeknuše gusle i glas guslara. Pjesma 'Sarajevski atentat'. Oko 12 časova na biračko mjesto dođe ing Neđo. Oko njega se brzo okupi grupa birača. Pitaju ga o Goričkom jezeru, o brani i kako se odvijaju radovi na Grančarevu. Neđo im polako i strpljivo odgovara. (...)
DRAČEVO. Stari Jovan, član biračkog odbora, žuri da ne bi zakasnio. Na biračkom mjestu čeka ga grupa mladića i djevojaka, donijeli ćilime i cvijeće. Jovan ih pita „Jeste li to došli da glasate?'. Iz grupe začu se jedan glas: 'I da glasamo i da ukrasimo biračko mjesto, neka svečano izgleda!'...“ (GT, maj 1965.)
Tačno četvrt vijeka kasnije u socijalističkoj Jugoslaviji biće održani prvi višestranački izbori. Demokratija je osvojena, tek sada doživjeće svoj puni trijumf. Da li će umjeti i da pjeva kao što se nekad pjevalo o njoj?
