„U nekom trenutku razočaranosti u opšte stanje stvari, ali prije svega zbog utiska o defetističkom odnosu prema nacionalnim pitanjima, prije nekih 15-ak godina, došao sam u dodir sa literaturom koja se bavi Sarajevskim atentatom. Bio sam oduševljen činjenicom da je veliki broj mladih ljudi nekog drugog vremena na našem podneblju bio zainteresovan da se suprotstavlja jednom lošem stanju, zalažući u toj borbi i sopstveni život. (...) Ti ljudi su djelovali, i stoički, prkosno odlazili u smrt. Ali samo zato što su istinski vjerovali da je to korisna, narodna stvar, a ne jer ih je vodila misao o slavoljubivosti. (...) Eto, možda je baš čitanje o njima potreba kako bi se današnji mladi čovjek natjerao da misli o stvarima koje prevazilaze lični konformizam“.
Kako strast i fanatična, gotovo iracionalna predanost, bez interesa i računice, tvore hvale dostojna djela na opštu polzu poučiće nas Vladan Čalija, (ponajviše) Trebinjac sa beogradskom adresom, pravnik po formalnom obrazovanju - a istoričar po toj istoj strasti i interesovanju. Poučiće nas i vlastitim primjerom istraživačke posvećenosti – a još više opominjanjem na primjer posvećeništva jedne prkosne generacije mladih sa početka prošlog vijeka, koja je sve vrijeme bila predmet tog istraživanja i koja ga i danas jednako nadahnjuje.
Naime, duže od decenije naš sagovornik proučava fenomen „Mlade Bosne“ i Sarajevski atentat. Čitaoci „Glasa“ imali su priliku da ga upoznaju još prije četiri godine – preko priloga kojim je sugrađane želio podsjetiti da iz tog vremena - kada je odvažna, buntovna i rodoljubiva omladina ustajala protiv tuđinskog tirjanstva - i Trebinje ima čime da se ponosi i koga da pamti.
Njegovi istraživački prilozi nisu prošli nezapaženo i bez odjeka. Sabrani u knjigu „Sarajevski atentat: Zapažanja“, nedavno su ugledali svjetlo dana u izdanju novosadskog „Prometeja“ i Radio-Televizija Srbije, u okviru 10. kolo izdavačke edicije „Srbija 1914-1918.“
Knjiga je simbolično, na Vidovdan promovisana u Novom Sadu, a sve nabrojano daje dovoljno razloga da ovog mladog istraživača i njegov rad pobliže upoznamo.
- Predgovor izdanju počinjete „panegirikom jednom ozbiljnom istraživaču“ istorijske teme kojom se i sami bavite – Nikoli Đ. Trišiću, čija je opsesivna posvećenost za vas uzoran primjer kako bi trebalo pristupati svakom izučavanju. Negdje se može naslutiti da je i u vašem slučaju po srijedi takođe jedna vrsta opsesivne posvećenosti. Otkud toliko interesovanje za Sarajevski atentat, mladobosanski pokret i političke prilike uoči Velikog rata? Tim prije, što vam je pravo, a ne istorija, bilo prvi profesionalni izbor. Šta je to što vas posebno fascinira u ovoj istorijskoj temi?
