
Kada govorimo o životu žena u Hercegovini minulih vremena, najčešće pomislimo na težak život, neprekidan rad, mnoga odricanja i stroga patrijarhalna pravila. Ali iza te slike kriju se i neke drugačije, gotovo zaboravljene priče, sačuvane u porodičnim sjećanjima, običajima i predanjima naših baka i prabaka. Priče koje otkrivaju koliko je žena, iako često u sjenci muškarca, bila važna za porodicu i očuvanje tradicije.
Krajem 19. i početkom 20. vijeka djevojke u Hercegovini udavale su se veoma mlade, a porodice su bile brojne, često sa deset do petnaest članova. Dolaskom u muževljevu kuću, mlada nevjesta zatekla bi već utvrđena pravila, običaje i porodičnu hijerarhiju. Ali u novi dom donosila je i nešto svoje – znanja, navike i običaje koje je naslijedila od majke i bake.

Božana Đuzelović, kustos etnolog Muzeja Hercegovine u Trebinju, podsjeća da su žene upravo na taj način imale važnu ulogu u očuvanju porodične tradicije.
„Kada danas govorimo o običajima vezanim za različite životne cikluse, svadbenim ili pogrebnim običajima, često čujemo da se u jednoj porodici nešto radilo na jedan način, a u drugoj drugačije, iako su porodice iz istog sela. Upravo to nam pokazuje da su žene bile nosioci i čuvari običaja. One su dolaskom u novu porodicu donosile ono što su naučile u svojoj rodnoj kući, a zatim to prenosile na nove generacije. Tako su se običaji čuvali, ali su se i mijenjali, jer je svaka žena donosila nešto svoje“, objašnjava Đuzelović.
Razlike su postojale i u načinu oslovljavanja žena. Dok su u Popovom polju i nakon udaje često nazivane po djevojačkom prezimenu ili selu iz kojeg su potekle, u drugim dijelovima Hercegovine bilo je uobičajeno da dobiju naziv prema muževljevom imenu.
„U Trebinjskoj šumi, na Zupcima i u Ljubomiru žene su se pretežno nazivale po muževima. Moju babu su, na primjer, do smrti zvali Božovica, po mom djedu. To je bio uobičajen način oslovljavanja i dio svakodnevnog života“, kaže Đuzelović.
Posebno zanimljiv običaj zadržao se u Popovom polju, gdje su žene i nakon udaje često nazivane po djevojačkom prezimenu ili selu iz kojeg su došle. Tako su u novoj porodici ostajale Dračevka, Velička, Sedlarka, Ćukuša, Vuluša ili Šišuša. O tome svjedoči i Simo Radić, kustos istoričar Muzeja Hercegovine, koji ukazuje na neobičnu posljedicu takvog načina oslovljavanja.
„Ako bi se u istoj porodici našle dvije žene iz istog mjesta, jednu bi nazivali po prezimenu, a drugu po selu iz kojeg je došla. Takav način oslovljavanja toliko je ušao u svakodnevni govor da mnoga djeca nisu ni znala kako im se majka zapravo zove. Pripadnici starijih generacija pričali su mi da su tek kada bi im baba umrla, prilikom pisanja smrtovnice, saznali njeno pravo ime. I danas, kada razgovaramo sa ljudima o porijeklu porodica i rodoslovima, često znaju od kojih je baba potekla, ali ne i kako se zvala. Ona je možda tako gubila nešto svoje lično, ali je istovremeno čuvala identitet koji je dobila rođenjem, odnosno pripadnost porodici iz koje je došla“, objašnjava Radić.
O životu žena u prošlosti sačuvano je relativno malo pisanih tragova. Radić objašnjava da su istorijski dokumenti uglavnom bilježili aktivnosti muškaraca, dok je ženski dio porodičnog života ostajao u drugom planu.
„Ako posmatramo srednjovjekovne dokumente, najčešće ćemo naići na ugovore koje su potpisivali muški članovi porodice, bilo da je riječ o najmu radnika, prodaji stoke, zemlje ili poljoprivrednih proizvoda. Čak je i prilikom odlaska djevojke na rad u Dubrovnik otac u njeno ime potpisivao ugovor. Ni iz osmanskog perioda nemamo mnogo pisanih tragova o tome kakav je zaista bio položaj žene. One se gotovo i ne pominju u izvorima, pa je veoma teško samo na osnovu dokumenata stvoriti potpunu sliku njihovog života“, kaže Radić.

