Osamdesete nisu bile tako vesele kako su ih kasnije - nekih narednih, još sumornijih godina i decenija - nostalgični prizivi i varljivi optimizam sjećanja oživljavali.
Zbunjenim i nesigurnim korakom zemlja je u deceniju zakoračila teško uzdrmana krizom koja je gurala u dužnički kolaps. Tamo je najposle i stigla, već 1982. godine, ako je vjerovati onima koji danas govore i pišu o posljednjoj deceniji jugoslovenskog socijalizma. Ista naknadna pamet pridikuje kako je dramatičan rast cijena nafte i dolarskih kamata morao skupo koštati zemlju koja je dozvolila da se svako u njoj nekontrolisano zadužuje i privredu koja se toliko oslanjala na ovaj uvozni, nekada jeftin energent. I politički sistem koji je mnogo više polagao na uvjerenja ideologije nego na zakonomjernosti ekonomije. Svejedno, visoki standard sedamdesetih sve je više ličio na blagostanje bez pokrića i na veresiju. Cijela zemlja – na Potemkinovo selo.
Onda je četvrtog dana maja 1980. godine život naprosto stao. Narodima i narodnostima Jugoslavije televizija je saopštila da je umro drug Tito. I u Trebinju je život najednom utihnuo. Komemoracije u društveno-političkim organizacijama, fabričkim halama, u školama. Nepregledna kolona građana koji strpljivo čekaju da se upišu u knjigu žalosti u Domu kulture. Na licima neizmjerna tuga a u očima prkosni ponos i misao o besmrtnom djelu. Na usnama ona poznata stihovana zakletva o neskretanju s puta. Tako se otprilike pisalo. U dušama neki nespokoj, daleka i nejasna slutnja. Možda, nije se pisalo...
Ono što je jezikom političkih eufemizama jednog vremena nazivano stabilizacijom – u prvom redu i u slobodnom prevodu značilo je: stezanje kaiša. Politika štednje bila je obavezujuća na svim nivoima, u radnim kolektivima, društvenim organizacijama, u građanstvu.
Ponajviše, čini se, zbog odsustva s(a)vjesti ovih posljednjih - preko Glasa je poručivano da je stabilizacija „pitanje u prvom licu jednine“, kolikogod, makar i intimno - pomišljali da je to nešto što će mimo nas „proći u priči, na sastancima, ili na televiziji“. Dalje, pisalo se i o „novim zaokretima i novim društvenim doživljajima društvene potrošnje“, koja nija samo ekonomska, pa ni socijalna ili psihološka, već i idejna kategorija „jer orjentacija ka trajnijim i socijalizmu imanentnijim potrošačkim formama jedan je stepen u trajnom razobličavanju mitova u kojima se potrošačka moć izjednačava sa društvenom moći...“. Htjelo se, valjda, poručiti - štedjeti je socijalitički, i onda kad se ima. Posebno - kad se nema.
Čini se da ovakve zamršene i neprohodne teorijske apstrakcije nisu osobito impresionirale građane, već navikle na komotniji doživljaj potrošnje. Samoupravljač je lako postao potrošač, put unazad je bio mnogo teži.
Kakogod, nagli rast cijena i inflaciju pratila je i hronična nestašica svakojake robe, posebno one koja se i ranije namirivala iz uvoza. I to ne u priči, na televiziji ili u referatima – nego uživo pred očima građana, zagledanim čas u otanjčale novčanike, čas u poluprazne rafove i izloge. Oskudica je pritisla skoro sve potrebe - od energenata, preko građevinskog materijala, bijele tehnike i auto-dijelova, do svakodnevnih životnih artikala. Struja se barem mogla uštedjeti – prinudnim restrikcijama. Gorivo tako što je na pumpe urijetko i dolazilo. Slično je i sa drugom deficiratnom robom. Kafe je bilo dok se u jagmi ne razgrabi. Kako bi se uveo nekakav red i pravičnija raspodjela - pokušalo se sa spiskovima. U Glasu tako čitamo da je „od maja do kraja godine /1982./ kafa dijeljena šest puta: 200 grama po domaćinstvu“. Bez kafe se, valjda, nekako i moglo - ali se počelo ozbiljno oskudijevati i sa najosnovnijim životnim namirnicama.
