Sjećanja na toplinu i snagu humanosti grčkog naroda iz 1994. ali i godinama poslije na organizovani boravak djece iz ratom pogođenih područja Republike Srpske kod porodica u Grčkoj ne blijede ni 30 godina kasnije. Put ove prijateljske nam zemlje odlazila su djeca iz svih dijelova Srpske i BiH, bilo iz svojih domova ili iz izbjeglištva, gdje god da su se u tom trenutku našli. Dočekivani su srdačno i velikodušno od potpunih stranaca, ispostaviće se, ljudi velikog srca, grčkih porodica koje su im nesebično otvarale vrata svojih domova, darujući ljubav, podršku, razumijevanje pa i pripadnost tokom teškog ratnog perioda devedesetih godina prošlog vijeka.
Ivana Aleksić i Darko Dabić
Šestomjesečni boravak organizovao se uglavnom preko Crvenog krsta RS, istovremeno i Srbije u saradnji sa grčkim Crvenim krstom. Veliki doprinos ovoj humanitarnoj akciji dao je i episkop Atanasije, koji je, takođe, sa grčkim narodom povezao djecu iz Istočne Hercegovine. Cijela Grčka bila je ujedinjena da djeci uljepša ratom narušeno djetinjstvo.
Svi oni koji su tada u Grčkoj makar na tren živjeli normalno, bez straha od rata i svakodnevnog stradanja, bez odjeka pucnjeva, danas i kao odrasli ljudi iz srca ne mogu da izbrišu sve koji su ih u teškim vremenima podsjetili da se život treba slaviti. Ne zaboravljaju, kako sami kažu, svoju drugu porodicu.
OGROMNA STVAR KOJU SU UČINILI ZA NAS
Jedna od njih, koja nije i nikada neće zaboraviti gest dobročinstva grčkog naroda je Trebinjka Ivana (Gerun) Aleksić, danas profesor engleskog jezika i književnosti u Banjaluci, majka troje djece.
Savas Georgiadis i i Jorhija Georgiadu sa malom Ivanom
„Te '94. godine sam bila drugi razred osnovne škole u Aranđelovcu, gdje smo sa mamom izbjegli iz Trebinja, zbog rata. Dobili smo informaciju o projektu da djeca iz Republike Srpske putuju u porodice u Grčku kao čin prijateljstva da se pomogne našem narodu. Mami je, naravno, bilo teško da odluči, a ja, dijete kao dijete, nagovarala sam je da me pusti, potpuno nesvjesna ni gdje idem, ni šta me čeka, ni da je u pitanju pola godine u stranoj zemlji sa nepoznatim ljudima“, započinje Ivana sa nama veoma emotivnu priču o velikodušnosti jednog naroda i porodice koju je zavoljela kao svoju.
Savas Georgiadis i Jorhija Georgiadu te kćerke, starija Katarina i mlađa Harula, bili su njeni domaćini u Krinidesu, malom gradu blizu Soluna, u kojem je, pored Ivane, boravilo još 20 djece iz njene grupe od drugog do petog razreda. Vodio ih je učitelj Ivko Nikolić i u Grčkoj im držao nastavu na srpskom jeziku. Porodice koje su ih primale imale su djecu istog uzrasta, kako bi mališanima bilo lakše da se adaptiraju na novu sredinu.
Od Srbije do Grčke putovali su vozom, a pored Ivanine grupe, bilo je još djece smještane u druge gradove. Dočekani su zajedno, a onda je svako krenuo svojoj novoj kući.
Veza koja decenijama traje
„Otišla sam u porodicu sa dvije kćerke, a poslije sam saznala da je mlađa insistirala da prime neko dijete s naših prostora. Živjela sam sa njima pola godine kao njihove dijete. Odmah me dočekala garderoba, ogromna dobrodošlica, dijelila sam sobu sa Harulom. Pohađali smo nastavu u, za nas opremljenoj učionici u Domu kulture u Krinidesu, na srpskom jeziku. Imali smo i časove grčkog. Vrlo lako smo počeli da komuniciramo i da se sporazumijevamo, ali čak i taj prvi dan, iako nisam znala jezik, ne sjećam se da mi je i u jednom trenutku bilo neprijatno ni da sam poželjela da idem kući. U potpunosti sam se osjećala kao dio njihove porodice i moj Savas me zvao kćerkom. Upoznala sam svu njihovu rodbinu, išla sa njima na ljetovanje, na izlete, tamo naučila da plivam, da vozim bicikl, uopšte me nisu dijelili od svoje djece. Sve je išlo lijepo, potpuno sam se osjećala dobrodošlo. Jedno prekrasno iksustvo!“
Ono što fascinira u cijeloj ovoj priči je spoznaja da se mahom radilo o porodicama prosječnih primanja, ali velike duše. Dok o svemu priča, Ivana govori kroz suze. Naslućujemo koliko se emocija skupilo za ovih 30 godina.
