Piše: Sanja PEŠUT
KRVAVI TROJIČINDAN 1941.
JAMA KAPAVICA - VELIKO STRATIŠTE LJUBINJSKIH SRBA
U proljeće 1941. godine, kada su se u cijeloj Evropi već uveliko zahuktali točkovi Hitlerovog nacizma, a pod tim istim okriljem na Balkanu osnovana Nezavisna Država Hrvatska, sve maske su pale.
Ekstremni hrvatski, proustaški elementi na ovom području bili su prisutni još iz ranijeg vremena, a stvaranjem Banovine Hrvatske, kao autonomne teritorijalne jedinice unutar Kraljevine Jugoslavije 1939. godine, ovakvi elementi su ojačali, infiltrirali se u državni, vojni i upravni aparat i otvoreno počeli svoju djelatnost usmjerenu na ostvarenje ciljeva koje je kasnije definisao jedan od ideologa ustaškog pokreta Mile Budak - stvaranje etnički čiste hrvatske države uništenjem prije svega srpskog naroda: trećinu pokatoličiti, trećinu protjerati i trećinu ubiti. Ova ideologija izrasla je iz ideja hrvatskog političara iz 19. vijeka Ante Starčevića i teorije o tzv. „državnom i povijesnom pravu“.
Istini za volju, rodonačelnici ustaškog pokreta, hrvatski nacionalisti i separatisti još u prvim decenijama dvadesetog vijeka, preko ubistva kralja Aleksandra 1934. pa do osnivanja Banovine Hrvatske, svoje namjere pod geslom rješavanja hrvatskog pitanja nisu ni prikrivali. Sa osnivanjem Nezavisne Države Hrvatske počinju crni dani a, ispostaviće se, i godine za srpski narod koji je činio trećinu stanovništva ove fašističke tvorevine.
„Ante Pavelić je namjeravao odmah i po svaku cijenu da riješi ono što se nazivalo 'srpskim pitanjem' u NDH, a Srba je bilo preko 30 odsto. Smatrano je da oni, kao pravoslavni hrišćani, kao ljudi koji pripadaju nekom drugom kulturološkom i nacionalnom krugu, nemaju šta da traže na tom hrvatskom 'povijesnom' području. Hitler je savjetovao Paveliću da Nezavisna Država Hrvatska, ukoliko želi da potraje, bar pedeset godina mora voditi netolerantnu nacionalnu politiku”, smatra dr Goran Latinović, istoričar i profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci.
Latinović objašnjava : „Dakle, režim Nezavisne Države Hrvatske, ne samo da je lično, na osnovu te ideologije koja je formirana ranije, negdje u drugoj polovini 19. vijeka, namjeravao da riješi pitanje Srba u Hrvatskoj tako što će ih istrijebiti, nego je za to dobio podršku Adolfa Hitlera. Brojni hrvatski zvaničnici su otvoreno govorili o načinu na koji treba istrijebiti Srbe iz NDH. Svakako najpoznatija je izjava Mile Budaka već iz aprila 1941, koji je rekao da trećinu Srba treba ubiti, trećinu protjerati, a trećinu prevesti u rimokatolicizam i pretvoriti u Hrvate. Tako u maju 1941. hrvatski ministar Milovan Žanić govori da nema metoda koji ustaški pokret, odnosno vlast NDH neće upotrijebiti u toj namjeri da istrijebi Srbe u NDH“.
U takvim okolnostima ustaški režim kreće u lov na Srbe, i već u prvim danima svog postojanja Nezavisna Država Hrvatska zasijana je masovnim grobnicama srpskog naroda, a među prvima su one u Hercegovini.
„ŠTO UZMETE PUŠKOM I NOŽEM TO JE VAŠE“
Ljubinje je u to vrijeme bilo napredna varošica i ujedno sjedište sreza koji se protezao od Stoca do Popovog polja, uključujući i Ravno. Odmah nakon uspostavljanja NDH i u Ljubinju ustaška vlast počinje provođenje svojih planova.
