„DVADESETTREĆEG avgusta u sedam sati potekla je voda ispod brane 'Gorica' betoniranim koritom Trebišnjice prema Popovom polju (...) Cilj: punjenje gornjeg kompenzacionog bazena u Popovom polju i dovodnog kanala kako bi se izvršilo njihovo ispitivanje i ujedno prikupila voda kojom će se prvi put pokrenuti turbina. Ujedno ispitana je i betonska folija, kojom je u dužini od oko 60 kilometara obloženo korito da bi se sačuvala svaka dragocjena kap vode od brojnih ponora. Ukroćena Trebišnjica će ujedno na svom putu do turbina omogućiti navodnjavanje okolnih oranica i intenzivan razvoj poljoprivrede“. (GT, septembar 1979.)
Te jeseni 1979. godine vode Trebišnjice prvi put će zapljusnuti turbine novoizgrađene pumpne hidrocentrale „Čapljina“. Značiće to i kraj još jednog do tada neviđenog graditeljskog poduhvata – da se jednoj rijeci, cijelim proticajnim profilom i dijelu toka koji se broji desetinama kilometara - izgradi novo korito od betona.
Biće to i posljednji čin agonije Trebišnjice kojoj će sudar sa čovjekom-graditeljem i njegovim vizijama progresa, nakon toliko vijekova i milenijuma, trajno izmijeniti i lice i dušu. Vode iz visoke Hercegovine neće se više, po zakonima svoje ćudi (a sve suprotno potrebama života onih koji su nastanili njene obale) - čas oskudno cijediti pa opet neukrotivo survavati kroz krševite vrleti prema moru. Stihija prirode postaće „na dugme“ upravljivi hidrosistem.
Savremenici, utisak je, nisu mnogo žalili ni što je njihova rijeka nizvodno od grada postala - betonski kanal. Kao što se ne žali za ljepotom koja je za čovjeka beskorisna, pritom opasno ćudljiva i negostoljubiva. Mnogo su više ljude onog vremena impresionirale moćne turbine, recimo one na „Čapljini“ od po 210 megatava, „do sada najmoćnije ugrađene u našoj zemlji“, (jer „agragati na Đerdapu imaju 175 megavata“). A tek „ogromna podzemna strojara“ pumpne hidrocentrale, nalik na pod zemlju ukopani „soliter od 20 spratova“, čija najniža tačka ide čak na 47 metara ispod nivoa mora. Sa istom impresioniranoću u Glasu se pisalo i o udarničkim podvizima radnika beogradskog „Žegrapa“, kojima je na ambicioznom graditeljskom poduhvatu - betoniranja riječnog korita da vodu ne bi „gutali“ ponori - pripalo više od polovine ukupne trase, dionica od grada pa 34 kilometra nizvodno („od Begova do Tulja“). Ta „bitka za svaku kap vode“ započeta krajem ljeta 1974. uspješno je okončana - pet godina kasnije.
„ – Kad sam prvi put vidio one silne vrbake na ovom potezu, mislio sam da nikad nećemo završiti posao koji nam je namijenjen – gledajući u elegantno 'izvučenu' liniju korita govori inž. Dragan Živanović. - I što je najinteresantnije – ljudi koji su se pribojavali ovog posla sada mi govore da bi poželjeli da ponovo rade nešto slično betoniranju korita Trebišnjice. To je pouzdan znak da se novom tehnologijom ovladalo.“ (GT, novembar 1978.)
Ono čime se ovladalo je tehnologija „prskanog betona, koja se prvi put u većem obimu primjenjuje u našoj zemlji“ baš na izgradnji korita Trebišnjice. Betonska folija „gutala“ je mjesečno oko tri hiljade tona cementa. Prosječno je na izgradnji bilo angažovano oko 600 radnika beogradskog preduzeća, da bi se za ovih pet godina na gradilištu izmijenilo njih oko 1.500.
Kad i beton koritom Trebišnjice, drumom je niz Popovo polje tih godina krenuo - i asfalt. Razlog nije bila tek potreba da se saobraćajnice modernizuju. Zbog nerentabilnosti, uskotračnoj pruzi južno od Čapljine već su dani bili odbrojani, a društveno-političke i privredne organizacije cijele regije kategorično su zauzele stav - da se vozovi zaustave „tek kad se obezbijedi supstitucija drumskim saobraćajem i zaposle oni koji ostaju bez posla“.
Kada je ovo drugo u pitanju, najveće nade su polagane u Industruju alata koja u drugoj polovini sedamdesetih doživljava svoj najveći razvojni uspon. Od najuspješnijih se očekivalo i najviše socijalne odgovornosti u pogledu pomoći razvoju pasivnih krajeva. Jedan za drugim, fabrika tih godina gradi svoje nove pogone - u Nevesinju i Posušju, te još dva na teritoriji naše opštine – u Ravnom i na Humu.
