Da pjesma liječi dušu oduvijek osjeća Trebinjac Marko Ninković, izuzetno muzički nadaren. Spoj tanane emotivnosti i snažne boje glasa doprinio je da u Maglaju na Internacionalnom festivalu mladih i nedovoljno afirmisanih pjevača „Studentsko ljeto“ razgali sva srca i osvoji prvu nagradu žirija novinara. Učestvovati na festivalu sa najdužom tradicijom u BiH, ove godine održanom po 52. put krajem avgusta, koji je među zvijezde vinuo poznata muzička imena bivše Jugoslavije, za njega je bilo ostvarenje sna.
Marko Ninković
Kao ljubitelj zabavne i pop rok muzike predstavio se čuvenom pjesmom Miša Kovača „Ostala si uvijek ista“, u verziji Tošeta Proeskog. Uživo, uz pratnju kamernog orkestra, glasovne mogućnosti pokazao je izvodeći i više nego zahtijevnu numeru. Osim vokalno, u tri minuta dočarao je i svu svoju sentimentalnost i energičnost, te poštovanje i razumijevanje liričnih tonova ovakve, vanvremenske kompozicije.
Jedini predstavnik iz Republike Srpske i iz Trebinja, u jakoj konkurenciji među, kako napominje, 29 kvalitetnih takmičara iz devet zemalja sa tri kontinenta, ni slutio nije da će baš njemu pripasti nagrada. Ipak, dogodilo se ono o čemu je maštao još od osnovne muzičke škole i časova klavira, preko gitare koju je sam naučio da svira do nastupa u trebinjskim kafićima, ali i šire. Isključivo talentom i posvećenošću, ovaj dvostruki Vukovac i đak generacije kroz osnovno i srednje školovanje, a nesuđeni inžinjer elektrotehnike, stigao je na svoju prvu veliku festivalsku scenu.
Sa nastupa na festivalu u Maglaju - prva nagrada žirija novinara
„Kao dijete sam učestvovao na festivalima „Djeca pjevaju hitove“, „Zvon zvonke pjesme“ i „Pjesma Trebinja“, a ovo mi je prvi festival ovog karaktera i prvi put da sam ovako nastupao. Zaista je izgledalo svjetski! Rijetko koji pjevač, osim velikih imena, ima takvu priliku. Mi smo svi neafirmisani pjevači i to je bilo posebno iskustvo, potpuno neka druga dimenzija. Biti okružen sa toliko dobrih muzičara, pratećih vokala, zaista fantastično nešto! Na takmičenju nikoga nisam smatrao konkurencijom, sve su to bili odlični vokali, uživao sam i družio se s njima. Bodrili smo jedni druge, što je još jedna divna strana ovog festivala“, počinje sa nama priču trideset trogodišnji Marko, koji muziku oduvijek živi.
NASTUPATI UZ KAMERNI ORKESTAR JE NEPROCJENJIVO ISKUSTVO
„Za takmičenje sam saznao preko instagrama, gdje me kontaktirao jedan od organizatora festivala, Benjamin Hasanić. Rekao je da mu se dopada kako pjevam, da mu se sviđa moj rad i pitao da li želim da se prijavim na Međunarodni festival u Maglaju. O svemu me upoznao, da je riječ o renominarom festivalu u bivšoj Jugoslaviji, Festivalu festivala gdje su prije rata učestvovali pobjednici sa Festivala iz Zagreba, Sarajeva, Beograda, kao i da su nakon tih nastupa postali poznati i afirmisali se Željko Samaradžić, Severina, Đulijano, Slađana Milošević, Lepa Brena i mnogi drugi. Saznao sam i da je ovaj festival jedini sa naših prostora uvršten na spisak svjetskih festivala. Ono što je mene posebno oduševilo je što je to jedini festival u BiH koji ima kamerni orkestar! Bilo je zaista fascinantno nastupati uz takvu veličanstvenu pratnju, doživjeti takav nalet emocija, da je to teško riječima dočarati!“
Tremu je, kaže, imao sve dok orkestar nije zasvirao prve taktove evergrina koji obožava, a zatim se prepustio zanosu muzike, dajući cijelog sebe svima koji su tu noć imali priliku da ga čuju. Jedini motiv sa kojim je otišao na takmičenje bio je da sebi dokaže koliko može. Nagrada je, rekli bismo, došla kao potvrda da ono što voli i radi ima smisla i da je to put od koga ne treba odustati.
