Ove godine navršava se 85 godina od početka Drugog svjetskog rata, koji je u Hercegovini, pod okriljem fašističke Nezavisne Države Hrvatske, odnio mnoge srpske žrtve, a najstrašniji su bili ustaški masovni pokolji na jamama. U znak sjećanja na stradale, u prigodnom feljtonu, bilježimo podatke i svjedočenja o hercegovačkim stratištima, koja i danas žive u kolektivnom pamćenju naroda ovog kraja.
___________________________________
Piše: Sanja PEŠUT
PRVI MASOVNI POKOLJ SRBA U HERCEGOVINI
KRVAVA NOĆ NA KORITIMA
...kao da nije imala kraja. Za nekoliko sati u jamu duboku tridesetak metara bačeno je više od 140 ljudi. Udarani su maljevima, noževima, strijeljani iz pušaka i gurani u grotlo. Na njihova tijela zločinci su bacali ručne bombe i dijelove okolnih stijena. Osmorica su preživjeli bacanje u jamu...
______________________
Na početku Drugog svjetskog rata, sudbinu srpskog naroda na teritoriji zapadno od rijeke Drine uveliko će obilježiti činjenica da je 10. aprila, proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske sa samozvanim poglavnikom Antom Pavelićem na čelu, ovaj prostor ušao u sastav te nove fašističke tvorevine.
Marionetska, kvazi-država, nacistička NDH obuhvatila je veliki dio teritorije Kraljevine Jugoslavije: cijelu današnju Hrvatsku, cjelokupnu Bosnu i Hercegovinu i Srem. Teritorija NDH podijeljena je na dvije okupacione zone, njemačku i italijansku.
Područje Hercegovine, na kojem je izmiješano živjelo srpsko pravoslavno, hrvatsko katoličko i muslimansko stanovništvo, našlo se u italijanskoj okupacionoj zoni, ali pod ustaškom upravom.
Hercegovina se kroz istoriju pokazala i dokazala kao tradicionalno buntovna oblast: ovdašnji Srbi često su podizali ustanke protiv ugnjetača i okupatora, od Osmanskog carstva do Austrougara. Zato novoformirana Nezavisna Država Hrvatska, odmah po potpisivanju Rimskih sporazuma 18. maja 1941. između Musolinija i Pavelića, u Hercegovini uspostavlja svoju upravnu i vojnu infrastrukturu.
U svim gradovima, varošicama i selima formiraju se ustaške „postaje“, što od domaćih Hrvata i muslimana, što od jedinica upućenih iz Zagreba. Odmah potom počinje ostvarenje ranije zacrtanih zločinačkih planova istrebljenja srpskog naroda. Narod, obezglavljen i zatečen dolaskom nove vlasti, još nije bio svjestan njenog krajnjeg cilja. Navikli da se države i uprave, zakoni i pravila na ovom istorijski „trusnom“ području često mijenjaju, Srbi su bili rezervisani prema novoj državi, i nisu znali šta mogu da očekuju od nje.
A u paklenim kuhinjama NDH, uz blagoslov rimokatoličkog klera, plan je već bio spreman: trebalo je brzo, efikasno i uz što manje vojnog i tehničkog angažmana smaknuti što više Srba. Najprije odraslih, vojnosposobnih muškaraca, a potom se prešlo i na uništavanje cjelokupnog stanovništa, uključujući i žene, djecu i starce. Genocidnom planu išlo je u prilog to što na kraškom dinarskom području ima mnogo dubokih ponora i jama. U ljeto 1941. postaće to masovne grobnice srpskog naroda, a masovni pokolji na jamama bili su jedan od najstrašnijih načina ubijanja. U takvim pokoljima ubijene su hiljade civila, muškaraca, žena, djece. Prvo takvo stratište u istočnoj Hercegovini bila je Korićka jama, između Gacka i Bileće.
DOLAZAK USTAŠKE POSADE
Područje Korita obuhvata nekoliko zaselaka u dva kilometra širokom i oko šest kilometara dugom pojasu, uz samu granicu Hercegovine i Crne Gore.
U centru Korita, pored magistralnog puta, nalazi se spomenik sa imenima šezdeset trojice srpskih dobrovoljaca, solunaca iz ovog kraja, poginulih u Prvom svjetskom ratu. Ovo mjesto ponosa i slave svjedoči o junačkoj prošlosti i patriotizmu naroda ovog kraja.