Ipak, nešto više o ženama saznajemo iz zapisa putopisaca, novinara i drugih savremenika Hercegovačkog ustanka u 19. vijeku.
„Brojni putopisci, reporteri i novinari koji su u vrijeme Nevesinjske puške i Hercegovačkog ustanka obilazili Hercegovinu, ratišta i zbjegove, ostavili su svjedočanstva o tome koliki su teret žene nosile na svojim leđima. U tim burnim vremenima one su vodile računa o djeci i starima, pripremale hranu, dočekivale muževe, braću i očeve sa ratišta, previjale im rane, pripremale odjeću i nosile hranu ustanicima. Postoje čak i podaci da su pojedine žene učestvovale u borbama, donosile municiju i dopremale je na položaje kako bi pomogle ustanicima. Položaj žene u Hercegovini bio je zaista težak i složen. Na to su uticali i sam teren, istorijski procesi i društvene prilike koje su obilježavale život na ovom prostoru“, navodi Radić.
O odnosu prema ženi ponešto otkrivaju i svadbeni običaji. Posebno je zanimljiv otkup djevojačkog ruha, o kojem su pisali istraživači hercegovačke tradicije Obren Đurić Kozić i Ljubo Mićević.
„U tim zapisima nigdje se ne pominje da se mlada kupovala. Kada se opisuje svadbeni običaj, govori se o otkupu djevojačkog ruha, koji se obavljao nekoliko dana prije dolaska svatova. Najčešće je najmlađe muško dijete iz mladine porodice bilo zaduženo da proda ruho. Dolazilo je do cjenkanja sa mladoženjom, djeverom i kumom, pa se pogađala cijena. Nekada je to bio jedan baul i još nekoliko zavežljaja, dok su poslije Drugog svjetskog rata, naročito šezdesetih i sedamdesetih godina, darovi postajali mnogo brojniji i raskošniji. U drugim krajevima postojao je običaj simbolične prodaje mlade, a mi se često šalimo da smo u Hercegovini žene više poštovali, pa ih nismo prodavali“, priča Radić.
A možda najbolju sliku života Hercegovke daje stara narodna izreka da tri ćoška kuće stoje na ženi, a jedan na muškarcu. Muškarac je bio starješina porodice i predstavljao domaćinstvo u javnosti, ali je veliki dio svakodnevnih obaveza počivao na ženi.
„Žena je zapravo bila jedna siva eminencija. Kako se govorilo, muškarac je glava kuće, a žena vrat. A glava ide tamo gdje je vrat okrene. Sigurano je da su naši preci Hercegovci bili vrijedni, stameni, hrabri i odlučni ljudi, snažnog karaktera, ali mnogo toga ne bi uspjeli da nisu imali podršku žena kod kuće. Zamislite čovjeka koji kreće u ustanak, a ostavlja stare roditelje, sitnu djecu i domaćinstvo. Neko je morao da brine o svemu tome. Žena je raspoređivala hranu, koje je najčešće bilo veoma malo, jer su gladne godine bile česte. Morala je da vodi računa da svako dobije bar nešto, da pripremi hranu onome ko je na teškom poslu, bilo da je riječ o zidanju, oranju ili nekom drugom fizički napornom radu. U ratnim vremenima morala je da obezbijedi hranu i za one koji su odlazili u borbu. Na ženi je zaista mnogo toga stajalo“, objašnjava Radić.

