„Mnogi ovih dana prave računice koliko košta mjesec življenja jedne prosječne trebinjske četvoročlane porodice. Cifra se uglavnom kreće oko dvadesetak ili više miliona starih dinara. Po toj računici mnogi bi već odavno trebali biti pod zemljom...“ (Glas Trebinja, novembar 1987.)
Ti mnogi na koje misli autor Glasovog istraživanja sa kraja 1987. godine (S. Omeragić: „Koliko košta život?!“) u svakoj su računici, narodski rečeno – donji. Već za penzionere ona nema mnogo smisla, još manje za nezaposlene, koji su prinuđeni da žive na tuđoj grbači ili da se snalaze od danas do sutra. A u vremenu i okolnostima kada su kriza i stabilizacija još uvijek najčešći pojmovi u svakoj raspravi o ekonomsko-socijalnim pitanjima, „dvije hiljade nezaposlenih u Trebinju je cifra koja se lako ne runi“.
Pritom, istraživački napor novinara da nekim, iole pouzdanim statističkim kantarom izvaga kakav je životni standard naših sugrađana - nije bio bez povoda. Tada aktuelni udari novih poskupljenja sve snažnije su gurali ljestvicu naniže i one koji rade, posebno ako je zarada skromnija i ako se živi - samo od plate. Još ako ste bez krova nad glavom (a podstanara je tada, kako nas isti tekst izvještava, bilo u gradu oko 750), svaka računica se dodatno komplikuje kad za prosječan prostor „treba izdvojiti gotovo trećinu plate“ i još tada „sretno odahnuti“ jer je i nalazak slobodnog stana potrebna posebna umješnost uz „sve veze i vezice i angažovanje rodbine i prijatelja“...
Gdje će biti ta donja granica i najskromnije plate i da li ona može radniku osigurati barem socijalni minimum - nije znalo da odgovori ni nadležno sindikalno tijelo za praćenje društvenog dogovora o dohotku. Ostali su zbunjeni, kako primjećuje naš autor, pred nemogućim zadatkom da utvrde „lični dohodak za najneophodniju egzistenciju a da računaju na raspone koji nemaju veze sa egzistencijalnim“. O dvadesetak i kusur miliona, koliko su u vlastitim kalkulacijama izračunali da iznosi potrošačka korpa najskromnijeg životnog standarda u trebinjskim prilikama, nije se mnogo ni razmišljalo. Najposle je i svedeni minimalac od skromnih dvanaest i po miliona ostao nedostižan jer bi, po mišljenju mnogih, značio objavu sanacionih postupaka u svim trebinjskim radnim organizacijama. Briga o rasponu po vertikali primanja dovodila bi do takvog apsurda da su „neki članovi iznosili podatke da će u tom slučaju plate nekih direktora biti blizu stotinjak miliona“...
Ovo arhivsko oživljavanje jedne slike života iz 1987. godine u prvom redu potaknuto je željom da saznamo više kako se o životnom standardu u ono vrijeme govorilo i pisalo. Iz prve ruke, iz doživljaja, iskustva i pera savremenika. Nema namjeru da ide uz dlaku i danas živim i pomalo nostaličnim predstavama o blagostanju u nekom predratnom vremenu. Još manje da ohrabruje druge koji sa istim žarom tvrde da se danas živi bolje. Ali jedna stvar, čini se, ni danas nije drugačija. Kad se sve što nam treba za život stavi na papir i podvuče crta „izgleda da i statističar i pesimista misle isto“. Po nekoj čudnoj i ospkurnoj logici, svaka matematika onoga što zovemo potrošačkom korpom, i tada i u današnje vrijeme, daje jedan isti rezultat – da je život nemoguć. Srećom, život prkosi svakoj logici a posebno statistici. Ali, vratimo se tekstu našeg autora. Kalkulacija koliko košta život, kako već pomenusmo, latio se tada i trebinjski sindikat...
