Doktor Dražen Damjanjuk, specijalista sudske medicine iz Trebinja, odavno je u svojoj struci nadmašio okvire trebinjske bolnice i neki prosjek svoga zanimanja, jer u cijeloj regiji Hercegovine, računajući i njen istočni i zapadni dio, sve obdukcije i forenzička pitanja rješava uglavnom on.
Dr Dražen Damjanjuk - iznad radnog stola uvijek stoji slika očeve rodne kuće
Mada ne potiču iz medicinske porodice, njegova sestra, dr Tanja Bošnjak, načelnik Porodične medicine Doma zdravlja Trebinje i on - danas su ugledni trebinjski ljekari, a zanimljivo je da je, pored Hitne medicinske pomoći, u sferi porodične medicine, radio i on, pa su mnogi Trebinjci i Trebinjke očekivali da će mladi, predusretljivi doktor strpljive naravi, tu i ostati.
Sa osmijehom se prisjeća da se očekivalo i to da nakon matematičke gimnazije nastavi tehnički fakultet, ali se on opredijelio za medicinu jer mu je, kako kaže, još u četvrtom razredu matematike bilo previše, pa se, na iznenađenje mnogih, i u medicini odlučio za specijalizaciju sudske medicine na Institutu u Beogradu, jednom od najprestižnijih ove vrste na prostoru Jugoistočne Evrope.
Po povratku u Trebinje, nakon četiri godine specijalizacije, ovaj vrijedni mladi ljekar ima pune ruke posla jer je, sticajem okolnosti, jedini patolog koji je radio obdukcije i do danas ih je, kaže, obavio na stotine.
„Ne znam tačan broj, ali je on sigurno četverocifren, jer sam već za vrijeme četiri godine specijalizacije imao preko 400, a u posljednjih 12 godina, otkako radim i za kantonalna tužilaštva, za Mostar, Konjic, Široki Brijeg, kao i Okružno javno tužilaštvo Trebinje, godišnje otprilike obdukujem preko 70 leševa. Dakle, ta je brojka sigurno preko hiljadu”, kaže Damjanjuk koji je samo u vrijeme specijalizacije vidio preko 5.000 leševa, a tako se, kako kaže, najbolje nauči – gledanjem i eventualnom asistencijom.
JABLANICA I DJECA IZ POSUŠJA SE NE MOGU ZABORAVITI
Razgovor sa doktorom Damjanjukom za „Glas Trebinja“ smo dogovarali mjesecima, ali njega teško da možete “uloviti” u nekom njegovom slobodnom vremenu, pa smo iskoristili odmor nakon jablaničke kataklizme u kojoj je sa kolegom Borisom Pejićem iz Foče obdukovao leševe koji su iskopavani iz mulja.
“Mislim da ću biti slobodan desetak dana, ako nešto vanredno ne iskrsne, a od ovoga u Jablanici zaista treba predah, mada mi je najteže raditi obdukciju djece, a emocije pojačava i činjenica da sam i sam otac dvoje djece, jer na kraju, živi smo ljudi.
Zato se valjda i na Institutu za sudsku medicinu u Beogradu, gdje sam specijalizirao, djeca nisu davala na obdukciju ženama ljekarima koje su trudne i koje imaju malu djecu, što je neki fer odnos”, započinje priču Damjanjuk, prisjećajući se i svoga mentora dr Slobodana Savića, hercegovačkog porijekla i drugih profesora sa kojim je intenzivno radio.
Kaže da nikada neće zaboraviti osmoro djece koja su se pogušila na području Posušja na samom početku 2021. godine, kada su nađeni mrtvi u vikendicama nakon proslave Nove godine.
“Sjećam se k’o sad’- hodam sa kumom pored Arslanagić mosta, zove me tužilac i kaže da su našli osam tijela, osam mladih osoba koje treba obdukovati. Prvo pomislite na masovno ubistvo, pa na droge, pa kada sam sve to još u autu, vozeći se prema Posušju, eliminisao, pomislio sam na trovanje karbon-monoksidom, naročito kada se zna da su koristili agregat.