Iz jednog dosta sumornog snimka stanja u rafovima trgovina „Travunije“ iz novembra 1982. godine saznajemo da u posljednje vrijeme ni brašna nema dovoljno jer je „Žitopromet Bileća ove godine otkupio manju količinu pšenice nego ranijih godina, pa ne može da u dovoljnoj mjeri snabdijeva sve opštine“. A „iz Vojvodine i Slavonije brašno se vrlo teško ili skoro nikako ne može dobiti“. Sa isporukom mlijeka stanje se znatno popravilo, iako je i dalje „situacija sa proizvodnjom (...) veoma kritična“. Zbog „dispariteta cijena stočne hrane i mesa, kao i povećenog izvoza – nestašica mesa je na domaćem tržištu izrazita“ pa će ga i u našim prodavnicama biti tek povremeno a „do kraja godine situacija se neće popraviti.“ Kad ulja nema to je stoga što je „proizvodnja uljarica ove godine podbacila“, a mogućnost uvoza sirovine neizvijesna. Ni maslaca (pogađate) nema, ali zato što ga i ne proizvodimo. Za uvozni – nema deviza. Takođe, nema ni deterdženta, ali se uskoro nadaju jednom kontigentu od 15 do 20 tona „što bi donekle ublažilo posljedice koje su prouzrokovane njegovom nestašicom“. Na tržištu će ga ubuduće biti češće i više - ako... i ukoliko...
SVEČANE VRPCE I DALJE PRKOSE
Kriza i politika štednje nisu, razumije se, najbolje vrijeme za investicije, mnogo štošta je moralo da sačeka neke bolje dane - ali ni ove stranice našeg vremešnog hroničara nisu ostale prazne. Istina, bilježio bi taj hroničar i pokoju nervoznu pritužbu na „Neimarstvo“ zbog kašnjenja radova i probijanja rokova - kao u slučaju novih fabričkih hala, zgrade škole ili stambenog naselja na Ložioni (gdje se, pride, znalo prigovoriti da tamo sve kasni jer su stanovi „po površini previše komotni za naše prilike i za sredstva sa kojima se raspolaže...“).
Svečarski ton, koji bi svakog 4. oktobra proslavljao nove radne pobjede, ni ovih godina nije utihnuo. Ako su ga magle sutrašnjice i punile nespokojem, hrabrio bi se pogledom unazad.
„ - Danas se, nakon 37 godina života i rada u slobodi s pravom ponosimo na sve što smo ostvarili ili izgradili. U 1980. godini postignut je nacionalni dohodak po stanovniku u iznosu od 2.160 dolara, a broj zaposlenih iznosi 9.500, što znači da je zaposlen skoro svaki treći stanovnik naše opštine. I po nizu drugih pokazatelja, kojima se mjeri stepen razvijenosti, Trebinje se svrtstalo među razvijenije opštine, ne samo unutar naše Republike, nego i šire društveno-političke zajednice“. (GT, oktobar 1981.)
A sve to - poručivao je dalje u svečarskom referatu tadašnji predsjednik Skupštine opštine - posebno dobija na značaju „ako se zna da Trebinje prije rata nije imalo nikavu industrijsku tradiciju, da je uoči rata, 1939. godine, bilo zaposleno 342 radnika, od čega 148 u zanatskim i trgovačkim radnjama i 194 u državnim službama“.
Samo dan ranije prva uzdanica privrede – Industrija alata – proslavila je 30. godišnjicu rada. U pogon su puštene još dvije nove fabrike. Uz njih i najava da u jubilarnoj godini sve veći „gorički grad“ u više od četrdeset zemalja svijeta planira da izveze alat „težak“ 22 miliona dolara. Osvrt unazad svečare je punio posebnim ponosom – samo u prethodnoj deceniji izgrađeno je i opremljeno preko 40 hiljada kvadrata novog proizvodnog prostora, zaposleno preko dvije hiljade novih radnika, proizvodnja je fizički porasla za šest i po puta, izvoz za trideset puta... Pogled naprijed otvarao je manje vesele teme. Kriza, otežani uslovi privređivanja, mjere stabilizacije. Rast produktivosti kao prva i osnovna mjera - poručiće odgovorni - u narednom periodu moraće se osloniti na „bolje korišćenje postojećih kapaciteta i kadrova“ jer su „tu još uvijek značajne unutrašnje rezerve“. Drugim riječima, ako mašina ne može više, može radnik ako odlučnije zavrne rukave...
