„...Proizvođači iz Dubrovačke Župe i Konavala već su nanizali sepete, većinom pune paradajza, prema liniji na kojoj će stolovi biti postavljeni. Da... koliko li će trebinjska domaćica danas na tržnoj pijaci platiti kilogram paradajza? U Sarajevu je 80, u Mostaru 70-80, u Trebinju 120-140. Čuveni trebinjski paradajz sočan, kvalitetan još nije stupio na rod. Cijene će, kad se on na pijaci pojavi, biti znatno niže. (...) Ispred 'Čađave mehane', po firmi - 'Pobjede' čistač mete kamenu podlogu između stolova. Hitro se sagnuo i podigao zgužvanu stodinarku. Nekad, oko prvog desi se da nađe, takođe obično zgužvanu, i hiljadu dinara. Posjetioci 'Čađave' popiju, a ljeto je, novac drže u džepovima pantalona. Kad se izvadi maramica ili šibica ili kutija cigareta ponekad se ne primijeti da je ispala i zgužvana novčanica. Ali takvi obično sutra se ne pitaju gdje su izgubili hiljadu dinara, već gdje su je potrošili. I ne mogu da se sjete, pa lakonski zaključuju: pilo se... Ulice su sve življe (...) Otvorene su prodavnice mesa i hljeba - najčešći prolaznici su domaćice sa cekerima u ruci. Autobusi neprekidno dolaze – odlaze. Najčešće put Industrije alata i Lastve. (...)
U gradu kao i prošle godine 'radi' pet plaža: Banje, Begovo kolo, dvije manje - Kod malih vrata i Kod kule, i, kao i ranije, plaža od skakala na Blacama do Dizdarevića (Maltezevog) kola. ( ...) Na Banjama nasipanog pijeska ni ove godine nema. Juli mjesec već prolazi, znači pola ljeta je već prošlo, a jedina novina na Banjama su – klupe. Ćute u suncu betonski stupovi 'predviđenog' hladnjaka. Neko je samoinicijativno pokušao da 'završi' hladnjak stavljanjem obične riječne šture koja visi nad glavama kupača (...). Uveče grad izađe na asfaltirane ulice. Korzo sigurno nikada nije bilo življe. Bašta hotela 'Platani' redovno je puna. Pored muzike u njoj, veče se u muziku može provesti i na terasi hotela 'Leotar'. (...) U večernjim časovima uvijek je po nekoliko ribolovaca na Novom mostu. Ribaju pomoću vaser-kugle na umjetne mušice povlačenjem sa dna. (...) Na betonskom platou kod Malih vrata razdragana omladina iz Starog grada. Po danju kupanje, uveče muzika, razgovori, šale, ponekad i ples. Na plivalištu PK 'Leotar' članovi kluba i posmatrači treninga. Priča se da će popularni 'Bimbo' ovoga ljeta opet nastupati za prvu vaterpolo ekipu. Trebišnjica nepomična, kao jezero. Na momente pljusnu vesla. Čamci polako klize pored visokih jablanova, pored solitera, pored Starog grada i obale Luke Vukalovića u trebinjsku divnu ljetnu noć“.
