Radovi na prvoj posljeratnoj školskoj zgradi za osnovce, za koje je novac najvećim dijelom prikupljen zavođenjem mjesnog samodoprinosa, još nisu bili ni privedeni kraju - kada je ideja da građani solidarnim izdvajanjem grade i druge, Trebinju prijeko potrebne javne i komunalne objekte (za koje u opštinskoj kasi nije bilo dovoljno para) dobila novi zamah.
Opština je definisala četiri najvažnija projekta za čiju bi gradnju građani trebalo da se odreknu dva odsto svojih mjesečnih primanja u narednih pet godina.
„Ovih dana naše Trebinje se nalazi pred prekretnicom koja širom treba da mu otvori vrata ka bržem razvoju, a nama njegovim građanima, obezbijedi bolju i srećniju budućnost, bezbrižniji i ljepši život. Riječ je o samodoprinosu koji treba gradu da obezbijedi ono što mu odavno nedostaje: uređenu gradsku kanalizaciju – da se ne strepi uvijek od mogućnosti zaraza i epidemija; novi školski prostor – da djeca stiču prava znanja na pravom mjestu; sportsku dvoranu – za dobro naše omladine i izgradnju 'Starog mosta' – da se uštedi dragocjeno vrijeme pješaku i da gradski saobraćaj proradi punim krvotokom.“ (GT, april 1973.)
Kampanja oko referenduma, koji je bio zakazan za 22. april te 1973. godine, podgrijavala je atmosferu kao da je u iščekivanom izjašnjavanju bilo nečeg odsutnog i sudbonosnog. Sve od građanina „isključivo zavisi“, pred njim je „ispit zrelosti i solidarnosti“ ili ćemo se, usuprotnom, „crvenjeti pred našim nasljednicima, jer smo propustili voz ne samo za našu, nego još više, za njihovu bolju budućnost“. Ultimativno zaoštren na izbor – da li smo „ZA“ ili „PROTIV“ našeg grada, referendum nije Trebinjcima ostavljao previše prostora za dileme...
Prvi sa liste prioritetnih komunalnih i javnih objekata koji će biti završen sredstvima novog samodoprinosa bio je davno započeti gradski most, koji će preko Trebišnjice konačno spojiti obale Bregova i Polica...
ZABORAVLJENI MOST
Kolikogod zvučalo kao jezički nonsens, Trebinjci su po nekoj, samo njima poznatoj logici zaista gradili - Stari most. Tako su svi u ono vrijeme zvali novu građevinu koju je beogradska „Mostogradnja“ počela da podiže još krajem pedesetih godina preko Trebišnjice, između Bregova i Polica. Istina, naziv Novi most već je bio rezervisan za onaj kameni, sagrađen još 1953. godine da poveže glavnu ulicu trebinjske čaršije sa novim naseljem u Policama. Pritom, ovaj najnoviji se zaista gradio na mjestu dva stara mosta - onog gvozdenog iz vremena austrijske uprave i privremenog „drvenjaka“ koji je podignut da ga zamijeni nakon što su gvozdeni, prilikom povlačenja iz grada u oktobru 1944. godine, Nijemci minama survali u Trebišnjicu...
„U međuvremenu, na lokaciji sadašnjeg Novog mosta, radila je catara kao jedina veza između dvije obale. Stari dobri 'drvenjak' vjerno je služio, ako je zatrebalo i kao tribina plivališta pored njega. Potpuno je dotrajao, uklonjen je (...), da bi se odmah pristupilo izradi novog trajnog mosta. Međutim, izrađene su samo kamene noge, a radovi su prekinuti zbog nedostatka sredstava“. (GT, april 1973.)
Narednih petnaest godina te kamene noge otužno i bez smisla izvirivaće iz rijeke, pridržavajući, umjesto „elegantne predonapregnute betonske konstrukcije“ – samo vazduh. Obale Bregova i Polica i dalje će gledati bez nade jedna u drugu, podsjećati sve na jedan davno započet i nikad dovršen posao. A potrebe za mostom u narednim godinama samo su rasle. Uređenje obalnih kejova sa obje strane, „izgradnja autobuske stanice u Policama, novog centra Polica na prostoru sadašnje i bivše ložione, nove robne kuće u Bregovima i niz drugih objekata“ – sve je to čekalo na novi Stari most. Građani su negovodali, sa javnih skupova se pozivalo i dokazivalo, Glas je pisao...
„Ali izgleda sve je uzaludno. Stari most je zaboravljen i prebolovan. Pa i građani su prestali da 'mole' za most. (...) Ako je sve naše na drugoj strani, kako je zapisao naš nobelovac, zašto se onda most ne gradi?“ (GT, novembar 1972.)
