Za Dragišu Koraćevića, čini se, ne postoji nemoguće kad je rukomet u pitanju te odvažnim i sigurnim koracima stremi ka svojim ciljevima, a rezultati ne izostaju. Ovom pasioniranom sportisti ljubav prema rukometu je glavni pokretač pa je zahvaljujući njoj uspio da pobijedi prepreke koje je život stavio pred njega i okrene igru u svoju korist. Ipak, rekli bismo, uspjehu su doprinijeli i veliki trud, rad i zalaganje nekadašnjeg igrača, a sada trenera koji je i dalje cijelim svojim bićem u ovom sportu, živi svoj dječački san i lagano, ali sasvim sigurno ide ka samom vrhu.
Svoje prve rukometne korake ovaj rođeni Nikšićanin napravio je u RK u Nikšiću, a ljubav prema ovom sportu se rodila još na prvom treningu. Znao je, kaže, da je pronašao sport u kom će biti čitav život. I u školi je, šali se, bio dobar đak zbog rukometa i straha da bi loše ocijene uticale na to da ne može da odlazi na treninge.
Kada je došao u Trebinje, prije dvadesetak godina, postao je član RK Leotar koji je tada bio u drugoj ligi Republike Srpske. Ipak, ubrzo su ušli u prvu ligu i čini se, tada počinje priča Dragiše Koraćevića, danas trenera Rukometnog kluba Leotar.
„Zaista smo bili sjajna ekipa, dobro smo igrali rukomet, ali smo bili još bolji prijatelji. Počastvovan sam i privilegovan što sam imao priliku da, kao kapiten, RK Leotar uvedem u Premijer ligu BiH. To je bio san moje generacije, koji smo napokon dosanjali 2010/2011. godine. Osjećaj je bio nevjerovatan, a sama činjenica da smo i sljedeće godine ostali u tada veoma jakoj premijer ligi govori o tome kakva smo bili generacija“, priča Dragiša i ističe koliko mu je drago što je bio kapiten te generacije sjajnih ljudi i rukometaša.
Rukometni klub Leotar 2012. godine
No, let jednog vrsnog sportiste naglo je prekinula teška povreda ruke na prijateljskoj utakmici u Nevesinju. Priznaje, tek nakon nekoliko dana postaje svjestan da više neće igrati rukomet i da je njegov put igrača završen. Prisjeća se, životno je bio ugrožen, a stepen povrijede je zahtijevao tešku operaciju i oporavak od dvije godine. Ipak, Dragiša je ostao u rukometu, kao trener, i sada vodi nove generacije do uspjeha.
Čini se, koliko god da mu je teško pala spoznaja da više neće igrati rukomet, prihvatanje je bilo lakše samim tim što je ostao u svijetu sporta koji toliko voli. Naime, još prije povrede, u sezoni 2013, započeo je svoj trenerski put vodeći mlađe generacije u klubu, a u sezoni 2014/2015. je postavljen za šefa stručnog štaba prve ekipe. Kaže, podjednako uživa u trenerskom poslu kao i u igranju premda je mnogo teže biti trener.
RK Leotar je uvijek u njegovom srcu
„Kao igrač imaš svoje obaveze i zadatke koje moraš da ispuniš na treningu i kući odlaziš rasterećen, dok trener odlazi sa svim problemima i opterećen onim što se dešavalo na treningu ili na pripremnim utakmicama. Trenerski posao je zaista obiman, ali i jako zanimljiv i uzbudljiv. Činjenica je da mi je bilo mnogo lakše kao igraču i neizmjerno sam uživao na terenu, ali isto tako uživam i u trenerskom poslu. Već sam dugo u rukometu i 24 sata razmišljam o njemu i svojim igračima. Ipak, koliko god da je stresno, naporno i crpi energiju sve bih isto uradio jer uživam cijelim svojim bićem u ovom poslu i sportu“, priča nam trener prve rukometne ekipe Leotara.