„Na ovu temu iznova ostajem bez teksta. Ne postoje riječi kojima se to može dočarati. Nekada mislim da smo mi tako malo njima vratili, i ja pojedinačno i svi koji smo u svakom trenutku kod njih živjeli ljubav i podršku. Oni su bili potpuno normalna porodica, a pomagali su nas u svakom smislu. Savas i Jorhija su radili u cvjećari, nisu imali nikakve posebne uslove da nas prime, osim ogromne želje. Savršeno smo funkcionisali i u svakom trenutku sam osjećala ljubav i podršku“.
Kolika je bila snaga tog prijateljstva, govori da su i sada u kontaktu. U međuvremenu su postali i kumovi, dajući svom odnosu poseban pečat.
Odrasla Ivana u posjeti svojoj drugoj porodici
„Moja grčka porodica je dolazila par puta u Aranđelovac, imali su organizovan prevoz do Srbije da posjete cijele porodice djece koja su kod njih bila. Nakon što smo se vratili u Trebinje došli su u sopstvenoj organizaciji, čak sa svojim kumovima. Bili smo zajedno nekih sedam dana, vodili ih u naše selo, krstili su moju mlađu sestru. Živjeli smo u malom, dvosobnom stanu i nikome nije bilo tijesno. Moja Jorhija je spremala tortu, osjećala se kao u svojoj kući, svi smo bili opušteni i postali smo zaista kao jedna porodica. Nakon toga smo i mi porodično išli kod njih, a zadnji put sam bila 2009. godine. Ide život, fakultet, djeca, posao, ali smo u stalnom kontaktu. Mnogo znači ta spoznaja da smo i danas vezani, da znate da, izuzev u svojoj porodici, još negdje imate tu bezrezervnu podršku, gdje vas još neko zove svojim djetetom. Redovno razmjenjujemo fotografije, nisam zaboravila grčki, a uz pomoć engleskog jezika, komunikacija nam je odlična“, sa puno emocija, poštovanja i ljubavi priča nam Ivana sve što o ovim ljudima u srcu decenijama nosi.
Uz sve divne trenutke i danas sa sjetom pamti onaj kada je iz Grčke krenula nazad u Srbiju.
„Koliko su pazili na naša osjećanja nisu organizovali da idemo kućama iz mjesta u kome smo živjeli, već su svu djecu iz svih gradova okupili u jednom kampu gdje smo proveli nekoliko dana i odatle putovali nazad. Svi smo plakali. Strašno nam je bilo teško da se rastanemo od njih. U tom trenutku nisam bila toliko ni svjesna ali sada znam koliko je to bila ogromna stvar koju su ti ljudi uradili za sve nas!“
MOJI HEROJI ZAUVIJEK
„Grci su srdačni, otvoreni, temperamentni, vole da jedu, da se druže, veseo i divan narod. Mnogo djece su ugostili, trajao je ovaj projekat i godinama kasnije. U mojoj grupi je bilo djece i iz drugih gradova Srbije i sa mnogima od njih sam i danas u kontaku, a svi se i dalje čujemo i viđamo sa našim grčkim porodicama. Osjećamo potrebu da im pokažemo koliko nam je to značilo i koliko nam oni i danas znače! Sada imam troje djece i svjesna sam njihove odgovornosti, ali baš zbog toga i sama bih uradila isto. Iz ove perspektive vidim koliko je bilo veliko to što su te porodice uradile za nas i koliko smo bili prihvaćeni u svakoj zajednici. Sjećam se, prođe neki mještanin koji nije primio dijete i sve nas povede na sladoled! Nevjerovatno! Ta plemenitost i dobročinstvo se ne zaboravljaju“, jasna je Ivana Aleksić, koja se 2020. godine odazvala i na poziv grčkog glumca Janisa Servertasa i Predstavništva RS u Grčkoj te riječima „Moji heroji uvijek i zauvijek“ sa svog facebook profila poslala dirljivu i snažnu poruku kao odgovor na projekat „Nevidljivi heroji Grčke“, da se još jednom zabilježi nesebičan gest svih koji su ugostili srpsku djecu tokom rata.
ČIN KOJI SE NE SMIJE ZABORAVITI
Još jedna plemenitošću obojena priča o dobročinstvu dolazi od Darka Dabića, danas pravnika koji živi i radi u Beogradu, supruga i oca dva sina, a te 1994. godine desetogodišnjaka koji je svjedočio svoj snazi prijateljstva i gostoprimstva grčkog naroda.
