Dok bi listali prve brojeve našeg lista sa početka pedesetih, neupućene bi svakako iznenadio podatak da je na području trebinjskog sreza tih godina radilo - više od pedeset škola. Prosvjećivanje stanovništva „razbacanog“ na širokom području od Ljubomira do Zubca i od Lastve do zapadnih granica Popovog polja zahtijevalo je i široko razgranatu mrežu školskih ustanova. Trebinjska posljeratna prosvjeta razvijala se u gotovo nemogućim uslovima. Tih godina nedostajalo je svega, samo nije elana.

Srednjoškolski centar 1.JPG (249 KB)

Prema izvještaju sreskog Narodnog odbora za 1953. godinu, na području trebinjskog sreza te godine bilo je aktivno 38 osnovnih škola, uz pet produžnih i četiri osmogodišnje. U gradskoj opštini radila je i „puna“ gimnazija, a od 1951. godine, sa osnivanjem fabrike alata u izgradnji – i Industrijska škola, koja je trebala da obrazuje radnički kadar. Raznim zanatima podučavala je Škola učenika u privredi a ženskim vještinama i kućnoj radinosti - Niža stručna domaćička škola. Pri gradskoj osmogodišnjoj školi otvoreno je i zabavište za djecu predškolskog uzrasta.

U prigodnom tekstu za desetogodišnjicu oslobođenja grada (oktobar 1954.) navodi se da je od rata „u izgradnju školskog prostora utrošeno do sada oko 45 miliona dinara, te je izgrađeno 10 novih osnovnih škola, jedna osmoljetka i dograđeno i adaptirano 15 osnovnih škola i dvije osmoljetke“.

Nove vlasti veliku pažnju poklanjale su narodnom prosvjećivanju pa je uz širenje mreže škola pokretan „i niz analfabetskih tečajeva, tako da je nepismenost u našem srezu likvidirana za nepune četiri godine, jer je opismenjeno sve ono što se u stvari moglo opismeniti“. Takođe, „otvaranjem biblioteka, čitaonica, domaćinskih, zdravstveno prosvjetnih i drugih tečajeva, zatim radom kulturno prosvjetnih društava omogućeno je svestranije obrazovanje širokih masa“. (GT, oktobar 1954.)

Kada povod nije svečarski, kao u pomenutom tekstu - i o postignutim uspjesima u školstvu i narodnom prosvjećivanju govorilo se i pisalo sa znatno manje entuzijazma. A pisalo se uglavnom o problemima. Jedan od njih je nedostatak nastavnog kadra i „nedovoljna stručna sprema većeg broja naših učitelja“. Ni uspjehom učenika, kao ni shvatanjima roditelja o važnosti obrazovanja, nisu uvijek bili zadovoljni oni koji su vodili brigu o školstvu. Naročito nisu „vozarima“, učenicima koji u školu dolaze prugom iz udaljenih dijelova sreza - a dug put od kuće do škole i natrag, osim što „gube ogromno vrijeme, kod njih stvara zamorenost i tupi im sposobnost i volju za učenjem“. „Jedan učenik Škole učenika u privredi kaže da kod kuće samo prespava, a svo ostalo vrijeme radi ili putuje, dok za učenje nema vremena“. (Naša komuna, januar 1953.) Ništa bolje uslove nemaju ni oni koji ne vozare već su smješteni privatno po gradu ili u barakama u kojima privremeno stanuju radnici zaposleni na ovdašnjim gradilištima. „Tako u Gorici ima neka soba u kojoj stanuje osam učenika, u Policama baraka u kojoj stanuje 12 učenika, i u Starom gradu isto tako. Svi ovi učenici ovako smješteni, jedu suhu hranu koju im subotom donesu iz sela njihovi roditelji“. (Naša komuna, januar 1953.) Roditelji se, pritom, slabo interesuju za učenje djece, a na roditeljske sastanke dolaze samo roditelji boljih đaka...

Najveći problem je, ipak, nedostatak školskog prostora, posebno u gradskoj opštini.