Tri kilometra sjevernije, u pravcu Gacka, takođe pored samog magistralnog puta, mjesto je jeze, užasa i tuge - Korićka jama Golubnjača. Na ovom mjestu ustaše su u noći između 4. i 5. juna 1941. godine na monstruozan način ubile i u jamu bacile više od 140 mještana Korita. Među njima je bilo i 29 solunskih dobrovoljaca. Preživjeli su najveća stratišta Velikog rata, ali ne i zločinački pohod svojih komšija koji su se zakleli na vjernost Anti Paveliću i fašističkoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Korićka jama prva je masovna grobnica Srba u Hercegovini.
Uspostavljanje ustaške vlasti u tadašnjem gatačkom srezu počinje krajem maja 1941. U Gacko je 27. maja stigao ustaški povjerenik Herman Krešo Togonal, nakon čega se na tom području organizuju prvi ustaški odredi.
Kako u gatačkom srezu nije bilo mnogo Hrvata, ustaše od samog početka animiraju lokalno muslimansko stanovništvo. Formira se ustaški odred od muslimana iz oblasti Fazlagića kula, a nedugo potom padaju i prve žrtve Hermana Togonala i njegovih muslimanskih pratilaca – ustaše upadaju u pojedine srpske kuće u Gacku i okolini, ubijaju domaćine i ugledne ljude ili ih zatvaraju u ustaški logor u samom mjestu.
Raspoređene su ustaške stanice, „postaje”, naročito u selima koja gravitiraju crnogorskoj granici, a Korita su važila za jedno od većih i bogatijih sela.
Jedna takva stanica formirana je krajem maja 1941. u zgradi osnovne škole u centru Korita. Stigla je ustaška posada od četrdesetak ljudi, pod komandom Muharema Glavinića, hodže iz obližnjeg sela Ključ. Jedinica je sastavljena uglavnom od muslimana, takođe iz okolnih sela Fazlagića kule, Cernice, Gračanice, Avtovca.
Milorad Nosović iz Korita, tada dječak, jedan je od rijetkih još živih svjedoka tog vremena. Po svom pamćenju, ali i po svjedočenjima koja je slušao, pripovjeda: „Toga 28. maja 1941. godine stigao je ustaški kamion pred osnovnu školu u Koritima. Bio je pun ustaša, naoružanih, nosili su zastavu sa šahovnicama. Ustaše su ušle u školu i obratile se djeci riječima da idu kući i da tog dana neće više biti nastave, da će se oni useliti u školu jer moraju čuvati granicu prema Crnoj Gori. 'Nema više Kraljevine Jugoslavije, sada je nezavisna hrvatska država koja vas štiti. Kažite svojim roditeljima da dođu i donesu oružje ako ga imaju. Ukoliko ne donesu, svi će biti kažnjeni'“, prepričava Nosović riječi koje su mu se urezale u pamćenje.
ZATOČENI NA PREVARU
Nekoliko dana kasnije, 2. juna, ustaše su stavile plakat na mjesnu kafanu u kojem pozivaju da svi Korićani dođu te večeri u sokolski dom, navodno na neki sastanak.
„Pritom su obilazili selo, sve zaseoke i gdje su god našli čovjeka kod kuće, poveli su ga sa sobom. Onima koje nijesu našli kući zaprijetili su preko rodbine da moraju doći. Ja sam tada imao pet godina i dobro se sjećam kada su došli pred našu kuću, tražili su oca koji nije bio tu nego u susjednom selu. Zaprijetili su babi i majci da obavezno otac dođe naveče na sastanak jer će biti kažnjen, pa je u pitanju, kako su rekli, 'život i tome malom što stoji tu', a to sam bio ja“, sjeća se Milorad Nosović.
Velika zgrada sokolskog doma nalazi se u centru Korita, i postoji i danas, nasuprot spomenika korićkim žrtvama. To je bilo sabirno mjesto za muške glave iz sela. Objašnjeno im je da se jave u dom zbog navodnog izdavanja legitimacija i uputstava kako treba da se ponašaju u novoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Najveći broj ustaša stacioniranih na Koritima bili su muslimani iz susjedne Fazlagića kule. Istorijski podaci govore da su njima ustaški čelnici, vrbujući ih na odanost poglavniku, obećali da će im pripasti sva srpska imanja i sve što nađu u kućama ukoliko se priključe ustaškoj vojsci.
Srpski domaćini na Koritima su se uglavnom pokoravali naredbama, misleći da je bolje da ih poslušaju, nego da dovedu i sebe i svoje porodice u opasnost. Izvjestan broj njih je oklijevao i sklonio se iz sela ili krio u okolini.
One koji su se odazvali pozivu ustaše su smještale u glavnu salu doma i u tom zagušljivom prostoru natrpale su više od 140 seljana. Među njima je bio i dvanaestogodišnji dječak Kosta Glušac, koji će kasnije postati i žrtva i heroj.