USPOMENE IZ DJETINJSTVA
„Jedna od najdražih uspomena iz djetinjstva mi je period kad smo brat i ja, obojica zaljubljenici u rukomet, prikupljali sve vezano za njega. Naša opčinjenost ovim sportom je išla do toga da je on vodio svoje sportske novine u koje je pisao rezultate rukometnih utakmica, a ja sam imao sportski magazin i u njega sam lijepio svaki članak koji bih našao o rukometu u beogradskom izdanju Žurnala i sporta. Sve što ima veze sa rukometom sam čuvao i uživao sam u svakom treningu, utakmici i putovanju. Dok sam bio srednjoškolac postao sam dio kadetske reprezentacije Jugoslavije i to mi je jedna od najljepših uspomena iz djetinjstva, kao i odlasci na utakmice i pripreme sa RK Sutjeska“, prisjeća se Dragiša koji je Trebinje zavolio još kao tinejdžer kada je redovno dolazio u Aranđelovo kod svog prijatelja, a sada kuma Petra Gobovića i tu provodio ljetnje i zimske raspuste.
Ipak, Dragiša sa velikim ponosom ističe svoje igrače za koje kaže da su prije svega jedna velika porodica, ali i glavni pokretač kluba. Siguran je, kaže, da bi rezultati izostali bez njihovog zalaganja i spremnosti da na terenu dišu kao jedan.
Trenutak kada je RK Leotar osvojio Kup RS 2023. godine
„Njihov rad na treningu je svakim danom sve bolji i sve više napreduju, i cio klub sa njima jer smo usko povezani i jedan drugog guramo naprijed. Svako od nas je spreman na rad, trud, odricanje i disciplinu i mislim da su nam zbog toga rezultati ovako dobri. Otkad sam u RK Leotar, četiri puta je naš klub proglašen za sportski kolektiv godine – 2011, 2016, 2022. i 2023. godine. Ipak, vjerujem da će 2022. i 2023. godina, odnosno dvije godine zaredom, biti zlatnim slovima ispisane kako u istoriji rukometa tako i u istoriji trebinjskog sporta. Samo učešće u evropskom takmičenju i osvajanje kupa, kao i sve što nam se desilo u posljednjih pet godina je veliki uspjeh, a sve to je zahvaljujući sistematskom radu igrača, trenera, uprave, prijatelja i navijača. Svi smo išli u istom pravcu i ka istom cilju, koračali smo stepenik po stepenik da bismo na kraju podigli klub na jedan ozbiljan nivo. Danas, RK Leotar je prepoznat ne samo u svijetu rukometa u BiH nego i u regionu“, ponosan je trener na uspjehe svojih igrača i kluba.
POČETAK SE NAJBOLJE PAMTI
„Kroz karijeru sam igrao mnogo utakmica i vjerovatno najbolje pamtim pobjede koje sam ostvarivao na početku. Ipak, u sjećanju mi je posebno urezana utakmica RK Leotar protiv ekipe Goražda, u Premijer ligi, u prvoj sezoni. Goražde je bilo mnogo bolja ekipa od nas i kad smo je te 2012. godine pobijedili našoj sreći nije bilo kraja. Tada je moja generacija odigrala svoju najbolju utakmicu i mislim da je upravo ona pečat naše generacije. Te sezone je Goražde igralo ligu za prvaka i osvojili su Kup BiH, a mi, kao potpuni autsajderi, pokazali smo naš raskošni kvalitet i pobijedili. Bio sam kapiten i ta utakmica me veže za sve koji su igrali tada sa mnom - Jokanović, Risto Misita, Spasoje Pekić, Velibor Žarković, Marko Davidović, Slavko Šešlija, Nemanja Buha, Haris Pedić...“.
Rekli bismo, ovaj vrhunski trener je rukomet pustio u svaku poru svog bića pa tako i ne čudi što je otišao korak dalje i prije četiri godine je, zahvaljujući svom kolegi Darku Tavriću, uplovio u svijet video analize rukometnih utakmica.
„U svijetu modernog sporta video analiza je veoma značajna jer bez analize utakmica, ali i treninga nema ozbiljnog sporta i posla. Već nekoliko godina Darko i ja radimo za jednu islandsku kompaniju koja je vodeća u svijetu rukometa. Veliki benefit video analize je u tome što, analizirajući mnoge rukometne utakmice, uspijem da vidim mnoštvo dobrih stvari koje kasnije mogu da primijenim i na našim treninzima“, ističe Dragiša.