Radove na mostu (koji će mnogo kasnije upravo ponijeti ime istog ovog nobelovca) beogradska „Mostogradnja“ nastaviće tek 1973. godine, od prvih sredstava prikupljenih zavođenjem novog samodoprinosa. A opštinske vlasti ispuniće obećanje – da će sve biti završeno do kraja iste godine. Most je svečano otvoren 1. decembra 1973. godine, tokom proslave Dana republike.
„Na puštanje u saobraćaj novoizgrađenog 'Starog' mosta skupilo se i pored sniježnog vremena nekoliko stotina građana koji nisu žalili truda samo da vide taj trenutak koji su godinama željno očekivali. (...) Svi su željeli da što prije pređu to rastojanje, koje im je još juče izgledalo tako daleko...“ (GT, decembar 1973.)
„MLADI INŽENJER ZALJUBLJEN U SVOJ GRAD“
„Sa beogradskog Arhitektonskog fakulteta, gdje je u klasi prof. Milana Zlokovića dilomirao sa čistom 'desetkom', Vuk Roganović je donio u Trebinje 1960. godine prvi moderan projekat. To je riblji restoran i rekreacioni centar na obalama rijeke, koji nikad nije izgrađen zbog nestašice para. Za projekat je zarađena 'desetka', a neki crteži iz tog projekta unijeti su uskoro u udžbenik perspektive kao primjer dobrih rješenja.To je, u stvari, bio početak u radu mladog inženjera.“ (GT, januar 1971.)
Među portretima zaslužnih savremenika, koje je Glas Trebinja tih godina donosio u istoimenoj rubrici – izdvajamo priču o jednom bezuslovnom posvećeništvu svom gradu i pozivu, viziji koja je iz godine u godinu oblikovala modernu urbanu fizionomiju grada kakvog danas poznajemo, nadahnuću koje je Trebinju otkrivalo njegove vlastite ljepote.
Vuk Roganović je „urbanističku komandu grada preuzeo tiho i nenametljivo“, a isto je tako „tiho, skoro neprimijetno grad počeo da raste pod njegovom rukom“. Trebalo je mnogo rada, muke i strpljenja u tom naumu - u godinama najintenzivnije urbanizacije Trebinja, kada su „zgrade nicale 'za noć' i kada je trebalo bdijeti nad svakim projektom“, pri čemu je „tradicija ostavljala više nepremostive prepreke nego pogodnosti za iznalaženje savremenih rješenja“.
„I on sam sada kaže da vjeruje da su ga ljudi cijenili kao stručnjaka, ali je trebalo rušiti shvatanja. Koliko je trebalo raditi da bi se Trebinjcima dokazalo da na glavnoj ulici nije potrebna željezna ograda oko zgrada, da dvorišta gradskih osnovnih škola mogu bez kamenih zidova i mnogo toga što je trebalo skidati sa lica zemlje da bi grad bio ljepši, da bi izgledao gradski. (...) Možda samo on zna šta je sve morao da radi da bi ubijedio i sebe i svoje sugrađane da Trebinje može biti još ljepše sa malo više volje i ljubavi prema svom gradu. Mnogi misle da je samo tako uspio da od jedne rastresite urbanističke cjeline napravi homogeno tijelo i da grad danas po mnogim rješenjima spada u najljepše u Bosni i Hercegovini.“
Glas Trebinja, april 1971.
„Nepopravljivi 'bolesnik' kada je u pitanju ljepota njegovog grada“ jednom prilikom, navodi Glasov portretista, bio je spreman odmah da plati četiri hiljade dinara radnicima – samo da ponovo prefarbaju (ovaj put u svjetliji žuti ton) fasadu na jednoj zgradi u centru grada kako bi barem povratila nekadašnji izgled.
„U opštinskom Urbanističkom zavodu i danas gori svjetlo do kasno u noć. Vuk Roganović radi po dvanaest časova. Iz te njegove male 'fabrike' skoro svakog dana ispada po jedan projekat. Za više od osam godina, malo po malo, od kopija projekata nazidalo se malo brdo, a od toga, opet, uzrastao grad - čitavo jedno novo Trebinje sa višespratnicama, travnjacima, prodavnicama i ulicama. (...) Savremnog čovjeka ja vidim u okvirima savremene arhitekture i van toga čovjek je iskonski usamljen, skoro bespomoćan – kaže Vuk Roganović. Možda najprije treba to shvatiti pa tek onda razmišljati o radu i čudnoj ljubavi ovog inženjera...“
Glas Trebinja, maj 1973.
