Popularne kulture mladih, uglanom vezane za različite muzičke mode uvezene sa Zapada, kroz već dobrano otškrinuta vrata nekad zatvorenog sistema, osvajale su sve više mlađi svijet.
Stizale su i u Trebinje. Opskurna ikonografija koju su ostavljale po zidovima i fasadama, nerijetko bizaran, uznemirujuće agresivan autfit kojim su odijevale svoje zagriženije poklonike - sve je to uglavnom izuvalo iz cipela, gađalo pravo u živac zbunjene ili zgranute sugrađane, pa i one tolerantnije na mladalačke nestašluke.
Glas Trebinja uvijek se interesovao za društveni život mladih, pa su i ovi uvozni subkulturni fenomeni iz osamdesetih negdje izazivali istu zapitanost.
Kruti rezoni starijih nisu davali zadovoljavajući odgovor. Prosto nisu ni mogli dobaciti dalje od stereotipa. Po njima, mladi su danas sivi i anemični. Siti - pa stoga obijesni. Ubijanje dosade jedina je formula društvenog života i okupljanja današnjih generacija, dok su se one nekadašnje mogle ubijati - samo u akcijaštvu i od rmbanja, a sve da bi upravo za njih izgradili jedan ljepši svijet, pristojniji život...
Društveno političke strukture, opet, bavile bi se uglavnom komunalnim aspektom ovih pojava – natpisima uneređenim haustorima, mostovima, zidovima i fasadama zgrada i javnih objekta. Posebno kad bi ovakvi grafiti osvitali tamo gdje im nikako nije mjesto. Jednom je, recimo, stradala i crkva, drugi put šaralo se i po spomeniku palim borcima NOR-a u parku.
Glas je tragao za dubljim rukopisom i značenjima iza tih kriptovanih poruka ostavljenih starijima. Nisu ih, dakako, ti subkulturni trendovi i njihova ikonografija interesovali sami po sebi, koliko pitanje - zašto se mladi za njih hvataju. Kakvo idejno bujanje hrani takav milje? Šta je to što danas pokreće mlađe generacije? A u okolnostima kada je od svih ovih nepoznanica jedno bilo sigurno - stare revolucionarne parole više nikog ne obaraju s nogu...
PRAZNIČNI DANI ŽALOSTI
Nije bilo sumnje da su narativi oficijelne kulture jednog vremena već bili dobrano izanđali i potrošeni. Negdje u zraku osjećalo se da i odrasli od njih polako dižu ruke. U zaklinjanjima – pa i onih najrevnosnijih u partijskom pravovjerju - zvone otužno i prazno, kao fraze lišene smisla i nekadašnjeg žara. Ako ni u čemu, osjetljiviji duhovi koji su u Glasu ostavljali svjedočanstvo o jednom vremenu, mogli su ih najprije naslututi u nekom uznemirujućem mehanicizmu, bezidejnosti i rutini s kojom su tih godina svetkovani.
Oni na kojima društvo i ovaj svijet ostaju, ako već ne nalaze sebe u starim formama, idealima i identifikacijama, tragaće dalje da ispražnjeni prostor popune nečim drugim. Čime – pitanje je u kojem je sva kvaka. Ideja o jednom društvu, kao nekad za probojem iz obruča neprijateljskih ofanziva, danas očajnički traga za putevima da preživi - samu sebe...
Uvodnici u našem listu - a evo nekih iz 1987. godine - na sve ovo opominju, onako tek uzgred, kao na pojave kojima se više niko i ne čudi.
„Mladi su proslavili svoj praznik – 25. maj. U Trebinju nije bilo posebnih svečanosti. Zato, centralna proslava bila je – pokraj televizora. Ništa čudno. Uz TV program slavimo i ostale praznike...“
U državi radničke klase praznik rada sve je više postajao tek običan neradni dan. „Dan zatvorenih radnji, kada novine možete kupiti jedino na pjaci, a, ako zakasnite, nema vam druge nego da po cigare odete na recepciju hotela 'Leotar'. Prvomajsko mrtvilo odavno se podrazumijeva. Zašto bi bilo drugačije ove godine? Stvarno – zašto?“ Pa opet...
„Još jedan neupadljiv, rutinski Prvi maj?! Osim zastava, nikakvog drugog signala da se radi o radničkom prazniku. O tome više nema šta da se kaže. Tako je godinama.“
Ne biva drugačije ni za ostalih svečarskih datuma, pa tako „dvadeset peti i dvadeset deveti novembar u Trebinju izgledaju kao dani žalosti“.
