Njegovanje nematerijalne kulturne baštine trebalo bi da bude zadatak svakog pojedinca. Nažalost, to nije slučaj. I kao što to često biva zbog, ponekad se čini i svjesnog zanemarivanja onoga što je naša tradicija, zaboravljamo da je, htjeli to sebi priznati ili ne, svi nosimo u genima. Činjenica je da ono što toj tradiciji pripada ne moramo nužno voljeti, ali bez izuzetka trebamo poštovati, kao što to čine ljudi širom svijeta, kreirajući nadaleko prepoznatljive brendove.
Pavle Paovica, etnomuzikolog u Muzeju Hercegovine
Ono na čemu su naši, kao i preci drugih ponikli, čini kulturu jednog naroda univerzalnom sponom sa prošlošću i nemjerljivim zalogom za budućnost. Ako zaboravimo ili još gore preziremo ono što nam je kroz istoriju utkano, odričemo se sebe, ali i svih onih prije nas. Jer živjelo se i prije. Da nije, ne bismo danas slušali o duhu jednog vremena.
O značaju naše kulturne baštine najbolje govore oni koji se njome pomno bave. Koji je izučavaju, ne samo kroz studije, nego i kroz život, poput Trebinjca Pavla Paovice, etnomuzikologa u Muzeju Hercegovine. Momka koji iza sebe ima izuzetno obrazovanje u svakom smislu.
Svira harmoniku, koju je usavršio kroz osnovnu i srednju muzičku školu, uporedo pohađajući i srednju ekonomsku. Zahvaljujući profesorici iz Muzičke škole Trebinje, Aleksandri Rajković, opredijelio se da studije upiše na katedri za Etnomuzikologiju, Akademije umjetnosti, Univerziteta u Banjaluci. Stičemo utisak da se maltene i nesvjesno cijelog života pripremao za područje koje danas predstavlja sveobuhvatan domen njegove pažnje.
Profesori i studenti Katedre za Etnomuzikologiju, 2017.
„Sve što sam učio kroz osnovno i srednje obrazovanje bilo mi je kasnije i te kako značajno, pogotovo znanje prikupljeno prilikom priprema za prijemni ispit, za koji zaista treba izdvojiti mnogo vremena, rada i truda. Upis na fakultet bio je još jedna potvrda da se trud uvijek isplati. Na pomen riječi 'Etnomuzikologija' mnogi misle da se radi o proučavanju samo arhaičnih izvornih pjesama, međutim tradicionalna muzika podrazumijeva mnogo širi dijapazon muzičkih žanrova, čak i do muzike bivše Jugoslavije, koju možemo svrstati u tradicionalnu, s obzirom da ona egzistira duži vremenski period. Smjer je, dakle, mnogo zanimljiviji nego što je predstavljen, a na fakultetu smo se konstantno trudili da ga promovišemo na najbolji mogući način“, upućuje nas Pavle, jedan od troje studenata koji su 2015. godine upisali ovaj odsjek.
VJERNI ČUVAR NAŠE ISTORIJE
„Dobro je što se vraća popularnost gusala kao instrumenta jer su zaslužne za mnogo bitnih stvari kod nas Srba, prije svega za prenošenje kompletne usmene književnosti. U tome je njihova najveća uloga. I danas one daju osjećaj pripadnosti, iako nisu zastupljene samo kod Srba, već i u okolnim zemljama. Zapravo i pretpostavlja se da su došle sa prostora Male Azije. Inače, skoro nijedan instrument ne bi trebalo da se pripaja samo jednom narodu jer je većina njih starija od svih tih naroda. U Trebinju, generalno i cijeloj Hercegovini, ljudi vole da pjevaju. Muškarci više izvode gange i bećarce, dok je kod djevojaka manje interesovanje. Shodno s tim, mnogo je veći broj 'izgubljenog' muzičkog nasljeđa koje su izvodile djevojke/žene, nego što je to slučaj kod pjesama koje su izvodili/izvode muškarci. Ohrabrujuća činjenica jeste da naši KUD-ovi, pored igračkih, takođe imaju muške i ženske pjevačke grupe, koje će, nadam se, na najbolji mogući način nastojati da sačuvaju, prenesu i prezentuju tradiciju svog kraja.“
Tokom studija učio je tehnike sviranja na više tradicionalnih instrumenata, kao što su frula, duduk, gajde, diple, kaval, šargija, tambura samica..., od kojih najbolje svira frulu i harmoniku. Bio je član hora, kao i dio muške pjevačke grupe Katedre za Etnomuzikologiju, koja je zajedno sa ženskom, nastupala na mnogim manifestacijama u Banjaluci, ali i u Srbiji. Takođe sa ponosom ističe da je bio član pjevačke grupe ANIP „Veselin Masleša“ iz Banjaluke.