„OKO EKVATORA – PEDESET PET PUTA“
„Skoro mjesec dana je prošlo od dana kada je posljednja parnjača prošla za Dubrovnik, a od Čapljine prema Trebinju, Bileći i Nikšiću sve je više motornih lokomotiva. Znači, 'ćira' odlazi. Pošteno je stekao penziju i u najskorije vrijeme moći će da se vidi samo u 'manevru' na nekim stanicama ili – u muzeju. Na staroj željezničkoj stanici u Trebinju našli smo pet starih lokomotiva u 'štucu'. Bile su hladne, bez života. Prašina po njima jasno je govorila da umorni radnici više neće povući teške vagone.“ (GT, avgust 1971.)
Glas Trebinja bilježi posljednje dane parnih lokomotiva na našim prugama. Stenjanje neumornog „ćira“ uz krševite vrleti Hercegovine, kloparanje točkova pod silom tona gvožđa u pokretu, njegov pisak u stanici obavijen gustim velom pare - sve će to uskoro zauvijek utihnuti i preseliti se u prošlost i nostalgične uspomene Trebinjaca...
„Te iste lokomotive (...) oborile su sve poznate svjetske rekorde. Nema motora koji bi izdržao ni pola onoga što su one izdržale. Za oko pedeset godina rada prešle su dva miliona i dvjesta hiljada kilometara ili pedeset pet puta oko Ekvatora. – Mogle bi još da idu, kaže Gavro Komnenić, šef Ložionice Trebinje. Nisu one baš dotrajale, ali i mi slijedimo program modernizacije. Šta da radimo sa lokomotivom koja se kreće najviše 35 kilometara na čas. Uz to, skup je pogon pa zaista stiže vrijeme da se zauvijek povuku. – Moram priznati, umiješa se u razgovor Mahmut /Sadović, mašinovođa/, da žalim pomalo za starim dobrim 'ćirom'. Nije bio brz, ali je radio dobro. Gdje smo pošli, stigli smo. Zar nije strašno preći pedeset i pet puta oko Zemlje. To sada izgleda nevjerovatno, ali ja to najbolje znam. Trideset i pet godina 'ćira' je poslušno vukao vagone pod mojom komandom. Takvog radnika željeznica više nikada neće imati...“
Glas Trebinja, jul 1971.
DRAMA ZBOG PAUKA
„Jedanaestogodišnja Borika Perišić bila je kod ovaca na paši kada je pecnuo za butinu crni pauk sa crvenim tačkama. U bolnicu su je doveli jedva živu. Što je bilo najteže, niko nije znao šta je ujelo Boriku. Tek kada je počela na bunca bilo je jasno da je naišla na latrodektusa. Prim. dr Vojo Dučić prvi je shvatio da je malu ujeo opasan pauk. Ali, šta da se radi. Seruma nema. Svi telefonski pozivi u potrazi za serumom ostali su bez rezultata. Naše fabrike su prestale da ga proizvode jer – nema ujeda.“ (GT, septembar 1971.)
Slučaj iz Dračeva prvi je zabilježeni susret sa crnom udovicom u Popovom polju. Iako je djevojčica nakon 14 dana uspješno izliječena u trebinjskoj bolnici, pojava nepoznatog pauka, otrovnijeg od otrovnice, morala je uznemiriti javnost, posebno mještane ovog i okolnih sela. Udžbenici i enciklopedije u tom pogledu nisu donosili ništa utješno. „Otrov joj je 14 puta jači od otrova zmije zvečarke i veoma brzo se apsorbuje u krvi. Već pet minuta nakon ujeda žrtva malaksava, grči se u nesnosnim bolovima i često gubi svijest“. (GT, septembar 1971.) „Što je najgore njezin otrov spada u grupu nervnih otrova i smrt nastupa u grču cijele muskulature, čovjek od bolova naprosto poludi.“ (GT, avgust 1972.)
Slučaj je odjeknuo mnogo dalje od Trebinja i Hercegovine. Pisaće Glas da su se tada „javljali mnogi naši čitaoci iz raznih dijelova svijeta nudeći lijek za malu Boriku“, te da je taj lijek u trebinjsku bolnicu „naprije stigao iz Visbadena, od glavne komande USAF-a /američkog ratnog vazduhoplovstva, prim.aut./ u Evropi“.
Pojava crne udovice u Dračevu, međutim, bila je tek početak. Već na ljeto naredne 1972. godine Popovo polje se suočilo sa pravom najezdom ovih otrovnih stvorenja. Crni pauk sa crvenim pjegama sijao je stravu među mještanima...
