„Dijabetes tip 1 najučestaliji je oblik dijabetesa koji se javlja kod djece, a učestalost je otprilike 14. djece na sto hiljada stanovnika, što bi za Trebinje značilo – jedan novootkriveni u dvije godine. Prošle godine smo imali dva, a do kraja oktobra ove godine nismo imali nijedan novi slučaj“, kaže primarijus doktor Ljiljana Buha, pedijatar - neonatolog, načelnik Odjeljenja pedijatrije sa neonatologijom Bolnice Trebinje.
Primarijus dr Ljiljana Buha, pedijatar - neonatolog, načelnik Odjeljenja pedijatrije sa neonatologijom Bolnice Trebinje
Kako objašnjava, dijabetes je najčešća hronična bolest kod djece, a uz pravilan nadzor ljekara i porodice, moguć je kvalitetan život, čime se postiže osnovni cilj – dobro razvijeno, uhranjeno i emocionalno sposobno dijete, koje nema skraćen životni vijek niti ograničenja za bilo koje aktivnosti.
„Osnovni razlog nastanka dijabetesa je nemogućnost ćelija u pankreasu da proizvode inzulin. Inzulina, koji glukozu uvlači u ćelije nema pa nema ni glukoze, glavnog energenta za sva dešavanja u organizmu, tako da kod inzulina imamo jedan apsurd - mi imamo šećera, ali smo gladni šećera. Dakle, nema ga u našim organima, tkivima i nemamo ništa što nam daje energiju. Postoje dva tipa dijabetesa, tip 1 i tip 2. Dijabetes tip 1, odnosno inzulin zavisni dijabetes je češći kod djece i nastaje naglo, nerijetko i kao ketoacidoza, kao iznenadna teška bolest, toliko da su i roditelji zapanjeni. Kad se desi dijabetes, pored zbrinjavanja djeteta, važno je kod roditelja otkloniti osjećaj krivice jer se uglavnom pitaju da li su trebali nešto da primijete? Ne, zato što nisu morali da vide uvodne tegobe koje traju nekoliko mjeseci, posebno kod manje djece kod koje simptomi – češće žednjenje, glad, mokrenje i gubitak na težini – traju kraće“.
Dijabetes tip 1, pojašnjava, nije direktno nasljedna bolest, ali nastaje kao posljedica multifaktorijalnih razloga.
„Neka određena porodična sklonost postoji i u takvim porodicama češće imamo tip 2, ali nije rijetko i tip 1 s tim da kod ovog tipa neki dodatni faktor uništava ćelije i one prestaju da proizvode inzulin. Na primjer, ako majka ima dijabetes samo do 3% djece će otprilike imati dijabetes, ako otac ima samo do 5%, a ako oboje imaju otprilike do 30 % djece će imati dijabetes. Generalno, ta genska sklonost ka razvoju procesa ne mora imati presudnu ulogu. Dokazano je da su u pitanju neki autoimuni procesi u organizmu koji kada ćelije unište 90% , usljed različitog spoljnog okidača, najčešće virusa, dokače pankreas. Drugi faktori su toksini i određeni lijekovi kojima smo sve više izloženi, a treći su stanja, poput hirurških operacija, stresova i slično. Posebno želim da naglasim da su i djeca podložna stresu, što često zaboravljamo jer mi, odrasli o tome govorimo, dok djeca to ne znaju da nam kažu“, podsjeća doktorica Buha.
DOSTUPNOST DJECI I RODITELJIMA JE PRESUDNA
„Saznanje da dijete boluje od dijabetesa je jedno katastrofalno iskustvo, naročito za roditelje, ali i za sve nas. I mi, zdravstveni profesionalci smo potpuno u stresu kada dobijemo dijete sa novootkrivenim dijabetesom jer nikad ne znamo kako ćemo uspjeti da ga izregulišemo. Otprilike znamo dokle su naše mogućnosti zato što je za takvo dijete važno da preživi, a onda da njegov život bude kvalitetan. Naša bolnica, kao uopšte i većina bolnica, ima nedostatak pedijatara, ali nastojimo da uvijek budemo dostupni, da dijete pregledamo i posavjetujemo roditelja. Bolje da nas i više puta uznemire bez razloga nego da jednom propustimo da djelujemo na vrijeme!“
Borba za svako dijabetično dijete ima dva cilja, da dijete živi bez tegoba i da ima pravilan psiho – fizički razvoj.