Već 19. i 20. maja 1941. u mjestu se uspostavlja povjereništvo ustaške vlasti, upravna i vojna struktura. Za povjerenika je postavljen Leon Togonal, rodom iz Zagreba, rođeni brat Hermana Kreša Togonala, koji je bio imenovan za ustaškog povjerenika u Gacku. Herman će okrvaviti ruke u Gacku, gdje je rukovodio masovnim pokoljima na Korićkoj jami i okolini, a ni Leon neće zaostajati za bratom po svireposti svojih zločina u ljubinjskom kraju. U Ljubinju se odmah formira ustaški vojni logor, na čijem čelu je bio logornik Jure Boroje iz Ravnog, tada student. U Ravnom, koje je tada takođe bilo dio sreza Ljubinje, za logornika je imenovan Vide Žutac.
Slavoljub Mihić, hroničar i publicista iz Ljubinja, istraživao je ove događaje, prema istorijskim zapisima ili sjećanjima svjedoka.
„Neki Bećirović iz Kladnja bio je postavljen za kotarskog predstojnika. On nije odmah lično došao na dužnost, nego ga je mijenjao izvjesni Sulejman Tančica, šumarski činovnik iz Ljubinja. Značajan događaj se odigrao u Ljubinju već 24. maja 1941. godine. U Ljubinje tada dolazi najviše ustaško rukovodstvo, u kojem su, kako vidimo, udruženi Hrvati i muslimani. Lično je Jure Francetić, Pavelićev povjerenik za Bosnu i oficir Ustaške vojnice, bio na čelu delegacije. Bio je tu i Alija Šuljak iz Trebinja, 'pobočnik' za istočnu Hercegovinu, ono što je Pavao Canki bio za zapadnu Hercegovinu. Održani su tada veliki zborovi i u Ravnom, i u Ljubinju, a na zborove su bili pozvani Hrvati i mislimani koji su se masovno odazvali. Bilo je prisutno preko 700 ljudi. Čuli su se vatreni, zapaljivi govori, Leon Togonal je rekao tada 'što uzmete puškom i nožem, to je vaše'“.
Ovi masovni ustaški zborovi biće uvod u krvavu dramu koja će se odigrati i ljubinjskom kraju narednih dana.
RACIJE I MASOVNA HAPŠENJA SRBA
Nije se dugo čekalo da se pređe sa riječi na djela: ustaške stanice formirane su u Ljubinju, Vlahovićima i Ravnom. Već trećeg juna 1941. počinje velika racija i masovna hapšenja i odvođenja ljudi iz sela Ubosko, Pocrnje, Rankovci, Vlahovići, Kapavica. Nekoliko stotina ustaša u velikoj akciji obilazi teren i odvodi oko 160 muškaraca, starosti od 16 do 60 godina.
„Tu je primijenjena racija u kojoj je učestvovalo blizu 500 ustaša. Racija je podrazumijevala blokadu terena, sve od Žegulje, preko Ljubinja, do Vlahovića, gdje je bila žandarmerijska stanica. Ljudi su jednostavno bili iznenađeni, zatečeni. Ta ekipa koju predvodi Togonal došla je prvo u selo Rankovce. Tu su zauzeli Peceljeve kuće, jednostavno se uselili. Već prvog dana je Leon Togonal radi primjera, kako je sam rekao, ubio domaćina Mitra Milojevića pred ukućanima. Koji dan prije, bilo je javljeno po selima da Srbi treba da istaknu bijele krpe, da domaćini budu kući, da se ne smiju udaljavati. To je na početku bilo shvaćeno kao neka normalna bezbjednosna mjera, bez nekog osjećaja da je to represija koja se ne može podnijeti. Međutim, to je sve bila prevara: ljudi su bili u kućama i tako su ih lakše pohvatali i odveli, a racija je pokrila široki teren tih sela od Uboska, Vlahovića, Kapavice. U to vrijeme na Vlahovićima i na Kapavici je bilo i lokalnih muslimana lojalnih ustašama, koji su to područje nadzirali“, kaže Slavoljub Mihić.
