Šezdesetih godina prošlog vijeka okolina Trebinja bila je veliko gradilište. Na hiljade radnika i inžinjera slijevalo se iz cijele zemlje u naš grad da u udarničkom jurišu postignu do tada nezamislivo. Mašinama i minama, tonama željeza i betona trebalo je okovati Trebišnjicu, ukrotiti njenu nestašnu prirodu u još ćudljivijem kršu - u građevinskom poduhvatu vijeka koji ljepoti rijeke i krajolika nije obećavao mnogo, ali zemlji u izgradnji jeste: nove milijarde kilovatsati struje za njene gradove i fabrike. U svojoj hronici sa gradilišta hidrosistema, Glas Trebinja će tih godina, iz broja u broj, donositi priče o podvizima graditelja, brojati kilometre probijenih tunela, podignutih dalekovoda i vodovoda, novih puteva i izmještenih pruga, svaku radnu pobjedu na podizanju betonskih kolosa – brana, koje će, jednom za svagda, vode Trebišnjice zazidati u dvije vještačke akumulacije da više ne teku po svojoj već po volji nečijih tuđih potreba...
I urbana fizionomija Trebinja dramatično se mijenja. Fabrike i gradilišta tražile su još radničkih ruku, prizivale ljude u gradove, obećavale im bolji život. Početkom te decenije, prema popisu iz 1961. godine, u gradu sa prigradskim naseljima živjelo je 8.378 stanovnika a na području cijele trebinjske opštine 24.106. (Osam godina ranije u gradskom naselju popisano je 6.577 žitelja.)
Pedesetih i šezdesetih cijela nova naselja najprije osvajaju ledine u Bregovima, potom i one preko rijeke, u Policama, gdje su se iza graditelja protezale široke moderne ulice, izrastali i prvi velegradski soliteri. Od kamena zidani Novi most, kako su ga Trebinjci zvali, završen 1953. godine - otvorio je prostor da se u narednoj deceniji krene u intenzivniji urbanistički „desant“. Početkom šezdesetih u Glasu čitamo kako beogradska „Mostogradnja“ podiže „još noviji“, koji će „biti armirano-betonske konstrukcije a imaće laganu željeznu ogradu“, baš na mjestu gdje je donedavno dvije obale spajala stara i oronula građevina od drvenih greda, ovdje izgrađena da zamijeni gvozdeni austrijski most, porušen u borbama za oslobođenje grada 1944. godine...
IZGRADNJA BOLNICE I AMERIČKI ISELJENICI
A tamo preko rijeke konačno će 1961. godine početi dugo čekani radovi na zgradi zdravstvene ustanove višeg reda i kapaciteta. Bolnice ili doma narodnog zdravlja („koji će, između ostalog, imati i neke specijalističke službe“) – kako se kad na tu temu govorilo i pisalo. Inicijativa za gradnju bolnice u Trebinju - da bi se odgovorilo sve većim potrebama grada koji se razvija (i smanjili visoki izdaci komune za bolničko liječenje naših sugrađana u Dubrovniku, Mostaru i drugim većim centrima) – i formalno se zakotrljala još osam godina ranije. Ne može joj se odreći ni izvjesna politička namjera – da se nova socijalistička zajednica približi i čvršćim mostovima poveže sa našom emigracijom. Zamisao vlasti bila je upravo da se objekat gradi dobrovoljnim prilozima naših iseljenika, u prvom redu onih koji su još prije rata otišli na pečalbu u Ameriku. Tamo će se uskoro osnivati i pododbori za izgradnju, Glas Trebinja će svih narednih godina, iz mjeseca u mjesec, redovno bilježiti svaki priloženi dolar iz Amerike (ili domaći dinar trebinjskih radnih kolektiva i građana), donositi priče o druženjima sa prijeratnim iseljenicima kada bi posjetili svoj zavičaj, bilježiti njihove utiske o rodnom kraju (pri čemu su svi, nije teško naslutiti, dijelili isto oduševljenje gradom koji se tako intenzivno razvija i gradi). Pokatkad će oštro polemisati sa onom ratnom i poratnom, politički nepodobnom emirgacijom i njihovim „Amerikanskim srbobranom“, kada bi navodno neistinama ometali ove napore (kao u slučajevima „poturanja“ lažne vijesti o smrti Boža Galeba ili nakon napisa u ovom listu o navodnom teroru vlasti prema narodu okupljenom na jednom crkvenom saboru u Pridvorcima, a sve samo „da pred našim poštenim zemljacima-iseljenicima prikažu sasvim drugačiju stvarnost u Jugoslaviji i te poštene ljude obmanu“).