Markovo odrastanje uz muzičke festivale
„Iako mnogi vjeruju u mene, ja često sumnjam. Zato sam i izabrao pjesmu sa kojom ranije nisam dobio priliku da pokažem da znam da pjevam, da sebi dokažem da to mogu. Kada se primakao moj nastup uhvatila me pozitivna trema koje uvijek imam malo. Sve je išlo uživo, morali smo se prilagoditi jedni drugima, ali nisam imao straha, naprotiv, neko uzbuđenje je vladalo u meni i čim je krenula pjesma sve je išlo lagano. Imam dobar sluh, vladam pjesmom i dobro sam se snašao, a naročito jer uživam u kontaktu sa ljudima dok pjevam, da to što nosim u sebi, tu strast, emociju, energiju i ljubav prema muzici podijelim sa drugima. Taj osjećaj kad su prozvali moje ime za prvo mjesto teško se može riječima opisati. Istovremeno sam osjećao i sreću i ponos što sam predstavljao svoj grad. Emocije su mi se pomiješale, zaista jedno predivno iskustvo“, reče nam Marko, a čini nam se kao da još nije upotpunosti svjestan koliki je korak napravio.
Priča nam da se za nastup nije posebno pripremao jer se predstavljao sa pjesmom koju voli čitavog života. Ni spoznaja kolika muzička imena su ovaj klasik izvodila, nije ga obeshrabrila. A i zašto bi, kada ju je Marko donio na svoj način, pokazavši svu raskošnost talenta.
KAD PORASTEM BIĆU PJEVAČ
„Kada su me sa pet godina pitali šta bih volio biti kada porastem rekao sam pjevač! Uvijek sam pjevao i roditelji su me upisali u Muzičku školu. Pokazao sam da imam osjećaj za ritam i melodiju pa su me nastavnici htjeli usmjeriti da sviram violinu, što nisam želio. Meni se sviđao klavir i na sreću to sam i učio. Kasnije, sticajem okolnosti sam svirao trio sa violinom na republičkim takmičenjima i osvajali smo nagrade tri godine zaredom. Glas nikad nisam školovao jer za to ovdje nije bilo mogućnosti. Pošto sam volio i gitaru, naučio sam da je sviram, toliko da mogu da pratim svoje pjevanje. Sa gitarom sam više puta sa ljudima slavio njima važne životne trenutke, rođendane, rođenja djece, djevojačke večeri. Rado sviram i po kafićima i privatnim proslavama jer je gitara odlična za štimung, neprikosnovena za ovakva druženja. Ispalo je da me gitara povezala sa mnogo divnih ljudi. Na primjer, kada sam na svirci upoznao jednog Korejanca oduševljenog mojim nastupom, sa kojim sam postao i prijatelj ili kada sam svirao za jedno društvo, a svi koji su bili tu su se okupili i dogodio se spontani koncert. Često sam nastupao i pred ljudima iz raznih krajeva svijeta, sa nekima razvio kontakte koji još traju. Muzika veže ljude i to je još jedan od razloga što sam joj se vratio“.
Po prirodi tih i skroman, odrastao na iskonskim vrijednostima, sa istančanim ukusom za muziku, prije dvije godine odlučio je da napusti Elektrotehnički fakultet i vrati se svojoj prvoj ljubavi. Unutrašnji poriv, koji su porodica i nastavnici u Muzičkoj školi još odavno prepoznali, na sreću, nije više mogao ostati sputan.
„Trenutno nastupam sa kolegom Ignjatom Vučkovićem iz Bileće i sviramo od Hercegovine do Sarajeva. Počeli smo prije godinu dana, a ja sam se muzici aktivno i ozbiljno posvetio od prije dvije godine. Do tada su to sve bile manje svirke dok sam studirao. Vratio sam se muzici, onome što najviše volim. Cijelo ljeto smo nastupali na Rafting kampovima Drina – Tara, u Trebinju najviše u „Gradu sunca“ i pivnici „Humsko“, kao i na nekim privatnim proslavama. Novu godinu smo svirali na Jahorini. Gdje god smo se pojavili ljudi su bili oduševljeni. Kad vidim da uživaju i prepoznaju emociju, to je najljepše što jedan muzičar može doživjeti! Nekada mi bude krivo što nisam ranije počeo, ali izgleda da je sve došlo onda kada treba. Često kažem - Ne ide sve u svoje nego u tvoje vrijeme - i prosto, kada smo mi spremni i zreli neke stvari se dese“, ističe Marko, čiji repertoar je sastavljen od domaće etno, folk, narodne, zabavne i pop – rok muzike, uz i poneke inostrane numere, koje, takođe, rado otpjeva.
