Milko Ćorović rođen je pedesetih godina prošlog vijeka, u Kruševici, selu prikovanom za kamen, kao brod za hrid. Ispod krševitih brda, gdje vjetrovi s planine često brišu i ono malo zemlje što su je preci teškom mukom oteli od golog krša, majka ga je rodila u tišini, bez babice, bez doktora – samo uz molitvu i šaku suza koje su padale tiho, kao jesenji pljusak nad suvom dračom.
Milko je bio jedno od troje djece koje jedne poratne godine rodila majka. Njega i dvije sestre. Ljubinjci su u šali, Milkovom ocu Perkanu, koji je bio po sebi i čovjek i boem, skitili pjesmu:
„U Perkana rodilo se troje,
jedno njemu u zadrugu dvoje“.
Nažalost, jedna od sestara nije dočekala prvi rođendan a druga živi i dan danas u Trebinju.
Glad je tada imala vlast, a kukuruzna kaša i kiselo mlijeko bijahu praznik. Otac je imao dvije ruke, jednu volju, i u očima nešto što nije bilo od ovog svijeta – neki prelom, neka tišina.
Tih godina u hercegovačkim kućama, hljeb se pravio od svega što se moglo samljeti – koprive, kukuruza, ječma, a katkad i kore drveća. Život je bio oganj: ko preživi, kalio se, ko ne, odlazio je tiho – sahranjivan između stijena, bez krsta, ali s pjesmom. Jer se u Kruševici i uz tugu pjevalo.
Perkan - Milkov otac
Težak život ga je rano odvojio od majčinog krila. Otišao je još kao dječak, u izlizanim opancima, da osnovnu školu završi u Novoj Gajdobri – tamo daleko, u ravnici gdje zemlja nije kamen nego crnica, a ljudi govore drugačije, pitomije, tiše.
„Bio sam kao janjičar,“ znao je reći kasnije, uz pola osmijeha i punu čašu loze. „Otet od matere i zemlje, pa bačen među tuđe običaje.“
U Bačkoj ga je dočekao svijet bez krša, bez vriske vjetrova i škripanja bunarskog vitla. Domaćini su bili dobri, hranili su ga, pazili, ali on je noćima jecao u jastuk. U sobi učio je kako da zaboravi zov planine, štropot kamenja pod opancima i miris majčine suknje oprane u sapunu od pepela.
Nije mogao a nije ni htio.
„Na sve sam se nekako navikao, ali na vodu nikako“, govorio je Milko, s onim blagim osmijehom koji skriva gorčinu. „Kod nas voda dođe kao dar – kad naiđe kiša. A tamo, u Vojvodini, kao da ni ne znaju koliko je sveta. Puste je da curi...“
Nakon osnovne škole, gdje je sa zavežljajem tvrdog hljeba u torbi nosio čežnju za majkom i kamenjarom, vratio se u Kruševicu. Tamo ga je dočekala ista tišina, ista glad, isti kamen – ali i odluka da krene dalje.
Sa sestrom u očevom zagrljaju
Dubrovnik mu se učinio kao svijet sa razglednice. More je bilo tiho, modro i beskrajno, a on, sin iz krša, nije znao ni plivati. Ipak, krenuo je u srednju ugostiteljsku školu. Učio je da nosi tacnu, da slaže salvete, da prepozna vina po mirisu, i da stoji uspravno kao vojnik. Nije mu to bilo strano – otac je govorio da i konobar mora biti vojnik u miru, samo s osmijehom.
„Radio sam kao učenik u najboljim hotelima – Argentina, Ekscelsior, Imperial.“ U Argentini, sjeća se, nosio je bijele rukavice. „Bio sam mršav, brz, i uvijek pažljiv.“ Umio je da ćuti kad treba, i da se nasmije kada gost pogleda. I ta je tišina bila zanat. „Jednom sam služio njemačkog kancelara Vilija Branta. Nijemac – ozbiljan čovjek. Pogledao me pravo u oči kad sam mu natočio vino. Klimnuo je glavom. Nije rekao ništa – ali znaš ti šta znači kad takav čovjek klimne... To je više nego riječi“, kaže nam Milko.
To su bile godine kad je prvi put osjetio da može da bude neko, i negdje. Ali u njemu je stalno nešto zvonilo – kao da ga iz stomaka doziva zavičaj.
Kad je završio školu, s diplomom konobara u džepu i mapom sjećanja na more i rukavice, Milko nije otišao kući. Umjesto toga– odlučio je da potraži budućnost tamo gdje „ne cvjeta zova, nego marka“.