1996. godina - Grci porodično u Trebinju, druženje koje se pamti
Na put je krenuo iz Nevesinja, u kome je te godine živio, a kasnije se preselio u Trebinje, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Za ovu humanitarnu akciju i ruku prijateljstva čuo je preko „Radio Nevesinja“.
„Saznao sam za poziv da se preko Crvenog krsta organizuje odlazak djece 4. razreda Osnovne škole na šest mjeseci u Grčku kod njihovih porodica. Odmah sam skočio da hoću da idem. Otac se zadesio kući na kratkom odsustvu sa ratišta i otišao da se raspita. Rekao je da smo zakasnili. Strašno sam bio tužan. Sutradan sretnem drugaricu, kaže mi da se prijavila za Grčku, da ima još slobodnih mjesta. Stisnem da hoću da idem. Mama i tata ne daju, rat je, ali nisam odustajao, šta zna dijete šta je rat. I tu se organizovalo nas nekoliko drugara da nas roditelji puste, odrasli se dogovarali između sebe i na kraju su nam dozvolili. Bilo nas je 18 u grupi i učiteljica. Put je trajao više od tri dana. Krenuli smo u četvrtak a stigli u nedjelju popodne“.
Sve što je doživio od februara do avgusta te '94. godine, Darko priča sa puno emocija, iskreno, toplo, toliko da imate osjećaj kao da ste svemu tome i sami prisustvovali. I to je normalno jer, ko god da je u životu osjetio dobročinstvo, taj čin milosrđa u njemu raste i sam za sebe govori o vremenu koje nema zaborav.
Steljos i Juli na Darkovom vjenčanju u Trebinju 2015. godine
„Sjećam se da su mi poklonili nekog velikog bijelog medu ne bih li valjda lakše podnio taj susret. Riječi engleskog nisam znao a kamoli grčkog. Dobili smo rječnik i na jednoj dvolisti uobičajene fraze. Sljedeće što pamtim pri dolasku kod njih je prava grčka atmosfera, u kući 30 ljudi čekaju to dijete da dođe, da ga vide. Još uvijek nisam bio svjestan gdje sam došao. Tu prvu noć kad sam legao i shvatio da šest mjeseci neću vidjeti roditelje, sestru, nikoga koga znam, plakao sam bez prestanka. Narednih dana sam spavao ali mi je ta žena poslije rekla da sam sedam noći plakao u snu, vjerovatno podsvjeseno, iako u toku dana nije bilo nikakve tuge, toliko su oni bili pažljivi i divni. U školi sam boravio do 12 sati, a ostatak dana s njima. Nisam imao nikoga od svojih drugara sa kojima sam pošao, ali mi ništa nije nedostajalo. Imao sam sreću da sam brzo naučio osnovne fraze na grčkom, kasnije sam jezik usavršio i znam ga i danas pa i sada komuniciramo na grčkom“.
Darko je bio smješten u gradu Teba u petočlanoj porodici Kutrakis, otac Steljos i majka Juli, sinovi Ahileas i Nikos te, njemu u posebnom sjećanju baka Katarina. Dvojna kuća, kako nam kaže, gdje su živjeli i Julini roditelji, deda Ahileas i baka Areti, svi kao jedna porodica.
„Otac je godište mog oca, jedan sin je moja generacija, a drugi je mlađi. Baka Katarina je tada bila živa, zgotivila me nenormalno. Kako sam shvatio ona je kao dijete bila u izbjeglištvu kada su Grke protjerivali iz Turske i bila je posebno emotivna prema meni. Krišom od svoje unučadi mi je davala pare da kupim slatkiše. Imam i stari snimak gdje me ona drži na krilu i priča mi nešto, to moram pod hitno da prebacim i da sačuvam jer je to neopisivo!“
Pitamo ga koja mu je prva asocijacija na Grčku, a odgovor koji dobijamo, unaprijed smo znali.
Darko u posjeti svojoj grčkoj porodici, tri decenije povezanosti
„Ljubav i samo ljubav! Veliko poštovanje! Čin koji se nikada ne smije zaboraviti! Moja porodica Kutrakis, čitav taj odnos jednog naroda prema nama! Izuzetno poštovanje, bliskost, bratstvo! Kad sam poslije učio istoriju i čitao o Mikeni i Lavljim vratima, shvatio sam zapravo gdje sam bio. Ne može to da se opiše. Primili su nekoga koga ne znaju, jesmo slični mi i Grci, ali sada znam da to nije bilo lako. Nekoliko dana nakon što sam došao dobio sam visoku temperaturu, još uvijek nisam znao jezik, niko nije znao šta će sa mnom, Juli je uzela slobodne dane da o meni brine. Mnogo puta sam o tome razmišljao kolika je to odgovornost bila, iako na njima nikad nisam osjetio da im je teško. Iz ugla mene kao roditelja ne mogu da zamislim kako bih svoje dijete poslao i zaista sam zahvalan roditeljima i onom gore što sam imao ovu priliku!“
Sjeća se Darko svih doživljaja koji su mu tih šest mjeseci u Grčkoj učinili nezaboravnim. Evocira ih duhovito uz ogromnu ljubav, koja nikad nije prestala i sa pregršt emocija koje glasno govore u svakoj tišini neizgovorene riječi.
