
Kad vas život odvede na drugi kraj svijeta, a u srcu ne prestanete da osjećate parče jedne zemlje, onda sa sobom, poput podsjetnika ispisanog najdražim uspomenama, uvijek nosite neizbrisiv otisak ljubavi na grad i ljude od kojih ste potekli. Pa i kada na drugom kontinentu gradite sopstveni svijet, utkavši u njega sve čarobne slike jednog vremena, ne čudi zašto mu se iznova vraćate. Upravo to je priča Konstantina Brnjoša, mladog specijalizanta ortopedske hirurgije u bolnici Univerziteta Floride u Americi, koji je uprkos svim mogućnostima koje ova zemlja pruža, odlučio da mjesec dana provede na specijalizaciji u trebinjskoj bolnici.

Iako u Americi živi od svoje osme godine, gdje je završio osnovnu, srednju školu i fakultet, a trenutno je na specijalizaciji, korijene ne zaboravlja. Trebinje ne samo kao mjesto rođenja, već više kao odrednicu po kojoj i danas mjeri sve svoje puteve. Zato nismo iznenađeni njegovim izborom da baš ovdje doprinese sopstvenim znanjem, naročito ljudima kojima, ma koliko daleko bio, i sam pripada.
„Odrastao sam u Policama, a zatim u Hrupjelama. Sve te godine najviše pamtim po neizmjernoj slobodi igre. Upravo ta sloboda uvijek mi je prva asocijacija na Trebinje. Možda i zato što kad smo se preselili u Ameriku toga više nije bilo, a uvijek mi je nedostajalo. Zato je svaki naš dolazak ovdje, za mene bio pravo uživanje. Trebinje mi je u mislima i u srcu urezano i po sjećanjima na naše crkve i manastire u koje sam odlazio sa ocem sveštenikom i majkom vjeroučiteljicom“, započinje Konstantin Brnjoš naš razgovor evocirajući nebrojene uspomene na rane dane djetinjstva u rodnom gradu.
Među tim dragim slikama, pamti i onu kada je saznao da će dalje nastaviti prilično daleko od svega što poznaje.
„I sada jasno pamtim da mi nije bilo pravo kada su mi roditelji rekli da se selimo. Nije mi se išlo. Volio sam život ovdje, već sam išao u školu, imao prijatelje. Ipak, naša nova adresa bila je Orlando, Centralna Florida. Nije mi bilo jednostavno da se priviknem, dosta djece slabo je govorilo ili nisu nikako pričali srpski i to moje prilagođavanje trajalo je prilično dugo. Nisam volio da idem u školu jer nisam znao engleski jezik i prvih par godina osjećao sam se izolovanim. Ali, naša zajednica i crkva bile su mi poznate, bilo je dosta naših ljudi i tamo sam volio da provodim vrijeme. Te nedjelje su mi bile kao svojevrstan praznik, a jedno vrijeme i subote u Džeksonvilu, gdje je moj otac vodio parohiju. Mnogo sam se radovao i našim velikim vjerskim praznicima kada smo ostajali sa porodicom. Sa radošću sam iščekivao ta okupljanja, podsjećala su me na život u Trebinju i zaista ih i danas pamtim sa mnogo ljubavi“.