Nedavno preminuli starina Bogdan Krulj iz sela Ćukovci, koji je tada bio dvanaestogodišnjak, pričao je o tim događajima koji su mu se urazali u pamćenje.
„Rođen sam u selu Ćukovci 1929. godine. Moj otac Vlado je živio ovdje u selu sa porodicom, sve mirno i normalno do 1941. godine u proljeće. Tada su došle ustaše i odveli ga zajedno sa još jednim bratom, odavde iz kuće. Ja sam sjedio na kamenu pred kućom kad su oca i strica izveli. I komšije druge još su isto pokupili i otjerali su ih u selo Rankovce. Imao sam tada dvanaest godina i sjećam se kako je zavladao strah u narodu, počeo je narod da se sklanja i bježi u zbjegove. Mene su moja baba i majka obukle u žensku odjeću da me zaštite, jer sam već bio poodrastao dječak. Već se narod spremao u zbijeg u Radimlju i ja sam gore izašao obučen u žensku odjeću.“
U selu Vlahovići ustaše odmah ubijaju šestoricu ljudi jer su pružali otpor prilikom hapšenja. Ustaška racija po ljubinjskim selima trajala je dva-tri dana. Koliko je narod na početku bio zatečen onim što se događalo, govori podatak da su mnoge muškarce odveli, a da ih čak nisu ni vezali. Ljudi su se uglavnom bespogovorno predavali ustaškim patrolama, vjerujući da će dobiti neka uputstva o ponašanju u novoj državi i da će ih pustiti kućama.
Ljude pohapšene tokom velike racije, više od 160 muškaraca, ustaše su grupisale u logor u selu Rankovci, gde je i raskrsnica puteva. Držali su ih opkoljene, u užasnim uslovima. Pojedince koji bi se pobunili, negodovali zbog nečega, ili uglednije domaćine već su tu, u tom improvizovanom zatvoru, tukli i mučili. Među zatvorenim Srbima bio je i sveštenik Stavro Manastirlić, koji je 1936. godine rukopoložen za paroha u Pocrnju i njega su ustaše teško zlostavljale. Ubrojiće se ovaj ljubinjski sveštenik među više od 200 sveštenih lica, monaha i velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve koje su ustaše ubile tokom Drugog svjetskog rata.
„Tužno je to. Odveli su ih iz kuća, bez ikakvog protesta, nisu ih čak ni vezali, ljudi nisu ni slutili šta namjeravaju sa njima. Na Rankovcima su bili dva dana zatvoreni u jednoj štali, u nekoj dolini. Trećeg su ih dana izvodili i vezali na duge konopce po desetoricu ili dvanaestoricu. Pričali su ljudi kako je na jedno mjesec dana prije jedan Hrvat odnekud iz Trebimlje došao u ovaj kraj, kao hoće da kupi krava, volova, konja, obilazio teren po Vlahovićima i ovim drugim selima, raspitivao se, dok nije shvatio da su ljudi tu uglavnom goloruki seljaci, da tu nema oružja po kućama. To je u stvari bio špijun”, ispričao nam je starina Ljuban Bukvić iz sela Ubosko, kojem su na kapavičkoj jami ubijeni otac i četiri njegova rođaka, takođe Bukvića.
Dok su ljude držali u improvizovanom logoru na Rankovcima, mlađi su govorili o mogućnosti bjekstva. Međutim, stariji među njima bili su oprezni, plašili su se odmazde nad njihovim porodicama koje su ostale kod kuća, što je bilo i realno za očekivati.