„Za ovih pet godina rada urađeno je oko 800.000 kvadratnih metara prskanog betona i ugrađeno oko 100.000 kubika betona. Pored toga, da bi se prošlo kroz kanjon i ostali dio trase, bilo je potrebno iskopati oko 500.000 kubika stijene, pa je to bilo jedno pravo malo 'ratište', jer je za tu svrhu ispaljeno dva miliona mina. Da bi se ovako veliki posao uspješno obavio trebalo je da radni ljudi 'Žegrapa' ulože ogromne napore radeći, ponekad, i u tri smjene.“
I da strahuju od stihije rijeke, koja – iako zauzdana u tone betona i željeza, očito još nije rekla svoju posljednju riječ.
Oni skloniji dubljim ili poetskim uvidima u stvarnost, rekli bi da se tog proljeća 1979. godine Trebišnjica samo još jednom ironično podsmijehnula jednoj davnašnjoj, još od Vavilona živoj, ljudskoj lakomislenosti - da čovjek može sve i da je prirodu moguće ukrotiti.
„VODA – OD BRDA DO BRDA“
„Nezapamćene poplave Trebišnjice, do kojih je došlo nakon izuzetno obilnih padavina, naročito 25. i 26. aprila, nanijele su velike štete našoj komuni. Zvaničnih procjena o visini šteta još nema, ali je sasvim izvjesno da je vodena stihija najteže udarce zadala poljoprivredi. (...) Prema podacima dobijenim u Hidroelektranama na Trebišnjici, količina od 342 litra kiše po kvadratnom metru, koja se na područje naše opštine sručila za svega 48 sati, rekordna je za jedan takav vremenski period od 1925. godine naovamo.“ (GT, maj 1979.)
Glas je u tom majskom broju iz 1979. godine, u slici i riječi, ostavio svjedočanstvo o trebinjskim nevoljama sa podivljalom Trebišnjicom. Stručni kadar HET-a osjetio se pozvanim (možda i prozvanim) da građanstvu razjasni okolnosti. Nećemo se ovdje baviti brojevima i dijagramima oko dotoka i prelijevanja koji su trebali građanstvu egzaktno da objasne zašto ime je voda uništila zasade ili ušla u domove. Već samo glavnim zaključkom, koji kaže da su upravo akumulacije hidrosistema spriječile teže posljedice – zadržavši skoro trećinu prispjelih voda.
„Zahvaljujući upravo branama, podignutim uzvodno od grada, kako ističu stručnjaci, nije došlo do još većih plavljenja, a prema najslobodnijim procjenama, u tom slučaju, voda bi na pijaci dostigla visinu od 1 metra!“.
Poplave su stigle tek da potvrde onu staru da nevolja nikad ne dolazi sama. Samo deset dana ranije komuna je osjetila blizinu mnogo teže prirodne katastrofe.
„NOĆ POD VEDRIM NEBOM“
„Sunčanog nedeljnog jutra, koje je nagovještavalo lijep proljetni dan, iznenada se začula potmula tutnjava, a zatim je tlo počelo da podrhtava. Sve jače i beskrajno dugo. Prvo su počeli da se klate lusteri, da se ljuljaju ormari, padaju vazne, slike i tanjiri sa zidova, zvoni posuđe u kredencima. (...) U ruke su se zgrabila sanjiva i usplahirena djeca. Pravac – dvorište, ulica, što prije, što brže. Silazilo se panično, onako kako se ko zatekao – u pidžamama, košuljama, kućnim haljinama... U tom trenutku ništa se nije gledalo. Bilo je važno samo jedno – pobjeći što dalje od kuće, od maltera, crijepa ili dijelova dimnjaka koji su padali sa zgrada. Naći bilo kakvo skrovište ako je u tom trenutku išta djelovalo bezbjedno. I u svoj toj trci, u prvim utiscima izmijenjenim sa susjedima, uz zaprepaštenje, bila je konstatacija – jači i duži zemljotres u Trebinju nije upamćen. (...) Tlo se smirilo, ali nikome se ne vraća u kuću. Strah je tu. Odvažniji odlaze po toplije ogrtače za djecu, donose se tranzistori, pomno prate vijesti koje se emituju iz časa u čas. (...) Oglašava se i Radio Trebinje. Prve vijesti: potres se osjetio na području čitave komune, nanio je, prema pravim podacima znatne materijalne štete, žrtava ni teže povrijeđenih nema, svi vitalni objekti (brana, vodovod) u dobrom stanju, Opštinski štab za civilnu zaštitu već na okupu, komisije obilaze ugrožena područja, mole se građani da se javljaju za evenutualna oštećenja zgrada koje više ne pružaju uslove za bezbjednije stanovanje. (...) Ulice su prepune, gradski park odavno nije imao više šetača, ispunjena su prostrana dvorišta, obale Trebišnjice... Svi bi da su što dalje od kuća (...) Svuda ljudi na okupu - nevolja, ova, kao i sve druge, zbližava. Veče stiže na uznemiren grad, malo ko se odlučuje da uđe u kuću. Trebinje je noć između 15. i 16. aprila provelo na ulici. Za djecu se sklonište tražilo u automobilima, odrasli su dežurali. Logorske vatre na svakom koraku: u parku, ispred hotela, u dvorištima. Noć je vedra i topla, što dolazi kao olakšica. Utisci strašnih razaranja, koje je u poslijepodnevnim i večernjim satima emitovala televizija, više su nego potresni. Saosjećanje i zebnja u svakom čovjeku.“ ( GT, maj 1979.)