„Pod pojmom da dijete živi bez tegoba smatramo da rijetko dobija hipoglikemiju - pad šećera ili hiperglikemiju - povišen šećer, što znači da je pod dobrom kontrolom. To nam je prvi cilj. Drugi je da dijete ima pravilan razvoj i to ne samo u smislu fizičkog rasta, nego i emocionalnog, koji je često zanemaren. Učesnici u borbi da ova dva cilja budu na vrijeme i adekvatno postignuta su da imamo dobro uspostavljenu mrežu uz pomoć koje će ta djeca kasnije u životu biti pristojni članovi društvene zajednice, dakle da imaju potomstvo, posao, da budu nosioci aktivnosti u zajednici, odnosno da imaju pravilan životni put“, podvlači načelnik Pedijatrije Bolnice Trebinje, dodajući da takvu mrežu čine dijete, pedijatar, roditelji, ali i kompletna društvena zajednica, takođe važna za dijete sa dijabetesom.
ULOGA LJEKARA
Novootkriveni slučajevi dijabetesa predstavljaju veoma teške momente i za roditelje i za ljekare, čija je uloga u kompletnom procesu liječenja višestruka.
„Kod novootkrivenih slučajeva dijabetesa najčešće dobijamo dijete u ketoacidozi - stanju kada je mnogo visok šećer i kada je životno ugroženo, inzulina uopšte nema u organizmu zbog čega šećer raste i nema ničega da tu glukozu uvede u ćelije, nema energije i trpe svi organi i tkiva, od kojih je najosjetljiviji mozak, usljed čega se upada u komu. Nama je važno da dijete što prije izađe iz tog problema i svi smo u stresu. Primarno nam je da dijete preživi. Dalje se to dijete mora poslati u ustanovu gdje, osim pedijatra - endokrinologa postoje i dobro spremni dijetetičari, pa će osim obuke o lijekovima tj. o inzulinu, načina davanja i mjerenja šećera, dati i pravce i smjernice u smislu hrane. Tu roditelji sa djetetom ostaju u bolnici nekoliko nedjelja. Na Institutu za majku i dijete, gdje sam se školovala za pedijatra, dijete je sedam dana ležalo uz planiranje terapija i obroka, a onda bi dvije nedjelje provodilo u banji u Aranđelovcu, odakle bi se roditelji sa djetetom vraćali kući potpuno obučeni i prilično spremni za dalji život sa dijabetičnim djetetom“.
U cilju da dijete bude zdravo i da se zdravo razvija, ističe, djeci sa dijabetesom na Odjeljenju pedijatrije omogućeno je sve što se tiče akutnog zbrinjavanja. Međutim, dodaje, ovakva djeca trebaju svakih šest mjeseci da se kontrolišu od strane dječijeg endokrinologa, koga trebinjska Bolnica nema.
„Svakodnevnu kontrolu i akutne stvari obavlja nadležni pedijatar, ali dva puta godišnje ta djeca trebaju biti multidisciplinarno pregledana, a to znači da ih pogleda pedijatar - endokrinolog koji pravi plan prema svakom djetetu – kakav pregled radi sada a šta će raditi sljedeći put, da li treba psiholog ili ne, gleda karton djeteta. Kontrola podrazumijeva da im se uradi određeni hemoglobin A1C, indikator kako se kretao šećer zadnjih šest mjeseci i ako je visok, nismo nešto dobro radili. Treba da se urade i holesteroli, trigliceridi, očni pregled, proteinurija i uopšte pregled bubrega. Ti pregledi dva puta godišnje od strane dječijeg endokrinologa podrazumijevaju da kontrola dijabetesa bude dostupna i omogućena svakom djetetu, što moramo priznati, našoj djeci ovdje nije ako je endokrinolog u Banjaluci“.
Kako navodi, dijabetes spada u vrlo skupu bolest i roditeljima nije lako kada dva puta godišnje djecu moraju voditi u Banjaluku na kontrolni pregled.
„Ako tako bolesno dijete treba voziti 300 km lošim putem ili u Banjaluku ili Istočno Sarajevo onda je to teško. Ma koliko naši odlični dječiji endokrinolozi u Republici Srpskoj bili, dobro edukovani i prate najnovije trendove, oni su za naše pacijente i njihove roditelje daleko. Trebinje je udaljeno od svih centara tercijarnog nivoa. Ono na čemu mi radimo, a naročito su neki roditelji mnogo angažovani i uporni je da dobijemo pedijatra - endokrinologa koji će dolaziti ka našoj djeci, biti na telefonu i nama i roditeljima bolesne djece te našu djecu pregledati u našoj bolnici i da se u svakom trenutku mogu na njega osloniti!“
PODRŠKA RODITELJIMA
Pored uloge ljekara, kako kaže primarijus doktor Ljiljana Buha pedijatar - neonatolog, u cijelom procesu liječenja, prva karika su roditelji, koji kada dobiju dijete sa dijabetesom dobiju i puno radno vrijeme. Takvim roditeljima, podvlači, podrška ne samo da je potrebna, nego je presudna.
