Misao iz naslova nekako je prva zazvonila kao mogući ključ za razumijevanje Savove priče. Ostati vjeran sebi, unutra tragati za autentično svojim, slijediti taj damar bez obzira na cijenu. Kazaće Savo i da to poštenje nije nimalo jeftino. Kao i svaki izbor koji gura nekud „mimo linije“ poželjnih narativa i diktata raznoraznih fondova. Koji prkosi pomodnom i dopadljivom. Zakonomjernostima punude i tražnje, ako je u ovim našim nevremenima od tržišta u sferi umjetničkog još išta i ostalo.
Baš zbog ovog posljednjeg, put do sebe, iako se čini najkraćim, najčešće vodi krivudavim i uskim stazama i stranputicama. I u Savavom slučaju bilo je lutanja. Danas vjeruje da našao svoj autentičan umjetnički rukopis, jednako prepoznatljiv i kad svoje doživljaje svijeta slika uljem, akvarelom ili kad ih slaže u mozaik. Još više nego svom osjećaju, vjeruje drugima koji to isto potvrđuju, posebno kad su među njima i oni čije ime nešto znači i koji nikad ne govore u vjetar...
„I to sad nekako samo ide svojim putem - i ne pitam se kud će me odvesti dalje. Ne povlađujem tržištu i zato plaćam cijenu. Možda tržište 'natjeram' da jednog dana prihvati i to što ja radim. Jer, ako napraviš nešto što je iskreno i autentično, onda možeš da osvojiš i nekog ko se u sliku mnogo i ne razumije. Opšti likovni elementi, harmonija, ravnoteža, kontrast, emocije, kad se sve to dovede u jednu uvjerljivu cjelinu – ono djeluje na ljude, bez obzira na nivo likovnog obrazovanja“, kaže nam Savo.
UTOČIŠTE OD SVAKODNEVNICE
Nekom će se učiniti da iz ovih riječi progovara malodušnost. Da naš sagovornik prestrogo sudi i sebi i drugima. Da je i ovdje sve u krupnim potezima četke, jakom koloritu i kontrastu, bez detalja i pastelnih preliva, baš kao i na njegovim platnima.
Jer, umjetnička biografija koja prati Savovo ime sve je samo nije skromna. Trideset i pet samostalnih izložbi, uglavnom u gradovima širom regiona, na desetine kolektivnih, učešće na brojnim likovnim kolonijama...
Višu školu likovnih i primenjenih umetnosti Savo je završio u Beogradu, kod profesora Zdravka Vajagića. Učiti od vrsnog umjetnika i eminentnog likovnog pedagoga za Sava je bila izuzetna privilegija, tim prije što je profesor Vajagić bio taj koji je u njemu prepoznao darovitost posebne vrste, sa kojim je i kasnije dugo sarađivao – i do danas ostao prijatelj.
Akademiju umetnosti u Novom Sadu na slikarskom odsjeku završio je kod profesora Jovana Rakidžića, a master studije – slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju. Na ovoj visokoškolskoj ustanovi u svom gradu Savo danas radi kao docent na predmetima Mozaik i Mural.
Uostalom, nesporazum sa svijetom je usud umjetnika star koliko i sama ljudska potreba da se prepušta kreativnoj igri duha. Za ove posvećenike je svako doba, iz one Hederlingove dileme, bilo jednako oskudno. Ni danas ova muka nije samo Savova. Ali je malo ko i pošao ovim putem iz računice. Potreba za stvaranjem poriv je snažniji od svakog lukrativnog rezona. I Savo ima neko svoje viđenje smisla stvaralačkog napora...
„Recimo, svakodnevnica oko tebe ti je prilično nepodnošljiva. A onda si uspio da osvojiš neki svijet u kome se dobro osjećaš. U njemu nalaziš neku svoju terapiju, avanturu, neki viši smisao. U trenucima kada stvaraš nešto novo doživljavaš neku posebnu radost - tada imaš osjećaj da je pola grada tvoje. To su neki trenuci koji te negdje brane od sveg ovog ludila oko tebe. I već samim tim - ovaj posao ima nekog smisla. Onda, s druge strane, ni ta slika koja će sutra završiti na nečijem zidu – nije ni ona beživotna. Ona u nekom prostoru i u nekom ko baci pogled na nju uvijek popravi nešto. Kao kad nas svaki put digne i popravi, recimo, susret sa nečim plemenitim i ljudskim u drugom čovjeku. Zato slika mora imati neku svoju unutrašnju energiju, a to se može postići samo ako se radi iskreno i kroz sebe. A ni u iskrenosti nećeš daleko dogurati - ako je to što radiš daleko od zavičaja...“
ENERGIJA KAMENA
Ni zavičaj, izgleda, nije nešto što primamo sa samorazumijevanjem. I za njim valja tragati a ponajčešće ga otkriju tek zrelost, godine i iskustvo. Sve to negdje ima veze i sa onim poštenjem prema sebi sa početka priče.
