Sve..
Baš sve je u životu dar od Boga.
I od vajkada je tako išlo i bivalo.
Narod bi ustajao rano a kasno lijegao. Preko dana bi prevrtao kamen tražeći komad plodne zemlje a onda joj ugađao da mu pomogne.
Ipak, Miruše i cijelo Zavođe su bili „hercegovački Misir“, plodna dolina Trebišnjice. Narod je besjedio da je ovo mjesto ime dobilo po ranom proljetnom cvijeću koje bi miris svoj širilo dolje niz rijeku, prema Grančarevu, Lastvi i Trebinju.
Mirisalo pa ostade Miruše.
Jevto Dedijer u svojim pisanijima piše da su Mišeljići starinom iz Herceg Novog. Došli su, pričaju, za trgovinom u Panik. Poslije su se selili u Nevesinje, a odatle su se vratili u Miruše i slave Đurđevdan.
Čudna je ta istorija. Uvijek nekako krug zatvori pa ga opet otvori.
Zuko Džumhur, valjda jedan od najpoznatijih Novljana, jednom je citirao riječi jednog trebinjskog bega.
„Nema ti“, veli, „moj sinko veće planine od kućnoga praga“.
Tu „planinu“ prešao je i još ponosno korača Zdravko Mišeljić.
Zdravko je rodom iz Miruša a trgovina ga je, ili kako vole da kažu „biznis“, odveo u Herceg Novi. I tamo je, u Sutorini, stvorio ozbiljan posao koji raste. Ali nije to klasičan posao i ovo nije klasična priča.
„Stari su meni govorili ako ti je kućno šljeme zdravo, ako iz ognjišta dimi i ako se čuje dječija cika i graja... ta kuća ima svaki napredak. Njihova se riječ nije provjeravala. E pa po tome sam i ja nastojao da živim. I uvijek volim da odem na mjesto gdje ima i ognjište, koje je osnov svake porodice, i to moramo svi da njegujemo. Na svemu sam zahvalan dragom Bogu. Darovao mi je moju, kako to Bokelji vole da kažu 'podumjentu' ili temelj. Moja snaga su moja supruga Danka i moje četvoro djece Đorđije, Stanka, Teodora i Sara. Oni su mi najveća podrška u svemu i od samog početka su u firmi“, priča Zdravko.
A sada o onoj brojnijoj porodici koji su mu, kako kaže, velika i još jedna „podumjenta“.
„Moje radne kolege su mi i više od toga. Ogromna većina od preko 70 zaposlenih su tu od deset do 21 godine a to je već više i od poslovnog odnosa. Grijeh bi bio kada bi izostavio ili ne daj bože zaboravio mog velikog prijatelja Nikolu Keslera, koji je preminuo a imao je veliku vjeru u mene. Da nije bilo njega, bojim se da ne bi bilo ni ovako jake firme 'No Mi', ni svega što je ona sa sobom donijela“, drhtavim glasom priča Zdravko prenoseći na taj način i zahvalnost i emociju.
Iako vodi porijeklo iz sela koje je zagrlila voda bilećke hidroakumulacije, kaže da se rodnog doma ne sjeća. Osim sa nekih izbledjelih slika.
„Ne sjećam se Miruša. Osim samo u pričama i fotografijama. Ali Hercegovina, moj zavičaj, je čudo. Odlazio sam i putovao daleko, pa bi ponekad pomislio da će sve u Bileći, u Sutorini ovdje stati. Nije stalo, naravno. Samo srce zakuca jače kad ovdje dođem. I sve je drugačije. Ma gdje da odeš... kud god da kreneš, od sebe pobjeći ne možeš. Obiđeš svijeta a onda jedva čekaš da zaspeš pod svojim 'šljemenom' . E tu se najljepše spava“, priča nam Zdravko i nastavlja: „Pričali su stari da Srbinu sve možeš da uzmeš ali krsnu slavu nikada. Sveti Đorđe je nama Mišeljićima sačuvao ime, vjeru i dušu. Radio sam u Herceg Novom, Kuparima... kasnije u Herceg Novom ponovo. Ali nikada Bileća nije iz mene izašla. Kažu, mi smo Bilećani, mada u srcu i duši mi smo Mirušani. I moja djeca za sebe kažu da su Hercegovci, Zavođani, Mirušani... Eto to se valjda genima nosi i nekako mi je toplo oko srca“, priča nam ovaj humani čovjek.
Prepuni su mediji brojnih darivanja kompanije „No Mi“ vlasnika Zdravka Mišeljića.
Pomagali su gradnju crkava, djecu u potrebi, sportske klubove, darivali za vjerske praznike... svakome ko je u nevolji.
„Ja sa ponosom mogu da kažem da su moji preci, moji djedovi, radili na obnovi manastira Kosijerevo. Pet puta je premiještan a moji su ga preci zajedno sa svojim zemljacima uvijek obnavljali. Iako su bili više gladni nego siti, cijenili su svoju vjeru i svoje pretke i voljeli svoje potomke. Dali su nam težak zadatak da ih pratimo a hoćemo li uspjeti to već ne znam. Moja životna definicija je - blago svakome kome Bog omogući zadovoljstvo davanja. Mnogo je ljepše ruci koja daje nego onoj koja prima. Dokle god budemo pomagali i Bog će nam pomagati. Moja kćerka mi je jednom rekla, kada jednog dana 'izađemo iz kredita', a svi ih imaju, imaćemo novca da mnogima pomognemo. E tu mi je srce puno.“
Ipak, Zdravko Mišeljić ima jednu veliku bol u srcu. Bol koju nosi više od trideset godina. Njegov brat Novak, po kome i firma nosi ime, tragično je nastradao početkom rata na ovim prostorima.
Kada o bratu krene priča, i suza je uvijek prati. I evo tako već trideset i dvije godine.
„Svi bolji idu a svi lošiji ostaju. Moj najbolji brat, moja delija, je otišao u vječnost a mi smo lošiji ostali. To mi je najveća rana na srcu. Bol nikada prestati neće. Iako nije sa nama, ja osjećam da je uvijek tu pored mene. U svakom trenutku. Želim da njegovo ime živi kroz ovu firmu i cijelu moju kompaniju. Moja djeca moraju biti dobri ljudi. Dobri kao moj brat Novak. Ne daj Bože da bude drugačije“, sa suzama govori Zdravko.
Ovaj čestiti čovjek je sa kesom u ruci otišao od kuće. Imao je viziju ali i obavezu da ne okalja pretke.
„Moramo da budemo dobri ljudi. Da pomažemo. Ja sam, iz želje da pomognem moju Bileću, otvorio firmu 'No Mi' u Bileći koja postoji preko 10 godina i koja trenutno zapošljava oko dvadesetak ljudi“, govori nam Zdravko Mišeljić.
I na kraju ostadosmo u konobi.
Kod ognjišta...
Gdje sve, u stvari, i počinje.
I gdje pjesma krene. Ona topla zavičajna...
O Hercegovini i o Mirušama.
„U Miruše preko vode
Ne može se, drača bode
E neka je, neka bode
Ići ćemo preko vode...“
Preko brojnih voda, bura i oluja je išao Zdravko Mišeljić.
I svuda trag časnih predaka čuvao i najljepši putokaz generacijama koje dolaze ostavljao.