Ovako je izgledao običan julski dan na ulicama Trebinja – prije ravno šest decenija, godine 1962. Reportažni zapisi i crtice iz života, koje tu i tamo nalazimo na na stranicama Glasa Trebinja iz pedesetih i sa početka šezdesetih godina prošlog vijeka, pitoreskno toniraju život grada, atmosferu ulica, pijace, bašti i kafana, odvode vas među Trebinjce toga vremena, u šetnju dobro poznatim ili danas zaboravljenim toponimima. Možda se osvježite na plažama Trebišnjice koje to već odavno nisu - još od gradnje hidrosistema, kada je hladna voda dubokih hidroakumulacija učinila kupanje u rijeci neprijatnom avanturom. Ili, zajedno prošetate stočnom pijacom na Blacama, koja je odavno iščezla i iz sjećanja. Naravno, subotom, na pazarni dan, kada Blacama „odjekuje žagor kupaca iz Trebinja, okolnih sela, Dubrovnika, Dubrovačke Župe, i Konavala, (...) teladi stoje tužno i zbunjeno u kamionu udešenom za prevoz stoke, (...) skiče prodata prasad ispod pazuha ili iz džakova“, a sklopljene pogodbe prelijavaju su u obližnjoj gostionici „Bisto“. (Tokom šetnje autor nas još podsjeća da je stočna pijaca prije rata bila u gradu, „u novom dijelu parka“, pa su „svake subote, pazarnog dana kroz gradske ulice gonjena stada ovaca i ovnova, jarčevi su izlijetali iz kolone i kao đavoli s bradom pojavljivali se na otvorenim vratima zanatlijskih radnjica...“)
Stočna pijaca na Blacama (gore), uobičajna slika na trebinjskim ulicama subotom (dolje)
Živi damar svakodnevice grada u jednom davno minulom vremenu današnji čitalac ponajbolje osjeti - kada ona progovori o svojim problemima i potrebama. A Glas nije samo pisao o onome što se raspravljalo na zborovima birača, narodnim odborima opština i sreza, sjednicama partije i socijalističkog saveza, skupštinama raznih društava (kojih je, po nekoj valjda zadatoj potrebi da se cjelokupni i privredni i društveni život zajednice formalizuje, bilo neobično mnogo). I sam naš list, kao organ Narodnog fronta, kasnije Socijalističkog saveza sreza trebinjskog, bio je osmišljen kao svojevrsna tribina na kojoj su javno prokazivane „naše slabosti“, pretresani i najsitniji problemi komune. A tada je za novinu, utisak je, pisalo sve što je u Trebinju pisati znalo - od javnih političkih radnika do običnih „posmatrača“. Neprijatan, polemički ton nije bio rijetkost, skoro bi se moglo reći da je bio opšteprihvaćeni, pomalo i pomodan manir. Počesto se sudilo strogo, sa viškom i strasti i samopouzdanja, pri čemu nije bilo ustezanja ni od posve ličnih etiketiranja. Kao slike iz života jedne zajednice, koje nose duh jednog vremena i javnog opštenja u njemu - ovi napisi i današnjem čitaocu mogu biti zanimljivo štivo. U njima ima nečeg zaista živopisnog i autentičnog, u njihovom zajedljivom tonu nerijetko i humornog.
"Naša komuna", januar 1953.
Tako, listajući arhivu prve Glasove decenije stičemo utisak da su ideološki „osviješćene“ ponajviše brinula „nepravilna shvatanja“ u narodu, među radnicima, omladinom, na selu i u građanstvu. Druge je „nerviralo“ skoro sve ostalo.
Pisalo se o zaostalosti seljaka, aljkavosti radnika i službenika. Nesolidnoj gradnji i nekulturnoj usluzi. Neodgovornoj omladini i lošem odgoju kod djece. Roditeljskim nebrigama u oba ova slučaja. Trebinjcima su smetale i različite komunalne i životne sitnice. Nepravilni natpisi na radnjama i ulicama. „Neukusno napisani i nacrtani“ plakati po fasadama i platanima jer „ružno djeluju“. Zatim, što u Mliječnom restoranu nema - mlijeka. Ili što se u drugom nudi samo hladna pita, pritom i potpuno neslana, samo eto zato, kako je gostu pojašnjeno, što kuvarica ne voli slano. Neki kamen što su valjda za potrebe gradnje radnici istovarili u Bregovima - pa ga tu ostavili. Krčanje i uvijek iste ploče sa razglasne stanice...
Ljeti, opet neuređena gradska plaža na Banjama, a zimi - čekanje na uslugu gradskog kupatila, s druge strane rijeke „u Vodenoj ulici“, jer se vatra u pećima za zagrijavanje vode iz Trebišnjice nije ložila „sve dok se ne sakupi potreban broj za sledeću 'turu'“ (zbog čega „oni nestrpljiviji, izviruju kroz kapiju kupatila očekujući 'pojačanje' i pozivajući poznanike koje primijete na ulici da se i oni okupaju“). Tu će se uskoro (početkom šezdesetih) „izgraditi divan kej“, međutim - žali se drugi Glasov autor - „danas je Kolovrat (obala Trebišnjice od Bilećke kapije do Hukine kovačnice) najnečistiji dio grada. Na obalu se sa svih prozora dotrajalih kuća baca razna nečist, otpaci, smetlje, prljave flaše sa ko zna kakvim tekućinama... Često stanovnici koji prosipaju i bacaju koješta sa prozora (ne nastojeći nimalo da otpatke kad ih već bacaju odbace bar do rijeke) pospu raznim prljavštinama, obično ribolovce. Uzalud ljudi protestvuju...“
Ako su građani mislili da se prekidi u javnoj rasvjeti dešavaju zbog neke „više sile“, varaju se – i to je zbog javašluka. „Naime, kad agregat Industrije alata prestane sa radom, istog momenta kontrolna lampa u centrali 'Parež' to signalizira, i određeno lice koje se tamo nalazi treba samo da 'upre u dugme'. Dakle, prekid može da bude samo nekoliko desetina sekunde kad bi dotično lice bilo budno i pripravno na svom radnom mjestu“.