Savo nam kaže da je petnaestak godina bio van Trebinja. Vremenom je osjetio i razumio da ga njegov zavičajni kamen toliko vuče da ni na koju drugu sredinu ne bi mogao da se navikne.
„Dugo sam bio u Vojvodini - iako bi mi možda neke druge, ekonomske stvari tamo bile za život podesnije – vidio sam da tamo ne mogu da živim. I ranije, u stvaralaštvu kad naiđu neke krize – odeš kući i napuniš se. I kad živiš negdje daleko, bilo gdje, bilo bi dobro da barem povremeno dođeš. Šta se tad desi, u ta dva ili tri dana, to ti najbolje i ne znaš. Ali ova zemlja, ovo nebo i kamen, karakter naših ljudi, imaju to nešto što puni čovjeka nekom snagom. I kad je nemaš, ovdje ona dođe. Ovdje i kad se dvoumiš oko nekog pitanja, kad te dileme muče i mjesecima - izađeš na neko brdo i za nekoliko minuta u glavi ti bude sve jasno.“
U EKSTAZI POETSKOG REALIZMA
Nešto od stvaralaštva Sava Rupića nedavno je imala priliku da upozna i banjalučka publika – na izložbi priređenoj u Velikom izložbenom salonu Banskog dvora.
Trideset peta samostalna izložba, pod nazivom „Tragom sunca i kamena“, predstavila je radove inspirisane zavičajnim motivima i većinom nastale u posljednje dvije godine - a u tehnikama ulje i akril na platnu i mozaik.
Istoričar umjetnosti i likovni kritičar Đorđe Kadijević, u prikazu za katalog izložbe, zapisao je, između ostalog, da je „kada slika Rupić u ekstazi poetskog realizma čije glavno izražajno sredstvo jeste boja“, te da su „izvjesna poetičnost, toplina i intimistička prisnost doživljaja jednaki i na slikama i na mozaicima“.
„Rupić nije išao na fascinaciju, na očaravanje gledalaca koje će ih držati u dobroj volji u prostoru njegovih slika. Umjesto agresivnih efekata, njegova slika će živjeti u nama zahvaljujući zračenju svoje osobite topline. Nju neće umanjiti ni Rupićev široki, snažni, muški potez četkom. Naprotiv, njegov slikarski ili mozaičarski 'rukopis' biće jaka, pa možda i najjača komponenta privlačnosti koja nas vezuje uz Rupićev svijet“.
Zato i ne čudi što su motivi ih Hercegovine dominantni u Savovom stvaralačkom univerzumu. To su najčešće inserti iz ovdašnjeg pejsaža...
„Recimo, stara kamena kuća i suvozidina, iza plavo nebo, pored neki čempres, smokva ili košćela. Plodovi šipka, kad zađu duboko u zimu, pa onako popadaju po snijegu... Dakle, ne panorame, već manji isječci sa posebnom atmosferom. Bezbroj tih malih slika negdje kadriraš i pohraniš u svijesti. A onda kada slikam, krenem sa nekom početnom idejom, ali to nikako ne znači da će slika na kraju biti ono što sam zamislio. Upuštam se u svojevrsnu avanturu. To je slikanje sa dosta podslikavanja. Na kraju slika mora biti takva da posmatrač osjeti pogledom tu materiju, tu energiju kamena. Kad bih recimo slikao more ili neki drugačiji pejsaž, mogao bih to uraditi samo zanatski jer ja to ne osjećam. Ne pogađam mu dušu. Lako je otići na internet i kopirati neke već potvrđene umjetnike - ali ja sa njima nemam ništa. Možeš na taj način neke ljude oko sebe da fasciniraš, da se dodvoriš onome što se traži i nagrađuje i da ti se mnoga vrata u životu otvore. Ali gubiš radost slikanja. To je sva napola na silu. I onda bih radije vozio kamion po Evropi nego tako radio...“
NEČIM UZVRATI NA SVAKI POGLED
Istoričar umjetnosti i likovni kritičar Đorđe Kadijević zapisaće o Savu Rupiću da „spada među naše najbolje majstore upražnjavanja teške i delikatne tehnike mozaika“.
Čini se da je Savova veza sa kamenom gotovo sudbinska, da je mozaik njega odabrao - i da nije bilo obrnuto. Djed mu je bio kameni majstor. U rodnoj Zagori nekako su Savu kamenja bila i prve igračke. Kaže da je imao i sreću što je Viša škola likovnih i primenjenih umetnosti u vrijeme njegovog studiranja bila možda i najozbiljnije mjesto u Beogradu gdje se njegovao mozaik. Još više što je imao priliku da dugo godina bude prvi saradnik profesora Vajagića na radovima u ovoj zahtjevnoj likovnoj tehnici u više manastira u Srbiji.