Sa obrazovanjem nije stao ni nakon osnovnih studija. Pored pripravničkog angažmana u Muzeju Hercegovine u Trebinju, kao i rada na terenu, trenutno je student drugog ciklusa (Master) studija na Katedri za Etnomuzikologiju, Univerziteta u Banjaluci. U onome što izučava apsolutno se pronašao, što je evidentno dok ga slušamo kako do detalja govori o području svog interesovanja.
„Na fakultetu smo teren posjećivali sa profesorima, a ja sam često u Trebinju išao samostalno, naravno uz dogovor i saradnju sa profesorima, najčešće u svrhe seminarskih radova. Teren je prilika u kojoj uvijek dobijemo potpunije informacije, što za mene predstavlja poseban segment rada, posebno otkada radim u Muzeju, u kome svima dugujem veliku zahvalnost. Lijepo su me prihvatili i, što je još značajnije, dobio sam odmah priliku da pokažem šta sam naučio i da se istinski bavim strukom. Ovo je idealno mjesto za nekog ko želi da se bavi zaštitom i promocijom nematerijalnog kulturnog nasljeđa“.
S tim u vezi, Pavle je uradio prezentaciju na temu „Tradicionalna vokalna praksa u Trebinju i okolini“, obuhvativši, pored našeg grada sela Jasen, Ljubomir i nekolicinu sela u Popovom polju.
„Tradicionalna muzička praksa dijeli se na vokalnu, instrumentalnu i vokalno – instrumentalnu. Instrumentalna praksa u Trebinju i okolini, kao i u Hercegovini nije izražena u velikom broju instrumentarijuma. Najpoznatije su svakako gusle, a svirale su se i diple, frula, dvojnice, usna harmonika, lijerica i kasnije harmonika, koja je vremenom dovela do depopularizacije ostalih. Što se tiče vokalno – instrumentalne prakse najzastupljenije je pjevanje uz gusle na raznim proslavama. Kada je u pitanju vokalna praksa, svi znaju za starije dvoglasno ili pjevanje na glas, poznatije kao ganga, arhaični oblik izvođenja, sa sekundnim sazvukom koji laički rečeno para uši, čime je jasno da je starija. Ganga je još uvijek zastupljena u Trebinju i okolini i nadam se da neće biti zaboravljena, što je zadatak etnomuzikologa da doprinesu očuvanju takvih primjera. Zatim, imamo i novije dvoglasno pjevanje tzv. pjevanje na bas ili bećarac, karakterističan za Popovo polje. U odnosu na gange, bećarac ima razvijeniju melodiju, sazvuk terce i kvinte 'na kraju' što nam govori da je riječ o pjevanju novijeg vremena, koje postoji zadnjih stotinjak godina, a možda i više. Bilo je zastupljeno i jednoglasno, putničko pjevanje, tzv. prst u uvo, zabilježeno u pričama. Još nikad ga nisam čuo uživo, na ivici je egzistencije. Nekada su se mogle čuti i uspavanke, brojalice, lelek, koji se još uvijek zadržao u Crnoj Gori“.
Sa kolegama na koncertu katedre, Banski dvor 2019.
Kada govorimo o tradicionalnim izvornim pjesmama u BiH, kako nam govori etnomuzikolog Pavle Paovica, veliki je broj primjera pjesama sa arhaičnim melodijama i napjevima bez jasno definisanog ritma, koje je često nemoguće precizno napisati u notama. Da bi se u tome najpribližnije uspjelo, nije dovoljan samo „istančan sluh“, već obimno obrazovanje i detaljan terenski rad.
„Sazvuk, kao i melodijska linija arhaičnih pjesama pripada netemperovanom sistemu, što znači da često ne mogu biti precizno zapisane, kao što je slučaj kod temperovane muzike. Postoje simboli i znakovi koji određuju da li je ton ili grupa tonova, viša ili niža, kao i ostali znakovi koji se koriste u transkripciji, a odnose se na ritam, sazvuk i drugo. Ne može se sa sigurnošću tvrditi da je bilo koji zapis 'idealan' jer sami izvođači arhaičnih pjesama će rijetko pjesmu dva puta identično otpjevati. Uvijek i kod njih bude minimalnih odstupanja, što je i očekivano. To je specifičnost gange. U Trebinju i Hercegovini, kao što je poznato, najčešće ih čujemo na svadbama, slavama ili ostalim praznicima životnog i godišnjeg ciklusa“.
Kako nam kaže, muzička praksa Hercegovine nešto je sa čime je upoznat od rođenja. I sam je zaljubljenik u harmoniku, koju ne svira samo za sebe, već često i na svirkama. Sve to, preko studija, a i kroz njemu dragocjeni terenski rad, dovelo ga je do mnogih zanimljivih saznanja.
