Lijepe vijesti iz Slovenije obradovale su početkom prošlog mjeseca Predraga i Draganu Turnić: med iz njihovog pčelinjaka „Marija“ nagrađen je srebrenom medaljom za kvalitet na poljoprivrednom sajmu „Agra“ u Gornjoj Radgoni.
Kada med naših pčelara dobije priznanje za kvalitet na nekom sajmu u regionu, ovdje više i nije neka novost. Niti je za pčelarsko gazdinstvo Turnića u Domaševu na Ljubomiru ovo prva nagrada.
Ipak, za ponosne vlasnike priznanja u ovoj slovenačkoj medalji ima nečeg posebnog...
„Slovenija je zaista kolijevka pčelarstva. Sve ozbiljno što se dešava u pčelarstvu dolazi iz Slovenije ili se dešava u Sloveniji. To me je najprije i opredijelilo da učestvujem na ovom sajmu. Ali me je prije svega interesovalo da provjerima šta ja to radim. Da laboratorijski ispitam i čujem šta će devetočlani stručni žiri tamo da kaže o kvalitetu našeg meda. Zato sam i odlučio da uzmem med iz bilo koje košnice, metodom slučajnog uzorka i da se tamo pojavim kao anonimus. Naš med bio je jedini iz Bosne i Hercegovine. A izvještaj koji sam dobio iz Slovenije kaže da je u njemu sve perfektno, od čistoće, sadržaja, vlage u medu, po svim parametrima...“, priča nam Predrag sa zadovoljstvom čovjeka koji zna da ulažući trud i vrijeme u ono što voli - nije dangubio...
Zato mu nije žao, dodaće i to, što mu je zlatna medalja izmakla za samo jedan bod, i to onaj „kazneni“ dodijeljen još prije ocjenjivanja iz posve trivijalnih razloga: med iz ovdašnjih pčelinjaka nije sortni, već mješavina zbog čega Predrag nije ni mogao u prijavi da ga kategoriše na način kako to nalažu propozicije - po biljnoj kulturi od koje potiče.
Ali upravo u toj mješavini je posebnost i prepoznatljivi kvalitet hercegovačkog meda.
„Naš med je proizvod divljih paša. Mi nemamo ni jednu plantažu uljane repice ili suncokreta. Nemamo šuma bagrema. Imamo samo to samoniklo bilje, kulture koje su pritom uglavnom ljekovite i aromatične. Nijedan taj sortni med po kvalitetu ne može da izađe na crtu hercegovačkom medu. Takođe, ovdje nema velikih zagađivača – nema industrije, pa sve što dolazi u košnicu dolazi sa zdrave paše. Ono što ga još čini dragocjenim je to što ga nema u izobilju. Takva paša je oskudna i da bi se pohvatalo to što nam je priroda darovala, društva se stalno moraju seliti sa lokaliteta na lokalitet...“
MED RAĐA SAMO NA TOČKOVIMA
Ovo zna svako ko se imalo ozbiljnije dao pčelarenju u oskudnom hercegovačkom kršu, gdje sve što priroda daje – dolazi sa posebnim blagoslovom, ali ne baš svakome i uglavnom „na kašičicu“.
Tako i za med iz pčelinjaka Turnića samo uslovno možemo reći da je iz Domaševa sa Ljubomira. Skoro polovina društava je „na točkovima“ – uvijek spremnim da idu tamo gdje najbolje medi...
„Moj pčelinjak je i stacionarni i seleći, pošto posjedujem i sopstveni kamion preuređen za pčele i seleće platforme, na kojem godišnje pčele provode pet do šest mjeseci. U Domaševu je stacioniran kompletan pčelinjak do maja, nekih stotinu do 120 društva. Već krajem aprila ili početkom maja pakujem najbolja društva na kamion, njih pedesetak, i nakon trebinjske paše selim ih sjevernije, gore blizu nacionalnog parka Sutjeska. Na nekoliko mikrolokaliteta imam digitalne vage koje mjere unos. Sa kamionom i platformama za manje od sata vremena ja mogu pedeset košnica da prebacim sa jedne na drugu lokaciju“, kazuje nam Predrag.
