„Posljednjih godina dva udarca prijete da dotuku selo. Prvo: ukinuta je škola. U zbjegu je, eto, nekad postojala i bila rentabilna, a danas društvo ocjenjuje da je – čist gubitak. Zakon koji je ukinuo seoske škole trenutno je najnepopularniji i mnogima do kraja nerazuman akt društvenog dogovaranja. Za đacima ode sve selo. Ako seoska škola nije rentabilna, ispada da nije rentabilno ni selo...“
„Činovnici su uvijek rado popravljali narod. U slučaju Orovca bavili su se i pravopisom, pa su u mapama, zemljišnim knjigama, krštenicama i rodnim listovima ispisivali 'pravilnu' varijantu naziva – Orahovac?! U Orovcu je štošta dvostruko i na dvije vode. Nekad, Orovčani su bili jednom nogom u selu, drugom u Bijeloj gori. Danas onu nogu kojoj je suđeno da putuje iskoračili su u Trebinje. Naišlo je takvo vrijeme kad biva doslovce po onoj narodnoj: kakav dan, onaki mu dar.
Orovčani pamte svakakva vremena. Na granici je bilo uvijek napretek svega, osim spokoja. Prvi svjetski rat platili su krvavo. Dvjesto četrdeset i tri čovjeka su satrta. Ostala je, pripovijeda se, samo jedna trećina koja se sabrala osamnaeste pod popaljene krovove.
Selo je i tada bilo bogato. Spominje se da su Austrijanci 1914. zaplijenili blizu četiri hiljade brava. Porodice su bile jake. Radile su sve što je bilo za rad. U Bijeloj gori nisu svi imali kolibe, ali teško da je ko bio bez pašnjaka. Negdje u aprilu u goru bi se sa stadima uputile planinke i čobani. Gdjegod, išle su i cijele familije. Dešavalo se počesto da se u gori noći, a da se u selu radi. O rojidbi opet su bili u selu da bi sačuvali pčele.
Planina je bila i zbjeg. Preko praga, učas, moglo se uskočit u Crnu Goru. Za teških vremena i buna u gori se zimovalo. U gori je osnovana i prva škola. Jedna dolina i danas se zove Popova škola. U njoj je pop Todor Deretić učio prve đake onom što se dalo pod vedrim nebom. Da li iz te bjelogorske doline, iz tog krompirišta potiče nekakav prirodni dar i želja za učenjem, karakteristična za ovdašnji svijet?
Orovac je smješten na planinskoj zaravni, na lastvanskom obodu Orjena. Do Begovih korita osam je kilometara, do Lastve nešto više od četiri. Kuće su podignute ukrug, oko polja, s blagim terasama, koje su danas uglavnom pod ledinom. Radi se ono što je najlakše, ono od čega je najviše koristi, ili ono što se ne može izbjeći. Donedavno, Orovčani su mogli kazati: dok je gara biće para. Odnedavno, sav imetak je - u kovertu. Od zemlje više niko ne živi.
Glas Trebinja, avgust 1983.
Posljednji koji je živio na način pradjedova bio je Rako Grubač. Od zemlje školovao je tri sina. Tako je išlo dok se nije prekontao i zaposlio u preduzeću 'Put'. Da li mu je ljepše nego ranije – ne znamo, ali lakše – očito jeste. Svojim primjerom Rako gotovo matematički tačno označava trenutak kad je nestalo i posljednjeg traga nekadašnjeg Orovca.
Rako i danas radi poprilično. U preduzeću mu je zarada, a na zemlji tek nekakva prisluga. Zato i kaže: 'Kad uzmeš olovku – nema ništa. Ali, ponovo radiš i misliš neće li, neće li?!'
I seljani su listom zastali. Kao da već svi računaju na kraj, na neko drugo mjesto. Iskustvo je kazalo: kratke glavnje, gotovi ugarci. Tako je već danas. Zato je jedan čitav Orovac podignut u Trebinju. Oni koji su odselili sazidali su četrdesetak kuća.
Sjedili smo u kući dvojice 'vikendaša': Ilije i Jagoša Deretića. Oni spadaju u one koji i bez velikog računa guraju uzbrdo. Kakva je korist od nekoliko obrađenih dunuma, od nešto raži, krompira, kupusa?
Svakim danom sve veća, kaže Jagoš. Pogotovu danas, kad je sasvim neizvjesno dokle se može s platom. Oni koji rade zemlju lakše će prebrodit krizu. Jedan dunum, ako se dobro radi - jedna je platica!
Glas Trebinja, maj 1984.
Orovac pamti malo gladnih godina. Stariji pripovijedaju da su četrdeset četvrte partizani kazali da u cijeloj Hercegovini, osim negdje na Borču, nisu naišli na bogatiji kraj. I pored toga, bilo je kuća iz kojih bi se po šestoro braće izmijenilo u Americi. Orovčane nešto gura naprijed, u njima (da li je to samo utisak) uvijek nešto mrda i korača.
