I iskreno se nadaju da će zaigrati zajedno za jubilej - 60 godina njihovog “Alata”. Matija sa pionirima, Irina sa prvom postavom, a Verica sa veteranima.
Sredina je februara. Nedeljno popodne. Kiša tupo udara o prozore. Oluci ječe i zveče. Zagrmi negdje iznad parka, a u pravcu Zasada. Čak i struje nesta. Žuta mačka se šćućurila ispod automobila. Na ulici su samo oni koji moraju biti. Gospođa u lila kaputu se bori sa kišobranom i izgubi bitku. Žice se razletješe. Nebo je golubije sive boje. Neobično je toplo za ovo doba godine. Šesnaest stepeni Celzijusa. Duva jugo, a Trebišnjica kao da teče uzvodno. Vani kijamet, a meni toplo oko srca dok iščekujem gospođu Nevenku, njenu kćer Veru i unučad Irinu i Matiju. Tri generacije porodica Kujundžić i Ninković koje su život posvetile folkloru.
Matija, Vera, Irina Ninković i Nevenka Kujundžić
Prva u kafić ulazi Vera Ninković. Mnogo poznatija kao Verica. Vitka i visoka plavuša. Uvijek vedra i nasmijana. Učiteljica u osnovnoj školi „Vuk Karadžić“.
Za njom ide njena mama, gospođa Nevenka Kujundžić. Crnka, tamnih očiju, za koju ću se vrlo brzo uvjeriti da je odmjerena, staložena i razborita, ali i da više od svega voli unučad Tanju, Irinu i Matiju. Primjer prave hercegovačke bake.
Pričaju uglas, dopunjavaju se i tvrde da je mnogo lakše nastupati na pozornicama širom svijeta nego davati izjave za medije.
Folklor, opanci i pozornica su njihov život. Kulturno-umjetničko društvo „Alat-Swisslion“ im je druga kuća. Tako je od sedamdesetih godina prošlog vijeka kad je, nažalost rano preminuli Borislav Boro Kujundžić, obuo opanke i počeo da stvara porodičnu tradiciju.
Naslijedili su ga kćer Vera i sin Risto. Vera je igrala, a Risto svirao harmoniku u orkestru. O tim zlatnim vremenima Trebinja i njegovih “Alatničara” sa velikom ljubavlju govori njegova supruga Nevenka.
Pri pomenu njenog Bora, veliku ljubav iz gimnazijskih dana, Nevenki prođe grč licem. Ipak, čim poče da priča o Trebinju njene mladosti, o Industriji Alata (u kojoj su oboje radili u OOUR-u 6 i koji je, kako reče, „bio jedna porodica“. Jer besmislena je priča o Alatu bez Industrije Alata.) i njenoj omladini, lice joj se razvedri.
Svjesna je gospođa Nevenka kako su to bila druga vremena, da se tada mnogo radilo, ali i zarađivalo i bezbrižnije živjelo. U prvi plan stavlja Fabriku iz koje je otišla u penziju, priča o njenom ugledu u svijetu, o par hiljada radnika, o redu i sigurnosti koji je vladao pa se nije bojala kad djeca odu na putovanje, kako je Fabrika sponzorisala sva njihova putovanja kao i da nisu plaćali ni članarinu, a da su imali u Društvu i ženu čiji je jedini zadatak bio da pere i pegla nošnje. Tvrdi da je fabrika bila gigant za primjer.
„Boro je bio veseo čovjek, vedrog duha, temperamentan. Volio je igru i pjesmu. Ne znam je li ljepše pjevao ili svirao harmoniku. Kod nas je uvijek bilo veselo. Njegova velika ljubav je bio folklor i kulturno-umjetničko društvo „Alat“. Prošao je put od igrača do predsjedništva. Upravo je tu svoju ljubav prenio na Vericu i Rista. Verica je vesela osoba, ali to nije ništa kakav je bio Risto, a Risto je naslijedio možda polovinu tatine naravi. Eto, pa zamislite kakav je bio moj Boro. Verica je voljela da igra, a Risto da svira harmoniku“, počinje porodičnu sagu Nevenka i dodaje: „Ti, sine, ne možeš ni da zamisliš to vrijeme i takav “Alat”.