Kvalitet zanatskih usluga je takođe rado eksploatisana tema među dežurnim „zanovijetalima“. „Tri puta mušterija vraća pantalone ovdašnjoj Krojačkoj zadruzi da popravi jedan mali nedostatak. U šali se kaže: 'bez treće nema sreće'. Nažalost, mušterija ni treći put nije imao sreće. (...) Priča mi jedan poznanik: 'Kad mi je sat bio pokvaren, znao sam tačno koliko je sati, a otkad sam ga popravio ne znam uopšte'“.
Trgovine i trgovci su bili posebno na meti. Usluga bi možda i bila kulturnija da trgovci znaju da su oni tu zbog kupaca, a ne kupci zbog njih. I da li bi „u tom smislu možda mesar Ibro ili neki drugi trebali biti upućeni na neki kurs, ako se direktno ne može ništa učiniti“. Deficirane robe u radnjama rijetko kad potraje, a i kad je ima – opet je nema za svakog kupca jer je trgovci čuvaju za stare mušterije. A niti se danas smije tako trgovati, niti čuvati mušterija baš po svaku cijenu. Jer „pored svih ukazivanja i objašnjenja još se tamo (i kod komunista) čuju oslovljavanja sa 'gospodine' i 'gospođo', a sve pod parolom da bi se 'sačuvala mušterija'“.
I ugostiteljstvo želi zaradu po svaku cijenu jer kako drukčije objasniti to što dopuštaju da se, kao što je slučaj pred krčmom u Bilećkoj ulici, djeca iz osmoljetke „u atmosferi zatrovanoj alkoholom i duvanskim dimom“ igraju bilijara u pare, a zna se da je kocka zakonom zabranjena („i uz igru izbacuju tako masne psovke da se i mi stariji skoro možemo začuditi kako eto naši mladi znaju u tom pogledu više od nas“).
Prodavnica Travunije u Policama
Toga ne bi bilo da roditelji vode računa o tome šta im djeca rade. Niti bi se dešavalo, dok im roditelji gledaju fudbal, da onako štetočinski čupaju koce i lome grane mladih borova zasađenih oko novog stadiona - koji, i to napominje autor, još nije ni dovršen a utakmice se na njemu igraju tek tri mjeseca. Trebinje je dobilo i saobraćajne znakove ali su ubrzo dobrano oštećeni, neki čak i od lovačke puške - što se, opet, ne može pripisati djeci, već znači da „ovakve štetne gluposti izvode odrasli“.
Mladima je, razumije se, mnogo više stalo do razonode, pa makar bila povezana i sa štetočinstvom, nego do namijenjene im uloge, ozbiljnih i odgovornih, budućih graditelja socijalizma. „Umjesto da se naša omladina sakuplja oko svojih rukovodilaca, ona se okuplja oko nekakvog tamburaša Ćemala“, glasila je primjedba na (ne)rad sekretarijata narodne omladine kvarta Zasad. Neštedimice se pisalo protiv alkoholizma, koji je među Glasovim dežurnim kritičarima „naših slabosti“ smatran toliko ozbiljnim problemom da se tih 50-tih godina počesto i živo diskutovalo o osnivanju antialkoholičarskog društva u Trebinju.