Tek kada sam vidio njihova mlada tijela i saznao da su to djeca koja su se mahom družila od vrtića do njihovih 18-19 godina, a na fotografijama u kućama kao da su zaspali – to mi je bilo najpotresnije”, nastavlja razgovor doktor Dražen Damjanjuk.
Napominjući da je sudska medicina tek na šestoj godini studija, a na trećoj patologija, on kaže da se studenti tako polako navikavaju – na prirodne smrti (od bolesti ili jednostavno od starosti), pa do užasnih scena ubistava, padova sa visine, samoubistava.
Nikada niko, međutim, od stotina studenata, koliko se on sjeća, nije padao u nesvijest, niti bi mu pozlilo od svih tih vježbi upravo zbog toga što ih postepeno navikavaju na njihov budući poziv, a kasnije se i on sam u svome poslu jednostavno navikao na različite oblike smrti.
“Ja sam čak u jednom momentu bio i ponosan na sebe što su baš mene zvali u Donju Jablanicu – da formiram tim obducenata, što sam i uradio, pa sam, među leševima, radio i onaj bračni par koji je pronađen u zagrljaju, on 1986., a žena 1984. godište i to je bilo poprilično emotivno.
Uopšte, bilo je teško zamisliti kako su umirali ti ljudi, jer znamo da je od njih 21, barem 80% umrlo u velikim mukama, jer su bili ugušeni muljem, što je proces od nekoliko minuta, dok je samo kod nekoliko njih nastupila trenutna smrt, usljed udara stijene, urušavanja krova, urušavanja zida kuće”, prisjeća se dalje.
Ipak, on još uvijek nema problema sa trenucima malodušnosti, mučnine i nekim jednostavnim “klikovima” koji bi značili – Šta mi ovo treba, ja ovo ne mogu više.
Kaže da mu se dešavalo kod dosta ljudi, čak i kod članova porodica mrtvih ljudi, da nisu u stanju forenzičarima pomoći da ih prebace na nosila, na sto za obdukciju i slično, dok oni koji rade obdukciju, čak i oni koji mu pomažu, a nisu medicinske struke, sa time do sada nisu imali problema.
Živ se čovjek, dodaje, na sve navikne, pa se i čula mirisa adaptiraju na neugodne mirise tokom raspadanja leševa, tako da ni s tim nikada nije imao problema.
IZAZOVI SUDSKE MEDICINE
Iako se na početku svoje karijere kolebao između specijalizacija hirurgije, oftamologije, porodične medicine - doktor Damjanjuk se odlučio ipak za sudsku medicinu.
U odluci mu je, kaže, pomogao profesor Đorđe Alimpijević, jer se dvoumio između patologije i sudske medicine, sugerišući mu kako je ovo drugo nešto mistično i vrlo zanimljivo, s obzirom da patolozi rade kliničke obdukcije, a u sudskoj medicini se obrađuju sve sumnjive i nasilne smrti.
KONSTANTNO UČENJE I TESTIRANJE ZNANJA
Iako izgleda da se u sudskoj medicini malo šta promijenilo, osim DNK metoda, jer su, kako kaže i sam doktor Damjanjuk, ubodi ili otisci tupih predmeta i danas isti, on ipak dodaje da se konstantno doedukuje i ispituje svoje znanje.
„Ja testiram svoje znanje čak i dokumentarnim serijama koje nisu baš igrani filmovi ili serije, već ozbiljna svjedočenja i analize, ali i svakodnevno čitam, poput Forenzičkog atlasa u kome gotovo da nema slučaja koji nije opisan i koji sam nabavio u Americi, jer su Amerikanci tu dosta odmakli“, kaže on.
Priznaje ipak da njegove kolege patolozi moraju dosta više konstantno nadograđivati svoje znanje, jer se u ovoj oblasti medicine uvijek iznalazi nešto novo, mnogo više nego kod sudske medicine...