„Nijedna od šest školskih zgrada (ukoliko se onu uopšte mogu nazvati školskim) ne odgovara svojoj namjeni: Osmogodišnja škola ima 26 odjeljenja koja su raštrkana u tri zgrade sa lokacijom koja ne odgovara potrebama škole i razvoju grada; Gimnazija je smještena u staroj zgradi koja je nekada građena za kasarnu; Škola učenika u privredi nalazi se u neuglednim prostorijama bivšeg mekteba; Industrijska škola u maloj prizemnoj zgradi, bivšoj privatnoj mehaničkoj radionici i barakama; Ženska stručna škola nalazi se takođe u zgradi koja ne odgovara potrebama škole - a u svim ovim zgradama nema dovoljno prostora, niti odgovaraju higijenskim uslovima i školskim potrebama (...) Ovo je hitan problem, jer je i sada stanje takvo da na oko 2000 učenika dolazi svega 25 učionica a kabineti, radionice i biblioteke skoro i ne postoje. Čekati više ne smijemo!“ (GT, decembar 1953.)

„Od deset postojećih škola svega ih pet ima svoje prostorije, od kojih svega dvije škole imaju državne zgrade, dok su zgrade ostalih škola privatno vlasništvo (...) Propisana norma za jednog učenika je 1,50 kvadratnih metara, dok je kvadratura našeg školskog prostora svega 0,93 kv. metra. Najviše je zlo u tome što naša najmasovnija škola osmoljetka nema ni pola norme toga prostora (0,70 kv.m.) Isti slučaj je i sa Industriskom školom.“ (GT, februar 1954.)

NAPUŠTENI TEMELJI KOD DUBROVAČKE KAPIJE

I u prosvjetnoj zajednici kao i na nivou Narodnog odbora zagovaralo se rješenje „da se nastavi izgradnja školske zgrade na temeljima koji stoje još od prije rata kod Dubrovačke kapije“, a pomoć u tom pravcu zatražena je i od republičkih organa.

„Još 1938. godine započeti su radovi na izgradnji nove zgrade namjenjene gimnaziji. Temelji su udareni i izgrađeni zidovi prosječne visine od 3 do 4 metra, tako da je još prije 1941. godine utrošeno nekih 500 000 dinara. Radovi na toj zgradi – poslije oslobođenja – nisu nastavljeni a potreba u školskom prostoru je ogromna“ (GT, decembar 1953.)

Školstvo u Trebinju razvijalo se i reformisalo. U septembarskom broju našeg lista iz 1954. godine čitamo da tih dana sa radom počinje novoosnovana Niža muzička škola, koja će „u prvo vrijeme imati tri odsjeka: odsjek pjevanja i osnova muzičke teorije, odsjek za violinu i odsjek za klavir“. Industrijska škola proširana je kožarskim i tekstilnim smjerom, krajem decenije majstorski kadar za našu industriju počinje da obrazuje Metaloprerađivačka, a potom i mašinski smjer Tehničke škole. Građevinska škola je za osposobljavanje zidara, tesara, soboslikara i vodoinstalatera osnovana 1955. godine, a 1957. sa radom je počela i Srednja ekonomska škola. „Potreba za otvaranjem ove škole u Trebinju, odavno se osjeća. 301 radnik i službenik radi danas u trgovinskoj mreži na području našeg sreza. Od toga broja 187 radnika i službenika imaju samo osnovnu školu.“ (GT, mart 1957.) Na početku sa svega jednim stalnim nastavnikom, bez prostorija, inventara i najnužnije opreme - ubrzo postaje „najmodernija škola u ovom kraju, po broju učenika najveća srednja škola u Trebinju“.

Srednjoškolski centar 2.JPG (268 KB)

Radovi na prije rata započetim pa napuštenim temeljima školske zgrade kod Dubrovačke kapije konačno će početi u oktobru 1957. godine. U februaru 1960. čitamo da je „prvi trakt zgrade već izgrađen i da se s pravom može reći da je to najljepša građevina u ovom kraju“. Uskoro će Srednja ekonomska, sa njom i druge stručne škole, a nešto kasnije i gimnazija preći u novu zajedničku zgradu srednjoškolskog obrazovanja u Trebinju. I današnje su tamo, pod jednim krovom...

BRODOM „TREBINJE“ STIŽE VRIJEDNA POŠILJKA

Bolje stanje nije ni sa drugim ustanovama kulture. Gradska biblioteka, osnovana krajem 1953. godine, „prepuštena je sama sebi“ i svojim problemima, među kojima su i dvije selidbe za godinu dana i to „iz boljih u gore prostorije“. „Danas se ona nalazi na vrlo nezgodnom mjestu, u mračnim prostorijama koje bi nekako odgovarale za skladište materijala, ali za biblioteku nikako. Knjižni fond biblioteke je prilično siromašan. Ona ima svega 2100 knjiga“. (GT, februar 1955.)