Dragiša i njegov kum Spasoje Pekić zajedno su dobili diplomu master coach u Vrnjačkoj Banji 2023. godine
Dragiša skromno govori i o saradnji sa Bojanom Popović, jednom od najboljih rukometašica na svijetu, koju poznaje još iz studentskih dana. Ipak, bez obzira na tremu, strah i strepnju da li će uspjeti da odgovori izazovu, Dragiša ističe značaj ovog iskustva za njega kao trenera.
„Kada je Bojana postala selektor Crne Gore, predložio sam joj video analizu i velika mi je čast i privilegija što sam za nju i reprezentaciju Crne Gore radio Olimpijske igre u Tokiju i Svjetsko prvenstvo u Španiji. To su bili moji prvi dodiri sa svijetom seniorskog i reprezentativnog rukometa i mislim da sam dobro uradio svoj dio posla. Naravno da je bilo stresno i naporno, prije svega što se taj posao mora uraditi i ne smije biti nepredviđenih situacija. A onda, sjećam se, prva utakmica Crne Gore sa Japanom, a ja imam problem sa internetom i ne mogu da pošaljem podatke. U četiri ujutru trčim kod komšije pod balkon kako bih uhvatio njegov internet, ne vjerujući šta mi se dešava“.
Ovaj trebinjski trener posjeduje i diplomu master kouča (master coach), najveće zvanje koje jedan rukometni trener može da ima i ona mu pruža mogućnost da radi svuda u svijetu, u bilo kojoj rukometnoj ligi i na bilo kom nivou takmičenja, ukoliko to poželi. Ta diploma ima moć da jednom rukometnom treneru otvori mnoga vrata pa i put do stručnog štaba reprezentacije Srbije, što je zasigurno velika čast.
Dragiša u stručnom štabu ženske i muške selekcije Srbije
„Kad me je kontaktirao Boris Rojević, selektor muškog rukometnog kluba sa željom da budem član njegovog stručnog štaba, odmah sam prihvatio ponudu. Naravno, sve u dogovoru sa upravom Leotara koji su prepoznali koliko je ta prilika dobra kako za mene i klub, tako i za Trebinje. Mislim da je za sve nas velika stvar što sam dio tog sistema i stručnog štaba i vjerujem da će to imati velike benefite za sve nas“, priča nam Dragiša koji je 2022. godine, prije nego što je postao dio stručnog štaba muške reprezentacije, bio član stručnog štaba ženske reprezentacije Srbije koju je predvodio selektor Uroš Bregar.
PORODICA KAO POKRETAČ
„Jedino što mi je iznad rukometa je moja porodica, supruga Anđela i ćerkica Isidora, naše porodice i prijatelji jer su oni, zapravo, vjetar u leđa koji me tjera naprijed i sve ovo radim zbog njih. Trudim se da oni ne ispaštaju zbog rukometa i moje opsesije njime i da im posvetim dovoljno svog vremena i pažnje. Drago mi je što vidim da oni sve rukometne utakmice prolaze sa mnom i pružaju mi podršku, a posebno sam srećan kad me ćerkica gleda sa tribina. Iako je ovaj posao zaista stresan i zahtijeva dosta vremena, odricanja i truda, ipak mi najteže padaju poslovna putovanja koja zahtijevaju razdvojenost od porodice, nekada i po mjesec dana“, priča Dragiša.
Ovaj trener posebno ističe značaj svakog trenera kog je upoznao kroz svoju karijeru. Naglašava, trenerski posao je takav da moraš sve da vidiš kako bi, prije svega, prigrlio mogućnost da usavršiš svoj rad, a ujedno i kvalitet svoje ekipe jer od svakog trenera može nešto da se nauči, bilo to dobro ili loše.
Da će se jednog dana baviti trenerskim poslom, Dragiša je znao oduvijek što potvrđuje i činjenica da je, još kao igrač, sve treninge zapisivao. Ta navika mu je ostala i danas što govori koliko ozbiljno shvata svoj posao i koliko je posvećen klubu i igračima. Jer, čini se, Dragiši je i kao igraču i kao treneru prihvatljiv samo epitet najbolji.