U sudskoj medini, kao posebnoj grani ove nauke, osim izazovnosti poziva, pomaže se i čovjeku, pomaže se društvu uopšte, a dr Damjanjuk, koji je ovaj predmet i na studijama opšte medicine najviše volio, to objašnjava ovako:
“Sudska medicina pomaže pravnoj nauci, jer ima za cilj da pravnicima približi ono što njih u različitim njihovim procesima interesuje, jer nas angažuju advokati, sudije, tužioci, da njima objasnimo dileme koje koje imaju kod sudske medicine.
Od nas se, u stvari, traži da im to prevedemo sa latinskog na naš jezik i objasnimo u vještačenjima i na suđenjima kako je do nekog stradanja ili povređivanja došlo, ali tako da bi razumjele sve stranke u postupku, kao i njihovi zastupnici.
Na kraju krajeva, kada kažete specijalista sudske medicine, ili, po zapadnoj verziji – forenzički patolog, većina ljudi pomisli da mi isključivo radimo sa leševima, što je apsolutno netačno, jer je 60 do 70 procenata moga posla, u stvari, rad sa živim ljudima, vještačenje tjelesnih povreda koje su zadobili, način nastajanja tih povreda – čime su one nanesene, njihova težina. Sve to na kraju završi na sudskom razmatranju”.
POSTOJI VRIJEME RADA, ALI I VRIJEME ODMORA
Složeni i kompleksni poslovi iz sudske medicine zahtijevaju veliku koncentraciju i prisebnost, za koje ljekar mora biti odmoran i apsolutno stabilan u smislu spremnosti da se odradi samo jedna, a ne deset odbukcija.
„Nažalost, do nedavno je najviše odbukcija koje sam radio odjednom bila tragedija sa djecom u Posušju, ali sam u Jablanici odradio deset, za šta zaista treba velika fizička i psihička spremnost, ali je, sa druge strane, zbog težine posla i uslova, naše radno vrijeme šestočasovno, iako u principu radim dok ne završim.
Ja, kao jedini specijalista u cijeloj regiji, imam veliku slobodu od strane svoga šefa u Banjaluci, doktora Željka Karana, pa kad imam posla ja radim, a kad nemam ja nisam u kancelariji. Dakle, osim što sam upravljam svojim radnim vremenom, imam i veliki godišnji odmor, ali se i tužioci po meni ravnaju kada ću raditi obdukciju“, pojašnjava Damjanjuk.
Ne negirajući da je naporno pokrivati cijelu regiju Hercegovine, do Sarajeva i Foče, jer se dobar dio vremena provede i u vožnji, dobar dio na terenu, nedavno mu se desilo da se probudio i u prvi mah nije znao u kojem je gradu.
„Osim što najviše uživam sa svojom djecom, oduška nalazim i u različitim vrstama hobija – od nedavno sam, kao ljekar, uz doktora Paovicu, član Rukometnog kluba „Leotar“ i drago mi je što sam dio te jedne lijepe rukometne bajke, jer izlazak u Evropu nije mala stvar, pa mi pratnja sve te mladosti i putovanja s njima daju veliki elen, kao i moja privatna putovanja“, objašnjava doktor Damjanjuk.
Bitan dio njegovog posla jesu i ekshumacije, naročito kada je u pitanju Odbrambeno-otadžbinski i Drugi svjetski rat i to je proces koji će trajati još vrlo dugo.
Zanimljivo je da je u tome poslu bio izabran i među tri ljekara Jugoistočne Evrope za boravak na Kipru, u Nikoziji, gdje je tri nedelje samo gledao kako su oni identifikovali svaku od njihove 2004. žrtve Tursko – kiparskog rata.
Sa ekshumacije posmrtnih ostataka stradalnika Pridvoračke jame
“Bojim se, međutim, da će portage za našim žrtvama iz ovog, posljednjeg rata, zbog nedostatka sredstava potrajati još godinama i godinama, jer je očigledno da se i iz Drugog svjetskog rata još mnogo njih vode kao nestali”, kaže dalje doktor Damjanjuk.