Preživjeli svjedoci događaja kasnije su pričali kako su iz početka ustaše dozvoljavale da žene donose hranu i vodu ljudima koji su bili u domu zatvoreni dva dana i dvije noći. Na ulazu su stražari kontrolisali te pošiljke da se ne bi unijelo kakvo oružje ili pismo. Kako je vrijeme odmicalo, a nikakav sastanak nije se održavao, pojedinci su počinjali da sumnjaju u namjere njihovih čuvara i predlagali pokušaj bjekstva, ali bi ih drugi ućutkivali bojeći se posljedica. Sa vanjske strane sokolski dom je bio opkoljen naoružanim ustašama, sa puškama uperenim u vrata i prozore. Iz pravca Gacka i Bileće 4. juna predveče pristigli su kamioni sa ustašama, koji su se postrojili ispred doma i položili neku vrstu zakletve.
PRED TAMOM GOLUBNJAČE
Tada zatočeni ljudi gube svaku nadu i počinje užasno stradanje. Stražari su počeli da izvode jednog po jednog iz velike sale sokolskog doma u sporedne prostorije gdje počinju mučenja i premlaćivanja. Pod okriljem noći, 4. juna kasno uveče, dovezeni su kamioni pred bočni ulaz u dom i na kamione su počeli da ubacuju već izmrcvarene i pretučene ljude. Vezali su ih po dvojicu ili trojicu žicom, u ljudske snopove.
„Moj otac Obren bio je vezan sa svojim šurom, Krstom Svorcanom. Vezali su ih konopcima, okrenute leđima jedan drugom, a sami čin su izvodili na taj način što su ih iz jedne prostorije izvodili u drugu prostoriju, tu su ih tukli, mučili, a onda ubacivali na kamione i vozili do jame. Prilikom bacanja u jamu, pogodili su jednim metkom Krsta, otac je ostao nepogođen, a ustaše su ih gurale koljima ka oknu jame i tako obarali u ponor. Svi ostali su prošli kroz takvu torturu i golgotu i taj svirepi čin je trajao negdje do tri-četiri sata poslije ponoći, 5. juna“, kazuje Dragan Nosović.
I priča o dječaku Kosti Glušcu imala je tragičan kraj, a opisuje je Milorad Nosović koji je više puta slušao svjedočenja preživjelih: „Ustaše su pozvale da se moraju javiti muškarci od 14 do 60 godina, ali eto on je bio najmlađi, ne znam kako je završio u sokolskom domu, imao je 12-13 godina. Od Koste se nijesu bojali, to je malo dijete, nije on opasan, zato ga nisu vezali. Međutim, Kosta je tokom vožnje do jame jednome od svezanih muškaraca, Jakovu Miloviću odriješio ruke. Kada je stao kamion pored jame, Kosta je iskočio, a oni su osuli paljbom i puškama za njim, da ga uhvate. Jakov Milović, ovaj koji je odvezan, iskoristio je tu gungulu, iskočio sa kamiona, pao na nasip. Ranili su ga u ruku, međutim uspio je da pobjegne. Mali Kosta, na žalost, nije znao da se snađe kao Jakov, da bježi u šumu, nego je pobjegao svojoj kući, koja je bila nedaleko od jame. Tu su ga opet uhvatili i vratili nazad, pa je i on skončao u jami kao najmlađa žrtva, a Jakov se zahvaljujući njemu spasao“.
Krvava noć na Koritima kao da nije imala kraja. Za nekoliko sati u jamu duboku tridesetak metara bačeno je više od 140 ljudi. Udarani su maljevima, noževima, strijeljani iz pušaka i gurani u grotlo. Na njihova tijela zločinci su bacali ručne bombe i dijelove okolnih stijena. Osmorica su preživjeli bacanje u jamu, a dvojica od njih, koji su imali manje povrede, nekim čudom uspjeli su sami da se izvuku iz jame nakon što su zločinci otišli. Ostale preživjele, izranavljene i polomljene, 6. juna iz jame su izvukle komšije.
„U jamu se tada, 6. juna spustio Petar Kurdulija i on je izvukao pet preživjelih, a moj otac je, eto, nesretnim okolnostima, ostao u jami i dalje jer je prekinuto izvlačenje pošto je neko dojavio da idu Italijani, odnosno nekakva kolona kamiona da se kreće iz pravca sela. Međutim, radilo se o nekoj paljevini pilane u centru sela, pa su nastavili sa izvlačenjem. Moj otac je posljednji izvučen, i vrijedi da pomenem da je njega iz jame izvukao Ljubo Kurdulija“, kaže Dragan Nosović.