U Orlandu je završio osnovnu i srednju školu, a kao stipendista i studije na Univerzitetu Centralne Floride (University of Central Florida). Upoznaje nas sa posve drugačijim sistemom školovanja u kome apliciranju na Medicinski fakultet prvo predstoje četvorogodišnje osnovne studije.
„Nakon osnovnih, medicina zapravo predstavlja doktorske studije, koje traju još četiri godine. Upisao sam medicinski fakultet na Univerzitetu „Nort Vestern“ (Northwestern University Feinberg School of Medicine) u Čikagu i tu odabrao ortopedsku hirurgiju. Prvobitno nisam imao nikakvu ideju za šta bih se opredijelio, samo sam znao da želim da pomažem ljudima. Otac mi je sveštenik, pomagao je drugima i ta paralela me vodila. Tokom četiri godine studija medicine u Čikagu najviše mi se dopala ortopedija, dok operativna sala predstavlja najposebniji dio mog poziva. Oduvijek sam htio da radim nešto sa rukama i sve mi je nekako došlo prirodno. Želio sam da budem bliže porodici i specijalizaciju sam upisao na Univerzitetu Floride (University of Florida Department of Orthopaedic Surgery and Sports Medicine), na dva sata od Orlanda, koji ima veoma dobar program i odličnu bolnicu“.
Njegovo ushićenje dok nam priča o onome za šta se obrazuje više od decenije, jasno sugeriše da je odabrao prema srcu. Trenutno je peta godina specijalizacije, koliko i traje program za ortopedskog hirurga, nakon čega planira da upiše i godinu na subspecijalizaciji.
„U odnosu na osnovne i studije medicine specijalizacija je već nešto drugo – svi smo odabrali šta želimo i tu odmah počinjemo sa praksom. Na početku radimo sve pa i ono što niko ne želi, ali tako naučimo i kako funkcioniše sistem jer krenemo korak po korak i kroz praksu dosta učimo i o samom poslu. Uporedo, svega se nagledamo pa naučimo mnogo toga i o sebi – kako da se nosimo u stresnim situacijama i da posložimo prioritete u radu. Od druge godine specijalizacije ulazimo u salu, a sada na petoj godini isključivo u sali operišemo, spremaju nas da idemo na subspecijalizaciju, što je dodatna šesta godina školovanja“.
Susret sa praksom pamti po izuzetnim profesorima i mogućnosti da se teorija uspješno savlada upravo kroz direktan kontakt sa pacijentima i svim onim što sa sobom nosi.
„U bolnicama su većinom ljudi koji žele da rade sa studentima, što je nama veoma značajno. Prvi susret sa praksom bio mi je na Odjeljenju pedijatrije. Kao najstarijem u svojoj porodici bilo mi je prirodno da radim sa djecom, ali dešavali su se i tužni momenti. Kada pogledam sa ove distance, meni je najdragocjenija bila mogućnost da istinski pomažem ljudima pa se i ne sjećam nekih razočarenja. Operaciona sala mi je bila san snova i ona za mene predstavlja vrhunac medicine!“

Rastući u duhu pravoslavlja, ali i u neraskidivoj vezi sa Trebinjem, prilika, kako nam reče, da dio specijalizacije odradi ovdje, za njega je poseban blagoslov i beskrajna zahvalnost. A na čuđenje mnogih zašto pored američkih ili svjetskih klinika bira Trebinje, Konstantin se ne obazire. Odavno zna da je to prirodan slijed događaja.
„Neuobičajeno jeste, ali silno sam želio da koliko je moguće radim u Trebinju pa makar i na nekoliko sedmica. Bolnica je nova, odlično opremljena, tako bi izgledala i u Americi. Ispunila mi je očekivanja, a najviše me obradovalo što sam vidio da tu rade ljudi zato što vole da pomažu. Jedino mi je žao što pacijenti dugo čekaju na pregled, ali to je tako jer u Trebinju trenutno ima samo jedan ortopedski hirurg, doktor Milinković, divan čovjek i ljekar. Koliko voli ono što radi bilo mi je jasno odmah nakon što me proveo kroz odjeljenje – znao je svakog pacijenta i sve njihove tegobe bez ikakvog papira. Taj odnos za mene je nešto predivno! Međutim, on radi sam i taj nedostatak kadra je veliki problem. Inače, prijatno sam iznenađen i drago mi je što sam imao priliku da vidim kako stvari ovdje funkcionišu. Veliku zahvalnost dugujem i direktoru bolnice koji mi je izašao u susret i omogućio da radim, kao i Odjeljenju ortopedije i svim kolegama u trebinjskoj bolnici“.
Zato, takav kakav jeste – pun vedrine i sa vječitim osmijehom, uprkos tuđim stavovima, sanja da se jednog dana vrati u rodni grad i radi baš u Bolnici u Trebinju.
„Preda mnom je subspecijalizacija u Alabami, a onda i posao u Americi. Vezan sam studentskim kreditima, a želim da se najprije odužim roditeljima i porodici na pomoći svih ovih godina. Moja želja je povratak u Trebinje, ali ne zavisi samo od mene. Sve velike odluke donosim po božijoj volji. Nadam se najboljem za porodicu i kćerkice, a moje želje su posljednje na toj listi. Ispunjen sam zaista, radim ono što volim, izabrao sam ono za šta sam pozvan i za šta imam božiji blagoslov. Ako bude bilo blagoslova radiću u Trebinju“, reče nam sa iskrenom srdačnošću kojom odiše.
Da se za poziv ljekara zaista mora roditi, ukazuje nam sav Konstantinov zanos. Istovremeno i činjenica koliko je u Americi teško upisati medicinu – studije pohađaju samo najbolji đaci, odnosno najbolji studenti. Slično je i sa specijalizacijom i subspecijalizacijom koje opet traže uvid u kompletan dotadašnji rad, u ocjene i medicinska istraživanja.
Nije lako, ali, pripadajući onoj vrsti ljudi koja korača ispravnim ili, kako nam reče, putem za koji je pozvan, sve što čini, čini iz dubokih uvjerenja da je u životu najvažnije biti čovjek, a posao raditi nikako drugačije nego sa ogromnom ljubavlju, posvećenošću i savjesno. Otud u njemu i ta iskrena težnja da svom gradu podari dio sebe i, onako kako je učen i vaspitavan, bude ona važna spona između ljekara i pacijenta. Tačnije, kako znamo da bi Konstantin Brnjoš koji ne voli titule, radije rekao – spona među ljudima. A on to i te kako jeste!