„Čini se, kao da se oformljava jedan odnos (za nas danas nov, inače star po svemu) 'frajerski' koji omladini ne dolukuje i koji njene redove kvari. (...) I ne radi se samo o običnom pijančenju, (...) stvar je daleko teža, jer se sve neprestano završava tučom, lomljavom, oštećenjem opštenarodne imovine itd.". Pijančenje, lumperanje, „razbijanja bokala i čaša o stubove, zid i patos“, a najposle i tuče uzele su maha i u novootvorenom hotelu „Leotar“ pa će se taj ponos naše komune, ukoliko nadležni ne preduzmu nešto, uskoro pretvoriti u najobičniju mehanu. „Ovakvi ispadi sve više odbijaju ozbiljnije goste od ovog privlačnog hotela. Nedavno je, naprimjer jedan inžinjer, ni kriv ni dužan, dobio jak udarac flaše u grudi“.
Urbanizacija preko Trebišnjice, početak šezdesetih
A u hotelu „Pod platanima“, napisaće jedan zabrinuti posmatrač, kao u vestern filmovima. „Doduše, nećete videti revolvere, niti ćete čuti pucnjavu, ali ako izuzmete to dvoje, osećaćete se isto kao kada iz bioskopske sale posmatrate neki enterijer na divljem zapadu. (...) Prostorije suviše zadimljene. Muzika svira, pevačica peva, ali to se više primećuje nego što se čuje. Ne čuje se jer prisutni kreštavim i promuklim glasovima pevaju za sebe. Lomi se staklo. Ruke dižu flaše i vitlaju ih iznad glava. Psovke i ponašanje iz koga je otsutno i najmanje obeležje kulture“.
Duh neke nove pop-kulture ili samo primitivizam? Svejedno, nije bilo po ukusu Glasovog komentatora, osjetno uznemirenog što se prema igri i muzici među mladima u Trebinju takođe „stvara jedan dekadentan (u našoj sredini i nerazumljiv) odnos“. Jer, kako drugačije objasniti ponašanje onih „što za vrijeme plesa nekim životinjskim degenerisanim pokretima izazivaju u sali gnušanje“. Pa opet, ugodno bi bilo provoditi večeri uz džez orkestar hotela „Leotar“, ali nije slušati i pjevača ovog orkestra „koji smatra da preko mikrofona može da se razmeće neslanim šalama“, pa često „pojedinim ljudima dobacuje nadimke 'penzija', 'ublehaš' i slično, (...) misleći valjda da je to duhovito“.
Nije rijetkost ni „neumjesno dobacivanje i smijanje na predstavama“ u Domu kulture (a „naročito su u tome prednjačili pojedinci sa balkona“, koji su „tu pjevali, pušili i glasno razgovarali“), dok bi konferencije i predavanja u Radničkom domu zasigurno bili uspjeliji, da ih ne ometaju radnici u drugom dijelu sale koji sve vrijeme radije igraju domine „dajući oduška svom zadovoljstvu u što jačem udaranju dominama o sto“.
Akcija prikljupljanja otpada korisna je stvar, sa krupnim rezultatima na području trebinjskog sreza, ali bi pokatkad trebalo povesti računa i o porijeklu robe koja se daje na otkup. „Primjer vađenja vodovodnih cijevi sa fiskulturnog stadiona, krađa kante sa bunara kod Đačkog doma, nestajanje pojedinih stvari iz kuća, naročito u zadnje vrijeme bakarnih i mesinganih, trebali bi da nas ozbiljno pozabave“.
Pa opet o alkoholizmu, koji već i među školskom omladinom uzima maha: u školama se žale da na nastavu đaci dolaze sa svakojakim mučninama a „sa malo više pažnje možemo se lako uvjeriti da neki od tih primjera imaju svoj korjen u tom što se ovih dana po selima peče rakija“.
Najposle, onu partijski aktivnu omladinu zabrinjavaju i „religiozna shvatanja“ među njihovim vršnjacima. Kažu da za ovo „dobrim dijelom snose krivicu i prosvjetni radnici koji nisu poduzeli dovoljne mjere da (...) kod učenika razvijaju pravilan pogled na svijet i prirodne pojave“. „Delegati su konstatovali da je bilo dosta zavaravanja da omladina posjećuje crkvene zborove samo radi zabave (iako ima i takvih), jer pošćenje ramazana ne pretstavlja nikakvu zabavu“.
