Milica Jeremić –Telebak akademski je grafičar i umjetnica izuzetno plodnog pozorišnog stvaralaštva, iza koje je nepuna decenija kreativnog i više puta nagrađivanog rada u Gradskom pozorištu Trebinje kao kostimograf i scenograf. Zahvaljujući umjetničkim vizijama, svakom komadu odjeće i scenskom rješenju udahnula je život. Ovaj, po svemu specifičan poziv u kome se mora misliti o svakom detalju te, neminovno i o cjelini, radila je sa puno pažnje i ljubavi. A sticanje novih znanja, bila je prilika da se iz različitih procesa iznjedri nešto drugačije, ali, uvijek sa autentičnim potpisom stvaraoca.
Likovnu akademiju, za koju kaže da se opredijelila već u osnovnoj školi, diplomirala je u Trebinju, svom rodnom gradu, a grafiku odabrala jer ju je, reče nam, uvijek fascinirao izraz kroz liniju i crtež.
„Likovna akademija u Trebinju studentima pruža jako dobar osnov, posebno ako ste vrijedni i posvećeni. Grafika mi se svidjela jer predstavlja spoj fizike i hemije, ali i meni veoma važne estetike, ne trpi greške ni kompromise, traži perfekcionizam i da se ispoštuje tehnika. Akademija nas osposobi zanatski, ali umjetnik je taj koji je nakon studija dužan da nadiđe instituciju, da se bavi sobom i radi na sebi. Svoj sam najveći kritičar i najstrožija publika, ne želim da budem ni pitka ni lako razumljiva ni da moja umjetnost bude konzumentska, već želim da ljudi moj rad dožive na svoj način“, upoznaje nas Milica sa svojim umjetničkim putem, na kome je do sada imala više kolektivnih izložbi i učestvovala na nekoliko likovnih kolonija.
Kroz sve što je radila, od grafike, preko ilustracije knjiga do scene i kostima, sopstveni potencijal nesumnjivo je pokazala.
„Kada sam dobila mogućnost da odradim pripravnički staž u Kulturnom centru Trebinje, u tom trenutku reditelj Slobodan Marunović radio je predstavu „Pisac porodične istorije“ i to je bila moja prva saradnja kao kostimografa i scenografa. Svidio mi se taj proces oživljavanja slika, sama estetika, rad sa glumcima, projektovanje kostima i scenografije, zaista divan postupak koji zahtijeva pažnju i predan rad“.
Njenom senzibilitetu i perfekcionizmu, rekli bismo, rad koji savršeno odgovara. Sa druge strane, kao umjetnici, u jednoj posve drugačijoj atmosferi – pozorišnoj, svakako izazov koji se ne propušta.
„Jedno je teorija a sasvim drugo sve naučeno primijeniti u praksi. Ono što je mene fasciniralo je činjenica da na filmu reditelj može da kadrira, dok vi u predstavi, u scenografiji i kostimu morate da vodite računa o publici i u prvom i u zadnjem redu, da svima sve bude jasno i precizno. Bilo je izazovno ali sve se nauči. Možda je prva predstava bila najteža, ali sa svakom sljedećom bilo je lakše“.
O ljudima iza scene obično znamo jako malo ili nimalo. Ipak, svi oni čine neraskidivu kariku u tom važnom lancu.
„Kostim i scena su od početka uključeni u cijeli proces, već od čitalačkih proba. Kako glumac gradi svoj lik tako se stvara i njegov kostim i scena, koji oblikuju predstavu, garantuju joj funkcionalnost i daju poseban pečat. Svi mi u pozadini obično ostanemo negdje u sjenci, mada, upravo je to trenutak iz koga se uči da treba sputati ego i shvatiti da je najbitnije da predstava nastavi da živi. Važno je sačuvati kolektivni duh i igru jer se u predstavi vidi atmosfera koja vlada iza kulisa, sve se to prenosi i, ako mi odlično funkcionišemo onda predstava uspije, lako ju je raditi, tada uživamo svi“.
Da bi sve funkcionisalo besprijekorno, prisjeća se Milica, moralo se zalaziti u najsitnije detalje. Njen posao trajao je satima, danima, mjesecima, često i do duboko u noć. Dok bi publika uživala u predstavi, istovremeno se iza scene odvijao posve poseban čin.