PRINOSI SOLIDNI AKO SE IŠLO ZA PAŠOM
Predrag Turnić kaže da je sezona medobranja za naše pčelare ove godine po prinosima bila - sasvim prosječna.
„Nije bila pretjerano izdašna za stacionarne pčelinjake. Ako je na jednom mjestu, u slučaju da tamo nešto zamedi - dobro i jeste, u suprotnom - izostaće medobranje. Međutim, ako se pčele sele sa lokacije na lokaciju, ako pčelar ima digitalne vage koje prate unose, raspoređene na više nekih mikrolokaliteta – mogao je solidno da prođe i sa prinosima. Ja sam bio na četiri-pet mikrolokaliteta, pratio pašu i selio kamion sa pedesetak društava. Tako da mogu reći da sam ipak zadovoljan prinosima“.
Od svih ovdašnjih paša, dodaje naš sagovornik, najbolje je medila drača.
„Ove godine su postojali baš dobri uslovi za draču i trn. Bilo je dosta toplo, a nije bilo kiše, ni vjetra. Ko je imao pčelinja društva tamo gdje ima drače, siguran sam da je ove godine imao lijepe unose“.
Bez platformi sa pčelama uvijek spremnim za transport, priznaje naš sagovornik, sve bi mnoge teže išlo. Posebno danas kada je teško naći radnu snagu. Dok se organizuje prevoz i skupe ljudi za utovar – gubi se dragocjeno vrijeme. A to u pčelinjaku po pravilu znači štetu. Svaki posao oko pčela ima svoj momentum.
„Ako neka radnja treba da se obavi, morate je odraditi u određeno vrijeme. Ako ne taj dan, onda mora naredni. Društva na vrijeme seliti tamo gdje digitalna vaga pokazuje veći unos. Sakupljanje polena je moguće samo kad vremenski uslovi tome pogoduju – mora da bude izuzetno suvo vrijeme. Ako sa nekim poslovima zakasnite neće biti šteta samo u tome što će prinosi biti manji - nekad je i sami opstanak u pitanju. Društva na vrijeme morate tretirati protiv varoe. Dakle, za ovaj posao morate biti informisani, posebno u pogledu vremenskih prilika, dobro opremljeni i mobilni“.
U poslove oko pčelinjaka, posebno kad su veliki sezonski radovi, uključena je cijela porodica. Drugačije ne bi moglo, kaže Predrag - koji je kao vlasnik turističke agencije često na putu i kome poslovne obaveze ne dozvoljavaju da među pčelama bude koliko bi želio.
Tamo gdje je pčelarstvo porodična tradicija, srećom, uvijek se nađe neka zamjena. Djed mu se, kaže Predrag, pčelarstvom bavio profesionalno pa mu se majka i rodila i odrasla među pčelama.
Supruga Dragana po obrazovanju je doktor veterinarskih nauka, a svoja znanja oko pčela i pčelinjih proizvoda dodatno je usavršavala u Zagrebu pri tamošnjem apiterapeutskom društvu. Zahvaljujući njoj, recimo odmah i to, u paleti proizvoda iz pčelinjaka „Marija“ nalaze se i kozmetički preparati na bazi pčelinjih derivata. Samo za sada - jer su planovi Turnića, ipak, mnogo ambiciozniji...
PČELARSKI TURIZAM
„Ne proizvodimo samo med. Proizvodimo i polen, pergu i propolis. Jedino što ne radimo jeste matična mliječ i pčelinji otrov. Za matičnu mliječ zaista morate sve vrijeme biti prisutni u pčelinjaku. Supruga još pravi melem i balzam za usne - od voska, propolisa, sa maslinovim uljem, kozjim mlijekom...“, nastalja Predrag.
Kvalitet lako nađe kupca pa ono što se proizvede uglavnom se i proda. Razradili su više prodajnih kanala: ono što se na proda „na pragu“ ide stalnim kupcima u Bosnu i Srbiju, a nešto se plasira i kroz „Hercegovačku kuću“. Predragov privatni biznis u turizmu otvorio je i porodičnom pčelarstvu nova vrata, obećao nove perspektive. Zahvaljujući Turističkoj agenciji i preko inostranih klijenata za koje organizuje različite balkanske ture - proizvodi iz pčelinjaka „Marija“ stizali su i danas idu u sve zemlje Evrope, i dalje do Kine i Amerike...