„Zašto su nam ovi datumi izgubili sadržaj? Je li to posljedica krize? Nepovjerenja? U šta to ne vjerujemo? U sebe ili u one gore? Praznik nije njihov. Nije, dakle, prilika za bojkot. (...) Ali mislim da praznična čama odgovara svim onim koji žele da radnička klasa služi i ćuti. Birokratama ne odgovaraju kolektivne manifestacije, ne odgovara im bilo kakvo klasno jedinstvo, jer se tog jedinstva boje.“
Za štafetu, opet trijumf birokratskog i „scenario iz pedesetih godina“. Dočekivala se „po starom - paradnom protokolu“.
„Šema 'pozdravni telegam – hor – folklor' odavno se potrošila. Nesuvisla je, troma, isuviše poznata, monotona. Liči na pokušaj da se od života napravi referat. (...) Na taj način, okupiti mlade, teška je iluzija. Ali oni su ipak došli 'Pod platane'. Zašto i ne bi? Biti 'na Štafeti' znači ne biti u školi, a to je uvijek atrakcija višeg reda. (...) Ostaje pitanje: ko stvarno kreira štafetni program, mladi ili neko u njihovo ime, na njihova usta? (...) Ako se stalno budemo vraćali u pedesete godine, možda će učenici, kad čuju gradsku muziku, zamoliti profesore da ipak ostanu na času.“
Vjerski praznici imali su kudikamo svečaniji izgled. Ako ičega svečarskog i praznika dostojnog uopšte ima u dinamitaškim „kanonadama“, koje su valjda trebalo da ožive folkornu tradiciju prazničnog prangijanja. I usput – kako se tad sve češće sa uzvičnikom pričalo i pisalo - uznemiravali duhove kao vrlo neprikladna zvučna kulisa za ionako raštimovane i do pucanja zategnute međunacionalne odnose. Na stranu, govorili bi stariji, što „slave naopako (...), ne znaju ni Očenaš, ali se u minerske stvari dobro razumiju“. Ovdje je ipak ključno pitanje zašto što su nam djeca nervozna - i kome, pobogu, za kapric.
Ovaj put ćemo ipak o nekim bezazlenijim kapricima. I vremenu kad su se mladi još dijelili samo po tome – šta su im interesovanja, koje forme društvenog života i zabave ih zadovoljavaju, koji su im muzički afiniteti...
ŠANK DO ŠANKA
Nekadašnje šetnje korzom, bioskop i povremene igranke zamijenilo je doba kafić-zabave. Društveni život mladih preselio se u Stari grad. A tamo, gdje god nađeš zgodno mjesto – tu šank posadi, bila je parola nove privatne inicijative, reformama oslobođene da se razmaše i, onoliko koliko je kadra, pogura društvenu privredu u krizi i posustajanju. Glas će pisati da su rezultati ipak bili razočaravajući – male privrede koja bi stvarala neku novu vrijednost ni na vidiku, ono nešto uslužne je uglavnom sitnosićardžijsko, dok su novootvoreni kafići svjetlima mamili na svakom koraku...
„Brojke o tome najbolje govore. U Trebinju trenutno radi čak 55 privatnih kafića, točionica, uglavnom alkohola. Upućeniji kažu više i od susjednog Dubrovnika. U Starom gradu su 23 kafića. (...) Ogromne pare građana u zadnjoj godini slile su se u privatno ugostiteljstvo. Tako je privatno preduzetništvo u Trebinju krenulo u ne baš dugoročnu i sjajnu kafansku budućnost“ (Glas Trebinja, jul 1988.)
- Još kao učenica osnovne škole odlučila sam da se priključim grupi mladih glumaca, koje je tada vodio Momo Brkić i tu stekla prva iskustva. Poslije određenog rada u grupi nastupila je pauza, a zatim je uslijedio poziv za rad na ovoj predstavi. Poziv sam prihvatila i rezultati svega su vam poznati...
Ovo će novinaru našeg lista o prvim iskustvima na amaterskim pozorišnim daskama kazati tada srednjoškolka Nataša Ninković, a posebnim povodom – te 1988. godine na 32. Festivalu dramskih amatera Jugoslavije (FDAJ) u rodnom gradu nagrađena je Zlatnom maskom „za sugestivno oblikovanje psihološki slojevitog lika Bepi“ u predstavi „Seosko dvorište“, koju je za ansambl trebinjskog amaterskog pozorišta režirao beogradski reditelj Vladimir Lazić.
Na istom festivalu ponijeće, kako ćemo saznati, i priznanje najbolje mlade glumice.