KOLONA VEZANIH KREĆE U NEPOZNATO
„Na Trojičindan, osmog juna, negdje popodne su počeli da ih vezuju u konopce. Neki su već nakon tih nekoliko dana u lošim uslovima bili iscrpljeni, žedni, neki su slabo mogli i da se kreću, pogotovo oni stariji, pa su jedni druge morali da vuku pri hodu po kamenjaru. Još uvijek su ustaše govorile da će ih povesti u Ljubinje da ih tamo saslušaju, da je sve to samo dio uspostavljanja nove vlasti. Ta iluzija je trajala dok nisu vidjeli da ih vode prema Kapavici, tek tada je bilo jasno da ih ne vode u Ljubinje ni na kakvo saslušanje, nego da ih još čeka neizvjesnost, a kakva - još uvijek nisu znali. Bio je poneko ko bi se usudio da pokuša da se otme iz te kolone, ali bi ih oni koji su sprovodili grupu udarali kundacima ili čak pucali na njih“, pripovjeda Slavoljub Mihić, a prema svjedočinjima preživjelih iz kolone smrti. U tim konopcima bili su zajedno vezani očevi i sinovi, braća, kumovi, komšije.
Milenko Đurić iz sela Kapavica imao je tada šest godina i cijeli život pratila ga je ta slika: „U toj koloni je sa svojim ocem bio vezan i Risto Klimenta iz Kapavice, moj kršteni kum. Bio je jak, krupan momak, malo je bilo takvih momčina. On je htio da bježi, da napadne stražara koji ih je čuvao, ali mu ćaća nije dao. I eto, sva trojica, i Risto, i ćaća mu i brat su završili u jami“.
A nedaleko od sela Kapavica, na lokalitetu u narodu zvanom Guvna nalazila se jedna od brojnih kraških jama, kakvih ima na cijelom dinarskom području. Neće proći puno vremena da vezani ljudi u koloni shvate da je to njihovo krajnje odredište. U svom zločinačkom planu uništenja jednog naroda, ustaše su se dosjetile da upravo te kraške jame iskoriste za brzu i jednostavnu eliminaciju velikog broja ljudi.
„Što se tiče tog fenomena jama, to su ustaše radile iz vrlo praktičnih razloga. Znači, oni su planirali masovna ubistva čitavog stanovništva i trebalo je to na neki način ili prikriti ili bar negdje skloniti te tragove masovnih zločina. A onda, čitav taj dinarski sistem, ne samo u Hercegovini, nego sve preko zapadne Bosne pa do Velebita, Like, Banije, gdje god su postojale jame, one su korištene za to. I po tome se, između ostalog, vidi koliko je taj zločin planiran. U toku ustaničkih akcija 1941. godine pronađeni su ne samo spiskovi stanovništva, nego i popisi jama i procjena koliko leševa može da stane u neku jamu. I na čitavom tom prostoru Hercegovine, gdje god je to bilo moguće, ustaše su koristile te kraške jame upravo za te svoje genocidne namjere“, kaže istoričar prof. dr Draga Mastilović.
Njegov kolega, takođe istoričar, Predrag Lozo smatra da su jame, kao mjesta izvršenja masovnih zločina, izabarane iz više razloga: „Pod broj jedan, da se zločinac jednostavno otarasi tijela. Bilo je lako prikrivanje takvih zločina. Osim toga, karakterističan je direktni kontakt zločinca i žrtve, dehumanizujući odnos koji prilikom ubistva ponižava žrtvu. Jame su u seoskim zajednicama do tada služile za odbacivanje nečistoća, uginule stoke i tako dalje. Tako i sam čin bacanja Srba u jame ima dehumanizujuću, ponižavajuću poruku, gdje žrtva nije imala pravo ni da bude dostojno sahranjena, niti da se o njoj zna. Dakle, govorimo o dehumanizovanju, sakrivanju, ponižavanju žrtava prije samog ubistva. Ljudi su često živi bacani u jame i oni su u jamama bili živi i umirali tamo u teškoj agoniji. To je donosilo užasnu patnju, što posebno doprinosi surovosti fenomena kraških jama“, kaže Lozo.
„TADA STADE PISKA LJUDI...“
I pri pripremi i izvođenju masovnog ubistva na jami Kapavici primijenjen je isti metod. Najprije su ustaše sproveli vezane ljude do lokaliteta Guvna, par stotina metara od same jame, a odatle ih u grupama, konopac po konopac, vodili na samo stratište.