„Od prije godinu dana on je preuzeo korpu munimuma životnog standarda te prosječne četvoročlane porodice od Opštinskog vijeća Sindikata Dubrovnika. Po toj preuzetoj korpi iz SR Hrvatske, preračunato po trebinjskim cijenama svih artikala, minimum je nešto preko dvadesetak miliona. Premda je jedna od obimnijih i 'bogatijih' korpi i ova ima neke svoje apsurde. Po toj korpi jedne cipele je moguće za jednog člana nabaviti tek svake četiri i po godine, a jedan kaput jednog člana porodice sleduje svakih osam godina. Istina, čarape je moguće kupiti svaka dva mjeseca, košulju svakih četrnaest mjeseci. Djeluje dakle paradoksalno preračunavanje na ovakav način. Što se tiče higijene i zdravlja, ne daj bože da se razbolite, jer to nije uračunato u korpu, dok o poglavlju brijanja nema ni govora. Teško onom kome padne na pamet da popije kafu, ili usput krišom od ostala tri člana porodice zapali cigaretu. Za odlazak u kino korpa precizira 1,5 filmova, pa kako se članovi dogovore za koji mjesec i za koji film. Što se tiče odlazaka u pozorište, neka članovi organizuju svaka dva mjeseca nagradnu igru. Ko pobijedi neka ide na tu jednu predstavu.
Trebinjska prosječna četvoročlana porodica živi ipak u drugačijim uslovima. Izabrali smo jednu u kojoj se pored svih odluka i puši i pije kafa. Njihova se korpa ne slaže sa onom iz Sindikata. Otac je službenik i ima petnaestak miliona platu, žena je domaćica, jedan sin nezaposlen a drugi još uvijek srednjoškolac. Predstaviti se nisu željeli nipošto. Smatraju da je nepristojno kukati javno. Premda misle da će biti težih vremena pa se sada ne vrijedi nervirati.
- Puši se 'vikend' ili 'super filter'. Od sina se ponekad ogrebem za 'jork' – kaže domaćin. – Premda je žena snalažljiva i njeno gazdovanje znači jednu prosječnu platu. Sin radi u 'Omladinskom servisu' i prosječno zarađuje pet-šest miliona starih dinara. Sve u svemu, u porodicu dolazi oko dvadesetak miliona. Za sve izdatke nakon poskupljenja porodica će izdvajati ravno pet starih miliona dinara. Za 'balahanje', kako domaćin naziva življenje, ostane 14 do 15 miliona.
Imaju gotovo sve kućne aparate i za struju misle da će izdvajati sa mogućim uštedama 1,5 miliona mjesečno. Domaćica se nije složila sa količinama u sindikalnoj korpi. Oni troše šest kila mesa i to isključivo junetine, a ne kako stoji u korpi – 16 kila svih vrsta. To im je najveći izdatak od 2,5 miliona dinara. Treba im samo milion dinara za ulje. Po korpi ne troše ni četvrtinu od propisanih 60 litara mlijeka, kao i desetak kilograma krompira umjesto propisanih dvadeset. Premda uzimaju narodni hljeb i tako ih košta milion dinara. Preračunato, dakle, u njihovom slučaju, ispostavilo se da je korpa jeftinija i da iznosi oko 17 miliona. Pa otkud vam ta tri-četiri miliona, pitao sam ih začuđene. Muž je pogledao prema ženi:
- Ne znam ni sama – odgovorila je zbunjeno domaćica. – Uštedi se na sve strane...
Čak nije bilo uračunato ni grijanje. Po svemu sudeći, prosječna porodica za zimu potroši desetak miliona dinara za ogrjev. Metar drva koštao je prije poskupljenja dva stara miliona. Prosječnoj porodici potrebno je pet metara. Kako su domaćini nabavili pare? Priznaju, štedi se preko čitave godine, otima se svaki dinar.
Ima snalaženja i sa zimnicom, i tu je ključ za prezimljavanje. Upravo zbog zimnice prodaja mesa je gotovo prepolovljena u trebinjskim mesnicama. U isto vrijeme pala je kupovna moć stanovništva pa je i to smanjilo za trećinu, po riječima nekih trebinjskih mesara, broj mušterija i količine mesa...“
SA RADNOG MJESTA U SNALAŽENJE
Plata koju je u ono vrijeme mogao da zaradi radnik u Trebinju, manje ili više, bila je na nivou republičkog prosjeka. U privredi se zarađivalo više nego u društvenim djelatnostima i administraciji – ali to radniku za mašinom nije svugdje garantovalo da će naplatiti višu dnevnicu nego radni kolega koji se tih osam sati bavio režijskim papirima u nekoj kancelariji iznad. Ni u prosječnim ličnim dohocima, barem među vodećim privrednim radnim organizacijama, čini se, nije bilo tako velikih razlika - bez obzira da li proizvodite struju, alat, namještaj ili pantalone...