Za druge krajeve, živjeli su po jednostavnom računu. Mesom su plaćali hljeb. Sijala se pšenica, kukuruz, krtola, ali se žito ipak uzimalo na veresiju, do jeseni. Zato je i ovdašnji narod svikao na promišljen potez. I ono što se događalo posljednjih godina otprilike je tako. Zadruge su propale a s njima i kojekakve prilike. Izgradnjom HET-a započelo je osipanje. Sve je hrlilo na državni posao. Mnogi među onima koji su otišli ni tada nisu mislili na povratak, a danas još manje...
_____________________________________
UREĐIVAČKI ZAOKRET
Reportažni zapis sa Orovca samo je jedan od desetina sličnih koje nalazimo u arhivi našeg lista sa početka osamdesetih, uglavnom iz istog, prepoznatljivog pera, utisnutih na papir i trajanje sa nakanom da pohvataju i ovjekovječe one još neutrnule ostatke života trebinjskog sela, čije je sporo ali sigurno odumiranje tada već ulazilo u završnu epizodu.
Trebinje se u decenijama posljeratne industrijalizacije i urbanizacije nepovratno promijenilo.
Ni Glas tih osamdesetih godina više nije bio isti. Nekako uobičajna i jubilejski prigodna fraza - kako je kroz sve svoje decenije bio hroničar trebinjske svakodnevnice – u ovim godinama ponajmanje je istinita. Dnevno, tek informativno, faktografsko i hroničarsko, Glas je velikodušno prepustio svom mlađem i savremenijem saputniku u istom poslu i pod istim krovom Informativnog centra – Radio Trebinju.
Sebi je ostavio zadatak da zaore dublje i sagleda šire. Dnevna informacija mogla je biti samo polazište, povod za promišljanje. Trebalo je otvoriti front prema svim aktuelnim društvenim temama i problemima. Redakcijska hemija je hrabrila a mladalačka nadobudnost odapinjala strijele. Da stavom izazove, potakne i prodrma. Moralo se počesto pisati i „uz nos“ i „mimo linije“, a opet, izbjegavati zamke jeftine senzacije i jalovog kritizerstva. Glas je morao biti konstruktivan, kreativan i emancipatorski. Bez presuda i aksioma. Zato je o svakoj temi, ako bi i zametao prvu – drugima, koji imaju šta da kažu, prepuštao posljednju riječ. Tema i analitika i ranije su bili neizostavan dio sadržaja, ali nikad u ovoj mjeri uređivački jasno profilisan i artikulisan koncept.
Darovitost posebne vrste, zrela u duhu, a vješta i laka na peru, bila je odlučna da pomjera granice. Ne samo u standardima profesije, žanra i novinarskog jezika - već i mjerila sredine. Nije pristajala da malo i lokalno nužno mora biti osrednje i provincijsko.
Pisao je, tako, Glas o našim naravima, praksi i logici. Prilikama i politikama. Produktivnosti koja izostaje i neodgovornosti koje uglavnom ne manjka. Zapošljavanju mimo društenog dogovora ili „epidemiji“ lažnih bolovanja. „Ušančenim“ kadrovicima koji radije biraju „hladivinu“ nego tamo gdje su najpotrebniji. Duhu konzumerizma u vremenu politike štednje i nestašice. Protiv „oportunizma, formalizma i svih ispraznih oblika djelovanja“ partijskih organizacija. Već poslovično sveprisutnoj „liniji nezamjeranja“. Mladima koji se poslu više i ne nedaju. Omladinskom aktivizmu koji u novom vremenu i okolnostima traga za onim starim elanom a novim ciljevima. O nadolazećoj „disko-generaciji“, njenim pogledima, željama i očekivanjima. Pa dalje, o našim starinama što nebrigom propadaju - Tvrdošu i Zavali, mostaćkoj Klimentici, Begovoj kući, koje teško oštećene u zemljotresu (onom iz 1979.) već broje godine čekajući na prijeko potrebne sanacije (samo zato što neko „gore“ misli da u vremenu štednje i stabilizacije ima i prešnijih briga od one o kulturnom nasljeđu). Preispitivao je i vlastite pozicije, kroz reakcije čitalaca, kao u napisu povodom 30. godišnjice lista.
„U posljednjoj godini – vjerovatno ste primijetili – Glas je napravio jedan zaokret u izdavačkoj politici. Otvaranjem Radio Trebinja, neposredna, dnevna informacija u novini je postala nezanimljiva. (...) U tom periodu, spontano je došlo do transformacija koje su, pojednostavljeno rečeno, tekle na liniji pretapanja faktografskog u analitičko. (...) Novi kurs, na taj način, dobio je i jedan novi politički kvalifikativ koji nije najsjajnije dorečen a tiče se našeg navodnog minimalnog ili već sasvim odbačenog oportunizma. 'Dopadljivo je', ovo mišljenje nije rijetko, 'to što u Glasu više nema praznih forumskih izvještaja, niti privida da je sastanak alfa i omega društvene akcije'. (...) Neki čitaoci (...) često žele novinu kontrasta, s nekim neodmjerenim nestrpljenjem traže egzekutorske rubrike, tekst-optužnicu, tribinu-sudnicu, komentar-kuloar. (...) Voditi politiku kalkulantskog izbora, baviti se izdavačko-idejnim recenzijama ili objeručke grabiti sve što pristiže - podjednako nam se čini nerazumno i nekorisno“. ( GT, decembar 1982.)
