Munib Sadžak: Ko ne voli golubove, ne voli ni ljude

Munib sa suprugom[/caption]

Munib Sadžak iz Donjeg Čičeva, iako rođeni Stočanin koji je do penzionisanja živio i radio u Stocu kao taksista, punih 32 godine, prije nekolike godine se sa suprugom doselio u ženin rodni kraj, gdje uzgaja golubove i pse, a od mačaka, kako u šali dodaje, voli jedino svoju suprugu.

Iako na prvi pogled izgleda malo neobično da Bošnjak iz Stoca nakon rata doseli u Trebinje, Munib se, kako kaže, bez problema prilagodio novom komšiluku i sa sobom iz Stoca donio preko 150 golubova.

„Ja ne mogu reći da Stolac ne valja, jer sam rođen u njemu, ali Trebinje volim odvajkada, a „Leotar“ volim ihaaa, kakav „Velež“, kakva stolačka „Iskra“. Ako meni danas Leo igra, ja ostavljam sve što radim, pa sve i da izgori – ja odoh na utakmicu. Mene ne zanima ni „Real“, ni „Mančester“, ni niko, ja samo volim biti na tribinama na Policama i gledati let golubova. Sjedim dok traju treninzi, sjedim dok igraju utakmice i uživam ko u letu mojih golubova“, kaže Munib i dodaje da ne plaća kartu jer ga svi znaju, a do stadiona ga najčešće doprate njegovi vjerni psi, čekaju ga u autu ili pored auta.

Nema više ljepote ko golub u letu

Kaže da je u Trebinje odmah nakon rata počeo dolaziti i nikada ga nije bilo strah jer „nikome nije potamo se rekao“, niti je to njemu ko rekao, a sa komšijom Jovom se, dodaje, gleda bolje nego sa rođenim bratom.

„Odem ja u Stolac, ali ne popijem ni kafu, samo krug napravim i vratim se u moje Trebinje i mojoj Trebišnjici, gdje uvijek nađem ribara, mojih poznatih Stočana, poput Duška Brkića, pa zajedno zabacujemo. A volim otići i u trebinjsko Udruženje „Sonata“, gdje sam se upoznao sa Miholjkom Janković preko dobrovoljnog davalaštva krvi“, priča Munib.

Dok razgovaramo njegovi golubovi lete oko nas, a ovaj dobroćudni Stočanin samo iz avlije prati njihov let, puši i osmjehuje se. Očigledno je da uživa u tome.

„Nema više ljepote ko golub u letu“, dodaje.

Kaže da mu odavno težeg momenta nije bilo nego kad su mu psi lutalice, pretpostavlja da su iz obližnjeg azila jer često bježe otuda, podavili gotovo svih 150 ptica koje je donio iz Stoca, odnosno, kako kaže, spasilo se svega šest.

Nakon toga je još bolje žicom zaštitio golubarnik, a jato obnovio zahvaljujući prijateljima, pa sada ima nekoliko vrsta – bijelog pismonošu, klasičnog pismonošu, švrake pitače, takozvane biblijske golubove, lepezane, beogradske visokoletače, te dva izmirca i dva goluba mira koje možda i najviše voli, mada ne želi da prizna.

„Ove sam golubove mira dobio od prijatelja u Golubovcima kod Podgorice kada sam išao na dobrovoljno davanje krvi. Poklonio mi je dva para, ali mi je jedan odmah pobjegao i vratio se direktno kod starog vlasnika koji me je odmah zvao telefonom da mi kaže da ne brinem je li ih nešto pojelo ili takvo što. Ako podgojim mlade od ova dva, ostao bih samo na toj vrsti jer su mnogo simpatični, naročito kad prhnu u zrak, pa ih ne vidiš koliko daleko uzlete, a onda se vraćaju kao da direktno tebi padaju, pa kruže, milina ih gledati. E, u svemu tome ih i teže stigne jastreb koji je najveći neprijatelj golubova. Ja sam ovdje nalazio i onesviještenih jastrebova koji se obruši na moje golubove pa u letu tako bubnu u mrežu i onesvijeste se, a ja ih onda ubijem, pa mi poslije bude žao, živi su to stvorovi“, kaže dalje Munib.