- Imala sam dosta razumijevanja od strane ostalih amatera, posebno od Smiljane Starović i Miša Gudelja. (...) Radilo se uporno u teškim uslovima. Bez toga ne bi bilo dobre predstave niti ovih priznanja koje smo svi dobili. Ansambl je bio divan. Uspjeli smo zbog druženja, zbog zajedničke želje da se posao uspješno privede kraju...
Ta druga priznanja koje je dobio trebinjski ansambl, da i to ovdje zabilježimo, pripala su upravo pomenutim kolegama sa scene - pozorišnom veteranu Miroslavu Mišu Gudelju diploma, a Smiljani Starović pohvalnica.
Na pitanje šta dalje i koliko je nagrada podstrek za neke nove glumačke izazove, izostao je određeniji odgovor. Želje ima, ali se u trebinjskom pozorištu još ne zna šta će se raditi, da će sve zavisiti i od nekih drugih okolnosti...
Neke životne kockice su se očito posložile. Ostalo je istorija...
Teško da su kafići društveni život mladih učinili išta smislenijim i sadržajnijim. Zasigurno ne onima koji su željeli više i drugačije, koji su bili tu samo zato što nisu imali gdje drugo, kojima je više bila prinuda nego zadovoljstvo to što cijelu noć moraju da „vise“ za nekim šankom dok ih dim ujeda za oči. Takav bi se bar utisak stekao kad bi mladi u Glasu pisali o uobičajnom načinu zabave svojih vršnjaka...
„Pored toliko mjesta u gradu i van njega mislimo se gdje izaći – kad je svugdje dosadno, a ne činimo ni najmanji napor da bilo čime zatalasamo već prilično ustajalu kolotečinu. Nikakvih okupljanja, koncerata, pozorišta. Kafići nam očigledno nisu puno pomogli u ubijanju dosade. Pomogli su jedino da se svrstamo u jednu od grupa. I dok budemo čuvali zidove 'Bejruta', preostaje nam samo da i dalje krojimo 'teget face' i pjevamo: 'Kud god krenem žalost i tuga, faca ista a ulica duga'...
U ovom tekstu Glasovu mladu novinarku (Svetlana Trifković) ipak je više interesovala strana priče i rezoni vršnjaka koji su izabrali marginu, kojima nije stalo do „nivoa“ i koji na kafiće i sav tak šminkeraj oko „ambalaže“ gledaju sa prezirom. Da zađe među „otpadnike“ koji su „svima trn u oku“ i za kojima se po čaršiji vuku svakojake glasine. U gradski park...
PARKAŠI
„Parkaš, klošar, droger... Biti u parku ili izlaziti iz njega, a da ne zarade neki od ovih epiteta mogu samo penzioneri i mame i tate što za ručice vode svoju djecu. Blago njima! U suprotnom, u park nije uputno ići. Da li je đavo baš tako crn, kao što kažu?“ (GT, maj 1987.)
Ispostaviće se da baš i nije. Barem prema svjedočenjima ljubitelja „parkuše“, koji tamo, na klupama među drvećem, pod okriljem mraka svako veče nalaze sebi prikladno društvo i zabavu. Jedan od njih, sa nadimkom Piva, već je veteran...
„- Počeli smo još dok nije bilo kafića. Društvo, gitare, pjesma. Bio je samo bar u 'Leotaru' i u Centru su se održavale igranke. Nas petnaestak je dolazilo ovamo, bilo je više djevojaka. Kafići su se otvarali, jedan za drugim, ali park je ostao jedino pravo utočište. (...) U parku su sad nove generacije, dijele se na rokere, pankere, hevi-metalce. Žive svoj život i furaju svoj fazon. Mi nikad nismo pisali nikakve natpise. I mi smo bili djeca, ali nikome ništa nismo radili. Nismo smjeli ni kasetofon donijeti. Dođe milicija i razlaz. Sastavimo klupe, sviramo, pričamo viceve, sjećamo se nekih lijepih trenutaka. To je život. Nigdje nisam proveo ljepše vrijeme. (...) Sada, kad i uđem u kafić osjećam se kao stranac u gradu u kojem sam rođen. Kad vidim one face... Naštele se ispred Irfa i Baja. Cijelu noć stoji tamo i gleda u rulju – kakav je ko? Isto k'o na umjetničkom klizanju kad se ocjenjuje: fajv-fajv, fajv-siks, fajv-seven... Ocjene za umjetnički i tehnički dojam... I sad su oni tamo veći i bolji, ja sam parkaš i klošar. (...)
Hole ovdje provodi slobodno vrijeme već četiri godine i roditelji znaju gdje ga mogu naći...