„Veoma je bilo važno da znam kakav je koji materijal do toga kako se ponaša na sceni jer neka boja pod reflektorima izgleda posve drugačije. Kostim mora da bude prilagođen i sceni i glumcu, da u njemu može nesmetano da se kreće, da se vizuelno preobrati samo jednim detaljem, da bude postojan ispod reflektora gdje je temperatura prilično visoka. Presvlačenje u toku predstave mora biti brzo, a uporedo sa svim tim radila sam i šminku pa sam tokom cijele predstave uvijek bila u garderobi. Znalo je biti veoma stresno, pošto se sve trebalo raditi brzo. Ali, stizalo se, imali smo povjerenja jedni u druge, a kroz rad i iskustvo nauči se kako brže doći do rezultata. Najviše sam se dogovarala sa rediteljem, a važno mi je uvijek bilo čuti i glumca jer ovo je ipak amatersko pozorište. U vrijeme moje saradnje sa trebinjskim pozorištem imala sam slobodu u stvaranju kostima i scenografije, što mi je bilo značajno i na tome sam i danas, kada više nisam dio te ekipe, zahvalna!“
To što je uvijek uspijevala da ostane dosljedna sebi i vlastitoj viziji potvrdile su i brojne nagrade koje su joj zasluženo pripale.
„Na svim festivalima na kojima smo učestvovali, scenografija i kostim bili su prepoznati. Nagrade, kojih imam dosta, došle su kao kruna i potvrda rada, ali i divno saznanje da ni svi mi iza scene nismo nevidljivi. Naročito bih izdvojila „Zlatnu masku“ sa trebinjskog Festivala festivala za kostimografiju u predstavi „Sluge“ 2018. godine, zatim, takođe za kosimografiju nagradu „Moravski cvjetić“ u Trsteniku u dječijoj predstavi „Kapetan Džon Piplfoks“, „Zlatno zvono“ u Zvorniku, kao i nagradu za kostim u predstavi „Analfabeta“ u Konjicu na omladinskom festivalu, te za istu predstavu i na pozorišnom festivalu „Agon“. Svaka mi je jednako draga i predstavlja trajnu uspomenu na jedno posebno vrijeme“.
Pa iako je riječ o amaterskom pozorištu, Milicin profesionalizam bio je neupitan. Zato ne čudi da je i iz ovakve prilike izvukla najbolje.
„Za sve što se uradi na sceni mora da postoji opravdanje, dakle šta se očekuje od scene, od kostima, od vizuelnog identiteta. Moralo se znati kako popuniti i oživjeti prostor, izavati određene emocije da publika osjeti predstavu i lik, a pritom sve vrijeme vodeći računa i o funkcionalnosti svakog kostima. Tokom svih tih godina zanimljivo mi je bilo da se igram bojama na sceni, da sve sa sobom nosi estetiku lijepog“.
Kako nam priča, sve predstave bile su različite i, na svoj način zahtjevne. U svakoj je od sebe dala maksimum, naučila mnogo pa ih svrstva u dragocjena životna, ali i umjetnička iskustva. Ipak, predstave za djecu naziva posebnim, čudesnim područjem rada.
„Najizazovnije je raditi sa djecom. Prvenstveno, oni su beskrajno iksreni, teško ih je prevariti i reći će javno, čak i u toku predstave šta ne valja, što je meni jako simpatično. Kada su se radile scenografija i kostim za djecu, svakom malom glumcu morala sam da objasnim zašto je to tako. Sa druge strane, u dječijem pozorištu scenografija mora biti transformativna, puna iznenađenja, da igra zajedno sa glumcem jer djeca ne trpe statičnost, a to je opet posebna draž stvaranja“.
Danas, kada više nije dio trebinjskog ansambla, kada pogleda sa distance, kaže da joj je pozorište na izvjestan način oplemenilo život, te je povelo i u jedan sasvim drugačiji svijet, pruživši joj priliku i za potpuno novi doživljaj umjetnosti.