Ukupno su osmorica preživjela pokolj, ali je jedan od njih preminuo neposredno nakon što je izvučen iz jame jer je, onako dehidriran, popio veću količinu vode. Četvorica su stradali kasnije u ratu, pa su kraj Drugog svjetskog rata živi dočekali samo trojica svjedoka pokolja. Milorad Nosović, publicista i novinar, zabilježio je i zapisao svjedočenje svog rođaka Obrena Nosovića.
„Ostao sam živ pukim slučajem. Ustaše su na ivici jame pucale u nas trojicu vezanih. Oni koji su bili vezani sa mnom bili su pogođeni i padoše niz stijene i povukoše i mene te ustaše ne stigoše da me upucaju. Pao sam na mrtve skoro neozlijeđen. Preko leševa sam se uspio povući u jedan pripećak u jami. Međutim, uskoro baciše bombu i tu sam dobio teške povrede na rukama i kičmi. Nastali su neizdrživi bolovi, ali mi je žeđ bila teža od bolova. Lizao sam u polusvjesnom stanju znoj, krv, mozak i sve na što sam mogao naići u samrtnoj patnji od žeđi“.
Nakon krvavog pira na Korićkoj jami, ustaše su opljačkale kuće i sve vrijednosti, i odvele nekoliko hiljada grla stoke da ih podijele kao plijen. Osim masovnog ubistva na jami, na bestijalan način poubijali su i ljude koje su držali zatvorene u školi. Tamo je među žrtvama bio i Jovan Kurdulija, otac monahinje Hristine, koja je u svom rodnom selu zasnovala manastir Svetog Jovana Kronštatskog, i svoj život je posvetila molitvenom sjećanju na žrtve.
„Vezali su ih valjda u lance, pa su ih spalili, i on je izgorio u lancima. Poslije, kad je majka došla da preuzme ostatke, kaže najteže joj je bilo odriješiti one lance. I nisu mogli poznati ko je ko i odakle je jer su izgorjeli, samo su ih po ostacima odjeće koji nisu bili dogorjeli raspoznavali“, sjeća se mati Hristina majčinih riječi.
Osim pokolja na Korićkoj jami, ustaše su tih dana ubili značajan broj ljudi i u školi, ali i na nekoliko drugih lokacija, pa je krajnji broj žrtava junskog pokolja u Koritima i okolini - veći od dvije stotine.
Bio je to prvi masovni zločin ustaša u ovom kraju, i nagovještaj onoga što je čekalo srpsko stanovništvo i u drugim dijelovima NDH. Ujedno, ovaj događaj podstakao je i bunt kod naroda, pa je odmah nakon zločina na Koritima u ovom kraju podignut i prvi ustanak Srba protiv fašista i ustaša.
RANE JOŠ DUBOKE, KAO BEZDANICE
Nakon teških i krvavih ratnih godina, mještani Korita su već 1953. ekshumirali ostatke svojih srodnika iz jame. Kosti mučenika tada su, simbolično, pohranjene u sokolski dom, gdje je i počela njihova golgota. Tri godine kasnije, 1956. godine, sahranjene su u novu spomen kosturnicu, ali pod petokrakom umjesto krsta, jer tada nije bilo poželjno da se govori o genocidu nad jednim narodom. Označeni su kao žrtve fašističkog terora. Neki od dželata sa Korićke jame poginuli su tokom rata. Muharem Glavinić 1946. godine osuđen je na smrt strijeljanjem, ali većina zločinaca nikada nije odgovarala za svoja zlodjela.
Ovaj strašni zločin obilježio je na neki način život mještana u nekoliko generacija. Ugašeni su domovi, poubijani očevi, braća, sinovi.
Uz jamu je prije dvadesetak godina izgrađena mala spomen kapela, a postavljena je i spomen ploča za Korićane koji su preživjeli masakr. Jedan od njih, starina Jakov Milović, 1991. godine, na pedesetu godišnjicu stradanja, otkrio je bronzanu skulpturu na spomen-kosturnici, rad vajara Nandora Glida.
Nekoliko stotina metara udaljen od jame je manastir Svetog Jovana Kronštatskog, koji je uz pomoć vjernog naroda utemeljila mati Hristina. Dok joj je zdravlje dopuštalo, svakodnevno je brinula o spomen-kompleksu Korićke jame.
Jer, za potomke žrtava, njihove srodnike i sve one koji čuvaju sjećanje na prvu masovnu grobnicu srpskog naroda u Hercegovini, ovo je mjesto posebnog poštovanja i pijeteta. Svi oni se okupljaju svake godine u prvoj sedmici juna da se prisjete predaka i njihove žrtve.