Tokom iste proslave Dana oslobođenja 1981. godine otvorena su i dva svečanom vrpcom vezana „poklona najmlađima“. U Gorici, iako još nije bila upotpunosti dovršena - nova zgrada za osnovnu školu, izgrađena sredstvima mjesnog samodoprinosa, a u mjesnoj zajednici Police, uz tamošnju školu – novi dječiji vrtić.
„Škola je kapaciteta 20 odjeljenja i 610 učenika, koji su do sada bili smješteni u zgradi Druge osnovne škole u Starom gradu. Zahvaljujući novim prostorijama, od sada će učenici Prve i Druge osnovne škole imati petodnevnu radnu nedjelju.“ (GT, oktobar 1981.)
Vijest da je istog dana na Ivanici otvoren savremeni prodajno-distributivni centar, koji su zajedno izgradili „Šipad“ i slovenačka „Lesnina“, ne bi bila previše interesantna za ovu našu hroniku da zvaničnici na svečanosti tim objektom nisu najavili „istovremeno i početak intenzivnije izgradnje ovog dijela naše opštine“. Na Ivanici tih godina počinje da niče „međugrad“. Naredne 1982. godini Glas će pisati da je u novom naselju već izdato oko 400 lokacija za vikendice i stambenu gradnju, da mnoge radne organizacije pokazuju interes da baš ovdje otvaraju svoje objekte, zbog čega se od Ivanice u budućnosti očekuje da postane „najjači distributivni centar južnog Jadrana“.
„ - Skoro 50 odsto kupaca za individualnu gradnju na Ivanici su naši susjedi, Dubrovčani. Sve lokacije su rasprodate, rijetko ko odustaje. Oko 150 zahtjeva imamo više, što znači da je interesovanje za ovo područje veliko...“, poručivali su tada iz opštinskog Zavoda za planiranje grada, a Glas će još pisati:
„Arhitektonsko oblikovanje Ivanice karakterisaće savremen mediteranski izraz, ići će se na tipsku gradnju, posebno individualnih stambenih prostora. Ponuđeno je 15 tipskih projekata, izvršena je i anketa kako bi trebalo da izgledaju kuće u ovom naselju. (...) Sve kuće na Ivanici biće obojene u tri tona, tri nijanse tako da će se dobiti jedna cjelina, a izbjeći monotonija. Urbanističkim planom predviđeno je dosta zelenih zona. (...) Rok gradnje stambenih objekata na Ivanici je uslovljen – pet godina. Ovakav ukupan urbanistički plan Ivanice već je počeo pomalo da se realizuje. Negdje niču temelji a negdje se zidaju dimnjaci. Izgled ivaničkog međugrada već se može donekle zamisliti...“ (GT, oktobar 1982.)
DVA ISTORIJSKA I GENERACIJSKA PODUHVATA
Savremenici su ih obično kitili ovim epitetima – a biće kraju privedena baš početkom osamdesetih.
„Hidroelektana 'Trebinje II' puštena je u probni pogon 25. marta. (...) Na ovaj način ujedno je označen i završetak druge faze izgradnje energetskih objekata na slivu Trebišnjice. U protekle 22 godine, koliko postoji radna organizacija 'Hidroelektrane na Trebišnjici', izvođeni su zamašni radovi na slivu nekad najveće evropske ponornice i energetski sistem naše zemlje je, zahvaljujući novoizgrađenim objektima, značajno obogaćen“. (GT, april 1981.)
Ukupnoj snazi hidrosistema od 836 megavata, posljednje izgrađeni, gorički agregat doprinosiće sa svojih skromnih - deset. Primarna svrha intervencije na još ranije podignutoj brani Gorica i nije bila proizvodnja – trebalo je izgraditi regulacione organe za ispuštanje (osam do 45 kubnih metara u sekundi) vode za nizvodno postrojenje u Čapljini, a ugradnja pribranskog agregata za ovoliki protok vode zamišljena je tek kao usputni benefit. Pred graditeljima je ipak bio složen poduhvat – probijanje tijela brane, koje nije smjelo ugroziti njenu sigunosti niti obustaviti rad hidrocentrale „Dubrovnik“, gdje je voda iz akumulacije tunelom transportovana.