Svejedno, za bolnicu je uskoro urađen projekat, završena eksproprijacija zemljišta na odobrenom lokalitetu za gradnju – na Gradini (nema nijedna bilješka o tome kad se i zašto od ove lokacije odustalo). U Glasu ubrzo čitamo i da su (negdje?) započeli radovi na gradnji bolnice, da su već iskopani temelji, dopremljen materijal na gradilište, a potom i da je sve obustavljeno uredbom saveznih vlasti o zabrani da se započinju bilo kakvi projekti dok se potrebna sredstva u cjelini ne obezbijede.
Napokon je početkom šezdesetih priča pokrenuta sa mrtve tačke, udruženim naporima zajednice – sredstva su, kako piše naš list, obezbijeđena iz budžeta komune, dopunskim doprinosima radnika i službenika, prilozima privrednih organizacija i dotacijama republike. Njima je pridodat i sakupljeni novac naših iseljenika u Ameriku a oni su „do sada za nabavku opreme (...) dali ukupan prilog od oko 7.000 dolara“.
Tada utemeljena plemenita tradicija porodica naših zemljaka iz Amerike da pomažu trebinjsko zdravstvo održala se i do naših dana.
NOVO LICE GRADA
I samo gradsko jezgro - formirano na prelazu vijekova, u doba austrougarske uprave – tokom šezdesetih dobija savremeniju i urbaniju notu. Deceniju ranije, u prvim brojevima, Glas Trebinja bilježi i prve stotine metara asfalta, koji je prašnjave ulice grada, jednu za drugom, pretvarao u moderne saobraćajnice. Tu i tamo, na mjesto starih, neuglednih i već urušenih objekata u centru niču nove građevine, manje ili više srećno uklopljene u stilski atraktivniju K.u.K arhitekturu.
U proljeće 1961. godine Glas piše da je „završeno popločavanje Trga slobode (Zelene pijace)“, započeto još 1958. godine, ali i „povremeno prikidano zbog nedostatka materijalnih sredstava“. „Sada je trebinjska pijaca među najljepšim u Jugoslaviji“, s ponosom bilježi naš list. Neobično, gotovo nestvarno zvuči bilješka u jednom broju Glasa tih godina da je „Uprava za komunalnu djelatnost u Trebinju nabavila deset pari mladih golubova za ukras Trga slobode“, te da je „predviđena nabavka daljih dvadeset pari“.
Stare zgrade gradskog jezgra morale su i za nove urbaniste biti najljepši ukras Trebinja - što se opet ne može reći i za modu starih neimara da okolni prostor ograđuju dvorišnim zidovima i gvozdenim ogradama. Sa pozicije praktičnih potreba i estetike vremena smatrani su izlišnim i neprikladnim. U tom „rušilačkom“ zamahu bez ograde je ostala čak i fontana u gradskom parku. Iz godine u godinu, asfalt, beton ili kameni pločnik osvajaju ulice, trotoare i druge javne površine...
„Titova ulica u Trebinju u posljednje vrijeme zaodjenula se u sasvim novo ruho. Od nove pošte do Doma JNA čitava strana uz vojne objekte proširena je i uređena kao park. Niski zidovi umjesto dosadašnjih željeznih ograda toliko su izmijenili izgled da se taj dio ulice skoro ne može ni prepoznati. Osim toga, pločnik je nekoliko puta širi od dosadašnjeg te i to skupa sa ostalim površinama stvara poseban utisak prave gradske saobraćajnice. Pripadnici Garnizona JNA, koji rade na uređenju ovog dijela glavne ulice, zaslužuju puno priznanje jer su uspjeli vlastitim sredstvima i snagama da našem gradu stvore jednu vanredno lijepu cjelinu“. (GT, septembar 1965.)
