Miljan Ivanišević iz Veličana nema dilemu i njegova konačna odluka je obnoviti svoje seosko domaćinstvo, te zasaditi voćnjak dunje. Možda će njegov primjer, način razmišljanja i njegova vizija, da pokrene još mladih ljudi da obnove svoju starinu...
Svaka naša priča iz trebinjskog sela, bilo koje područje da posmatramo, liči kao jaje jajetu onda kada želimo da ga opišemo u trenutnom zatečenom stanju i realnoj perspektivi da mu se produži život. Velike migracije za šezdeset i više godina učinile su svoje. Hladilo se ognjište po ognjište i redom zatvarale kapije. Rekli bi stari ljudi: lapilo je selo po selo. Bilo bi ovo figurativno - ali, nažalost, i u stvarnosti je tako da danas često zateknemo seoske puteve i čitave kuće zarasle u škrobutinu, kupinu i orahovinu. Priroda je nemilosrdna i vraća sve u prvobitno stanje. Naš novinarski cilj je bio i ostao: zabilježiti i prenijeti svaku ideju i pozitivan primjer da se može trebinjskom selu produžiti život koliko toliko. Rijetki su to primjeri, ali postoje...
Jedan od tih rijetkih je i Miljan Ivanišević iz Veličana, koji po svaku cijenu želi da obnovi porodičnu kuću i da djedovo imanje spasi od pustoši.
Miljana, strica Zorana i majku Kosu zatekao sam na imanju ispod porodične kuće u sadnji voćnjaka dunje. Na ranije pripremljenom zemljištu zatekao sam ovu porodicu koja je i prethodnih godina činila sve u svojim mogućnostima da se imanje koliko toliko održava.
SELO KAO PRIVILEGIJA
Na moju konstataciju i pitanje Miljanu da je on jedan od rijetkih da se posvećuje porodičnom imanju i šta je to što bi motivisalo mlade ljude da se vrate i obnove svoju djedovinu, on nam je rekao:
"Samo su dva faktora koja su presudna da put povratka krene u drugom smjeru. Pod jedan, to su uslovi u kome se nalazi porodična kuća i imanje, te pod dva - koliko je ko od nas, što smo rođeni u gradu, u prilici da za sebe stvara bolju sliku o prednostima života u zdravom prostoru, sa pretpostavkom da imaš određene prihode. Nazire se jedan opšte-društveni trend kroz razne medijske kanale, ne samo kod nas već i u državama u okruženju, da je život na selu privilegija za rijetke. Život na selu je mnogo interesantniji nego u velikim urbanim sredinama. Činjenica je da se i turizam postepeno izmiješta iz hotela i velikih centara. Turisti hoće da uđu u život seoske porodice, a kako iznaći bolju zanimaciju gostu no ga odvesti u voćnjak i jesenju berbu ili još bolje da taj gost, recimo, prisustvuje pečenju rakije dunje.
Svi moji argumenti da će selo opstati za mnoge nisu ubjedljivi. Ja volim svoj kraj i to možda neko gleda kao moju subjektivnu priču.“
„Evo vam još nekoliko važnih činjenica“, nastavlja Miljan, „selo postaje zdrav prostor za sve one koji vode računa o svom zdravlju. Morate znati da se jedna trećina od ukupnih društvenih nacionalnih strategija, u budućnosti, odnosi na zdravlje nacije, misleći na bilo koju zajednicu ili državu. Ja ovo stalno pričam i hoću da budem što ubjedljiviji sa mladim ljudima sa kojim se družim. Svijest o putu povratka u zdrave prostore, stvaranje slike o nečem što je izazov za mlade ljude, mijenja se postepeno. Ali taj proces traje...“
VELIČANI IMAJU SVE USLOVE
Sve ono što sam saznao od ovog mladog čovjeka, Miljan je, vjerujem, prepričavao više puta, jer je za sve imao spremne argumente i podatke. Na ranije pomenuta dva bitna faktora, Miljan je pod broj jedan postavio uslove za rad da bi se neko odlučio za povratak i ulaganje. Kako je ovaj problem postavio na prvo mjesto, Miljan je nastavio ponovo sa sličnim argumentima i dodao:
„Vjerujem da ne postoje dva ista razloga, niti dvije slične priče šta bi nas motivisalo. Na moju veliku sreću našu porodičnu kuću u Veličanima je sagradio otac osamdesetih godina. Taj važan problem za mnoge, za mene ne postoji. Slušao sam priče od svojih drugova da njihovi roditelji nisu ništa ulagali u seosku kuću više od 50 godina. Gradili su po gradovima. Tim mladim iz moje generacije nije lako na tako zapuštanim imanjima prokrčiti kupinu i draču u zapuštenim dvorištima, pa čak i u kućama. Ja u mojoj porodičnoj kući, još samo da riješim kupatilo, imam iste uslove kao i u Trebinju.