„Odjednom, (...) kao da izvire iz milijarde pukotina suve zemlje, crna udovica je napala Popovo polje. Okolna sela, naročito Veličani, Dračevo, Grmljani, Dubljani, Strujići i Zavala, pa i Ravno i Čvaljina, prosto su opsjednuta ovim ogavnim baršunastim paukom. Djecu više i ne puštaju sa stokom u polje. U običnim sandalama, prečkama kako ih ovdje zovu, niko se ne usuđuje ni zakoračiti s puta. (...) - Vidite li šta nas snađe kao da smo bogu zgriješili. Ovim riječima su nas dočekali u Veličanima u sred Popova polja. – Zvali smo vas da vidite čudo... Tako je počeo veliki lov na crne udovice. (...) Prevrćemo kamenje između dvije njive. Pod svakim kamenom bar po jedna (...) Tek u pšenici Slavka Jovanovića naišli smo na cijelu crnu armiju. Uspinju se do samih klasova. Na kvadratnom metru po tri-četiri komada. Zaista, ko da pokosi ovakvo žito? – Ja neću, pa neka kosi ko hoće. Zar da riskiram da ugrize dijete ili mene. Neću pa da ću hljeba željeti. Pomišljam da zapalim pa da izgore i pauci i žito...“ (GT, avgust 1972.)
Zbog ujeda crne udovice, u svega nekoliko dana, kako bilježi naš reporter, sedmoro mještana iz sela Popovog polja prevezeno je u trebinjsku bolnicu. Liječeni su uspješno, a i seruma je bilo dovoljno. Muke zatrovanog organizma koji se grči od bolova, očaj i bespomoćnost njihovih najbližih koji ne znaju kako da im pomognu - ne daju se lako zaboraviti. O tome Glas iz prve ruke bilježi svjedočanstva mještana... „ - Troje sam rodila ali ovakve muke nisam vidjela. Vjerujte, pristala bih još troje umjesto da me ova napast još jednom pecne.“ (...) „ - Kao da je nije ujeo pauk, nego kao da je udario grom. Nekako požutila i čudno gleda. Kao da se nečeg stalno plaši...“
Uprkos svemu – „Udovica nije bauk“ pisaće Glas u januarskom broju iz 1973. godine, donoseći riječ struke - biologa Steva Čučkovića, iza kojeg je tada bilo nekoliko članaka o crnoj udovici u stručnoj literaturi. Panici mjesta nema, dovoljni su oprez i zaštitne mjere, raspolažemo i serumom koji ubrzava ozdravljenje, a ubod se uglavnom može preboljeti i bez ljekarske intervencije. Nema razloga ni za strah da će se najezde ovih zloćudnih stvorenja samo umnožavati u narednim godinama. Prekobrojnost svake vrste priziva i višak njihovih istrebljivača iz lanca ishrane. Tako će priroda sama, napominje Čučković, po nekim svojim nepisanim zakonima, sve opet vratiti u ravnotežu.
Inače, pauk iz roda latrodektes (grč. potajni ujedač), crna udovica ili malminjat pjegavi - živi na svim kontinentima, u Evropi je rasprostranjen u mediteranskom pojasu, dok ga u našoj zemlji ima u primorju, ponajviše u Istri. Mužjak je znatno manji, njegov ujed je bezopasan, a često strada već nakon parenja – znatno krupnija ženka ga raskomada i pojede, zbog čega su ovog otrovnog pauka u Sjevernoj Americi i nazvali crna udovica (black widow). U Dalmaciji je uobičajen naziv crna baba (po srijedi je asocijacija na crninu koju nose starije žene u ovim krajevima).
Ranije, nastavlja Čučković, nije zabilježena pojava ovog pauka u Popovom polju. Ako ih je i bilo u manjoj mjeri, po svemu sudeći nisu mogli da opstanu i razviju staništa - voda koja bi plavila polje mehanički ih je uništavala, živi svijet popovskog „blata“ istrebljivao. Međutim, izgradnja hidrosistema dramatično je izmijenila biodiverzitet ovog područja.
„Širenje areala ovog pauka na terenu Popovog polja najvjerovatnije je uslovljeno prestankom njegovog plavljenja. (...) Poslije toga postepeno je došlo do promjene biljnog pokrova. Umjesto brzorodnog kukuruza i sijerka mještani su počeli više da siju pšenicu i ječam i da sade vinovu lozu. U nedostatku radne snage znatne površine su ostajale pod ledinama radi košenja sijena. Neminovno je ovakva promjena biljnog pokrova povoljno uticala na bogatstvo životinjskih organizama naročito pravokrilaca koji su u lancu ishrane sa crnom babom. (...) Oko skloništa crne babe u Popovom polju mogli su se primijetiti ostaci raznih pravokrilaca, posebno skakavaca, kojih je prošlog ljeta na ovom terenu bilo u izobilju...“ (GT, januar 1973.)