On vjeruje da su muškarci bili svjesni koliko žene doprinose opstanku porodice, mada im to nisu uvijek otvoreno priznavali.
„Mislim da im je u većini slučajeva na neki način prećutno odavano poštovanje i priznanje za sve što su radile. Ali čini mi se da su žene pravo poštovanje dobijale tek u poznijim godinama, kada bi iz uloge nevjeste prešle u ulogu svekrve, odnosno žene koja u punom smislu rukovodi domaćinstvom“, ističe Radić.
Koliki je ženski uticaj zaista bio, pokazuje i način na koji su se nekada ugovarali brakovi. Iako su u prosidbu odlazili muškarci, izbor buduće nevjeste često je bio u ženskim rukama.
„Kada se malo dublje pozabavimo tradicionalnom kulturom i običajima vezanim za različite životne cikluse, shvatamo da su žene imale glavnu ulogu u mnogim stvarima. Evo, na primjer, kada se u Hercegovini išlo u prosidbu, išli su muškarci. Ali ja se uvijek zapitam ko je tu djevojku zapravo odabrao. Pa sigurno buduća svekrva. To znamo ne samo iz etnološke literature nego i iz porodičnih predanja. Žene su bile te koje su zapažale koja je djevojka dobra, vrijedna i sposobna, pa su te informacije prenosile muškarcima. Oni su zatim išli da obave prosidbu ili dogovore brak. Nekada su se dogovor i prosidba obavljali zajedno, a nekada odvojeno“, objašnjava Đuzelović.
Upravo su žene bile i glavni prenosioci pjesama, priča, vjerovanja i porodičnih običaja. Mnogo toga što danas znamo o tradicionalnoj kulturi sačuvano je zahvaljujući onome što su majke i babe prenosile djeci i unucima.
„Sve ono što smo učili, sticali i znali, najčešće smo dobijali od svojih majki i baba. Muškarci, naročito u 18. i 19. vijeku, često nisu ni bili u mogućnosti da sjede i pričaju sa djecom, jer su morali da ratuju, brane porodicu, a zatim da obrađuju zemlju i obavljaju druge poslove. Žene su bile te koje su čuvale, njegovale i, što je najvažnije, prenosile običaje. Narodno predanje danas je jedan od veoma značajnih izvora za proučavanje naše tradicionalne kulture. A ko je čuvao to predanje, ko je prenosio običaje, nego naše babe i majke?“, naglašava Đuzelović.
I dok su u porodičnom životu imale nezamjenjivu ulogu, u rodoslovima su često ostajale gotovo nevidljive. Porodična stabla uglavnom su vođena po muškoj liniji, a žene su pominjane kao nečije kćerke, supruge ili majke.

Simo Radić smatra da je time ženama učinjena velika nepravda.
„Često sam imao rasprave sa starijim članovima porodice i rodbine koji su govorili da je 'ženska krv tanja'. Po tom shvatanju, bliži vam je rođak od strica nego, recimo, od tetke. Ja bih ih onda pitao kako je to moguće kada veliki dio rodbine imamo upravo po ženskoj liniji, preko majke, tetaka i drugih srodnica. Na to nisu znali da mi daju odgovor. Smatram da je to velika manjkavost tradicionalnog načina vođenja rodoslova i jedna nepravda prema ženama. Već dugo se bavim istraživanjem svog porodičnog stabla i trudio sam se da, kroz razgovore sa starijim srodnicima, čitanje zapisa, crkvenih knjiga i čitulja, identifikujem što više žena i unesem ih u rodoslov. Želio sam da i one dobiju odgovarajuće mjesto u porodičnoj istoriji, jer, da nije bilo njih, ne bi bilo ni nas, ni svih generacija koje su došle poslije nas“, naglašava istoričar.
Ipak, srodstvo po ženskoj liniji nije bilo bez značaja u svakodnevnom životu. Đuzelović podsjeća da se o tim porodičnim vezama vodilo računa, naročito prilikom sklapanja brakova, kako bi se izbjegle bračne veze među bliskim srodnicima.
Poštovanje koje su žene uživale u porodici nije, međutim, značilo da su bile pošteđene predrasuda. Posebno je to bilo izraženo kada je riječ o rađanju djece.
„Moramo pomenuti i neka shvatanja koja su bila posljedica neznanja. Krajem 19. i početkom 20. vijeka, ako žena nije mogla da začne, uvijek se smatralo da je ona kriva. Ako su se rađala samo ženska djeca, opet je žena bila kriva. Danas znamo koliko su takva shvatanja bila pogrešna, jer su nauka, medicina i biologija to pokazale. Ali tada su žene često bile okrivljavane za nešto na šta nisu mogle da utiču. Poslije Drugog svjetskog rata dolazi do velikih promjena u položaju žena, a razvoj nauke i medicine doprinio je ispravljanju i tih nepravdi“, kaže Đuzelović.
Takve protivrječnosti pratile su život Hercegovke generacijama. Mogla je biti oslonac cijelog domaćinstva, čuvar porodičnog nasljeđa i osoba čija se riječ uvažavala, a da istovremeno nije imala jednak društveni položaj kao muškarac.

