Ljubav prema hrani, modi, dizajnu, prirodi i nauci, te neprestana želja za novim saznanjima, mogli bismo reći, bio je put koji je Jelenu Dabović, doktoranda biomedicinskog inženjerstva novosadskog Fakulteta tehničkih nauka, poveo tamo gdje je danas – u svijet zdravih deserta. Njene „Urmašice“, kako je nazvala svoj mali biznis u Trebinju, za kratko vrijeme su prepoznate kao jedinstveni zalogaji, obogaćeni kvalitetnim sastojcima, a dovoljno slatki i bez grama industrijskog šećera.
Jelena Dabović (foto: Vlah Enterprise)
Osnovu njenih kolača čine urme i orašasti plodovi. Nugat kuglice prepune lješnika i kakaoa, snikers sa kikirikijem, njoj omiljena kombinacija pistać – malina, kao i slana karamela, samo su neke od kombinacija koje preferira. Vodeći računa o svakom detalju, tokom zime i jeseni u ponudi je imala cimet rolnice, a sa dolaskom toplih dana na njihovo mjesto sprema nove ukuse.
„Urme su te koje daju slatkoću, a šećer uopšte ne koristim. Osim šećera, trudim se da u kolačima nema industrijski prerađenih namirnica, a ukoliko ih ipak ima, strogo vodim računa o njihovom sastavu. Izbjegavam šećer, prerađenu hranu punu aditiva i ne volim takve namirnice. Ovo su kolačići koje mogu jesti svi, i djeca i odrasli, čak i dijabetičari jer ne izazivaju nagle skokove šećera u krvi“, pojašnjava nam Jelena recepturu, a s obzirom na njeno zvanje i priličan istraživačko – naučni rad, jasno nam je da je svoju zamisao proučila do najsitnijeg detalja.
MALINA I PISTAĆI – KRALJICA URMAŠICA
„Ljubav prema hrani kod mene je uvijek postojala, samo se nikada nisam nešto pretjerano njome bavila. U jednom trenutku me zainteresovalo preduzetništvo, biznis i spoznala sam neke nove, zanimljive stvari. Počele su se otvarati razne ideje, među kojima i ta da bih mogla praviti zdrave kolače. Meni je to poput dječije igre u kojoj ništa ne može ispasti loše. Orašasti plodovi su ukusni i sami po sebi, a naročito kada se sjedine sa drugim sastojcima. Od početka mi je bila važna prezentacija, da sve bude i oku primamljivo. Tako je nastao kolač sa malinom i pistaćima, sa predivnom kombinacijom boja i odličnog ukusa. Tu je isplivala ta moja strast za dizajnom. Ne smatram se umjetnicom, ali da je kreativnost moja karekteristika jeste, kao i pokretačka energija i ljubav prema osmišljavanju novih stvari“.
Kako nam je rekla, hrana je nešto što ju je oduvijek privlačilo, od igranja sa tijestom i spremanja kolača sa bakom, do danas kada se u tom slatkom svijetu i dalje odlično zabavlja. Biti mama dvoje mališana za koje joj je važno da se zdravo hrane bio je lajtmotiv koji ju je pokrenuo. Sa druge strane tu je i njena vječita težnja ka kreativnom izrazu i, premda je studirala tehničke nauke, izgleda da je došlo vrijeme da zatomljenu strast konačno negdje ispolji.
„Interesovalo me uvijek mnogo toga, do te mjere da nije postojala samo jedna stvar na koju bih se fokusirala. Završila sam gimnaziju, manje više mi je sve dobro išlo i kada je trebalo odabrati fakultet željela sam da upišem neki dizajn. Zanimala me moda, međutim kod nas tada nije bilo državnih škola. Na Fakultetu tehničkih nauka naletjela sam na Grafički dizajn i tada mi se otvorilo novih, skoro 30 smjerova. Privuklo me Biomedicinsko inženjerstvo jer sam voljela prirodne nauke, biologiju pogotovo, i sve ostalo sam zanemarila kada sam vidjela medicinske predmete. Međutim, to je zapravo elektrotehnika koja je primijenjena u medicini. Neko sam ko ne odustaje lako i kada se nečega prihvatim idem do kraja. I ispostavilo se da su mi studije baš legle. Bilo je teško ali nije bilo neizvodljivo. Ako si vrijedan, uporan i imaš kliker za to, nije nemoguće, treba raditi. Cilj u toku studija mi je bio da sve ispite položim u roku, da se što prije vratim kući, kako bih slobodno vrijeme provodila u Trebinju“.