KUPUJTE KOD PČELARA KOGA ZNATE I KOME VJERUJETE
Istina je da kvalitet uvijek nađe kupca, ali je za to potrebno i da kupac bude upućen i valjano informisan - a još i voljan da novcem nagradi kvalitet.
Usuprotnom, mnoge će zbuniti i navesti na drugačiji izbor poplava jeftinog meda sumnjivog porijekla - ili pak proizvoda koji je tako deklarisan - u velikim trgovačkim lancima.
„Problem je što falsifikovanog meda na tržištu ima mnogo više nego pravog. U pitanju je trgovina, ozbiljan biznis. Svaki pčelar ovdje ima problem sa tim jer su građani stekli pogrešnu sliku o tome šta je zaista med. Ako imate u nekom marketu da kupite med za 10 ili 15 maraka, ljudi moraju da znaju da je ekonomski nemoguće da pravi med proizvedete po toj cijeni. O tome je suvišno i pričati. U Srbiji je bio stopiran uvoz tona nekog meda čija je ulazna cijena bila - evro i po za kilogram, sve sa pakovanjem i etiketom. Pa ako vi sutra taj med prodajete po 5 ili 6 evra – eto vrlo unosnog biznisa“, kaže nam Predrag Turić.
Kako onda uopšte izaći na kraj sa ovim problemom? Još ako se u obzir uzme činjenica da i tehnologije falsifikovanja napreduju u mjeri i na način da je sve teže razlikovati pravi pčelinji proizvod od onog fabrikovanog...
„Na nama, pčelarima je da se borimo za naš kvalitet, da se ljudi informišu i edukuju da kvalitet prepoznaju i vrednuju. A svima bih preporučio - da je najbolje da med kupuju od nekoga koga poznaju i kome vjeruju. Po meni je to jedino rješenja ako ljudi hoće da dođu do kvalitetnog proizvoda“, ističe naš sagovornik.
Upravo tu, gdje se kreativno susreću turizam i pčelarstvo – Turnići su zasnovali i svoje planove za budućnost...
„Naš pčelinjak je u ministarstvu poljoprivrede registrovan kao poljoprivredno-pčelarsko gazdinstvo, kao i za pružanje usluga na selu. U Domaševu smo počeli da gradimo jedan mali api-centar, sa namjerom da se u nekoj budućnosti bavimo pčelarskim turizmom. Počeli smo da u tu svrhu već gradimo neke objekte i adaptiramo postojeće. Posjetioci će na gazdinstvu moći da se upoznaju kako pčele žive, šta nam sve daju i kako se o njima treba brinuti. Zatim, da degustiraju pčelinje proizvode, a pošto je supruga sertifikovani apiterapeut - u planu je da izgradimo i api-komoru za udisanje pčelinjeg zraka. Tako bismo srećno spojili dvije stvari – ono što ja radim oko organizovanja putovanja i njeno stručno znanje oko apiterapije“, napominje Predrag.
Sa suprugom Draganom
Trebaće dosta vremena, truda i novca da se zamišljeno i ostvari, pogotovo jer tamo ulažu samo ono što sami zarade.
Tako je i inače sa pčelarenjem. Skupa je to zanimacija, kaže Predrag - a oni koji tu traže lagan profit i u svemu gledaju računicu bolje bi bilo da potraže neki drugi hobi ili profesiju.
Šta bi onda za njega bilo pčelarstvo, pitaćemo našeg sagovornika na kraju...
„Biznis nije sigurno. Ko hoće od pčelarstva da pravi biznis – bolje mu je da odmah odustane. Ne može se ovaj posao raditi ako se to ne voli. A ja vam ne mogu opisati kakav je to osjećaj: kada dođem na pčelinjak, podignem poklopac sa jednog društva i udahnem onaj zrak. I kada vidim pčelu kako izlazi i ulazi noseći polen. To me toliko relaksira i odmori pa makar radio čitav dan i po suncu. Nekome možda prija da pije kafu pod platanima, drugome da ode na more na kupanje. Meni prija pčelinjak. Kad odem u pčelinjak, vratim se kao drugi čovjek...“