Putovali su švercerski, vozovima što kasne i kamionima što tutnje kroz Sloveniju i preko Alpa. Stigli su do Trsta, grada koji je za njih tada bio više mit nego mjesto. Tamo su prvi put vidjeli prodavnice u kojima se roba ne drži pod ključem, i djevojke koje puše cigarete bez stida. Svuda reklame, mirisi sapuna, lica bez briga. Vidjeli su, jasno i bez sumnje – život na Zapadu nije kao u Jugoslaviji.
„Tada sam znao. Nema nazad. Ako ostanem, biću samo još jedan u redu za fabriku, za stan, za čekanje boljeg života što nikad ne dođe“, govorio je Milko.
Izbor je pao na Njemačku. Ne Pariz, ne Beč – nego Bohum. Grad uglja, dima, i čelika. Nije birao ljepotu, birao je sigurnost.
U Bohumu je sve mirisalo na metal. Zgrade su bile sive, nebo stalno vlažno. Ali posao je čekao. Počeo je od nule, kao i svi. Prve mjesece nije znao ni gdje je istok, ni gdje je jutro – samo da mora da ustane na vrijeme, da zategne kravatu, i da ćuti kad mu šef kaže da mu je ruka previše spora.
„Nema 'brate', nema 'sjedi, odmori', nema 'popij'. Samo radi. I ćuti. A kad dođe plata – znaš da nisi uzalud šutio“, priča nam.
I tako je Milko Ćorović, sin kamena iz Kruševice, postao gastarbajter.
Prošao je Milko put od običnog konobara, koji čisti pepeljare i trpi tihe uvrede gostiju, do šefa sale u poznatom restoranu u Bohumu, gdje su ga cijenili ne samo zbog rada, nego i zbog onog nečeg – topline u glasu, držanja koje se ne uči u školi. Bio je među rijetkima koji su znali i da se nasmiju i da se zauzmu, ako treba. Učio je polako – prvo je gledao, pa oponašao, pa usvajao.
„Nijemci su kao sat – sve mora biti tačno, na vrijeme, precizno“, govorio je. „Ali kad ih osvojiš, onda te cijene više nego što tvoji ikad hoće.“
Znao je kako se postavlja stol za ambasadore, ali i kako se izvuče kolega iz problema kad padne čaša. Na poslu je bio Njemačka – u stanu i mislima Hercegovina. U srcu Crvena zvezda i Šalke 04.
„Veliki sam navijač oba kluba bio“, priznaje nam.
Dvije je žene Milko oženio u tuđini. „Oba puta nisam imao sreće“, rekao je uz smijeh koji nije sasvim bio bez gorčine. „Prva otišla - druga ostala“, kaže ponovo sa osmijehom.
„Imam jedno dijete – sina, Aleksandra. On ti je iz prvog braka. Ima svoj biznis, radi u građevini – snalazi se, nije mu trebalo mnogo da nauči kako ide ovaj svijet. Glava mu radi, ruke čvrste“, priča nam dalje.
Drugi brak mu je donio mir. Oženio je Rozi, pravu Njemicu – pedantnu, štedljivu, pravu domaćicu. Nije s njom imao djece, ali je s njom imao red, tišinu, sigurnost. „Rozi je žena koja ne pita – samo zna. I sve je kod nje na svom mjestu, kao u apoteci. S njom sam se skrasio, što bi rekli naši.“
Radio je dugo, marljivo, naporno – bez bolovanja, bez godišnjih odmora dok je bio mlad. Sve što je imao, stekao je svojim rukama. Nije volio dugove, ni tuđe pare. Štedio je. Otvorio je i svoj restoran...
Danas ima kuću u Grevenu kod Minstera – velika, bijela, s dvorištem. Uredna kao i on sam.
„Nije vila, al’ meni dosta. Imam gdje da sjednem, da popijem kafu, da zalijem cvijeće. Nema više šta da jurim. Ko je jurio, taj je umoran. Ko je čekao, taj je oguglao.“
U kući se čuju satovi kako kucaju. U vitrini su uredno složene fotografije: stara crno-bijela iz Kruševice, jedna sa sinom, pa slika sa Rozi ispred kuće, osmijesi blagi, ali pravi. U uglu stoji srpska zastava. Simbol Milkovog života – otadžbina.
Kaže da najviše voli da dođe u rodni kraj. U Kruševicu.
