„Knjiga je dobra i prijatna i korisna stvar, i kada se čita i kada se ne čita; za svašta može da posluži, i za poklon i za ukras, i za predmet razgovora i za čitanje“, riječi su našeg nobelovca, Ive Andrića, koje nam nameću pitanja koliko se u današnje vrijeme čita, koliko Trebinjci svoje vrijeme posvećuju knjigama.

Da li bismo mogli reći da je knjiga „izašla iz mode“ i da su njeno mjesto u društvu zauzela razna elektronska sredstva informisanja? Ili, pak, još uvijek ima onih koji vole pod prstima da osjete papir, da osjete miris knjige i da se izgube u svijetu koji sami stvaraju čitajući?

U potrazi za odgovorom na ova pitanja posjetili smo Narodnu biblioteku Trebinje, razgovarali smo sa Dulom Ninkovićem – prodavcem knjiga na korzou, Dijanom Lakić – nezaposlenom profesoricom srpskog jezika, zatim sa Gordanom Simović – profesoricom srpskog jezika i književnosti u Osnovnoj školi „Sveti Vasilije Ostroški“ i sa Borisom Rašovićem – radnikom u knjižari „Sveti Danilo Humski“.

Mirela Ćuk, knjižničar u Narodnoj biblioteci Trebinje, kaže da je, već sada, na početku nove godine, broj članova velik i da imaju utisak da Trebinjci sve više čitaju.

„U Narodnoj biblioteci Trebinje otprilike je izjednačen broj članova odraslih i osnovaca. Možda su nekad stariji ili penzioneri više čitali, međutim, sada nam se djeca osnovci sve više vraćaju. U posljednje vrijeme, pored osnovaca, dolaze i predškolci jer imamo nekih slikovnica i knjiga koje su njima zanimljive. Osnovci čitaju lektiru i neku zabavnu literaturu. Dolaze u društvu, dođe dvoje-troje iz razreda i polako kreću i ostali da se učlanjuju. Što se tiče odraslih, prije svega penzionera, oni najviše vole beletristiku i neku laganiju literaturu, dok studenti i srednjoškolci više pažnje posvećuju nekoj stručnijoj literaturi.“

Knjižničarka u trebinjskoj biblioteci nam govori da, na osnovu toga koliko knjiga cirkuliše, imaju osjećaj da se broj pročitanih knjiga povećava. Po njenim riječima, sve više knjiga se iznosi iz biblioteke, što govori da Trebinjci svoje vrijeme, ipak, posvećuju pisanoj riječi.

Trebinjci, primjećuje knjižničarka Mirela, najviše čitaju beletristiku, ali i klasici imaju svoje vjerne čitaoce.

„Što se tiče beletristike, u posljednje vrijeme se uzima Dejan Stojiljković, Vanja Bulić, Vedrana Rudan, kao i Jelena Bačić Alimpić. Od klasika je najčitaniji Dostojevski, pored Andrića, Selimovića, Hemingveja, Hesea.“

U trebinjskoj biblioteci su uvijek spremni da posavjetuju „početnike u čitanju“. Iako su ukusi različiti, Mirela nam kaže da bi, kao uvod u čitanje, dječacima preporučila neki kriminalistički triler roman, dok bi djevojčicama predložila nešto laganije, na primjer ljubavni roman.

Premda je knjižničarka u biblioteci pod utiskom da jednako čitaju i muškarci i žene, i stariji i školarci, Dule Ninković, čovjek dobro poznat Trebinjcima, ima drugačije mišljenje. Na osnovu njegovog iskustva, žene više čitaju.

„Ima određen broj populacije u Trebinju koji čita. Nema pravila koju knjigu će izabrati, sve zavisi od ukusa. Trenutno dobro prolaze Momo Kapor, Ljiljana Habjanović Đurović, kao i nova knjiga Vuka Draškovića 'Aleksandar od Jugoslavije'. Kod Trebinjaca je posebno popularan Jovan Dučić.“

Primijetivši i dječiju literaturu nametnulo nam se pitanje koliko djeca čitaju i da li roditelji stvaraju čitalačku svijest kod najmlađih. Po riječima Dula Ninkovića, roditelji kupuju djeci knjige, posvećuju pažnju njihovom obrazovanju i podstiču ih na čitanje.

Boris Rašović, radnik u knjižari „Sveti Danilo Humski“, misli da, sudeći po njihovim statističkim podacima, Trebinjci dosta čitaju. Najviše pažnje poklanjaju Dučiću, Andriću i Meši Selimoviću, dok je Gijom Muso najzanimljiviji mlađim generacijama. Boris dijeli mišljenje Dula Ninkovića da žene više čitaju, naročito one srednje dobi. Što se tiče dječije književnosti, roditelji često kupuju djeci bajke i slikovnice.

Dijana Lakić, diplomirani profesor srpskog jezika i književnosti, vječni zaljubljenik u pisanu riječ, majka dvoje djece, koja sa puno emocija govori da svoju ljubav prema književnosti želi da prenese i na njih. Zbog toga su sad, kaže nam, naklonjeni dječijoj književnosti.