Bio je to svijet u kome se apsolutno pronašla. Osim rada sa studentima, istraživačkog i naučnog djelovanja, imala je priliku da sva znanja sa osnovnih, master i doktorskih studija primijeni i u praksi.
„Kada sam završila osnovne studije ostala sam da radim kao asistent i istraživač pa sam prirodno nastavljala master i doktorske. U isto vrijeme sam predavala studentima, bavila se istraživačkim radom i bila sam na dobrom putu uz izuzetnu ekipu profesora, velikih stručnjaka, sjajnih kolega, bavili smo se humanom naukom. Između ostalog, radili smo istraživačke projekte sa mioelektričnom šakom – protezom koja imitira ljudsku ruku i kada je trebalo da napustim taj posao, nije mi bilo lako. Međutim, u tom trenutku je prevagnula porodica. Znala sam kad se vratim u Trebinje da ću biti spriječena da nastavim naučni rad, ali sam sigurna da ću se tome jednog dana vratiti. To je bilo nešto u čemu sam uživala, toliko da sam znala po cijele dane provoditi u istraživačkim procesima. Nauka je sama po sebi multidisciplinarna i nudi bezbroj istraživačkih mogućnosti. Ali, sada sam ovdje, opet uživam u onome što radim i to mi je zasada dovoljno“.
KULINARSTVO JE UMIJEĆE
„Pripremanje kolača, hrane uopšte, nešto je što se podrazumijeva da svaka žena zna. Sjećam se kako sam u početku mislila da nakon što sam prevalila veliki akademski put sada treba da kažem da se bavim izradom kolača. Imala sam krizu ega koga sam progutala i koji me, očigledno, nije spriječio. Ali, u početku je bilo teško preći preko toga. Sada kada obučavam talentovanu djevojku koja se školuje za kulinarskog tehničara shvatila sam koliko sam stvari, zapravo, naučila, koliko je u kulinarstvu sve prilično kompleksno, da iza takvog umijeća stoje godine, čak i desetine godina svakodnevne prakse, zagorjelih i preslanih jela, neuspjelih torti. To su poslovi koji se ženama pripisuju da ih znaju po prirodi i, nažalost, kod nas se potcjenjuju. Imala sam predrasude i to je prokletstvo podrazumijevanog znanja“.
Taj humani dio, ne samo rada, nego i ličnog pristupa ljudima i okruženju uopšte, prenijela je i u novi posao. Stvarajući recepte, preko kojih, prvenstveno svojoj djeci, a potom i drugima, želi omogućiti kvalitetniji način ishrane, ova mlada žena stvara i jednu posve novu dimenziju odnosa prema hrani, ali i prema zdravlju.
„Znala sam da ću biti mama koja će paziti šta moja djeca jedu. Naravno, nisam neko ko u tome pretjeruje, ali vodim računa. Šećer nije zdrav i danas kada to znamo, ne trebamo biti tvrdoglavi da ne razmotrimo tu činjenicu. I sama se svakodnevno trudim da minimalno šećera unosim i gledam da namirnice koje kupujem imaju što manje aditiva i nezdravih sastojaka. Naravno, nisam nutricionista ni ljekar i ne osjećam se pozvanom da pričam o zdravoj ishrani sa te strane, ali zbog sebe i djece, suprug i ja o tome dosta vodimo računa. Mnogo godina sam provela u istraživačkom radu, pročitala stotine naučnih radova, nekoliko ih i napisala, tako da i hrani pristupam prilično analitički pa i kada su u pitanju tumačenja deklaracija. Kroz svoje kolače volim podići svijest o tome, na prvom mjestu da industrijski šećer ne spada u hranu, da nepovoljno utiče na svaki molekul organizma. Pripadam onima koji obožavaju slatko, ali radeći na sebi, shvatila sam da djeci trebam biti primjer. Iz svega toga je nekako i proistekla ova ideja. Jer slatko je poslastica, čast, a 'Urmašice' su slatkiš koji je prevashodno hrana!“
I BEZ MARKETINGA NAŠA KUHINJA JE POSEBNA
„Tokom studija sam imala priliku provesti jedan semestar u Trentu, u Italiji na studenstkoj razmjeni. Prelijepo iskustvo, istinski sam se zaljubila u Italiju i tu shvatila zašto svi toliko vole ovu zemlju. Pred kraj svog rada na FTN –u u Novom Sadu poslovno sam bila i u Parizu, koji je zaista fenomenalan. Na moje veliko iznenađenje, jedino što mi se u Italiji i Francuskoj nije dopalo bila je hrana. S obzirom na činjenicu da hrana za mene predstavlja posebno interesovanje, očekivala sam da ću biti oduševljena ukusima njihovih kuhinja. Iako su sva jela bila prezentovana na izuzetnom nivou, namirnice nisu imale očekivani intenzitet ukusa. Jela imaju privlačnu boju i izgled, ali bez autentičnog ukusa, osim sireva u Francuskoj i pice i paste u Italiji. Očigledno je da oni vladaju savršenim marketingom koji umije da prezentuje proizvode na najbolji mogući način. Ipak, u pogledu voća, povrća i mesa, bezukusni su. Čini se da su više proizvod masovne proizvodnje i ne mogu se porediti sa domaćim namirnicama sa naših sela, prepunih prirodnog ukusa“.