„Voljela sam rad u pozorištu i mnogo je uticao da se izgradim u svakom smislu. Počela sam da razmišljam izvan okvira. Bile su to godine rada, truda, istrajnosti i velike predanosti, u kojima sam mnogo naučila i kojih se sa radošću sjećam. Nakon niza nagrada i uspjeha shvatila sam da je u redu da se povučem i da je sa moje strane profesionalno da se drugi ljudi dokažu a da ja idem u svom smjeru“.
Kako nam reče, ne praveći kompromise, ne podilazeći publici i ne jureći za instant kulturom, i kada se više ne bavi pozorištem, a grafika nije izvodiva kod kuće, uvijek je moguće naći druge izvore inspiracije.
„Trenutno se bavim monohromnim slikarstvom i pastelima i od materijala uvijek biram jaču pigmentaciju i kvalitetne boje kuće „Sennelier“, kao i francuske pamučne papire sa garancijom kvaliteta do 100 godina. Primarno usmjerenje mi je grafika, najčešće kombinacija duboke i visoke štampe za šta koristim „Charbonnel“ boje, nastale u 19. vijeku u Parizu, konkretno zlatnu, koje su kroz istoriju koristili mnogi umjetnici za rad u grafičkim tehnikama. Važno mi je da ono na čemu radim bude profesionalno, da mogu da eksperimentišem i napravim nešto više od klasične izložbe. Želja mi je da se bavim konceptualnim radom vezanim za vizuelni identitet prostora“.
A kada prostor kao takav, predstavlja ambijent za stvaranje, nismo iznenađeni tom Milicinom fascinacijom, koju, vidjeli smo nebrojeno puta, iskazuje onim u čemu je najbolja – umjetnošću, njenom velikom ljubavlju, ali i primarnom odgovoru na stvarnost.
„Čovjek mora da se nadograđuje i prihvata nove izazove. Samo tako i tada rastemo kao umjetnici pa možemo imati i bolji izraz. Kultura je danas dosta institucionalizovana, često na nivou forme, a umjetnik treba da zadrži svoj integritet. Umjetnost treba da materializuje istinu, da nas natjera na razmišljanje i čini boljim ljudima, a na koji način, to zavisi od samog stvaraoca. Imala sam sreću da su mi različita dešavanja omogućila brojne kreativne izazove, a to je velika satisfakcija!“
Epoha kao poseban teatarski segment
„Kostimografija i scenografija su veoma zanimljiv posao, nimalo statičan i zato su me toliko privlačile. Sa druge strane, taj poziv pružao mi je predivnu priliku za oživljavanje različitih epoha i književnih djela. Privlačna mi je uvijek bila mogućnost da se uči na taj način, od izučavanja mode jednog vremena, tkanina i boja koje su ukazivale na određene slojeve društva, preko namještaja i rekvizita do veoma važnog edukativnog segmenta – čitanja velikog broja knjiga i literature da bi se došlo do svih relevantnih saznanja i realizacije jednog pozorišnog komada. Znali smo ostajati po cijele dane u pozorištu, posebno na dan premijere i generalne probe. Kada bih vidjela da sve funkcioniše, da je publika reagovala kako treba, tada bi moj posao bio završen. Nosio je ogromnu odgovornost, ali i posebnu ljepotu“.
Dječije predstave – put ka kulturi i estetici
„Rad sa djecom u pozorištu bio je prilika da im se pokaže i estetski doživljaj. Smatrala sam da je važno podizati standarde i obrazovati ih, da vide nešto kvalitetno, kako bi kasnije u životu znali prepoznati šta je dobro a šta nije. Kao i u svemu drugom, i u predstavama za djecu sam vrlo odgovorno pristupala, upravo zbog tog obrazovnog momenta. Uživala sam u radu sa njima. Takođe, kroz dječije predstave možete maštati koliko želite, kreirati čitav jedan novi svijet, rasterećen svime što umjetnika sputava!“
Iskustvo koje se ne zaboravlja
„Pozorišni komad „Znam Deni Rejda“ imao je veoma zanimljivu scenografiju – izgledala je kao strip i bila zaista posebna. Zahtijevala je mnogo rada i truda, mnogo energije je u nju uloženo i žao mi je što je, zbog pandemije i okolnosti kakve su bile, ostala nedovoljno zapažena. Ali i danas je se rado sjećam, kao uostalom i svih predstava na kojima sam radila kostim i scenu. Svaka je činila neponovljivo iskustvo!“