„Kupujemo im Diznijeve bajke, izlaze svakog četvrtka. Stvarno su divne. Pravimo im kolekciju. Ćerkica uzme knjigu, sjedne na svoju stoličicu, lista je, zanima se. Kad ja čitam, dođe do mene i prelista knjigu, mada voli kad ima slika. Uglavnom joj čitam pjesmice, a polako se upoznajemo i sa bajkama. Kad dođe vrijeme, upisaćemo se u biblioteku.“

Svojim govorom i ljubavlju fascinira. Iz njenih riječi zaključujemo da je odabrala pravo zanimanje. Mašta da otvori malu igraonicu za djecu u kojoj bi, priča nam, organizovala čitalački kutak i upoznavala djecu sa književnošću.

„Albert Ajnštajn je rekao ᾿Ako želite da vam djeca budu inteligentna, čitajte im bajke, i zaista je tako. Nastojim da kod svoje djece razvijem čitalačku naviku i da im usadim ljubav prema knjizi“, kaže nam Dijana.

Ljubav prema knjigama je oduvijek postojala. Prisjeća se kako je, kao dijete, provodila sate čitajući romane. Posebnu ljubav gaji prema klasicima, ali ni neku lakšu literaturu ne izbjegava. Ljeto je uvijek bilo vrijeme za „laku knjigu“. Inače, omiljeni pisac joj je Meša Selimović, a romanu „Tvrđava“ se najrađe vraća.

Dijana nam govori da voli da čita polako, sa razumijevanjem i da analizira ono što čita, u svojoj glavi.

„Kad čitam, osjećam se kao da uđem u drugi svijet, kao da otputujem u neku drugu priču. Čitanje je kao bijeg u sigurnu kulu odakle sve možeš da vidiš – misao koja najbolje opisuje moja osjećanja dok držim knjigu u rukama.“

Iako ima neke knjige u elektronskoj verziji, najviše voli kad knjigu drži u rukama jer, kako kaže, uživa da je lista, da osjeti miris papira.

Ova majka dvoje djece nam priča kako sad nema vremena kao ranije da se posveti čitanju, ali se trudi da čita kad god ima priliku.

„Istina je da najčešće čitam dječiju književnost, ali i u tome uživam. Mislim da ljudi treba da čitaju, da grade sebe i šire svoje vidike. Čitanje otvara jedan potpuno novi svijet i svako treba da zakorači u njega. Zbog sebe prvenstveno.“

Gordana Simović, profesorica srpskog jezika i književnosti, kaže da je veoma zadovoljna koliko učenici u Osnovnoj školi „Sveti Vasilije Ostroški“ čitaju školsku lektiru.

„Što se tiče naše škole, mislim da imamo dvije trećine učenika koji redovno čitaju lektiru. Veliki broj učenika uspije da uđe u suštinu djela jer su knjige primjerene planu i programu i njihovom uzrastu. Nastojim da ih u svakodnevnom radu, nekim svojim životnim iskustvima, motivišem, da im ukažem na to koliko je čitanje značajno i mislim da, u velikom broju slučajeva, uspijevam.“

Ova profesorica srpskog jezika smatra da Trebinjci i te kako čitaju, mada je mišljenja da je kupovina knjige, danas, luksuz.

„Mislim da mnogo više čitaju srednje generacije, od 40 godina pa nadalje. To sam zaključila na osnovu nekog svog iskustva, razgovorima sa prijateljima, kolegama, komšijama. Valjda se i krećem u društvu gdje ljudi zaista čitaju. Vidim da se rado odazivaju mijenjanju knjiga. Po tome koliko se knjige razmjenjuju i kupuju novi naslovi, mislim da Trebinjci relativno dosta čitaju.“

Na osnovu prikupljenih podataka zaključujemo da Trebinjci ipak svoje vrijeme posvećuju čitanju. Knjiga je i danas zastupljena u našim životima i uvijek će postojati oni koji će uživati u ovom vidu zabave.

Doktor Maretić je u predgovoru jedne knjige napisao „Čuvaj je kao svoje najveće dobro i nemoj je štetiti, jer je ova knjiga naše zajedničko pa i tvoje vlastito dobro. Pročitaj knjigu pažljivo, pa ćeš time ili obogatiti svoje znanje ili oplemeniti svoju dušu i srce“. Ovim riječima je Maretić opisao kako bismo trebali da se odnosimo prema knjigama, kao i to šta nam one pružaju zauzvrat.

Čitanjem se bogati rječnik

„Nažalost, danas mnogi ne shvataju da čitanjem bogate svoj rječnik, bogate svoj jezik. Ako je čovjek komunikativan, ako ima veći broj riječi na raspolaganju, lakše će se snaći u određenoj situaciji“, riječi su profesorice Simović koja, kao veliki problem, ističe činjenicu da se, danas, na raznim sajtovima, mogu pronaći prepričane verzije lektira kao i analiza istih.

Čitanje kao lijek

Čitanjem, zaista, možemo da pomognemo sebi, da se osjećamo bolje i ljepše, da obogatimo svoj riječnik i život uopšte.

Pored toga što čitanje predstavlja vid zabave, ono je, po nekim istraživanjima, veoma zdravo. Čitanje je najefikasniji način da se opustimo i prevaziđemo stresne situacije. Dokazano je da osobe koje su svakodnevno čitale imaju bolje pamćenje i manje mogućnosti da dobiju Alchajmerovu bolest. Nesanicu, takođe, možemo liječiti čitanjem.