Tek će se od maja 1958. godine skrasiti u „novim i modernim prostorijama“, sa „savremeno uređenom čitaonicom“ u Štrosmajerovoj ulici (današnja Nemanjina, prema Domu mladih). Biblioteka će i u narednim decenijama „šetati“ po gradu, pa nam se mnogo bitnijom od ove o lokaciji čini zabilješka u kojoj se prvi put pominje onaj njen i danas najdragocjeniji dio knjižnog fonda. Glas u junu 1960. godine piše o važnoj pošiljci koja iz Amerike u naš grad treba da stigne brodom „Trebinje“. (Inače, naš list je te godine sa „neizmjernim ponosom“ pisao o novom, „najmodernijem i najbržem brodu jugoslovenske trgovačke mornarice“ koji će na prekookeanskoj relaciji Rijeka - Njujork saobraćati noseći „ime našeg voljenog Trebinja“.)

Dučićeva biblioteka Glas Trebinja maj 1961..JPG (309 KB)

Glas Trebinja, maj 1961.

„U ovoj godini Narodna biblioteka ima pred sobom jedan vrlo ozbiljan i važan zadatak, jer uskoro treba da prihvati biblioteku pok. Jovana Dučića, našeg pjesnika koji je u toku rata umro u SAD. Njegova biblioteka koja se sada nalazi u SAD pod staranjem izvršioca njegovog testamenta, našeg iseljenika Mihajla Dučića, treba da uskoro bude prenesena u Trebinje i predata Narodnoj biblioteci. Ova će biblioteka biti prenesena brodom 'Trebinje', kada se ovaj vrati iz SAD sa svog prvog redovnog putovanja. Nema bližih podataka o tome koliko i kakvih knjiga sadrži biblioteka pok. Jovana Dučića, ali je sigurno da će biti vrlo bogata, puna znalački odabranih i rijetkih primjeraka svjetske literature iz raznih oblasti i na raznim jezicima.“ (GT, jun 1960.)

BRIGA O ISTORIJSKOM NASLJEĐU

Već od prvih brojeva naš list donosi napise o pripremnim radnjama za formiranje Zavičajnog muzeja u Trebinju. „Mnogi građani su dali korisne predloge, neki su čak obećali pokloniti razne narodne nošnje a učitelji nekih osnovnih škola u našoj komuni prihvatili su se posla oko pronalaženja i sakupljanja raznih predmeta koji dolaze u obzir za ovaj muzej“. (GT, maj 1954.)

Ispostaviće se da je sakupljanje građe za muzej mučan i dugotrajan posao, a obezbijediti u Trebinju tog vremena muzeju krov nad glavom, gdje će se ta građa izlagati, još mučniji – pa će pomenute pripremne radnje potrajati čitav niz godina.

Zavičajni muzej obavještenje.JPG (409 KB)

Tih godina u Glasu često srećemo priloge kulturnih radnika o ugroženom istorijskom nasljeđu na području sreza, koji su očito imali za cilj da apeluju na nadležne i probude savjest zajednice.

U više navrata pisalo se o potrebi obnove „starog mosta u Arslanagića Mostu“. Danas jedan od simbola Trebinja, most je i na prvobitnoj lokaciji još i u ono vrijeme „zbog svoje starine i ljepote (...) stavljen pod zaštitu države kao kulturno istoriski spomenik“. Saznajemo da je bio i plan „da se izvrši oporavak, ali na taj način da se mostu da prvobitni oblik“, međutim, novac za to, uprkos zahtjevima iz sreza, već godinama ne stiže. Taj „prvobitni oblik“ nastradao je u ratu, miniranjem koje je na mostu razorilo „jedno okno u dužini od 8 metara“, a koje je nakon rata zamijenjeno privremenom drvenom konstrukcijom. Krajem oktobra 1955. godine, kako piše Glas Trebinja, dotrajala drvena konstrukcija, po drugi puta za dvije godine, survala se u nabujalu Trebišnjicu, ovaj put skupa sa konjem natovarnim žitom, koji je preko mosta pred sobom tjerao jedan stari seljanin iz Željeva...

Bedemi Starog grada.JPG (472 KB)

Nešto ranije, u februarskom broju iz 1955. godine Glas bilježi i posjetu specijalne komisije „kojoj je bio na čelu drug Bešlagić, direktor Zavoda za zaštitu istoriskih spomenika Bosne i Hercegovine“, a koja je konstatovala „da većem broju spomenika prijeti velika opasnost od propadanja“.