Kao posebno izdvojenu zanimljivost, u Glasovom prilogu sa svečanog puštanja u rad, 3. jula te 1981. godine, čitamo da je uz njemački „Telefunken“ opremu za goričko postrojenje isporučila austrijska firma „Andritz“, kojoj „ovo nije prvi kontakt sa Trebinjem: 1938. godine njeni stručnjaci su projektovali, izgradili i montirali hidroelektranu 'Parež', snage 400 kilovata“. Ako je kasnije potopljena pareška bila prva – ova gorička, poručeno je tada sa brane, neće biti i posljednja elektrana na Trebišnjici. I ne samo na Trebišnjici... „Treća faza predviđa nove objekte, a među njima posebnu pažnju zauzimaju male elektrane, koje bi bile u direktnoj funkciji razvoja poljoprivrede u nekim krajevima. Na primjer, izgradnjom brane na Brovi u Ljubomiru, omogućiće se navodnjavanje Ljubomirskog polja...“ (GT, jul 1981.)
Usput bilježimo i da je nešto ranije, 13. juna 1981. godine, velikim narodnim zborom u Kapinom polju kod Nikšića, svečano pušten u saobraćaj novi magistralni put Trebinje - Nikšić, izgrađen udruženim sredstvima dvije republike. Asfalt znači kvalitetniju i bržu vezu između dva pobratimska grada, još više jer ih izmijenjena trasa čini bližim za 14,5 kilometara pa će se „od sada, umjesto skoro tročasovne vožnje po lošem makadamskom drumu, ova razdaljina prelaziti za manje od sat vremena“.
I najposle... „ - U urbanoj istoriji grada, od njegovog postanka do danas, ovo je najznačajniji trenutak“ – samouvjereno će poručiti prvi čovjek izvršne opštinske vlasti dok je padala još jedna četvrtooktobarska presječena vrpca, ovog puta 1982. godine, u Zasad polju na tek izgrađenom objektu prečistača otpadnih voda, čime je zvanično pušten u pogon sistem fekalne i oborinske kanalizacije i okončan „sedam godina dug, istorijski poduhvat, radnih ljudi, građana i privrede Trebinja“. (GT, oktobar 1982.)
Intenzivna industrijska i stambena gradnja, rast broja stanovnika a posljedično i potrošnje vode - vremenom su stvorili nesnošljivo stanje da je Trebinje „plivalo u otpadnim vodama, koje su se izlijevale po gradskim prostorima“. Stoga, objekati sistema koje su građani podigli vlastitim rukama, zavođenjem mjesnog samodoprinosa, „imaju nesaglediv značaj sa aspekta kulture življenja i stanovanja, zdravlja stanovništva, preventivne zaštite i zagađivanja okoline“. „– Oni će zadovoljiti Trebinje i kad bude imalo 50 hiljada stanovnika, što znači da će buduće generacije biti oslobođene naših briga za dugi period vremena“.
Završetak jednog generacijskog posla prilika je i da se, barem unajkraće, po stavakama i u ciframa kvantifikuje sve ono što je ovaj poduhvat podrazumijevao.
„ – To su glavni odvodni kanali u dužini od pet kilometara, dva sifona za prevođenje fekalnih voda sa desne na lijevu obalu rijeke, sekundarna gradska mreža u dužini od 19,5 kilometara, 38 kilometara kućnih priključaka, oborinska kanalizacija duga 4,5 kilometara, sa devet izlaznih građevina i preko 500 slivnika. To je i rekonstrukcija gradskih ulica i trotoara, to je oko 160 hiljada kvadratnih metara novog asfalta, to su nove zelene površine i 2.000 novih sadnica. Dok su raskopavane ulice, u podzemlju je izvršeno proširenje PTT mreže, električne mreže za gradsku rasvjetu, vodovodne mreže, postavljene su instalacije za tehničku vodu i napravljen katastar podzemlja. Međutim, duša čitavog sistema kanalizacije je ovaj prečistač, jedna vrsta vještačkih pluća (...) izgrađen na najsavremenijim dostignućima naše i svjetske tehnologije u ovoj oblasti. Vode koje će iz njega oticati u Trebišnjicu biće prečišćene i do 90 procenata, što je garancija da biološka ravnoteža Trebišnjice i drugih voda u podzemlju neće biti ugrožavana...“