Najpoznatija trebinjska ljetna bašta intervencijama urbanista trebalo je da postane mnogo više od kafanskog prostora koji je u upotrebi svega nekoliko mjeseci u godini – zamišljena je kao trg, prostorno doživljen kao dio iste cjeline sa Njegoševim spomenikom.
„Od nedavno trebinjski platani proživljavaju svoju renesansu. Urbanisti su srušili dosadašnju ogradu koja je oivičavala ljetnju baštu i umjesto nje postavljaju neonske stubove. (...) Popločavanjem ljetnje bašte i još nizom drugih renoviranja Trebinje će dobiti prvi Njegošev trg u zemlji (...) Konačno će, montiranjem reflektora u krošnjama platana, već jednom biti riješeno pitanje vrana koje se ljeti ovdje jednostavno nasele“. (GT, januar 1965.)
Ali tog ljeta Trebinjci su iz posve drugog razloga upirali pogled u krošnje ovih gorostasa. „Prije nekoliko dana došlo je do iznenadne pojave sušenja izbojaka i mladog lišća čiji je uzročnik jedna gljiva...“ (GT, jun 1965.) Hotelska bašta tog ljeta ostala je bez hladovine „zelenog svoda“, a ogoljele grane pokrenule su zabrinuta pitanja – da li ovo umiru naši platani...
„JEDNOOBRAZNO ODJEVENI“
Nešto stariji sugrađani svakako ih se sjećaju a poneki i danas nostalgično prizivaju. U oktobarskom broju našeg lista iz 1965. nalazimo bilješku o začecima jedne tradicije koja je mnogim generacijama obilježila školske uspomene, postala svojevrsni simbol odrastanja u jednom vremenu i zemlji koje više nema...
„Dvije osnovne škole u Trebinju u mjesecu junu ove godine povele su akciju za uvođenje radne odjeće za učenike. Ovaj prijedlog škole su dale u otvorenom pismu svakom roditelju uz objašnjenja o prednosti uvođenja radne odjeće. Naišlo se na veliko odobravanje roditelja i nije bilo prigovora. Sva djeca 1. septembra došla su u školu sa radnom odjećom. Djevojčice u crnim keceljama a muškarci u kratkim mantilićima. Škole su izradile i svoje ambleme sa simbolima i nazivima, koji skladno naliježu na radnu odjeću. Radna odjeća uvedena je i za nastavnike“. (GT, oktobar 1965.)
U tekstu, nadalje, saznajemo više i o razlozima zbog kojih su se škole opredijelile za novu praksu. Sada su, kažu, svi učenici „jednako i skladno odjeveni“. Takođe, „ranija izvanredna šarolikost dječije odjeće odvlačila je pažnju i smanjivala moć koncentracije na nastavi“.
„Radni mantilić i kecelja do kraja omogućuju roditeljima uštede jer se ispod njih, naročito zimi, mogu nositi i iznošeni odjevni predmeti. Što je najvažnije i mantičić i kecelja su vrlo jeftini. Brojni nestašluci djece ostali su netretirani iz prostog razloga što se nije moglo u datom momentu zaključiti da li je dijete učenik ili nije i da li je iz jedne ili druge škole. Sada se, bar za vrijeme trajanja nastave, zna ko je učenik i kojoj školi pripada. Ovo je dobro jer od malena navodi na neizbježno poštovanje i čuvanje ugleda 'kuće' kojoj pripada...“
GRADSKA MUZIKA
„Višegodišnja nastojanja da Trebinje dobije vlastitu gradsku muziku konačno su ostvarena ove godine. Uoči Dana Republike građani, koji su se zatekli na ulicama, bili su prijatno iznenađeni pojavom uniformisane i solidno muzički pripremljene grupe od dvadeset pet ljudi. Njihov prvi nastup nije samo kulturni događaj za Trebinje nego i datum vrijedan da se upiše u istoriju grada“.
Ovako je Glas Trebinja u januaru 1965. izvijestio o formiranju ansambla gradske muzike, koji svoj prvi nastup bilježi 28. novembra u Industriji alata, u programu povodom Dana Republike.
