„Smatram da bar zbog onih ljudi koji se bave planinarenjem ili onih koji jednog dana planiraju otići na visoke vrhove treba da postoji knjiga napisana preko ličnog iskustva. U ovoj knjizi je sve detaljno napisano, iz iskustva ženske osobe, kako da se snađemo u određenim situacijama i kako se treba uopšte pripremati za ovakva putovanja“, priča Dragana Rajblović, prva žena sa Balkana koja se popela na najviši vrh svijeta, Mont Everest 8850 m, na Himalajima.

TREBINJE I U organizaciji Planinarskog društva "Vučji zub" i Gradske biblioteke Trebinje večeras je održana promocija knjige “Moj Everest – San i java” Dragane Rajblović, prve žene sa Balkana koja se popela na najviši vrh svijeta.

Poslije devet godina, tekst o ovom poduhvatu je ugledao svjetlost dana i u aprilu 2016. godine u prodaju je izašla knjiga.

Često su je ljudi pitali zašto je čekala devet godina da napiše knjigu o ovom nesvakidašnjem putovanju, a ona na to odgovara: „bilo je  potrebno određeno vreme  da se slegnu utisci“.

Dragana dodaje da se pri ovakvim ekspedicijama najvažnije pridržavati pravila. Kako ističe, ukoliko se bukvalno svako pravilo ispoštuje, to je zagarantovano 50 odsto uspijeha. Do vrha svijeta odvela je želja.

“Nas devetoro je išlo u ovu ekspediciju, a sedmoro se popelo, dvojica kolega nisu stigli do vrha i vratili su se nazad, a vođa je bio u baznom kampu odakle nam je komandovao. Peli smo se sa severne strane, odnosno iz pravca Tibeta. Ekspedicija je trajala dva meseca. To je mnogo odricanja, aklimatizacije, spavanja u šatoru na  minus 40. Često su me pitali kako smo se snalazili kada je u pitanju velika nužda, ali na toj visini metabolizam veoma sporo radi, pa za to nije bilo potrebe. Malu nuždu smo vršili u bocama dok smo boravili u šatorima. Neophodno je bilo da pijemo dosta vode pa smo morali da topimo sneg kako bismo svaki dan imali bar po tri litra vode po osobi“, objašnjava Rajblović, koja je izabrana da ide na ovu ekspediciju kao jedina žena ali joj to nije nimalo smetalo, jer kako navodi muškarci su jednostavniji, manje pričaju pa je uz njih ista takva postala.

Ona ističe da za ovakve ekspedicije nije bitno ipak da li ste muškarac ili žena -  bitna je dobra organizacija.

„Mnogo je bilo prepreka na koje smo nailazili dok se nismo popeli na sam vrh. Bilo je tu i psiholoških prepreka. Znala sam da ćemo prolaziti i pored onih koji su tamo zauvek ostali, umrli ili poginuli. Mislila sam kada budem to videla da neću izdržati, da ću se vratiti ali s vremenom se čovek i navikne, a i svi su imali opremu, nisu im se videla lica pa je izgledalo kao da spavaju. Svi smo se na te prizore polako navikavali. Išli smo malo po malo i eto nakon svega stigli smo do vrha“.

Dragana kaže da nije vjerovala da je došla na sam vrh svijeta.

„Tolike pripreme, tolike prepreke, rizikovanje života i sve da bismo tamo ostali samo 45 minuta. Na vrhu smo se malo gurali, jer smo svi bili vezani na užetu. To je ono kao kada ulazimo u autobus i guramo se ko će gde stati. Stalno se čulo 'Pomeri se da se slikam' i 'Nemoj da mi gaziš ranac'. Bila je pometnja, svi smo malo zatupeli ali to je verovatno zbog toga što smo svi toliko borili da dođemo do kraja“, priča ova hrabra žena i zaključuje da je povratak nazad  mnogo opasniji, jer se 80 odsto nesreća događa pri silasku.

„Spuštanje je rizičnije zbog same samouverenosti što ste uspeli, koncentracije koja opada, velike iscrpljenosti. Mnogo njih smo sreli koji su dan ranije pali sa neke stene, ali to su sve bili prizori da nas opominju koliko treba da pazimo.“

Dragana je kao učesnik mnogih ekspedicija, prošla i upoznala razne krajeve svijeta, pa je ova knjiga i putopis, gdje prenosi svoje impresije o narodu Šerpasa, Tibetanaca i njihovoj istoriji. Uz sve to, ovo je i planinarski priručnik, a na kraju se nalazi dodatak o aklimatizaciji i prilagođavanju organizma na velike visine.

U ovoj ekspediciji na krov svijeta popeo se i Petar Pećanac iz Drvara, prvi alpinista iz naše države koji se našao na Mont Everestu.

S.P.