- (...) Pričaju da u parku kruži droga, a ko drogu može uzimati i ko je može nabaviti? Zna se, mamini i tatini sinovi, koji imaju love. Od 'parkaša' sigurno niko. Kad bi i htjeli, odakle nam pare za to? (...) Ima nas raznih. Radnika, studenata, propalih studenata, ali svi smo isti. (...) Moja kutija cigara je i tvoja. Uopšte nije važno ko si, čiji si, gdje ti roditelji rade, kako se zoveš... važno je samo da nisi pokvaren u duši. I park je podijeljen na grupice, po muzici, ali niko nikom ne smeta. (...) Jedino šminkera nema. Neće nikad ni ući u park ni jedan, jer nemaju pred kim pokazati ona svoja odijela. Ja se ne sjećam kad je ovdje bila neka 'gužva'. Prije ćeš svaku neprijatnost doživjeti u kafiću i ispred njega...“
TRI ŠESTICE I PRVI SEKRETAR SKOJA
U stranom i nepoznatom čovjek uvijek prvo „vidi“ nešto prijeteće i neprijateljsko. Tako je od grafita sa šesticama i orlom (u kojem mnogi „prepoznaše“ baš onog albanskog) napravljen cio „slučaj“, kojim će se pozabaviti i organi unutrašnjih poslova. I Glas je bio svjedok ove posve neuobičajne istrage...
„U našoj mitologiji, onoj svakodnevnoj, ti simboli izazivaju stereotipna reagovanja, zato su se mladi, koji su svoje znakove ostavili na fasadama, morali baš potruditi da čuvaru reda Milenku Boškoviću, koji je riješio slučaj 'tri šestice', a kasnije i drugima u OSUP-u objasne šta su time željeli da postignu“. (GT, april 1987.)
Naravno, ono što je upućenijima i prije istrage bilo poznato, simboli na zidnim crtežima nemaju nikakve veze sa ikonografijom albanske iredente niti su ih po zidovima škrabale „nekakve lajbah-trojke, koje fašizam tretiraju na svoj način“. Iako porijeklom drevni, ovi u trebinjskoj izvedbi ipak su „savremenog dizajna“ čija su „značenja vezana za određenu vrstu muzike“.
„Branislav Pravica i Dragan Kukurić govore o grupi hevi-metalaca kojoj i sami pripadaju. Naravno, nije riječ o nikakvim formalnim grupama, nego jednostavno o mladima koji se okupljaju oko nečega. U ovom slučaju, okupila ih je hevi-metal muzika. Uz to idu i drugi amblemi: kožne jakne, naušnice, kaiši sa okovom od emajliranih bodlji, čizme, i niz drugih simbola snage, ili mahom onih koji se mogu vidjeti u stripovima ili na omotima LP ploča. Takav imidž, prema izjavama pomenutih hevi-metalaca, 'fura' od 150 do 200 mladih u Trebinju, što, naravno, ni danas, poslije duge priče o 'fasadnim freskama' nije sporno. Ali, hevi-metalci postavljaju i neka druga, objektivna pitanja. Kažu (misle na mlade uopšte) da su zapostavljeni, da teško hvataju priključke s društvom, da nemaju prilike da se iskažu onako kako bi željeli...“
I već smo na pragu poente - zašto se o svemu uopšte mastila hartija. Epilog ove priče bio je takođe nesvakidašnji. Umjesto očekivanih sankcija – desio se dogovor. Izgrednici „koji su preuzeli odgovornost za pomenute šestice na malteru“ dali su riječ da više neće „na ovaj način pripremati grad za turističku sezonu“. S druge strane, dobili su obećanje da će im milicija pružiti zaštitu ukoliko im neki „drugi momci jakih mišića koji ne podnose hevi-metal“ i kojima oni „u kožnim jaknama idu na nerve“ budu pravili gužve i minirali zabave. Zaključak bi otprilike glasio da je dogovor ključna riječ, da o njoj treba da porazmisle i u školi i u omladinskoj organizaciji. Svugdje gdje se još misli da se i život mladih može birokratizovati u neke stare šeme i poželjne obrasce. A junaci ove priče zasigurno nisu i jedini u svojoj generaciji koji bi „htjeli nešto više i – nešto drugo, nešto što odgovara njihovom poimanju svijeta“.
„Stare formule ne obaraju ih s nogu. Ne pristaju na tradicionalnu režiju omladinskog života i rada. Još jedan detalj. Na pitanje sekretara OSUP-a Veljka Krunića: 'Ko je bio prvi sekretar SKOJ-a?' u povelikoj grupi niko nije znao odgovor. I u tom detalju prilike su da se u pamet prizovu neki stari zaključci oko svega onog što šanće u vezi između obrazovanja i vaspitanja.“
