Starina Ljubo Glogovac, štićenik trebinjskog Doma penzionera, od malene sobice u ovoj ustanovi stvorio je pravi mali atelje u kome, iako sa punih 79 godina, izrađuje portrete u drvetu i to isključivo radi poklona. Izrađujem samo portrete onih ljudi od kojih smo imali koristi, koji su nam uljepšavali život.
ČIKA LJUBA smo upoznali u Dnevnom centru za stare osobe, gdje se pod okriljrm Centra za socijalni rad ljudi treće životne dobi druže, izrađuju ručne radove, dogovaraju izlete, čitaju štampu.
Izradio je i za ovaj kutak nekoliko portreta koji krase zidove Centra, a najradije izrađuje pjesnike i umjetnike.
“Nikada mi nije palo na pamet da zarađujem nešto, jer se ovim bavim da bi prekratio vrijeme. U Domu penzionera mi ništa ne nedostaje, nije mi nevolja da ovo radim za novac, da nosim po pijacama i slično, tako da ovaj moj hobi radim da bi usrećio i sebe samog, ali i one druge kojima ih poklanjam”, dodaje čika Ljubo.
DRVO ga je, kaže, od ranije privlačilo, radio je prije rata u Mostaru u drvnoj industriji, ali nikada mu nije padalo na pamet da od drveta pravi umjetnine, sve dok nije izbjegao u Trebinje i u želji da prekrati vrijeme počeo izrađivati, najprije sitne upotrebne predmete od drveta, kašike i kuhače, a onda prešao na portrete.
Zanimljivo je da nikada nije izradio portret nijednog političara, ni bivših ni aktuelnih, već se bazirao samo na „drvenom portretisanju“ umjetnika i naučnika.
“Izrađujem samo portrete onih ljudi od kojih smo imali koristi, koji su nam uljepšavali život, pa imam i Dučića, i Šantića, i Pupina, i Teslu, ali kada vidim samo kako se političari svađaju dosta mi je da shvatim da oni nisu za moga dlijeta i drveta”, kaže ovaj šarmantni starina. 
POSAO je, kako objašnjava, dosta precizan jer ovo nije glina ili neki drugi mekani materijal da se može popravljati rad, a najteže mu je raditi kada mora praviti reljef lica, kose ili drugih dijelova glave, jer je to izazovnije nego da pravi samo portret na ravnoj plohi.
Daska koju koristi provjerenog je kvaliteta, dovoljno suva za obradu, a pronalazi je u stolarskoj radionici njegovog nekadašnjeg radnog kolege iz Mostara koji mu ostavlja krajeve koji njemu nisu za upotrebu, a Ljubu dobro dođu.
I ZA ALAT se, kaže, uglavnom snalazi kako zna i umije, mada, dodaje skromno, to i nije bogzna šta – nožić, turpija, malo dlijeto, jedno šilo, brusni papir, a služi se čak i slomljenim staklom, da bi, kada sve bude gotovo, svoje djelo prelakirao radi sjaja i zaštite drveta.
Nikada, kako nam reče na kraju, nije zadovoljan svojim radom i uvijek misli da je mogao bolje, ali kada mu drugi kažu da je dobro, onda i on ubijedi sebe da je to što je uradio dovoljno dobro da ga se ne zastidi kada ga nekome daruje.
ŽAO MU JE, kaže, što nema malo više širine, poput njegove kuće u Bijelom Polju kod Mostara koja je u ratu porušena, pa bi možda mogao napraviti i malu radionicu i stvarati puno više. 
„Ja se, ipak, sa skromnim uvijek zadovoljim, jer sam možda i ponajbolje u ratu shvatio da su materijalna bogatstva najmanje vrijedna. Radio sam cio svoj život vrijedno, gradio sebi kuću misleći da ću u njoj i skončati svoj život, a onda ostao bez svega i shvatio kako je to prolazno, pomirio se sa činjenicom da mi više nema povratka u tu moju kuću i opet živim zadovoljno“, kaže ovaj pozitivni starac.
ZAMIJENIO je svoju kuću jednom sobom u Domu penzionera, našao tu novo društvo, počeo druženje sa Hasom Nikontovićem koji ga, kada je prešao u Dnevni centar za stare, nagovori da im se pridruži barem ponekad, a on, kada je vidio kako je zanimljivo, kako reče, došao prvi put jednog četvrta i od tada je četvrtkom rado viđeni gost ovog Centra...