Nominalni iznosi, ako bi nekako i našli volje da se ovdje u njih zapetljavamo, teško da bi nam bili od pomoći u boljem razumijevanju i tih plata i životnog standarda jednog vremena. Mnogo je još nepoznatih u toj jednačini. Preračunavanje u neke nama bliže i opipljivije vrijednosti i odnose takođe nas ne bi nikud odvelo. Prvo, a daleko od toga da je i jedino, što bi čas imali posla sa novim hiljadama a onda opet sa starim milionima. I razumijevanje životnih potreba nije u ono vrijeme bilo isto kao što je danas. Ni one nužne se ne mjere istim kantarom. U disciplini konzumerizam naš sugrađanin iz osamdesetih, čini nam se, bio je tek diletant u poređenju sa današnjim šampionima. A opet i statistika, kako god okrenete, ne umije nego jezikom prosjeka. Po njenom računu svi su danas uredno ručali sarmu. U životu ipak većina jede samo kupus, dok je malo onih na mesu...
Zato o platama, toliko. Vjerovaćemo autoru (takođe, S. Omeragić) koji kaže da bi se „loše pisalo mnogima“ ako bi im život zavisio samo od tog ličnog dohotka. To povjerenje nam je i potrebno da bismo razumjeli narednu priču - onu o „životu u dvije smjene“ iz decembarskog broja našeg lista iste 1987. godine.
Prva smjena je bila u preduzeću a druga negdje u sivoj zoni. Uglavnom ne što se tako htjelo, već što se moralo: nekome za pristojniji život, drugima tek za preživljavanje. Na prvu bi se reklo da se te dvije privrede složno uklapaju i dopunjavaju - da se tu negdje ne da i naslutiti kako će na kraju jedna drugoj ipak doći glave.
Kako je ova siva na sve strane cvjetala, autoru se mogao nametnuti samo jedan utisak, sa kojim i započinje svoju priču...
„Pretpostavka je da Trebinjci imaju izuzetnog dara za dopunsku zaradu, nakon osam sati provedenih na poslu.
- Ako bi neko mjerio snagu koja se troši na poslu i onu nakon posla, morao bi doći do apsurdnih računica. Neki se moji prijatelji čuvaju na poslu da mogu raditi nakon radnog vremena – rekao je zajedljivo jedan mlađi radnik.
Bili smo u jednoj porodici koja pravi bez puno truda i žara svijeće. Prodaja ne ide, jer i one u pradavnicama kupuju se kad zagrmi, kaže starija žena, domaćica...
- Pravimo ih jer smo to porodično naučili, nekako mehanički...
Sreli smo i čovjeka u istom naselju koji je nekad pokušao da pravi štipaljke, ali je ubrzo odustao jer su one u prodavnici bile jeftinije od njegovih...
U kasnijoj priči sa nekim od onih koji zarađuju i gotovo žive od onoga što 'kane' nakon posla, nasmijali su se na ova dva biznisa.
- Kakve svijeće, kakve štipavice. Nije to para. Para je danas u trgovini...
Čovjek je uglavnom mislio na šverc. Dobavljanje robe iz Turske i prodaja ispod ruke u Trebinju. Njegova priča je zanimljiva. Industrijski je radnik i od plate ne bi mogao ni da podmiri kiriju. Podstanar je i ima djecu.
- Idem u Tursku po robu, ali mi je trebalo duže vremena da shvatim da bolje prolaze oni koji trknu po tu robu u Peć ili Titograd. Evo i primjera. Kupe deset farmerica i na svakim zarade po 500 hiljada dinara. Tih deset farmerica može se prodati isti dan. Dnevnica mu dođe dva i po miliona. On će te farmerice sigurno prodati jer u prodavnici koštaju tri-četiri miliona, a imaju i bolji kroj. Svima se na kraju isplati. Za odlazak u Tursku moraš imati 30-40 cigli. Sve traje desetak dana i za taj period zaradiš jednu dobru mjesečnu platu. I kupovina i prodaja je tu uračunata. U isto vrijeme lako obučeš porodicu, jer te praktično roba dođe džaba.
Čime još Trebinjci švercuju?
- Idu neki po sir u Mađarsku. Tamo je najkvalitetniji, 70 hiljada kilo, ovdje ga prodaju za 500-600 hiljada. Trebinjci su išli i po suhomesnate proizvode u Mađarsku... Bilo je šverca i paprikom i paradajzom iz Makedonije. Jednostavno tu nema izbora, nego se osjeti šta ide. Kupi kajmak u Čačku i prodaj ga pet puta skuplje u Trebinju...
Kad je počeo sa švercom?