Golubarstvom se bavi gotovo šest decenija, otkako je pošao u školu, a od tada je, prema prisjećanju, promijenio preko 1.000 selekcija, u kojima je bilo oko 25 različitih vrsta golubova i to mahom skupocjenih i nikad mu, a o tome svjedoči i njegova supruga, nije bilo žao izdvojiti dinar za pticu, tako da i sada svakog mjeseca potroši oko 20 do 25 maraka za žito potrebno da ishrani tridesetak golubova, koliko ih sada imam, jer oni idu i po polju, lete svugdje i ne hrane se samo kod njega.

Najljepša pjesma cvrkut kanarinaca i lavež pasa

Prisjeća se da je prvi put išao u Travnik na izložbu sa svojim pticama daleke 1968. godine i plasirao se „na početak druge polovine tabele“, ali se u Stolac vratio sretan.

Nakon tog prvog vatrenog krštenja uslijedili su Zenica, Banjaluka, Zagreb, Zrenjanin, Novi Sad, Split, a kasnije i u Čapljini, Bijeljini, da bi zadnji put bio u Ljubuškom, gdje se smotra golubarstva odnedavno održava, jer imaju i svoj klub.

„U Trebinju nema udruženja golubara, jer osim mene, golubari još i moj školski drug dr Zoran Pudar, Zoran Mijatović i još poneko, ali ja djelujem pri Mostaru, kome i Stolac sada pripada. Nažalost, nemam više novca da idem na izložbe, mada golubove i dalje šaljem po prijateljima golubarima. Tako je i sada dvadesetak mojih golubova u Novom Sadu, spremio sam ih po prijatelju Slobodanu Brkiću iz Čapljine koji je poveo svoje i sa kojim često idem zajedno po izložbama“, nastavlja priču ovaj golubar koji kaže da nikada nije išao za zaradom, a golubove je najčešće poklanjao, jer njih i ne uzgajaju loši, već samo dobri ljudi koji istinski vole i ptice i životinje uopšte.

Kaže da, osim u višečasovnim užicima u letu svojih golubova za vrijeme lijepih trebinjskih popodneva dok oni lete a on puši cigeret jednu za drugom, uživa i u činjenici da ih autom poveze u Stolac, pa ih pusti kada pođe za Trebinje, a tamo, na lastavici krova, prije nego su on i supruga stigli kolima – doletio njegov gugutan.

„Ko ne zna to cijeniti, ko ne zna usput raspredati priču sa ženom dokle je golub već doletio i da li je došao kući – taj ne zna šta je uživanje, isto kao što o uživanju ne zna ništa onaj ko ne voli pjesmu kanarinca“, dodaje Munib.

Kaže dalje da najviše voli slušati poj kanarinca i lavež pasa, u kojima je prepoznatljiv samo njemu razumljiv poj i da može – sve bi oko kuće načičkao kavezima i boksovima za pse, koje uzgaja pored golubova, ali njih i prodaje.

Sadžaci trenutno imaju nekoliko pasa, jer su nešto prodali, tako da je sada kod njih jedna skotna čivava koju će takođe uskoro prodati, ali za nju dobija drugu, miješani vučjak, pudlica i još jedan mješanac, a sve ih paze, kako kažu, ne kao kućne ljubimce, već kao kućnu čeljad.

Tako će biti dok su oni živi, jer, kako nam reče Munib na kraju, oni zaista žive po onoj narodnoj – Ko ne voli životinje, a naročito golubove, ne voli ni ljude...

136 puta darovao krv

Ono što Muniba Sadžaka čini velikim čovjekom, pored njegove ljubavi prema golubovima i životinjama uopšte, jeste činjenica što je do sada 136 puta darovao krv, u akcijama, iz ruke u ruku, kada je god trebalo i kome god je trebala njegova AB pozitivna.

„Pobjegao sam ipak za jedno davanje našoj Miholjki Janković koja je rekoder među ženama, a ja mislim da sam rekorder među muškarcima u Trebinju“, šali se Munib kome je ljekar u Podgorici preporučio da sa 65 godina prestane sa darivanjem, iako ne isključuje još koje darivanje radi spasavanja života – nikad se ne zna.

Glas Trebinja/ V.Duka