„Dijabetes je stvar cijele porodice. Dijete se boji i kada mu se pregleda grlo, a tek kako izgleda to dijete naučiti da je ono hronični bolesnik. Ima emotivne probleme koje bih uvijek stavila na prvo mjesto pa tek fizički rast i razvoj. Jer, dijete sa dijabetesom mora da nauči da to što je različito može da se pretvori u njegovu prednost, a ne u nedostatak, samo ako mi to dobro radimo. Roditelji moraju da nauče kako se mjeri i daje inzulin, a to je obično četiri puta dnevno i zatim da uključe dijete u tu aktivnost. A dijete tek oko 4. godine počinje pomalo da se uključuje, tek sa 8 godina se smatra da može da mjeri šećer uz nadzor starije osobe, a tek sa 10 godina da samostalno uzima inzulin, opet uz nadzor starije osobe“.
Kako kaže, neka djeca i roditelji brzo nauče, drugi sporije, što je, ističe indivudalno, ali i stvar spoznaje roditelja sa čim se suočavaju.
„U mojoj karijeri je bilo različite i djece i roditelja. U nekim slučajevima dijete se uključi prije nego majka, u drugim se majka toliko uključi da ne može da izađe iz stresa i zato je jako važno da ta majka i ti roditelji imaju podršku. Tu je važna cijela porodica, da znaju da žena ima novo radno vrijeme, koje osim terapije podrazumijeva i znanja oko ishrane jer to dijete ima pet obroka dnevno. Mi imamo neke majke koje znaju bolje i od pedijatara, a značajno bolje od ljekara opšte prakse pa je nekada toj majci obeshrabrenje kada nema koga da pita jer ona vidi da taj neko ne zna. To čak ne zavisi ni od stepena obrazovanja majke nego njenog klika da je dobila dijete sa osam sati radnog vremena!“
Još jedna karika u kompletnoj mreži liječenja djeteta sa dijabetesom je i stepen razvijenosti društva, koji, kako doktorica Buha precizira, može ne samo da roditeljima olakša u pojeftinjenju hrane i dostupnosti namirnica, nego da od vrtića pa dalje, napravi niz pomaka da toj djeci pomogne u socijalizaciji.
„Nažalost, mi generalno kao društvo ne radimo mnogo na zdravstvenom prosvjećivanju i ko je sve tu zakazao ne mogu dati odgovor. Na mojim predavanjima, kongresima i edukacijama govorim i o razvojnoj psihologiji djeteta i taj emocionalni dio jako je važan za budućnost svakog djeteta, a posebno za one koji imaju hroničnu bolest. Majke su preplašene i treba ih stalno osnaživati da mogu dovoljno da nadahnu dijete, i zdravo, a kamoli bolesno. Kompletno društvo bi trebalo da se uključi, posebno svi koji se bave djecom u vrtićima i u školama“.
POZNAVANJE SIMPTOMA PUT JE KA PRVOJ POMOĆI DJETETU
„Osim roditelja i cijele porodice djeteta sa dijabetesom, i učiteljice u vrtiću i nastavnici u školi trebali bi biti edukovani kako se mjeri šećer, odnosno u slučaju da djetetu pozli, da znaju da prepoznaju hipoglikemiju – nizak šećer u krvi i da znaju da reaguju. To je posebno važno kod manjeg djeteta kod koga su simptomi neprimijetni – razdražljivo je, plače, može biti agresivno. Već kada je dijete blijedo i kada se znoji, promjene su uočljive. Dakle, treba obratiti pažnju na svaku promjenu ponašanja kod te djece, posebno mlađe, izmjeriti šećer i ako je nizak dati mu sok ili slatkiš pripremljen od roditelja. U suprotnom, ako ima visok šećer, ako povraća, posumnjati i ne davati ništa, ako je bez svijesti okrenuti dijete na desni bok u koma položaj i odmah zvati prvu službu koja može da mu pomogne“.
Uprkos svemu, kako kaže, dijabetes u Republici Srpskoj predstavlja jednu od hroničnih bolesti koja je jako dobro kontrolisana.
“Mi smo opremljeni i otvoreni za svaku tegobu i roditelja i djece. Jako je važna ta veza dijete - roditelj - porodica - pedijatar - pedijatar endokrinolog i društvena zajednica, to je mreža! Ako nemamo jednu kariku, nismo dobri. Znači, roditelj sa svojim nadležnim pedijatrom Doma zdravlja mora biti u stalnoj vezi, a bolnica im mora biti uvijek otvorena! Važno je naglasiti i da neki roditelji shvate a neki ne da oni mogu da budu velika potpora, ali da je nadležni pedijatar zadužen za to dijete onog momenta kada iskače iz normalnosti“, zaključuje primarijus doktor Ljiljana Buha, pedijatar - neonatolog, načelnik Odjeljenja pedijatrije sa neonatologijom Bolnice Trebinje.