„Kad stignem tamo, kao da se sve u meni vrati na svoje mjesto. Kao da sam ponovo dijete koje trči bosih nogu po škriljcu i traži sjenu pod smokvom.“
Njegove oči zasijaju kad spomene dolazak. „Volim da zagrlim rođake. Da ih stisnem na svoje grudi, kao da hoću da u njih utisnem sve godine koje sam bio daleko. Da im čujem glas, taj mekani, hercegovački, što mi zvoni kao pjesma.“
Kaže da samo tamo osjeća miris koji ga istinski umiri – miris Hercegovine. „To ti je posebna mješavina – malo trave, malo kamena, znoj čovjekov, i duvan. Da, duvan – onaj pravi, domaći, što ti se uvuče u nozdrve i ostane danima.“
Kad dođe u rodno selo, u rodnu kuću, kaže da voli da ustane rano, dok je rosa još na travi. Ode do stare kuće, obiđe je, pomiluje rukom zidove kao da su stari znanci. Zastane pored bunara, sjedne pod murvu, i gleda u brdo.
„Napravili smo i crkvu u Kruševicama. Odem, uzmem ključ, Bogu se pomolim, pa mi nekako milo oko srca,“ priča Milko, sa suzom u oku i smiješkom na licu. Ta mala crkva postala je simbol njegove povezanosti s korijenima i vjere koja ga je držala kroz sve životne kušnje.
„Ovdje se čovjek sjeti ko je. Ovdje nema laži, ni poziranja. Ovdje si samo ono što jesi – bez titula, bez auta, bez eura. Samo ti, i tvoje ime, i tvoja sjena.“
Ne ostaje dugo – nekoliko sedmica najviše. Dovoljno da srce napuni. „Onda opet za Njemačku, gdje je sve na vrijeme, al’ ništa na duši.“
„Kad dođem u Hercegovinu, za deset dana popijem više rakija i kafa s ljudima nego u Njemačkoj za nekoliko godina“, govori Milko sa osmijehom koji nosi i radost i tugu.
„Tamo ti je sve zakazano, mjerljivo – kafa u 10, sastanak u 11, pa kući. A ovdje... ovdje ti kafa prelazi u ručak, rakija u večeru, razgovor u prijateljstvo. Niko ne gleda na sat, ljudi te gledaju u oči.“
Kod rakijskog kazana u Kruševici
U Kruševici ga svako zna. Svi ga zovu po imenu, kao da nikad nije otišao. Svraća kod komšija, kod rođaka, kod starih drugova. Svaka kuća ima rakiju, svaka avlija stolicu viška, svako srce poneku priču koju čuva baš za njega.
„Nekad ne stignem ni da jedem, od kafisanja i pričanja“, šali se. „Al’ se zato duša najede. Nahranim se ljudima. To mi najviše fali tamo – prisnost, bliskost, da te neko zovne 'brate' i da to stvarno misli.“
U tim danima, Milko se vraća sebi. Ne kao gost, nego kao čovjek koji pripada, bez obzira na to gdje mu stoji pasoš. Jer, kako kaže, „čovjek ne pripada onome gdje radi, nego onome gdje ga ljudi zovu da sjedne i da popije.“
„Ja želim jednog dana vječni mir da nađem ovdje, na svom kamenu“, kaže Milko, gledajući u brdo koje se s ljubavlju naslanja na selo. „Sa kuferom sam otišao, a da me u kutiji ovdje vrate“, dodaje sa osmijehom koji je više sjena nego svjetlost.
Zna on da godine idu. Zna da više ne može nositi tacnu kao nekad, da ga bole leđa kad ide po brdu, da mu glas zadrhti kad govori o majci. Ali se ne žali. Nikad se nije žalio. Samo ponekad zastane duže nego što treba kad gleda u daljinu.
U Njemačkoj mu je ostala kuća, red, i tišina. A ovdje – ovdje mu je sve drugo. I kamen što ga je nosio na leđima kad je bio dječak, i bunar pored kojeg je prvi put čuo pjesmu, i grob oca i majke koje vječno pamti ali i kao da me govore u snu.
„Neka ostane sve tamo – penzija, pasoš, zdravstvena knjižica... A mene nek vrate ovdje. U ovu zemlju što nije meka, ali je moja. Da mi na ploči piše Milko Ćorović, sin Kruševice i kamena.“
Kad to kaže, ne traži sažaljenje, ni divljenje. Samo klimne glavom, kao da je izrekao najnormalniju stvar na svijetu. Jer za njega to i jeste – najnormalnije. I najvažnije.
„Nikada se neću moći nadisati mojih Kruševica, Trebinja, Hercegovine. Mogao sam ja otići iz Kruševice, ali ona neće iz mene nikada“, kaže nam za kraj.
