Biti majka troje djece, raditi, a ne prekinuti vezu sa svojim unutrašnjim glasom, već izraziti svu svoju sadržajnost prema lijepom, veoma dobro zna Trebinjka Mirjana Gurović. Sve je mnogo ljepše kada se dogodi iznenada, a onda shvatimo da je cijelog života bilo tu, skrivalo se negdje u nama, zaboravljeno u svakodnevnoj stisci sa obavezama.
Razni su načini kako otkrijemo svoje talente. Mirjani je u tome pomogla njena kćerka. Zapravo, podsjetila ju je ko je ona zapravo, šta sve zna, koliko može i koje darove u sebi nosi. A onda se Mirjana odvažila da to što pravi i pokaže drugima.
Tako se dogodilo da njeni dekupaž radovi na drvetu odu na razne strane. Kutije, tacne, podmetači, vazne, ogledalca, na jedinstven način ukrašeni, sa dahom minulih vremena i suptilnom dozom romanse tako skladno ispisane na drvetu, osvježavaju sjećanja na svu nježnost i ljepotu kojom smo okruženi. Otmjenost boja i motiva, sa utiskom neke fine prefinjenosti, najbolje svjedoče i o njihovom autoru. O ženi koja nije zaboravila sebe i koja je svu snagu svoje autentičnosti utkala u komade drveta, dajući im živopisnost, samim tim i novo značenje i namjenu.
Sa njenim senzualnim radovima može zvučati nespojivo da je zaposlena u Policijskoj upravi Trebinje. Ali upravo je to ono što nam sugeriše da trebamo zagrebati po površini jer ćemo tada doživjeti svu snagu i punoću, svu tananost jedne duše koja želi da se izrazi.
„Dekupaž radim od prije tri godine. Operisala sam se i nisam smjela ništa fizički da radim. Kako vas djeca, ako imate sreće, u dušu poznaju, tako je meni moja kćerka, koja studira u Banjaluci došla i donijela dvije kutije i pribor za dekupaž. Znajući da nisam tip osobe koji može tek tako da miruje, rekla mi je: – Taman da se nečim kreativnim zanimaš! – i tako sam krenula“, sa osmijehom nam dočarava taj trenutak spoznaje o sebi i o tome šta u sebi nosi.
Prisjetila se kako je nekada, kada su joj djeca bila mala, pravila plišane lutke, koje je kasnije i prodavala. Kako je oduvijek voljela boje i četkice koje su joj donosile mir i relaksaciju.
„Od tog pribora što mi je kćerka kupila, oslikala sam prve kutije i ponijela ih na posao da ih pokažem koleginicama. Oduševile su se i pitale mogu li da kupe. I ja sam ih prodala, sasvim nenadano! I tako je krenulo. Dvoje djece su mi na fakultetu, treće radi i većinom sam kući sama. Bio je novembar 2019. godine kada sam se okrenula dekupažu. Već za Novu godinu sam prodala priličan broj onoga što sam dekorisala, kao i za 8. mart. Volim da se igram bojama, da slikam, to činim za svoju dušu i pričinjava mi radost. Boje su me uvijek privlačile, još u osnovnoj školi sam okrečila svoju sobu. Uvijek sam voljela da izmišljam, da mijenjam postojeće. Kad su djeca bila mala krečila sam im sobe, oslikavala im razne motive po zidu. To me zabavljalo i, izgleda još uvijek traje. S druge strane, sa dekupažom upotpunim vrijeme, zanimam se, a pritom ne dosađujem djeci da ih zovem uveče kada uživaju u svom društvu“, veselo konstatuje Mirjana, po prirodi izuzetno pozitivne energije i lakoće sa kojom promatra život.
Upravo s toga, prilikom izrade radova ova žena se igra, zabavlja i to je toliko evidentno. Odraz njenog duha ono je što njene radove čini posebnim i drugačijim. Što im daje element nečeg vanvremenskog jer je proisteklo iz same srži njene kreativne duše.
U toj igri, čak i kada radi motive po narudžbi, Mirjana unese dozu nečeg ličnog. Preferira kada joj kupci daju slobodu izražaja i ne krije da je raduje što najčešće takvim saradnjama i svjedoči.
„Ukrašavam tacne, kutije, ogledalca, podmetače za čaše, sav sitni materijal od drveta. U posljednje vrijeme najviše dječiji program, kutije za pelene, dječije kutijice za rođendane, program za tinejdžere. Ovo mi je hobi i poenta je da me opušta. To je moj leksilijum“, u svom stilu šali se ova posebna žena.
Sve što napravi, proda, međutim, od zarade joj je, kaže nam, važnije to, da u ovome što radi uživa. Često i poklanja svoje radove i ta razmjena lijepe energije, satisfakcija je koja je ispunjava i doprinosi njenoj univerzalnosti i kreativnosti.