Sa kolegom Ignjatom Vučkovićem na jednoj od mnogobrojnih svirki
Za svoju dušu podjednako izvodi i balade i rok pjesme, a da bi njegove muzičke večeri ostale u sjećanju onih koji ga slušaju, naučio je, kaže, da se prilagodi ukusima publike. Ipak, i tu vodeći računa da uvijek ostane na nivou kvalitetnog zvuka, onog koji traje decenijama, noseći sa sobom istinske vrijednosti, poruke i mudrosti.
KOMPLIMENTI KOJI OHRABRUJU
„Mnogo komplimenata sam dobio za svoj glas i način na koji izvodim pjesme. Mnogi su mi rekli da su se u Trebinje vratili samo zbog mog pjevanja, što je meni bio ogroman kompliment. Dobijao sam riječi da muzikom trebam da se bavim na višem nivou, čak i od ljudi iz organizacije nekih manifestacija. Osim za pjevanje, mnogo mi znači i kada pohvale moje ponašanje na sceni, kulturu i odnos prema publici. Za mene je muzika mnogo važna i uvijek nešto pjevam. Posebno volim eks – ju muziku, prebogatu odličnim izvođačima i pjesmama. Velika podrška su mi roditelji, sestra i brat, djevojka i prijatelji. Roditelji su uvijek vjerovali u mene, bili tu kroz svaki moj korak i zahvalan sam im na svemu!“
Ovaj pijanista, koji iza sebe ima mnoštvo nagrada sa raznih takmičenja, rado i sada, kada mu se ukaže prilika, zasvira na klaviru, onako, za svoju dušu, a gitare se, izuzev na nastupima, drage volje ponekad lati i po želji njemu bliskih ljudi.
A kada svoj glas pokloni publici, tada nastupe trenuci u kojima sve staje. Sva silina osjećaja, obgrljena akordima, postaje simfonija, koja do tančina opisuje sve ono što za Marka muzika i jeste.
„Muzika je moj život, ljubav i još uvijek nedosanjani san. Uživam da dar, strast, ljubav i energiju ka muzici podijelim sa svima preko puta mene, to mi je najbitnije. Nije mi nikad bio cilj da budem poznat zbog moći i novca, nego da na ovaj način utičem na druge i propagiram neke zaboravljene vrijednosti“.
Kao mlađi je i komponovao i pisao pjesme za sebe, a nakon festivala u Maglaju, sanja i da izda album. U međuvremenu, dok se ne steknu uslovi, tu je, u svom rodnom gradu, radi i pomno se sprema za svaku narednu svirku.
„Mnogo volim Trebinje i puno mi je srce što sam u Maglaju imao priliku da budem jedini koji je predstavljao naš grad. Promo spot koji sam uradio za festival bio je pun kadrova mog grada koji ima toliko ljepota i želio sam što više da ga promovišem. Sve je to bilo iz čiste ljubavi. Dosta puta sam odbijao unosnije nastupe da bih svirao u Trebinju jer ovdje mi je uvijek puno srce!“
I premda je na festival u Maglaj otišao tiho i, osim podrške porodice i prijatelja, sve sam izborio, vjerujemo da Markovo vrijeme tek dolazi i da za ovog momka veličanstvenog glasa tek treba da se čuje.
Biti najbolji među učesnicima iz devet zemalja, izvođačima narodne i zabavne muzike, pritom prvi put nastupati na velikoj sceni, te potpuno sam otvarati sopstveni put, staza je kojom idu hrabri. Njegujući pritom sve umjetničke aspekte muzike pa makar tako bilo i teže, trasa je kojom vrijedi ići. A kada se nakon prvog velikog uspjeha ostane uvijek isti, znamo da pred nama stoji čovjek sa nogama čvrsto na zemlji, nespornog talenta i kredibiliteta!