Kao neko ko mnogo voli prirodu i taj kontakt sa tišinom u kojoj, ko zna da osluškuje, mnogo toga može i da čuje, jasno je da Jelenu na prvom mjestu određuje činjenica da se bavi onim što voli. Ta neprocjenjiva prilika da u osmišljavanju recepata i kompletne prezentacije može biti svoja i uživati u svakom danu, čineći pritom dobro i sebi i drugima.
„Primarno mi je bilo da radim ono što volim i što znam. U sve sam ušla srcem, sa iskrenom i čistom namjerom. I kad sam radila na fakultetu osjećala sam se ispunjeno jer sam znala da ako je makar i jedan student otišao bogatiji za znanje, da radim nešto što doprinosi svijetu. Tako je i sada. Pored izrade kolača, bavim se i svim ostalim, od nabavke do isporuke, cijelim zaokruženim procesom koji nastojim organizovati da uživam u svakom njegovom segmentu. Kada sam krajem oktobra prošle godine počela, krenula sam baš malim koracima. Cilj mi nijednog trenutka nije bio da odmah realizujem nešto veliko, već da idem polako, korak po korak pa kako bude. Zadovoljna sam jer je tržište fino rezonovalo, ideja je naišla na odličan prijem. Nisam neko ko traži spoljašnju validaciju, ali moram da priznam da su me dirnuli lijepi komplimenti od ljudi, naročito od inzulin zavisnih pacijenata“.
Najveći korak, da se usudi i krene, uspješno je savladala. A vodeći se instinktom, tim nepogrešivim zovom duše, jasno nam je da je pred njom već i nova prilika – radionica i mogućnost proširenja tima. Zato s pravom možemo reći da Jelena pripada onim rijetkima, koji se, uprkos neizvjesnosti, usude na iskorak, ostajući dosljedni sebi. U vlastitom traženju nađu nas i one davne dječije želje pa kao pasionirani ljubitelj dizajna, sada ima priliku da pokaže i svu autentičnost kreativne strane svoje ličnosti.
„Kada te ludost ponese – tako zovem ovo čime se bavim jer, bukvalno sam jednog dana napravila kolače i krenula da ih prodajem, čisto instinktivno. Pravila sam ih često za nas kući. Izbjegavajući šećer a da bih došla do savršene teksture krenula sam da izmišljam svoje recepte. Ljudi su se zainteresovali. Nisam se osvrtala ni slušala šta drugi govore, nisam ni tražila odobrenje, prosto inspiriše me to i ugrabila sam taj momenat. Naručila ambalažu da sve bude kako treba – od ukusa do prezentacije koja je nekome prvi utisak. Objavila sam na instagramu i zavrtilo se. Sada planiram da pređem na viši nivo. Pokrenula sam radionicu, imam djevojku koja sa mnom radi, nadam se da će uskoro i da me potpuno zamijeni na tom polju pripreme, kako bih imala više vremena da se bavim kreiranjem nekih novih ukusa i ostalih važnih detalja samog poslovanja. Da imam više vremena opet za onaj istraživački, meni prilično inspirativni i kreativni dio rada“.
Mišljenja da je priroda sve namjestila da bude tačno onako kako treba, u svom novom zanimanju i svojevrsnom hobiju iz djetinjstva, Jelena Dabović, rekli bismo, savršeno se pronašla. Pomirivši u sebi naučnika i ljubitelja poslastica, a uzevši od oboje ono najbolje, odabrala je da u ambijentu koji joj prija znanja pretače u skladne, te više nego ukusne i zdrave zalogajčiće. Njena temeljnost, predanost i iskrenost, ljubav i zanos prema onome što radi, nedvosmisleno sugerišu da jedino kada biramo srcem, biramo najbolji put. A kada nam krajnje odredište nije cilj, već sve usputno zaseban doživljaj, onda je taj put beskrajno inspirativan i neprocjenjiv!