„Kolege i koleginice pokupuju, a prodajem i preko Instagrama i na preporuku drugih. Uvijek imam ponešto napravljeno i uglavnom sve na kraju prođe. Zadovoljna sam. Da imam više vremena radila bih više, mada je dobro i ovoliko koliko stignem. Volim da radim, prosto ne mogu drugačije, takvog sam temperamenta. Kreativan rad mi usmjereva misli na vedrije i ljepše teme, a ako me nešto potrese, slikanje mi pomaže da skrenem misli i izvučem samo najbolje iz sebe ili iz neke situacije“.
Oslikavanju dekupaža naučila se sama. Bilo joj je dovoljno nekoliko pogleda na druge kako to rade da veoma brzo stvori sopstvene slike i te imaginacije savršeno prenese na običnim komadima drveta. Dajući im posve novi život, kako nam kaže, oplemenjuje sebe, ali i sve one koji u njenim unikatnim radovima pronalaze ljepotu i radost.
Tehnika koju koristi je ukrašavanje rižinim papirom, izuzetno pogodnim i jednostavnim za rad. Šarmantni motivi i lakoća izrade, uz Mirjaninu viziju postaju nenadmašan dekor koji zadovoljava ukus i najvećeg perfekcioniste, čineći enterijere ljupkim i lepršavim.
„Dekupaž nekad slikam akrilnim bojama, a najviše radim na drvetu rižinim papirom. To je vrsta mekanog papira, malo jačeg od salvete i lagan je za rad. Kad se nalijepi, ne može se potezom četke pocijepati. Koristim ga za veće površine, a uporedo uvijek neki motiv i oslikam“.
Da jedna kutija bude spremna, potrebna su joj tri do četiri dana, najviše zbog procesa sušenja, koji varira u zavisnosti od vremenskih uslova. Sam kreativni rad na ukrašavanju, kaže nam, traje znatno kraće.
„Najviše volim da radim uveče. Kada krenem nema prekidanja dok se svi motivi, šare i boje ne poslože najbolje moguće, a i boja ne smije da mi se osuši prije vremena. Volim da radim u kontinuitetu i dok mi traje inspiracija. Uveče je mir i imam mogućnost da se onome što stvaram posvetim upotpunosti“.
Motiva i ideja Mirjana ima pregršt. Svaki slobodan trenutak rezervisan joj je za uživanje u toj neprestanoj umjetničkoj igri. I dokle god u tome uživa, njene kreacije izazivaće čisto oduševljenje. Onakvo kakvo i ona sama prigrli svaki put iznova kada srcem i dušom krene na novo putovanje u svoj raskošni svijet mašte. Tamo gdje nesputana i nadahnuta stvara čudesne priče.
POSEBNOST SE KRIJE U STARINAMA
„Za svoju dušu sam oslikala pojedine komade namještaja u stanu. Nešto za šta sam posebno vezana je dedina stara mašina za šivenje, singerica na pedalu sa kutijom. Bila je smeđe boje i potpuno sam je promijenila, obojila u bijelo i sredila u dekupaž stilu. Držim je na posebnom mjestu jer budi lijepe uspomene. Zapravo, od sređivanja namještaja ova priča se odavno zavrtila, a zahvaljujući mojoj kćerki, prerasla je u ovo što je danas. Trenutno sam okupirana sređivanjem starih drvenih babinih sanduka. Jedan je sa ravnim poklopcem i ideja mi je da ga pretvorim u tabure, dok je drugi sa oblim preklopom i uz malo dekoracije ostaviću ga tako, da svjedoči priču iz koje potiče. Volim te stare stvari koje sa sobom nose posebne emocije, kao što volim i svoj prvi rad, oslikane dvije velike staklene tegle. Imaju svoju draž, nezamjenljive su i posebne vazne u mom domu!“
ČETKICA KAO ČAROBNI ŠTAPIĆ
„Slikanje me opušta. Možda je stvar i u genetici po majčinoj strani, po čijoj liniji imamo dosta slikara u porodici. Rodica mi je slikar, babin brat je imao talenta i slikao za svoju dušu. Takođe, od mamine tetke sin, Zoran Anđelić bio je slikar, kao što je sada njegova kćerka. Probudi se u meni nešto kada u ruke uzmem četkicu, bilo da slikam, farbam ili krečim. Stan sam svojim rukama renovirala i odlično se zabavila. U toku pandemije, ofarbala sam svu drvenariju u kući i sav namještaj sredila. Simpatično mi je kad mi ne vjeruju da sam u stanju od starog namještaja napraviti potpuno novi. Biti u svijetu boja za mene je beskrajno uživanje, a kreirati nešto novo svojim rukama, izazov kome se rado prepuštam“.