Snimanje i vježbanje pred svirku
„Kroz čitav život saznavao sam čime Hercegovina raspolaže kada je muzičko nasljeđe u pitanju, ali me najviše iznenadila ta dinarska linija napjeva i igara pri kojoj se vide velike sličnosti između melodija u Hercegovini sve do Romanije, zatim Crne Gore, čak i sjevernog dijela Albanije. To govori da smo nekada bili jedan narod jer, pjesme i igre mnogo su starije od nas. Dakle, kulturološke granice se nikako i nikada nisu poklapale sa administrativnim. Takva saznanja do kojih dolazim ne samo iz istraživanja pisanih izvora već i na terenu gdje u posve drugom ambijentu dobijemo mnogo informacija, za mene je posebno inspirativan dio mog poziva“.
PREŽIVI ONO ŠTO NARODU PRIPADA
Prema dosadašnjim saznanjima i podacima iz dostupne literature može se konstatovati da interesovanja melografa i sakupljača hercegovačkih narodnih pjesama počinju polovinom 19. vijeka, a ohrabrujuće je da takva interesovanja postoje i danas. Neki od istraživača koji su sakupljali pjesme sa područja Hercegovine su: Milman Peri, Albert Lord, potom Bela Bartok, Ludvig Kuba, Franjo Kuhač, Matija Murko, Cvjetko Rihtman, Sanja Ranković, Aleksandra Čabrilo (Rajković), Jelena Anđelković i drugi. Najstariji etnomuzikolozi koji su sakupljali pjesme iz našeg kraja, Ludvik Kuba, Franjo Kuhač i Cvjetko Rihtman obrazovali su se na Zapadu, a obilazili samo tadašnja graska jezgra. Pretpostavka je da nisu išli na sela već su u Hercegovini sakupljali uglavnom starogradske pjesme.
„Analizirajući veliki broj zbornika pronašao sam svega oko 60 pjesama, navodno izvođenih u Hercegovini, od kojih nema ni pet pjesama koje mi danas možemo prepoznati ni po jednom kriterijumu, što govori da su se one apsolutno izgubile. Ono što je zanimljiva činjenica je da ovi etnomuzikolozi nisu zapisali nijednu gangu, a one su opstale, dok mnoge pjesme koje su zapisali, nisu. Dakle, u narodu je preživjelo ono što narodu pripada! Bitno je pomenuti i novija terenska istraživanja kojih je bilo u posljednjih nekoliko godina, a u kojima su učestvovali profesori i studenti Katedre za Etnomuzikologiju u Banjaluci: dr Dragica Panić-Kašanski, dr Jelenka Pandurević, MA Sanja Pupac, MA Sofija Vučićević te diplomirani etnomuzikolozi Ana Lojpur, Anđela Lambeta, Milica Radić i moja malenkost. Nadam se da ćemo ubuduće svi zajedno nastojati da doprinesemo očuvanju naše nematerijalne kulturne baštine, prikupiti i sačuvati od zaborava što više primjera, koji u budućnosti mogu da posluže kao osnova za dokazivanje kontinuiteta elemenata nasljeđa - pjesme, teksta, napjeva, motiva“.
Raduje ga sve veći broj mladih koji gaje poštovanje prema muzici i uopšte kulturi i istoriji svog podneblja. U tom smislu, vjeruje, da je sve ono na čemu smo ponikli moguće otrgnuti od zaborava.
„Kod nas u određenoj mjeri postoji odbojan pristup prema guslama, gangama, uopšte toj vrsti tradicionalne muzike. A potrebno i važno ju je poštovati. Svako ima izbor da sluša šta želi, o ukusima se ne raspravlja. Jedino na čemu treba da bude akcenat jeste poštovanje! Imamo sve više mladih koji gaje izvjesno poštovanje, a poznato je da se stari guslari svaki put poklone instrumentu“, jasan je Paovica.
Kako nam kaže, pored porodice, prijatelja i ljudi koji su mu pružili svaku vrstu podrške, veliku zahvalnost duguje Muzeju Hercegovine, instituciji koja, naglašava, umnogome radi na očuvanju naše tradicije na svim poljima. Njemu kao etnomuzikologu pravi je dragulj biti na mjestu u kome se okuplja veliki broj stručnjaka i profesora iz raznih oblasti, čiji radovi čine vrijednu dokumentaciju, ali i izuzetnu priliku da još više razvija lične afinitete. A sakupljati pjesme i igre za naučne radove, knjige ili kreirati radionice ovakve tematike, istovremeno su i najbolji način kako da iskonska tradicija uđe među ljude.
„Svaka država na svijetu je imala ili ima neki oblik tradicionalnog duvačkog instrumenta sa mijehom, ali na pomen gajdi svako će se sjetiti Škotske jer su Škoti od njih stvorili brend. Mi imamo diple, ali im ne pridajemo dovoljno pažnje. To je moguće samo uz poštovanje svoje tradicije. Potrebna je promocija i zato hvala Muzeju Hercegovine na svakoj prilici da istražujem prostor Hercegovine, prepun vrijednog nematerijalnog nasljeđa, koje je ovdje mnogo duže od svih nas danas!“