Ni istorija joj nije posvećivala mnogo pažnje. U zapisima o prošlosti najviše prostora dobijali su ratovi, ustanci, politički događaji i njihovi učesnici. O ljudima koji su za to vrijeme čuvali domaćinstva, podizali djecu i održavali svakodnevni život saznajemo znatno manje.
„Ako pogledamo istorijske spise i istoriografska djela, vidjećemo da su u prvom planu vojni i politički događaji i njihovi učesnici, koji su u tom periodu uglavnom bili muškarci. Nemamo dovoljno uvida u svakodnevni život običnog čovjeka, u njegovu porodicu, u ono što se dešavalo u pozadini i što je zapravo omogućavalo tim ljudima da stvaraju istoriju i kulturu. Rijetke su žene o kojima znamo nešto više. A i kada se pominju, najčešće je to zato što su bile supruge ili majke značajnih ličnosti. Međutim, mnogi od tih ljudi ne bi postali ono što jesu da u njihovim porodicama nije bilo snažnih žena koje su ih odgojile, podigle i usmjerile“, ističe Radić.
Na ove riječi Božana Đuzelović nadovezuje se sjećanjem na vladiku Atanasija Jevtića, koji je u pričama o djetinjstvu često pominjao majku.
„Sjećam se vladike Atanasija, koji je, kada je došao u Hercegovinu, veoma često pominjao svoju majku. Za mnoge stvari govorio je: 'Moja bi majka rekla...' Naravno, kada bi pričao o djetinjstvu, pominjao je i oca, ali je majka, sudeći po njegovim pričama, bila veoma važna figura koja je značajno uticala na formiranje njegovog karaktera i ličnosti. A svi znamo kakav je bio vladika Atanasije“, prisjeća se Đuzelović.
U porodičnim sjećanjima i danas živi mnogo toga što istorijski izvori nisu zabilježili. Zato su razgovori sa starijima i bilježenje porodičnih priča dragocjeni za potpunije razumijevanje prošlosti.
Jer, iza svakog poznatog hercegovačkog prezimena, iza svakog rodoslova i svake priče o junaštvu, stoje i generacije žena čija imena možda nisu zapisana, ali bez čijeg rada, snage i požrtvovanosti ne bi bilo ni porodica, ni tradicije, ni istorije kakvu danas poznajemo.

Etnolog Božana Đuzelović: U babinom sanduku čuvale su se uspomene
„Djevojačko ruho u Hercegovini najčešće se čuvalo u baulu, drvenom sanduku sa zaobljenim poklopcem. Djevojke su pripremale rukotvorine, pretežno tkane na razboju ili ukrašene vezom, koji je bio posebno prepoznatljiv u Hercegovini. To su radile same, uz pomoć svojih majki, i na taj način se predstavljale budućoj porodici. Svi mi koji smo kao djeca odlazili kod baba na selo sjećamo se tih baula. Baba bi nam uvijek nešto izvadila iz njega – keks, bombonu, narandžu... Sve je poprimilo miris naftalina, kojim su se stvari štitile od moljaca, ili lavande, ali je taj baul imao neku posebnu draž. Ruho je, osim materijalne, imalo i veliku duhovnu vrijednost, prvenstveno za samu ženu, ali i za njenu buduću porodicu, kao i za porodicu iz koje je odlazila.“

Istoričar Simo Radić: Žene su čuvale i tajne narodne medicine
„Veliki dio narodnih melema, čajeva i različitih preparata pripremale su žene. To znanje prenosile su s koljena na koljeno. Istraživanjem njihovog svakodnevnog života mogli bismo mnogo saznati i o razvoju narodne medicine, ali i o ručnim radovima koji su bili jedan od načina njihovog izražavanja. Kada govorimo o istoriji, najčešće se bavimo ratovima, političkim događajima i znamenitim ljudima, a mnogo manje znamo o životu običnih porodica. Upravo tu postoji veliki prostor za istraživanje, jer su žene bile nosioci brojnih znanja i vještina koje nisu ostale zabilježene u pisanim izvorima.“
Razgovarala Biljana Medar.