Ovako su prema svjedočanstvu Glasovog reportera naši sugrađani doživjeli strahoviti zemljotres, sa magnitutom 7 jedinica Rihterove skale, koji je tog tragičnog 15. aprila 1979. godine razorio široki pojas Crnogorskog primorja. Poginula je 101 osoba u Crnoj Gori i 35 u Albaniji, razrušeno oko 250 naselja na obalnom području dužini od preko 100 kilometara, među njima su teško stradali svi gradovi crnogorske obale: Ulcinj, Bar, Petrovac, Budva, Tivat, Kotor, Risan i Herceg Novi.
_______________________________________________
PRVI RAČUNAR
Sudeći prema ovom Glasovom napisu, prvi računar u Trebinje je stigao još davne 1978. godine. „Nakon višemjesečnih priprema – obuke kadrova, adaptacije prostorija i instaliranja, u Filijali Službe društvenog knjigovodstva počeo je od 1. jula sa radom elektronski računar. Uređaj koji istovremeno znači i raskid sa klasičnim metodama rada, obavljaće na daleko savremeniji i ekspeditivniji način poslove platnog prometa, statistike i evidencije. (...) Mogućnosti računara koji je, inače, uvezen iz Engleske (poznata firma ICL) su velike, naročito kada se u pitanju masovni poslovi i brojnost podataka. Primjera radi, za dobijanje nekih podataka na kojima je trebalo angažovati po četiri radnika na čitav dan, sada je potrebno svega nekoliko minuta.“ (GT, avgust 1978.)
Tada se još vjerovatno nije ni slutilo kakve će tek biti mogućnosti ovih „uređaja“ i koliko će razvoj ove tehnologije u narednim decenijama – nepovratno promijeniti svijet.
_________________________________________________
U Glasu čitamo da je Trebinje i pored vlastitih nevolja među prvima uputilo pomoć teško postradalom području – šatore i ćebad, dvije ekipe Medicinskog centra, sve zatečene rezerve krve plazme i krvi... I Trebinju se priskočilo u pomoć, iako su posljedice zemljotresa u našoj komuni na sreću bile neuporedivo manje – a prva je to učinila pobratimska Opština Bežigrad – Grada Ljubljane, neposredno nakon potresa, sa pošiljkom šatora, opremljenih kreveta i kamp kućica. Razumljivo, briga „za one koji su u potresu ostali bez krova nad glavom bila je prva obaveza...“ „Hitno je u hotel Leotar smješteno 50 građana, ostali su sklonište našli kod rodbine i prijatelja. Kasnije je, od 103 evakuisane porodice sa 412 članova, u šatore smješteno 353 člana, tako da se može reći da su svi ugroženi blagovremeno zbrinuti“.
Prema informaciji koju će nešto kasnije usvojiti Izvršni odbor Skupštine opštine, u Trebinju je od zemljotresa u većoj ili manjoj mjeri oštećeno 2.199 objekata, od čega je 119 u ruševnom stanju i za trajno uklanjanje.
_________________________________________________
Glasov FOTOVREMEPLOV donosio je u slici i riječi zanimljiva svjedočanstva o prošlosti našeg grada
_________________________________________________
Stradali su i spomenici kulture, najviše Stari grad.
„ – Prema prvim utiscima, oko 90 procenata objekata u ovom dijelu Trebinja je manje ili više rastreseno – kaže /Hasan/ Dizdarević /direktor Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode Mostar, prim. aut./ - Na petnaestak objekata se više ne može računati, jer su u ruševnom stanju, dok je dvadesetak teže oštećeno, a skoro za sve objekte u Starom gradu može se reći da su 'načeti'.“ (GT, maj 1979.)