„Brankovića kula u Policama nema krova, gradski bedem ispod Ćatovića tabije napukao je u dužini od šest metara; u vrlo kritičnom stanju nalaze se i Arslanagića most, kuća Forkapića u Starom gradu, zidine Petrova manastira i manastir u Zavali koji obiluje veoma rijetkim freskama“. (GT, februar 1955.)

Nalazimo i zanimljivu bilješku na temu uređenja spomenika koji je Jovan Dučić u slavu oslobodilaca iz Velikog rata podigao na Trgu slobode. Autor apeluje da je, uz zabranu prodaje ulja na njemu „da bi se izbjeglo daljnje umazivanje spomenika“, potrebno obnoviti i ranije natpise („Ustaše su otukle sve natpise s njega (...) tako da je postao i ostao do danas bezimeni spomenik“). Problem je što niko ne zna šta je - uz posvetu i Dučićeve stihove - na spomeniku još pisalo. 

„Čak ni pregled opštinske arhive nije pomogao ali je ipak nemoguće da ni jedan Trebinjac to ne zna. Možda neki posjeduju kakvu fotografiju sa koje se to može vidjeti, a nije nemoguće da ima negdje i zapisano. Molimo Trebinjce koji se sjećaju natpisa da ih pošalju na našu redakciju.“ (GT, Maj 1953.)

„ASUANSKI PROBLEM“ TREBIŠNJICE

Kulturno-istorijsko nasljeđe našeg kraja tek u narednim godinama postaće predmet ozbiljnije pažnje. Bazen Trebišnjice biće mjesto udruženih i po obimu neviđenih napora na istraživanju, dokumentovanju i spasavanju kulturnog blaga. Napora koje nije pokretao neki prekonoći osviješteni odnos prema prošlosti koliko su oni ustvari bili iznuđeni - potrebama budućnosti. Na Trebišnjici treba da počne gradnja hidrosistema brana, akumulacija i tunela. U inžinjerijskom poduhvatu vijeka našeg čovjeka-graditelja veliki dio bazena Trebišnjice biće potopljen. Vremena i volje da se misli o baštini graditelja iz nekih davno minulih vijekova nije bilo napretek. „Asuanski problem u malom“ stoga je zahtijevao brzu mobilizaciju i odlučan odgovor šire kulturne zajednice.

„Kada govorimo o dolini Trebišnjice nehotice se prisjećamo velikih uzora kao što su dolina Nila, Tigrisa i Eufrata. Znamo da su se pored ovih rijeka razvijale prve velike civilizacije, uslovljene upravo njihovom blagovremenom moći. Dolina Trebišnjice je prava minijatura prema spomenutim kolosima, pa se razumije samo po sebi da ovdje nećemo tražiti ni faraonske piramide ni babilonske zigurate, ali ono što ćemo ovdje naći ima ipak prvoklasnu kulturnu vrijednost za naše narode. Gledano sa aspekta nacionalne istorije, dolina Trebišice pruža nam kulturni materijal neosporne vrijednosti. To možemo tvrditi već danas bez ustručavanja, budući da prvi pohodi na teren nagovještavaju dobre rezultate“. (GT, avgust 1956.)

A o tim prvim pohodima i rezultatima, koje u ovom autorskom prilogu pominje arheolog Đuro Basler, naš list je pisao dva mjeseca ranije. Bazen Trebišnjice i okolina svjedoče o tragovima života prisutnim još od Kamenog doba.

„Tako su u pećini u Crvenim stijenama kod Kosijereva, ovogodišnja iskopavanja, koje je vršio muzej /Zemaljski muzej u Sarajevu, prim. aut./ donijela na svijetlo mnoštvo oruđa od kamena, koštanih predmeta i ostatke posuda iz najstarijeg kamenog doba. Nalazi posuda sa lijepim ornamentima pretstavljaju do sada jedinstvene primjerke kod nas.“ ( GT, jun 1956.)

Tu su, takođe, i ostaci gradina od suhozida i grobnih gomila iz vremena drevnih Ilira, pravih zgrada sa malterom i crijepom iz doba visoke rimske kulure, srednjovjekovnih gradova, crkava i manastira sa nekropolama... 

„Tako su ostaci rimskih zgrada konstatovani na sredini i na južnom i sjevernom kraju polja u Mirušama, i kod Petrovog manastira kod Trebinja. Ruševine čitavog kompleksa zgrada nalaze se u Paniku kod kuća Vujnovića na njivama koje narod zove Potkućnice. Teritorija ruševine je tako velika da moramo pretpostaviti da je to bilo veće naselje (...) Muzej smatra ispitivanje ovog naselja u Paniku jednim od glavnih zadataka u svojim daljim radovima...“