Nedaleko od Osnovne škole „Sveti Vasilije Ostroški i Tvrdoški“ u Gorici, u skromnoj radionici koju krasi toplina i predanost, Dušanka koju svi znaju kao Dunju i Ljubiša Mišković, bračni par pun entuzijazma i ljubavi, otvorio nam je vrata svog malog carstva. U martu prošle godine, krenuli su u avanturu proizvodnje kora za pitu pod nazivom „Dunja“.
Ljubiša, Dunja i Dijana su tim koji stvara najbolje kore za pitu
Ulazak u radionicu donosi pogled na velike mašine i dvije žene koje vješto rade na njima. Vedrih lica i ruku koje se kreću brzo i sinhronizovano, vjerovatno i nesvjesne svojih fascinantnih pokreta, pokazuju nam koliko je znanja, umjeća, sposobnosti i usredsređenosti, a sigurni smo i ljubavi, neophodno da bi se stvorili savršeni listovi kora od kojih će se praviti najukusnije pite u kraju.
Ljubiša i Dunja, oboje preduzimljivi i navikli na rad, ujedno svjesni da je za njih dan bez obaveza izgubljen, otvaraju novo poglavlje u životu i pokazuju da nikada nije kasno ostvariti svoje snove.
„U jednom trenutku Dunja je ostala bez posla, a meni se primakao odlazak u penziju i shvatili smo da je najgore kad čovjek ne zna kako da započne dan. Razmišljali smo, s obzirom da je supruga radila u pekari i da ima iskustva na ovom polju, zašto ne bismo pokušali sa proizvodnjom kora za pitu. Iako su neophodne mašine za rad, ulaganje ipak nije veliko i tako smo odlučimo da uđemo u ovaj posao bez velikih očekivanja. Međutim, ljudi su zaista oduševljeni, kore se toliko dobro prodaju da mi ne možemo da proizvedemo količinu koja je u skladu sa potražnjom“, priča nam Ljubiša.
Iako su relativno nov proizvođač na tržištu, kvalitet je, čini se, našao svoj put do kupaca. Ljubiša ističe da za proces izrade kora nije dovoljan samo majstor, pa tako imaju i Dijanu Marković, ženu koja svojim znanjem i vještinama pomaže Dunji u radionici iz koje dnevno izađe oko 250 pakovanja kora.
„S obzirom da se prave samo od brašna, soli, vode i malo konzervansa, čini se da je vrlo jednostavno napraviti ih, no ipak nije. Ovi sastojci se prvo ručno zamjese, a zatim se koristi mikser. Kada se tjesto dobro umjesi ide u laminator kako bi se istanjilo, a sa njega se namotava na valjak i prebacuje na glavnu mašinu gdje žena odradi najveći dio posla ručno. Naime, iako su kore iz laminatora izašle istanjene, ona mora da uradi finalni dio i tu najbolje vidimo vještinu njenih ruku i značaj iskustva koje ima“, priča Ljubiša.
Na njegove riječi se nadovezuje Dunja koja smatra da je za ovaj posao, pored mnogo vještine u rukama, neophodno i ključno da budete smireni i potpuno opušteni kako bi se proizvele kore vrhunskog kvaliteta. No, ne krije, trud, usredsređenost i koncentracija su ono što takođe pomaže i doprinosi da tijesto bude dobro i da kore ne pucaju.
„Iako nisam imala iskustva kada sam počela da radim u pekari, bila sam spremna da naučim svoj posao najbolje što mogu. U početku mi se sve činilo teško i nisam bila sigurna da ću se dobro snaći. Međutim, kako je vrijeme odmicalo shvatila sam da mi odlično ide. Tako da, kad sam ostala bez posla, samo se nametnulo čime ćemo se baviti. Znala sam posao, samo su nam falile mašine“, kaže Dunja.
Ipak, pored vrsnog majstora, za kore je veoma bitno da se dobro osuše jer tada mogu da traju i do mjesec dana. Taj dio posla u mini pekari „Dunja“ povjeren je Dijana Marković koja tvrdi da su znanje i osjećaj neophodni kako kvalitet ne bi izostao.
„Svaki proces kroz koji tijesto prođe dok dođe do finalnog proizvoda ima nešto posebno, a vjerovali ili ne, svako godišnje doba donosi promjene koje utiču na proizvodnju i sušenje kora. Ukoliko je vani prevruće, neophodno je da se podesi brzina trake i temperatura u skladu sa spoljnim uslovima. Istina je da treba dosta truda da se nauči posao i prilagodi svim okolnostima, ali kasnije ide lako. U suštini treba imati osjećaj, sve diktiraju vremenski uslovi i to kakav je zamjes. Ako je napolju hladno kore se sporije suše i tada traku moramo podesiti na nižu brzinu. Ipak, rekla bih da je najvažnije prilagoditi se godišnjim dobima“, priča Dijana Marković.
Ljubiša nam priča da koriste brašno tip 400, najbolje za pravljenje kora. Svoje proizvode plasiraju po većim marketima, a u šali kaže da otkako je u penziji trči na sve strane. Ipak, kaže, sve je lako kada čovjek zna da to radi za sebe i svoju porodicu. Jer, iako se mnogo radi, isplati se.
„Kad sam sklapao ugovor sa određenim marketima, poštom sam slao kore u njihova sjedišta kako bi sami provjerili njihov kvalitet. Zato i sam ulazak u markete smatram nekim vidom potvrde kvaliteta. Ipak, mislim da je najveća satisfakcija kada vam kupci kažu da su prezadovoljni i pozovu vas samo da vam kažu kako skoro nisu kupovali bolje kore. Mora da vam bude drago. Tako da, iako imamo potražnju koju nekad ne možemo da postignemo, sasvim je sigurno da nećemo povećavati proizvodnju nauštrb kvaliteta“, priča nam Ljubiša koji se bavi nabavkom, administracijom, razvoženjem proizvoda.
„Dunja“ kore za pitu nisu samo proizvod već simbol upornosti, porodične solidarnosti i podrške supružnika. Zahvaljujući posvećenosti Ljubiše, Dunje i njihovog malog tima, ovaj mali biznis je uspio da zadobije povjerenje kupaca i osigura svoje mesto na tržištu. Njihova priča dokazuje da čak i u najtežim trenucima, snaga volje i kreativnost mogu dovesti do uspjeha. Dok nastavljaju da stvaraju najukusnije kore za pitu, sigurno je da će njihov trud i posvećenost nastaviti da osvajaju srca i trpeze širom kraja.