- Bijeda me natjerala. Podstanar sam. Dok nisam počeo sa švercom, nisam mogao djeci kupiti mlijeko za platu. Pozajmljivao sam svaki mjesec i sve više padao u dugove. Na kraju sam počeo sa švercom kad sam vidio da više ne može ovako. Pozajmio sam za svoj prvi odlazak sve pare i tek malo zaradio. Kasnije sam već mogao za svoje pare, ali i šverc je rizik pa su mi pola oteli na graničnom prelazu. Tad sam morao opet iz početka, ali vrijedilo je, bilo je izvjesnije.
Koliko puta ideš preko granice?
Godišnje sedam-osam puta... I nisam se obogatio. Samo malo sigurnije živio...
Sreli smo i razgovarali sa nekim koji švercuju automobilima i autodijelovima.
- To je najunosniji biznis. Kako, pitaš? Tu su mogućnosti bezgranične. Znaš li ti da pametni ljudi voze kola u Italiju i tamo urade generalku. Jeftinije ih dođe. Pretežno i idu sa 'stojadincima'... Ljudi kupuju dijelove za naše automobile u inostranstvu i svakako im je jeftinije, eto ti šverca.
Pričali su o starim deklaracijama za uvoz kola od invalida. To je stavljeno van zakona, kažu. A invalidi i svi oni koji su imali deklaracije jeftino su ih prodavali. Sad su u kolanju druge deklaracije. Kakve?
- Prodaju se deklaracije za uvoz tehničke robe i automobila. Prodaju ih naši zaposleni u inostanstvu. Cijena jedne takve deklaracije je 1.000 do 1.500 maraka. Ima naših gasterbajtera sa čitavim porodicama i svaki član ima tu mogućnost, a što će im automobili svima. Na kraju može uvijek taj naš čovjek kupiti kola u Njemačkoj za pet-šest hiljada maraka i da ih ovamo proda za 10-12 hiljada.
(...) Na pijaci smo, dalje, upoznali još jednog švercera koji, kaže, ne želi padati u oči prodajom farmerica. Prodaje srebro, krzno i čizme iz Poljske. Iz Rumunije tanjire, kristal i – cipele. I on smatra da je najbolja lova na švercu automobila. (...)
Zna se već da je bez oporezivanja sagrađeno više od pola Trebinja. To je bio klasičan zidarski posao koji se na kraju isplatio. U vrijeme privatnog građevinskog buma takva zarada je značila mnogo u prelijevanju iz džepova onih koji su imali u džepove onih koji su radili za neku socijalnu ravnotežu. Zidarstvo je valjda početak poslovanja nakon radnog vremena. I u tom fahu ima samozvanih majstora parketara, limara, keramičara, a jedan, koji nakon rada u IAT-u 'glumi' molera, kaže:
- Svi vele lako je i svak to zna. Vidim da je moleraj skup i predstavlja udarac na standard, a eto niko da sam kreči, nego mene zaposlena zovu...
Jesi li jeftiniji mnogo od pravih majstora?
- Nisam – kaže – može biti da sam ponegdje i jeftiniji, ali je to sve neznatno.
Do sada se zna da samo deset zanatlija plaća porez na svoju djelatnost. Podaci su iz Uprave prihoda. Oporezovati taj dopunski rad nemoguće je. Gotovo da od tri zaposlena, po nekim pretpostavkama, dva nešto privređuju nakon redovnog posla. Njihov posao je najčešće javan, ali svi su izgledi da se u toku radnog vremena ne radi kako valja pa se čovjek više voli obratiti privatno. (...)
Ne bi ni valjalo kad bi u ovakvim okolnostima sve bilo oslonjeno na platu. Da li u takvim uslovima trpi i sama privreda, to nije jasno. Radnici kojima jedino preostaje da svoju platu poboljšaju prekovremenim radom su u nešto lošijim životnim uslovima. U najlošijim su oni koji ne vide načina za dopunskom zaradom. Jedan od takvih radnika žali nam se:
- Moj komšija u gradu ode na selo, ubere drva i proda. Kaže mi nedavno da je 'kukavički' zaradio 160 miliona. Metar je tri miliona, pa nek se misli ko ne može da plati... Ja nemam ništa i zavidim svima njima na riješenoj egzistenciji...
Uglavnom na tim poslovima u sivoj privredi plaća se i sposobnost, i znanje i okretnost. Na poslovima u 'običnoj' privredi plaćaju se diplome, statusi i najmanje rad...
Zato valjda i trpe oni koji bi da nekako žive od te jedine njihove privrede. Htjeli bi a ne mogu...“
.jpg)