Dana Ilijić i Vera Ninković
Koliko su oni putovali, Poljska, Njemačka, Francuska, Grčka... Svake sedmice su imali nastup u Mlinima ili u Cavtatu ili u Dubrovniku za goste, za turiste... Kad je Verica počela da nastupa 1983. godine, Boro je bio u predsjedništvu, u organizacionom odboru i išli su zajedno na putovanja. Bila su to prelijepa vremena. Svi igrači su bili složni. Nije bilo zavisti ni ljubomore. Odrastali su zajedno. Više se danas brinem za Irinu. Nikad nisam pomislila da se Verici nešto može desiti, a danas su se vremena promijenila.“
U priču se uključuje i Verica koja potvrđuje mamine riječi:
„Bile su to sedamdesete i osamdesete, najljepše godine ‘Alata‘ pa do rata i bukvalno svaki vikend mi smo išli u Plat, u Cavtat, u Dubrovnik, u Konavoske Dvore... Putovali Evropom. Od igrača želim da pomenem da se isticao Miodrag Mićo Ninković, nažalost pokojni. Kakva je to bila igračka i ljudska veličina. Neka počiva u miru i neka se ne zaboravi. Tokom putovanja, tata je bio u prednjem dijelu autobusa, a ja uvijek na sećiji sa društvom (prolomi se zvonak smijeh prostorijom). Stvarno je bila čast igrati u Alatu.”
Ovdje mamu prekida Irina i potvrđuje da je i danas velika čast igrati u “Alatu”. Iako to mnogi ne znaju da cijene. Što se toga tiče, vremena se ne mijenjaju. Očigledno je “Alat” zadržao renome koji je imao i u bivšoj državi.
U sljedećem trenutku mama podsjeća Vericu na čarobne nastupe pod Platanima.
„Bili smo na plaži, na Pločama i žurimo s mora jer imaju nastup pod Platanima. Uvijek smo pjevali u autu. Boro uvijek, a i djeca. Ja baš nešto i nisam taj tip. Ja Vukanovićka iz Bugovine. Došli pod Platane. Srce ljeta. Drvena pozornica se tri dana kovala. Krcato pod Platanima. Moj grad, a moji nastupaju. To me tako oduševilo. Cijeli grad je bio tu. To je bio pravi raj za oči, a ja... Ja sam bila ponosna na supruga i djecu.”
Obje se slažu da su se najsrećniji vratili iz Poljske, a u kući se često prepričava anegdota da je Verica cijeli džeparac potrošila na krznene lutke.
Dok se njih dvije nadopunjuju, Irina i Matija netremice gledaju čas u jednu, čas u drugu.
Nevenka nastavlja:
“Nastupi Alata su uvijek bili sjajni. Oni kao da su bili profesionalci. Ko to nije gledao, taj ne može da vjeruje.”
Verica je igrala od 1983. godine do rata. Nije odustala od Alata ni kad joj je tata prilikom putovanja na nastup u Cavtat preminuo. Pozlilo mu je u autobusu folkloraša. Imao je nepune 44 godine. Verica je bila tek treći razred srednje škole. Žali što nikad nije nastupala na pozornici zajedno s tatom, ali i što se nikad nisu svi zajedno našli na sceni. I iskreno se nadaju da će zaigrati zajedno za jubilej - 60 godina njihovog “Alata”. Matija sa pionirima, Irina sa prvom postavom, a Verica sa veteranima.
Verica oduševljeno priča kako je i danas u “Alatu” lijepo. Igra sa svojom ekipom. Sad su veterani. Smijući se otkriva da ih sve bole koljena, da svako malo prave pauzu, da im je koreograf Beli Bjelica, da spremaju koreografije “Srbija” i “Makedonija”. Šeretski dodaje: “Ukoliko uspijemo naučiti korake”.
Nekad je obožavala da igra Makedoniju i Trno mome. Irini je, takođe, omiljena koreografija Makedonija, a Matija se opredijelio za Moravac.
Irina je peta u nizu, ali nema osjećaj da je njena porodica značajan dio istorije “Alata”, još nije nastupala u inostranstvu, ali se nada da će na jesen u Kanadu. Kao što se i nada da će njena djeca jednog dana igrati i da odlaskom na studije neće prestati da igra.
Smatra da folklor nikada nije bio niti će biti demode. Matija od septembra prošle godine igra folklor i svira harmoniku kao ujak, a Irina igra već 10 godina. Njihova starija sestra Tanja je, takođe, igrala folklor tri godine prije odlaska na fakultet. Matiji je trener Gordana Bjelica, a Verici Gordanin tata Beli Bjelica.