Od napisa omeđenih jednim vremenom i društvenim kontekstom, današnjeg čitaoca još više plijeni ono – vanvremensko i svevremensko. Susreti sa čovjekom, portreti naših sugrađana, „običnih“ ljudi, a opet na svoj način posebnih i autentičnih za autora tanane osjetljivosti duha i posebne dubine uvida. Svejedno, pregalaca za mašinom i plugom ili stvaralaca sa perom, dlijetom i kistom. Literane crtice ili duhovite bilješke o našoj svakodnevnici, zanimljivi prilozi o našim starinama i prošlosti.
Ili već pomenuti zapisi o selu i posljednjim čuvarima ognjišta, u kojima kameniti pejsaž i te skromne potleušice, predanje i legenda, narodna mudrost i duhovitost jednako živo i slikovito progovaraju sa gorštacima, reportaže koje su mnogo više od zanatskog, književna ogledanja o jednom svijetu koji nestaje i sa kojim će nestajati i taj jezik, živopisan i ekspresivan, da bi umjesto njega sve glasnije progovarao neki njegov kruti i beživotni, poluadministrativni, hibridni varijetet...
Ovdje nam se čini neobično važnim da iz tog redakcijskog sastava, te mlade generacije koja je stvarala novi Glas, izdvojimo jedno pero – posebne darovitosti, bogate erudicije i renesansne svestranosti. Novinarski i uređivački rukopis Neđa Marića obilježiće sve naredne godine i decenije našeg lista...
_____________________________________
Posljednjih godina dva udarca prijete da dotuku selo.
Prvo: ukinuta je škola. U zbjegu je, eto, nekad postojala i bila rentabilna, a danas društvo ocjenjuje da je – čist gubitak. Zakon koji je ukinuo seoske škole trenutno je najnepopularniji i mnogima do kraja nerazuman akt društvenog dogovaranja. Za đacima ode sve selo. Prvačići su svoje roditelje prisilili da se nekud sele, nekud bliže školi. Čim dijete prispije za školu, roditelji se pakuju.
Neđo Deretić, penzioner, radio je u prosvjeti. Njegovo čuđenje, ako ništa drugo, traži poštovanje. Na sve strane govori se o tome kako je selu potrebno vratiti život, a niko neće da izgubi u toj akciji, svi na selu hoće da zarade. Ako seoska škola nije rentabilna, ispada da nije rentabilno ni selo.
Drugi problem je saobraćajni. Po posljedicama ne razlikuje se mnogo od prvog. Put do Orovca probijen je pedesetih godina, a prije dvije godine je asfaltiran, međutim, autobuske linije još uvijek nema. Seljani razumiju prevoznike. Nemaju računa – i u redu. Ali, misle i ovako: ako je društvu potreban koji vagon orovačkog krompira, ako već svima treba 'bivši' orovački tor, zar onda nije nerazumno da se u opštini ne može naći neko ko će 'rizikovati' – na autobuskoj karti?
Glas Trebinja, oktobar 1983.
Gdje su onda orovačke perspektive?
Oni koji su ostali kažu: u stočarstvu! Ili u mini farmama ili u većoj društvenoj farmi. U oba slučaja potrebno je riješiti niz usputnih problema, ali i sa onim najjednostavnijim stvari idu sporo i zamršeno.
Neđo Deretić kaže da je zaljubljenik sela. Pripada onima koji su sve rjeđi, onima koji ne stavljaju sve na olovku. Kaže da se na selu osjeća sumorno i bespomoćno. Kaže da je pokidao veze s kolegama i da mu je jedini spas od čamotinje – knjiga. Nedavno je pročitao Marksov roman 'Sto godina samoće'. Naslov simboličan za Orovac kakvim ga on vidi i kakav on danas izgleda i da jest.
Do Neđa i njegovih komšija dolazi sve ono što se zbiva i u Trebinju i podalje. Štampa ipak nekako stiže u orovačke kuće u kojima – kažu seljani – nema nepismenih. Neđova generacija polako zaboravlja sama na sebe. Zato nije ni čudo što Neđo kaže da ga u posljednje vrijeme više more društveni, nego lični problemi. Za one koji žive u gradu, ovakav odnos prema stvarima možda izgleda neobičan i nerealan, ali u orovačkoj tišini, kad više ni za lijeka nema čaktara, kad je sve u nekakvom potištenom iščekivanju, riječi Neđa Deretića nisu baš za čuđenje...“ N.M. (Glas Trebinja, april 1983.)