IDENTIFIKOVAO DVOJICU BILEĆA NAKON 75 GODINA
Gore navedenoj tvrdnji ide u prilog i činjenica da je, neposredno pred ovaj naš razgovor, doktor Damjanjuk identifikovao i zemne ostatke dvojice Bilećana za kojima su porodice decenijama tragale.
Riječ je o Matu Milićeviću, bilećkom pripadniku Jugoslovenske vojske u otadžbini i Đorđu Vukoju, koje su pripadnici tadašnje UDBE ubili i bacili u jamu u bilećkom selu Zvijerina.
„Pronađeni su, kako su mi rekli članovi njihovih porodica, nakon višedecenijske potrage za njihovim kostima. Istini za volju, te kosti su bile bez lobanja, ali sam ja ipak bio zadovoljan što su bar ovakvi pronađeni zbog dostojanstvene sahrane koju zaslužuje svaki čovjek“, kaže doktor.
Prepričava nam i kako se za ovim stradalnicima tragalo i kaku su pronađeni -
„Njihova rodbina je za njima tragala dugi niz godina i, budući da su znali da su bačeni u neku od kraških jama u ovom kraju – te su jame pretražene, ali se za ovu nekako valjda nije znalo, pa su speleolozi slučajno pronašli jamu u širem rejonu oblasti Vranjska, blizu sela Zvijerina, spustili se na dubinu od nekih 20 do 30 metara i pronašli kosti za koje im se činilo da su ljudske i pozvali mene“.
On je odmah nakon poziva izašao na teren i zaista utvrdio da su kosti ljudskog porijekla, ali se nije moglo utvrditi sa sigurnošću koliko su one bile na tome mjestu, s obzirom na posebne mikroklimatske uslove jame.
„Da su ove kosti bile sahranjene površinski, pod zemljom, odmah bi znao njihovu starost, odnosno, da su stare sigurno pola vijeka, ali je ovako postojala jedna specifičnost, mada je u svemu pozitivna stvar bila što sam na osnovu izgleda kostiju i njihove težine ustanovio da ćemo moći izdvojiti DNK profil, u čemu smo i uspjeli.
S obzirom da se sumnjalo da bi to mogla biti ova dvojica, uzeli smo nesporne uzorke od živih nasljednika – unuka ili takozvanih pobočnih srodnika, postigavši ogroman uspjeh da, nakon gotovo osam decenija, izdvojimo DNK i sa gotovo stopostotnom podudarnošću utvrdimo da su to ta dva čovjeka“, kaže doktor Damjanjuk.
Iako se za dvojicom stradalnika tragalo više od 75 godina, za par časova na terenu i sat do dva uzorkovanja i papirologije, plus čekanje potvrde sa banjalučkog instituta, konačno su pronađeni dugo traženi zemni ostaci dvojice ljudi.
„Porodice ovih ljudi su mi kazali da su nakon ovoga doživjeli veliko olakšanje, jer su, iako rođeni dosta vremena nakon svih nemilih dešavanja Drugog svjetskog rata, kao amanet od svojih predaka u sebi nosili to da ih moraju naći i dostojanstveno sahraniti“, priča dalje Damjanjuk.
Ovakvih slučajeva, dodaje dalje, ima dosta, naročito od početka devdesetih godina, od kada su krenule DNK pretrage, što je predstavljalo izuzetan napredak, a takva jedna vrhunska laboratorija djeluje i u Banjaluci, tako da je gotovo dovoljna jedna ćelija iz koje se izvuče DNK i identifikuje se svako lice, rješavaju se očinstva, pa čak i zločini poput silovanja, pa i porodičnog nasilja.
Naš sagovornik u svemu tome postiže izuzetan uspjeh i, nažalost, gotovo da nema stanke u svome poslu, o čemu skromno govori da on nije nezamjenjiv, već jednostavno, nema dovoljno ovoga kadra, pa i mi na kraju dozvoljavamo sebi da sugerišemo nadležnim da se pozabave tom problematikom...