„Tako da mogu reći da sam bio na izvoru. To je disciplina koja je jedno 400 godina bila prekinuta. Ona se intenzivnije radi u Srbiji u posljednjih možda trideset godina. Ja sam taj zanat savladao i jedno vrijeme sam to radio da bih preživio. I shvatio sam još da sa mozaikom neću biti oštećen u pogledu uljanog slikarstva, kojim sam se ipak najviše bavio. Oni idu uporedo. Kad se prezasitim slikajući, kad imam kreativnu krizu - uzmem i kuckam kamenčiće. Pripremam se za novi rad i već se osjećam dobro. Mozaik je nešto što me istinski oporavlja“.
Savo kaže da umjetnici uglavnom bježe od kamena. Ruke ogrube a može i da nastrada koji prst. I solidni mozaičari često nisu dovoljno vješti u izlijevanju, pa ono što je dobro posloženo najposle upropaste. Tom tehničkom aspektu, kaže naš sagovornik, malo se posvećuje pažnje i na akademijama. Kolikogod zvučalo prozaično, Savo će priznati da mu je od velike koristi bilo to što je svojevremeno radio i kao zidar u „Neimarstvu“. Takođe, i da rad u mozaiku ima i neke prednosti u odnosu na druge likovne tehnike...
„Posebno danas, kad umjetnik lako može da dođe do kamena u 150 različitih boja. U mozaiku, kada vidiš da si nešto dobro posložio, ali ti se ne slaže sa prethodnim – skineš ovo staro pa opet slažeš. U akvarelu kad nešto pogriješiš, odmah baciš. I u ulju se možeš 'vaditi' donekle, ali se tada vidi da je slika prerađena, namučena. Mozaik je gotov tek kad postaviš posljednju kockicu. S druge strane, ako tehnološki ispravno uradiš, to je nešto vječno - ne može mu ništa ni sunce, ni vjetar, ni kiša. Nedavno sam bio kod crkve u Turanima gdje sam nekad iznad vrata radio mozaik - malim kockicama, tri puta tri milimetra - i nijedna od njih se nije pokrenula. Znam zasigurno da i za 150 godina neće...“
Mozaik iznad vrata crkve u Turanima
Posvećen, strpljiv i minuciozan rad najposle bude nagrađen. Jer...
„Kad mozaik postavite, često iznad nekog kamina ili u nekom predsoblju, on oplemeni taj prostor - da je to nevjerovatno. Ako si uspio da s tim kamenčićima posložiš nešto od tvoje emocije, umjetničkog rukopisa, podneblja - on itakako umije da uzvrati na svaki pogled. Uvijek ti vrati nešto. Za to umjetnost negdje i služi. Iako postoji i ona drugačija umjetnost, čiji su ciljevi drugačiji, koja je upućena na neki konkretan društveno-politički kontekst. Meni ta angažovana umjetnost nikad nije bila bliska. Draže mi je ono što je blisko svakom čovjeku...“
DAMAR KOJI POMJERA IZ RAVNODUŠNOSTI
Iako to umjetnici po pravilu nerado čine - opravdano uvjereni da su već sve rekli svojim djelom - Savo će ipak pristati da nam ponešto kaže i o tome kako on doživljava i tumači vlastiti likovni rukopis...
„Kompozicija je za mene presudna stvar. Svaka slika koja ima lošu kompoziciju nije više za gledanje. I ljudi bez likovnog obrazovanja mogu da osjete kad je umjetnik tu promašio. Dozvoljavam sebi da koloristički odnosi budu snažniji. Slika je tako dinamičnija nego u stvarnosti, ali mi se čini da sam tako iskreniji. Često slikam bez detalja, sa širim četkama. Želim unijeti više snage i damara, životne drame na te slike. Nije dovoljno da je slika lijepa. Ako te nisam pokrenuo da ti to još jednom pogledaš, ako ne izazovem reakciju i ostavim posmatrača u ravnodušnosti, onda nisam uspio. Ali treba naći mjeru kako takav pristup ne bi prešao u agresiju. Za sve to je potrebna i hrabrost. Pa ako si hrabar više nego što treba, platiš veliku cijenu. Sve to ima veze sa životom. Na slikama nema laži...“
Savovom portretu, koji ovdje privodimo kraju, trebalo bi još puno nanosa boje, detalja, svjetlosti i sjenki. Mozaik, nanizan od utisaka, razmišljanja i pokoje biografske činjenice, otvoren je i za drugačija preslagivanja, okrenut u neizvjesnost. Nedostaje tu još mnogo kamenčića. Neke će tek nanijeti vrijeme pred nama. Uostalom, kako za mozaik reče naš sagovornik – završen je tek kad se ugradi i posljednji...