Bolnica ovdje i u Americi
„Bolnice pri univerzitetima prate savremene tokove, konstantno unapređuju medicinu, idu u korak sa svim najnovijim dešavanjima, rade najsavremenije stvari koje potvrđuju istraživanjima i po tome su odlični. Medicina u Americi apsolutno je modernizovana. Ono što sam vidio u novoj bolnici u Trebinju zaista me obradovalo – sve je savremeno, odlično opremljeno i dosta toga što mi u Americi radimo ima i ovdje. Recimo, subspecijalizaciju ću raditi iz sportske hirurgije sa kamerama, malim rezovima i malim instrumentima u zglobovima, sa što manje oštećenja tkiva. Isti takav aparat – toranj za artroskopiju ima u Trebinju. Potrebni su ljudi koji to znaju da rade i primijene kako bi zaživjelo. Dakle, ta mogućnost postoji i optimističan sam za trebinjsku bolnicu“.

Vjenčanje u rodnom gradu
„Supruga mi je velika podrška. Svih ovih dugih 13 godina mojih studija je uz mene, što mi mnogo znači. Ona je Brazilka i vjenčali smo se u Trebinju. Ne samo da mi se ostvarila ta velika želja, nego me posebno dirnulo njeno oduševljenje ovim gradom. Tada smo bili kratko, a sada mnogo duže. Ovo mi je prvi put da sam došao sa kćerkama. Želio sam da vide kako bi izgledao život ovdje. Doživjele su onaj isti osjećaj slobode, koji u sebi nikada nisam prestao da nosim. Trebinje se promijenilo, najviše u turističkom smislu, premda su duh grada i ljudi ostali onakvi kakve pamtim. I dalje se igraju košarka i fudbal kao kad sam bio mali, ljudi pitaju za porodicu, još uvijek vlada ista ona prisnost, kakve u Americi nema. I to mi je negdje i najjači i najljepši utisak“.

Susret sa praksom
„Prilika da nakon šest godina teorije konačno uđem u bolnicu i vidim kako to sve izgleda, za mene je bila vrhunac školovanja. Na praksi nas ocjenjuju u odnosima sa ljudima, sa pacijentima, kolegama, testiraju usmeno znanje. Znalo je biti nekih surovih realnosti jer svi mi dođemo optimistični da ljudima pomažemo, a ponekad shvatiš da možda nije svako srećan u ovom poslu. Ipak, već sam se bio dovoljno zaljubio da me ništa nije moglo demotivisati. Sa druge strane, imao sam dobre profesore. Stalno su nam ponavljali da je pacijentu, odnosno čovjeku koji je došao u bolnicu to jedan od najgorih dana njegovog života. I kada to imaš u podsvijesti, ako si čovjek, teško je biti bezobziran prema ljudima. Tako sam učen i u svojoj porodici, jednostavno ljubaznost i lijepa riječ dolaze iz hrišćanskog duha. Ako uspijemo da se zbližimo sa pacijentom dosta toga medicinskog i terapijskog može da se desi bolje. To je jedna od promjena u Americi koja me istinski raduje!“

Šta ću u Singapuru?
„U petoj godini specijalizacije dobijamo mogućnost da šest sedmica radimo rotaciju i oprobamo se u drugom okruženju. Pošto smo većinom pri fakultetu u Univerzitetskim bolnicama, dosta ljudi ode u privatni sektor ili u neki drugi grad u Americi gdje planiraju da rade i tu pokažu znanje. A meni se ukazala divna prilika da dođem u Trebinje u koje me oduvijek nešto vuče nazad. Ovdje, gdje bih jednog dana volio da radim, a nikad nisam vidio kako to izgleda. Povezao sam se sa direktorom bolnice, izašao mi je u susret i bio oduševljen. Kad sam to saopštio u Americi, predložili su mi da idem u Singapur ili Beograd, na šta je moja prva reakcija bila – Šta ću u Singapuru? Hoću u Trebinje“, priča nam Konstantin kroz smijeh.

