Kad hercegovačka noć siđe niz brda kao crna vuna, a vjetar iz Popova zazviždi kroz suvu travu i kamen, stariji ljudi u Mišljen i danas znaju zastati pred pričom koju su slušali od đedova, a oni od svojih. Ne govori se ona glasno ni uz svaku vatru, nego tiše, kao da se čovjek boji da će i kamen čuti. Jer u Hercegovini kamen pamti više i duže od ljudi.
Tamo, nad sivim kamenom i pod tirkizno plavim nebom, stoji Crkva Svetog Vasilija Ostroškog u Mišljenu. Mala, kamena, tvrda kao hercegovačka sudbina. Kažu da je nastala još u doba Nemanjića, kad su se po ovim stranama molitve dizale pravo u nebo, bez zvona i velikih riječi. Oko nje grobovi i stećci — četrdeset i tri kamena čuvara prošlosti — leže kao uspavana vojska pod travom i mjesečinom.
A među tim kamenjem ostala je i priča o Svetom Vasiliju, svecu i onome koji je znao koliko ljudska riječ može biti otrovnija od zmijskog ujeda.
Govore da je tada još bio mlad jeromonah i služio u Mišljenu. Narod ga je poštovao, ali ga se pomalo i bojao, jer su mu oči bile mirne, a pogled dubok kao jama bez dna. Govorilo se da vidi i ono što čovjek sakrije iza osmijeha.
U to vrijeme selo uzburka glasina.
Za jednu njegovu rođaku počeše pričati da je zanijela sa nekim kaluđerom. Od kuće do kuće, od bunara do pojate, riječ se širila kao požar kroz ljetnju travu. A u Hercegovini nema brže stvari od zle riječi. Ona pretrči i brdo i rijeku prije nego sunce ogrije.
Ljudi su šaptali iza kapija, žene prevrtale očima, a muškarci se kiselo osmjehivali pod brkovima. Niko nije znao istinu, ali svima bijaše milo što imaju o kome govoriti.
Samo je Sveti Vasilije ćutao.
Jednog jutra, kad je krenuo u crkvu na službu, svrati toj đevojci. Kažu da je bila lijepa kao proljećna zora nad Hercegovinom — lice bijelo, oči tamne, a tuga pala po njoj kao studen po vinogradu.
Reče joj tihim glasom:
„ Otrgni šal oko pasa i prebaci ga preko stomaka“.
Đevojka ga posluša.
Tako zajedno krenuše kroz selo. On ozbiljan, u mantiji, a ona pored njega, sa prividom trudnoće pod tkaninom. Iza pendžera poče komešanje. Prozori se otvarahu kao gladna usta. Neko se nasmija, neko pljunu, neko prošapta:
„ Eto... Bog ti duša, istina je...
Toga dana crkva nikada nije bila punija. Došli i oni koji godinama nisu kročili u hram, više željni tuđe sramote nego Božije riječi.
A Vasilije službu odsluži mirno. Glas mu odzvanjao među kamenim zidovima kao voda kroz pećinu. Kad završi molitvu, nastade tišina.
Tada pozva đevojku pred oltar.
Narod se uskomeša.
A on reče:
„Pred Bogom nema skrivanja. Skini sa sebe sve što je laž i prevara“.
Đevojka drhtavim rukama odbaci šal, pa stade pred svijet čista i nevina, u ljepoti koju samo mladost nosi i samo Bog može stvoriti. U crkvi muk. Čulo se samo kako vosak kaplje niz svijeće.
Ljudi oboriše glave.
A Sveti Vasilije tada podiže ruku i glasom od kojeg, kažu, i danas zadrhti kamen na Mišljenu, povika:
„ Da Bog da prepuklo mjesto đe stoji onaj što prvi iznese potvoru!
I u isti čas, pričaju stari, puče velika grčka ploča nasred crkve. Zemlja zagrmje kao grom na svetog Iliju, kao da se sama Hercegovina otvorila. Pred narodom propade neki čovjek, znali su ljudi i koji, i koji bijaše prvi posijao laž.
Niko nije kriknuo.
Niko se nije pomjerio.
Samo je vjetar prošao kroz crkvu i ugasio nekoliko svijeća.
Od tada se u Ljubinju i Popovu govorilo da je Sveti Vasilije bio blag prema grešniku, ali strašan prema laži. Jer grijeh čovjek može okajati, ali laž razara i dušu i obraz, kao crv staro drvo.
I danas, kad sunce pada po stećcima u Mišljenu, čini se kao da kameni reljefi ožive. Na jednom mač i štit, na drugom jelen u trku, negđe povorka srna, negđe konjanik. A narod kaže da svaki od tih kamenova nešto zna i nešto krije.
Neki stećci su napukli, neki se nagnuli, ali svi stoje kao nijemi svjedoci da je ovuda prolazilo i vrijeme i carstvo i ljudska zloba.
Samo priča nije umrla.
Ona i danas živi.