„Trenirao sam fudbal sa njihovom djecom, išao na porodična druženja, trudili su se da mi na svaki način omoguće da se osjećam dijelom njihove porodice. Toliko sam se uklopio da sam se već deseti dan svađao sa komšijama kad smo igrali fudbal, isto kao oni. Kad sam se vratio, poprimio sam tu njihovu brzinu govora, taj temperament i sjećam se kad me mama dočekala u Beogradu da mi je rekla – sine, malo sporije pričaj, ništa te ne razumijem. Ostalo mi je to i do danas“, reče nam kroz smijeh.
Odgajan u duhu da ako može pomogne bližnjem svom, uz iskustvo iz Grčke, kaže nam da ga je sve to još kao dječaka odredilo da se uvijek trudi da bude bolji čovjek. Zato mu je kontakt sa njegovom drugom porodicom i sada neizmjerno važan dio života.
„Spoznaja da te ljude ničim nismo zadužili a da su oni, vidjevši naš narod kao ugrožen odlučili da pomognu onako kako mogu, sada znam da je, uz sve vrijednosti iz moje primarne porodice, uticalo na mene. Kad pomislim da su mi uljepšali djetinjstvo, da sam iz situacije granata i pucnjeva otišao u jednu ljepotu, natjera me da za bilo šta što mogu pomognem. Posebno je zadovoljstvo što smo i sada prijatelji, redovno se čujemo i viđamo. Dolazili su kod nas u Trebinje, mi smo išli kod njih u Grčku. U junu '95 bez ikakve najave moj Steljos je banuo kod nas. Bio sam oduševljen! Najluđe je bilo kad su svi došli '96. Imali su ozbiljno putovanje, peripetije na granicama, mi u Trebinju živjeli u teškim uslovima, ali nam je bilo predivno. Oduševili su se pasuljem sa kobasicama! Srećan sam što smo i danas u kontaktu, što se i dalje viđamo i što smo ostali jedna velika porodica!“
SVE SE OSTAVLJA KADA GRCI NAZOVU
„Kada smo kretali za Grčku našim porodicama su preko Crvenog krsta dati brojevi telefona da bi mogli da nas kontaktiraju. Za tih pola godine, dva puta sam se čuo sa roditeljima i jednom sa tetkom i dedom iz Srbije. A kad sam se vratio u Trebinje, to je tek bila avantura da stupim u kontakt sa mojim Grcima. Mi kući nismo imali fiksni, a mobilni telefoni i društvene mreže nisu postojale. E, oni bi zvali moju tetku koja je živjela blizu nas. Onda bi ona došla do nas da mi prenese da imam poziv, a ja sam trčao do nje i čekao da oni opet pozovu. Ili bih otišao sa roditeljima na poštu, gdje bismo naručili poziv preko Beograda za Grčku i znalo se desiti da satima čekamo pored šaltera da nas povežu. Bila je to velika obostrana želja i drago mi je da je i danas tako. Išao sam na svadbe njihovim sinovima, oni su dolazili na moju. Ove godine planiram u Grčku na ljetovanje i već smo se dogovorili da se sretnemo. Jedva čekam“, kaže nam Darko Dabić.
Nekada su dovoljni lijepa riječ ili zagrljaj da se čovjek osjeti bolje, a doživjeti šest mjeseci istinskog dobročinstva, života obojenog saznanjem da će sve jednom biti dobro, steći novu porodicu, za ovo dvoje ljudi, a sigurno i za sve druge koliko ih je odlazilo u Grčku, trenuci su koji nemaju cijenu.
Ivanine i Darkove impresije, ispričane sa knedlom u grlu, ali i sa smijehom i ljubavlju, sve što su ostavili za sebe a odjeknulo je dovoljno snažno, jasno sugerišu svu dobrotu jednog susreta, svu veličinu jednog vremena koje u njihovim grudima sada kuca još jačim intenzitetom. Zato svaka pa i ova priča o dobročinstvu nadmaši vremenske okvire, a iznova podsjećajući na ljudskost i zahvalnost, zauvijek ostaje dio vječnosti!