U onom prvom važnom faktoru kao značajan uslov, mimo stambenog rješenja, svakako spadaju i put, dobar internet, tehnička voda za zalijevanje te bezbjedna struja. U Veličanima to imamo sve. Sve mimo ovoga sa nekim izmišljanjima bilo bi izvoljevanje“, zaključio je Miljan.
Miljana sam zatekao na jednoj spremnoj parceli za sadnju nešto malo manje od 100 stabala dunje, a samo stotinjak metara dalje pripremna je druga parcela za proljetno oranje. Na pitanje šta je to što ga je opredijelilo za dunju i da li već ima malo dugoročniju viziju i plan za uzgoj ovog rijetkog voća, rekao nam je:
„Dunja kao moj konačni izbor i nije baš slučajna odluka. Nekoliko vrlo važnih činjenica me opredijelilo za industrijsku preradu i proizvodnju rakije dunje, koje prema istraživanjima nema uopšte na tržištu u značajnim viškovima. Umjesto da se ja moram baviti prilagodljivosti i mogućnosti uzgoja ove voćarske kulture, to je već uradio naš sugrađanin, veoma uspješan, Danilo Škero, koji je potvrdio kvalitetom svoje rakije da ne treba meni praviti bilo kakav eksperiment. Naša Hercegovina sa suncem i pitominom može da rodi najbolju dunju, dokazao je Danilo.
Možete samo zamisliti da je prije par godina na veoma značajnom i prepoznatljivom sajmu u Pančevu 'Rakija i rakijaši', od 1470 rakija iz 10 zemalja dobio jedino zlato za rakiju dunjevaču. Ta rakija je otvorila vrata svim onim Hercegovcima koji žele da se bave uzgojem i proizvodnjom dunje. Što je Vukoje u vinarstvu, to je Škero u voćnoj rakiji. Pošto već imam nešto i ranijih saznanja i iskustva u uzgoju voća i proizvodnji voćnih rakija, nekako mi je dunja bila najbliža i najdraža. Pravilnom sadnjom i uzgojem dunja i nije puno zahtjevna voćka u odnosu, recimo, na jabuku ili krušku. U pola manje hemije, pa skoro i nikako, ja mogu da proizvedem kvalitetnu dunju. Po preporukama prijatelja iz Srbije odlučio sam se za leskovačku sortu radi rodnosti, otpornosti i bolesti i solidne količine šećera koju ova dunja daje.“
SADIĆU SVAKE GODINE PO JEDNU PARCELU
„A što se tiče daljih planova“, nastavlja Miljan, „moj plan je da u ovoj godini idem sa sadnjom u proljeće i jesen 200 stabala. Za prvu godinu to mi je značajna investicija a pripremaću zemlju za sadnju i naredne godine, možda i više od ove godine. Velika je naša sreća što imamo sve garancije od rukovodstva Udruženja za vodu 'Pištet-Veličani', da će biti stabilno vodosnabdijevanje tehničkom vodom, što mi je za sadnju mlade dunje najznačanija podrška. Znam da se i Agrarni fond grada Trebinja uključivao u podršku svim mladim ljudima koji žele da se bave bilo kakvom poljoprivrednom proizvodnjom. Otiću i na njihova vrata da saznam šta bi to bila njihova podrška. Možda u pripremi zemljišta ili pomoć u nabavci sistema za navodnjavanje ili nešto slično... Odustati neću i da ostanem sam, ali vjerujem da ću imati podršku od zajednice“, zaključio je Miljan ovaj naš razgovor sa puno optimizma i želje za uspjehom. Uz toliko vjere u sebe ovaj mladi domaćin je pokazao i bezgraničnu ljubav za svoj kraj neželeći ni sa jednom riječi da sluti nestanku i gašenju svog sela. Miljanu smo na kraju ovog razgovora poželjeli uspjeh...