„Ako za ovaj uspjeh treba nekoga naročito istaći, onda je to u svakom slučaju kapelnik Rajko Zakarija, koji je za relativno kratko vrijeme uspio organizaciono srediti stanje muzike i tehnički tako pripremiti muzičare da se mogu pojaviti u gradu. Treba naglasiti da su znatne zasluge za uspjeh Gradske muzike imali i iskusni muzičari Pavle Lacković, Ivan Meštrić, Dejan Mickovski, Laza Jovanović, Pero Perkušić, Karlo Gorišek, Slavko Škoda, i drugi, a tako isto i oni koji su bar po muzičkom stažu mlađi...“
FUDBALSKA SEDMA SREĆA
Početkom šezdesetih omladinski akcijaši grade stadion malih sportova u Bregovima, kojim će grad dobiti još „jedan neophodan objekat fizičke kulture“, trebinjski vaterpolisti nastavljaju da redaju titule republičkog prvaka, ali sa sportskih strana Glasa iz ovih godina ipak izdvajamo napise o dotad najvećem, istorijskom uspjehu trebinjskog fudbala.
„11. juli ostaće zapisan zlatnim slovima u analima FK Leotara. Fudbaleri sa Trebišnjice nakon sedmog pokušaja postali su DRUGOLIGAŠI“. (GT, avgust 1965.)
Služenje vojnog roka spojilo Šekularca i Leotar (Glas Trebinja, mart 1964.)
Plasman u savezni rang takmičenja, gdje će dugo godina potom biti stabilan drugoligaš, svakako je bio uspjeh za anale, ostvaren te 1965. na četrdesetu godišnjicu od osnivanja kluba – u generaciji koju je sa klupe vodio među Trebinjcima omiljeni fudbalski stručnjak Marsel Žigante. Radost je po pravilu veća kad joj se mnogo ne nadate, a šest prethodnih neuspjeha u doigravanjima za više rang nisu isuviše davali poleta samopouzdanju. Istina, te godine u finalu kvalifikacija protiv „Orijenta“ Trebinjci su na revanš u Rijeku otputovali sa dva gola prednosti stečena u prvom susretu - ali i bez šest ponajboljih igrača u timu desetkovanom povredama. „I kada se već pomišljalo na sedmi neuspjeh u kvalifikacijama, mladići trenera Žigantea napravili su podgiv svoje vrste...“
„U Trebinju se ne pamti tako spontan i oduševljen doček kakav je priređen fudbalerima po dolasku iz Rijeke. Transparenti i plakati bili su ispisani na svakom koraku. Organizovan je odbor za doček, tako da je oko 30 putničkih kola i motora sačekalo fudbalere na putu prema Splitu, oko 60 kilometara od Trebinja. U Trebinju ih je sačekalo oko 4.000 navijača. Telegrami – čestitke stižu svakodnevno. (...) Komentari ne prestaju; već se mašta i prognozira kako će Leotar startovati u novom društvu, ko će pojačati novog drugoligaša, i da li će Žigante ostati u Trebinju...“
LOPTA NA DNU JEZERA
Omladini loptanja nikada nije bilo dosta. Sudeći po zabilješci, kojom i završavamo ovu šetnju šezdesetim - nije joj manjkalo ni duha. „Po uzoru na trebinjsku fudbalsku 'olimpijadu' već nekoliko godina održava se sličan fudbalski turnir u mjestima gornjeg akumulacionog bazena Trebišnjice. Ovo takmičenje dobilo je simboličan naziv 'Olimpijada na dnu jezera'.“ (GT, septembar 1961.)
Neobičnu fudbalsku manifestaciju, kako piše naš list, organizuju srednjoškolci i studenti po povratku na ljetnje ferije, ona je već stekla „redovnu publiku koja žustro bodri svoje ljubimce“, a nedavno je učinio još zanimljivijom duel „reprezentacija“ mjesta sa područja buduće akumulacije protiv onih koja ostaju izvan nje. U ovoj mladalačkoj zabavi ima nečeg uznemirujućeg i oporog. U veseloj bezbrižnosti možda i nečeg prkosnog. Očekivala se naredba o raseljavanju...
„Teče plava Trebišnjica i osvježava desetine kupača razasutih svuda po njenoj obali. Čuje se vika bosonoge mladosti koja juri za fudbalskom loptom. A niko kao i da ne sluti da je to najvjerovatnije, zadnje i oproštajno ljeto u svom mjestu koje će biti zauvijek otrgnuto od njih plavom dubinom budućeg jezera...“