Prilikom ekshumacije jame Kapavica, 1990. godine, zabilježeno je video zapisom potresno svjedočenje Vukana Klimente, koji je preživio ovu golgotu.
„Kazali su nam - sjedi, sjeli smo. Lezite na desnu ruku, poslušali smo. Kaže, otpasivajte pasove - odriješiše ljudi pasove. Zavezivajte oči - počeše pasovima zavezivati oči. Tada stade piska ljudi - brat brata doziva, kum kuma, rođak rođaka, otac sina svoga zove“, sjećao se starac užasnih trenutaka pred masovno smaknuće na jami.
Međutim, nije sve išlo po planu za zločince i to će se pokazati kao sudbonosan momenat zahvaljujući kojem je od užasne smrti u jami Kapavica uspjelo da se spase više od pedeset ljudi.
„Šta se dogodilo? Vodili su po grupama ljude na jamu, a ostali su vezani čekali svoj red na Guvnima. Pored jame je bio i streljački stroj. Kako su ljudi bili povezani na jedan konopac, ubili bi iz oružja prvih nekoliko, onda bi se oni koji su vezani sa njima survavali u jamu, a ustaše bi ih gurale drvenim motkama i vilama u otvor jame, tako da je veći broj ljudi živ bačen u jamu. Dogodilo se, međutim, da se otvor jame zatvorio tijelima i isprepletenim konopcima. Ustaše su zaključile da ne može više da ih stane u tu jamu i javili ovima koji su čuvali ljude na Guvnima. To je među njihovim starješinama napravilo nervozu, nastao je metež i među vezanim ljudima“, pripovijeda Slavoljub Mihić. Ovaj dramatični trenutak opisao je u svom kazivanju i Vukan Klimenta.
„Zakukao sam šta će moje jadno troje djece kada nakon mene ostanu. A ne misli se Vule, kaže mi ustaša, brzo će i oni za tobom. Ja sam u toj gužvi i gunguli u sebi Boga spomenuo, Trojičindan spomenuo, i samo Bog i Trojičindan mi je pomogao - skočio sam na noge, a za mnom Slavko Đurić i Milan Gordić. Ustaše su osule vatru iz pušaka, nastala je panika. Milan je poginuo, pogodio ga je metak, nije ni trideset metara odmakao bio, a meni su sve između nogu zviždali kuršumi, ali nisam se zaustavljao dok nisam utekao u šumu.“
Zahvaljujući tim okolnostima, čak pedesetorica od 160 ljudi koje su ustaše namjeravale da svirepo ubiju na jami, uspjelo je da pobjegne i kasnije da svjedoči o tim događajima.
GOLGOTA KAPAVICE ODNIJELA 121 ŽRTVU
Ipak, na Guvnima su strijeljali sve one koji, već pretučeni i izmrcvareni, nisu mogli ili, pomireni sa sudbinom, nisu htjeli da bježe. U jamu je tog 8. juna bačeno više od 70 ljudi, a još trideset i dvojica su strijeljana na Guvnima. Uključujući one koje su ustaše poubijale ranijih dana prilikom hapšenja ili pokušaja bjekstva, golgota jame Kapavica odnijela je ukupno 121 žrtvu.
Kao i većina drugih jama - masovnih grobnica Srba u Hercegovini, i jama Kapavica bila je zabetonirana po nalogu komunističkih vlasti, a o ovom događaju nije bilo poželjno da se priča. O krvavom Trojičindanu, krišom i u uskim krugovima, samo su ponekad govorili preživjeli i zahvaljujući njihovim kazivanjima sjećanje na ovaj strašni događaj prenosio se sa generacije na generaciju.
Jama Kapavica ekshumirana je 1990. godine i svi posmrtni ostaci žrtava dostojno su sahranjeni u zajedničku spomen kosturnicu na Guvnima. Na ovom mjestu, na godišnjicu stradanja, svake godine okupljaju se potomci ubijenih, mještani Ljubinja i okolnih sela, kako bi njima i njihovoj nevinoj žrtvi odali poštovanje.