“Drugari iz mog razreda i komšiluka ne idu na folklor, ali idu iz susjednog razreda. Volim da idem. Zanimljivo je i nikad nije dosadno. Ostaću na folkloru. Idem i u muzičku školu i možda malo više volim harmoniku od folklora”, zaključuje Matija dok baka Nevenka kaže:
“Verica je prošla, a Matija tek počeo – znači, sad je baki Irina trenutno najbolji igrač u kući i jako je podsjeća na njenog muža.”
Za kraj druženja svo četvoro ističu da je odlika Alata uvijek bila dobro društvo i dobro druženje. Pričali bismo još sigurno, ali Verica već kasni na probu. Tradicija se sigurno nastavlja.
Borislav Kujundžić treći s lijeva na zidiću
Prvi u svijetu
„Od bezbroj putovanja najviše pamtim Svjetski festival folklora 1985-e godine. Održavao se u gradu Montoire u Francuskoj. Svi ansambli su bili profesionalni sem nas, a mi smo pobijedili. Osvojili smo prvo mjesto u svijetu i bili petnaest dana širom Francuske. To se ne zaboravlja“, nostalgičnim tonom priča Verica Ninković.
Sule
Glavni koreograf nam je bio Sulejman Muratović - Sule. On je bio direktor i umjetnički rukovodilac folklornog ansambla “Linđo” iz Dubrovnika od 1964. do 2010. godine. Kakav je čovjek to bio! Istrajnim i predanim radom, znanjem i entuzijazmom, Sule je naše koreografije dovodio do savršenstva. On je stalno dolazio u Trebinje da nas trenira. Bio je pravi profesionalac. Na probama je bila disciplina i ti si morao da odradi onako kako je on zahtijevao. Ja sam bila živahna. Počnem se smijati, a on kaže:
„Verice, izađi napolje! Tri probe nećeš dolaziti!“ To je za mene bila prestrašna kazna. Ko će izdržati toliko dana bez folklora... Obožavala sam da igram. Moje društvo je bilo tamo. Sule je o svemu vodio računa. Čak su i frizure morale biti pod konac. Igrali su samo oni koji su zaslužili. Mogu reći da je bila čast igrati Suletove koreografije. Voljela bih da ga vidim kad budemo slavili jubilej, 60 godina našeg Alata” , kaže Verica.
Trno mome
Omiljena koriografija Verice Ninković je i danas “Trno mome”. Ona zato žali što se ta koreografija više ne igra. Verica mi je rekla da je “Trno mome” zapravo šopsko oro. Šopi, šopsko kolo i šopska salata potiču iz Bosilegrada i njegove okoline. To je sama granica Srbije sa Bugarskom. Šopi su narod bugarske nacionalnosti i hrišćanske pravoslavne vjere. Poznati su po svojoj bogatoj kulturnoj baštini kao što su šopske igre. U okviru te kulturne baštine su, svakako, i narodni običaji koji su se zadržali do dana današnjeg. Jedan od tih običaja su Oratnice. Oratnice se održavaju pred početak Vaskršnjeg posta.
Pošto je riječ o planinskim selima, za ovaj običaj se izabere obližnje brdo. Na brdu se pripreme drva da bi se naložila velika vatra. U večernjim satima počinju da pristižu mještani koji su prethodno napravili, svako za sebe, po jednu - oratnicu. To je štap od jedan i po do dva metra dužine koji na vrhu ima raklju koja se napuni slamom i dobro zaveže da slama ne bi ispala.
Na brdo se donese meze i rakija kako bi se ljudi okrijepili na hladnoći. Posebni momci su zaduženi da ponesu ćemane ili duduk (narodni instrumenti), pa se zasvira, zapjeva i zaigra. Kada padne noć, pali se velika vatra. Onda oratničari uzimaju svoje oratnice, pripale slamu na njima, pa poređavši se oko velike vatre, zapaljene oratnice vrte ukrug uzvikujući:
„Orata, kopata, daj mi čiča momata, da je vodim u Poletinci (selo u Bugarskoj), da pravimo klinci.“
Oratnice su običaj koji se vjerovatno zadržao u narodu još iz paganskih vremena, kao uostalom i mnogi drugi narodni običaji u drugim krajevima.
Pošto su u ovom planinskom kraju zime veoma duge i surove, ljudima dosadi zima pa žele vatrom – oratnicama.
Jelena Kovačević