- Prije svega, želim da zahvalim na interesovanju. Potpuno ste u pravu. Rekao bih da je opsesivna posvećenost započela u trenutku ličnog utiska o jednoj, volim reći anoreksiji nacionalnog duha današnjeg mladog čovjeka. U nekom trenutku razočaranosti u opšte stanje stvari, ali prije svega zbog utiska o defetističkom odnosu prema nacionalnim pitanjima, prije nekih 15-ak godina, došao sam u dodir sa literaturom koja se bavi Sarajevskim atentatom. Bio sam oduševljen činjenicom da je veliki broj mladih ljudi nekog drugog vremena na našem podneblju bio zainteresovan da se suprotstavlja jednom lošem stanju, zalažući u toj borbi i sopstveni život. Svakako, i ranije sam prema Gavrilu Principu i drugovima imao više nego pozitivan stav. Ali sam osjetio da mi je potrebno da ispitam osnovanost takvog utiska o njima. A to je, da je neko potpuno istinski, neiskvareno, ne djetinjski, ne nagovoreno, ne plaćenički, patriotski nastupio. Želio sam bliže da ih upoznam. Ti ljudi su djelovali, i stoički, prkosno odlazili u smrt. Ali samo zato što su istinski vjerovali da je to korisna, narodna stvar, a ne jer ih je vodila misao o slavoljubivosti. Pri tome, ne treba zaboraviti, tu se ne radi samo o nacionalnom oslobođenju i ujedinjenju, već i o socijalnim pitanjima. Nerješavanje agrarnog pitanja, postojanje feudalizma i dalje, nakon 30 godina okupacije, bila je jedna od stvari na kojima počiva njihovo buntovno djelovanje. Od njih imamo šta da učimo. Svakako, imamo mi primjere i iz bliže prošlosti koji bi me demantovali, ali u jednoj opštoj slici trenutnog stanja, oni su marginalizovani. Takođe, složenost političkih prilika na tlu na kojem živimo tjera vas da idete malo dalje u prošlost, kako bi saznali od čega su problemi s kojima se suočavamo danas nastali. Austrougarska okupaciona politika u Bosni i Hercegovini je i te kako u tom smislu zakomplikovala stvari i posljedice toga mi danas osjećamo. Neprijatno je slušati mišljenja današnje „inteligencije“ kako je Austrija ovde gradila i podizala škole, i kako je Sarajevo imalo tramvaj prije Beograda. U tim građevinama su radili mahom dovučeni stranci, katolici, i s domaćim katoličkim stanovništvom činili 92% zaposlenih u administraciji. A većinsko, srpsko stanovništvo imalo je svega 3%. O tome je pisao naš Jovan Dučić. Možemo pročitati kako je Austro-Ugarska školovala muslimansku djecu, a istina je da je u Bosni i Hercegovini poslije 30 godina okupacije 87,84% stanovništva bilo nepismeno. Od ukupnog broja muslimana, nepismenih je bilo 94,65%. To su zvanični podaci sa popisa iz 1910. godine, koje je sproveo statistički odsjek Zemaljske vlade. Austro-Ugarska je prugu gradila kako bi izvlačila šumska i rudna bogatstva, i pri tome krčila put za dalji germanski ekspanzionizam ka istoku. Franc Ferdinand nije bio nikakav čovjek mira, koji je s porukom ljubavi došao među Slovene u Bosnu i Hercegovinu. Njegova supruga je bila slovenskog porijekla, pa ipak on piše o Slovenima koji imitiraju nedostojno ponašanje Mađara i da će „kada se učini kraj tim sramnim mađarskim intrigama i Sloveni prestati sa svojim žestokim jurišima i ponovo se mirno i poslušno pokoriti kulturno superiornijim Germanima“. Iako radovima u knjizi, i uopšte mom pristupu temi dominira glorifikacija misli i djela tih mladih ljudi s početka XX vijeka, to nikako ne znači i odsustvo objektivnosti kada je riječ o argumentaciji. I Trišić je temi pristupao subjektivnim osjećajem prema svojoj mladobosanskoj generaciji, ali je isto tako argumentovano pobijao razne netačne napise. I u tome je ključ. Bar nama, koji nismo istoričari po profesiji, nije potrebno da se krijemo iza isključivo naučnog pristupa temi, već i u tim radovima veličati nečiju žrtvu vrijednu divljenja. Ipak, ozbiljan pristup, posmatrajući kroz iznošenje izvora, daje vam za pravo da date i lični stav. Ovim, molim Vas, ne želeći ni na trenutak da poredim značaj rada Nikole Trišića sa svojim istraživanjem.
- Vjerujem da nije lako doći do novih i drugačijih osvjetljenja o temi koja je obimno obrađena u istoriografiji. Kao što je, sa druge strane, upravo ono o čemu se izdašno pisalo uvijek izazov za posvećenike – da se pozabave nanosima krivo postavljenih ili tendenciozno tumačenih činjenica. Koliko novoga u tom pogledu donose vaša zapažanja?
- Kad god bi mi neko rekao – „trebao bi napisati nešto o tome“, govorio bih „sve je već napisano“. Međutim, upravo pojava novih radova, koji nastupaju revizionistički, i posebno kritički negativno prema tim mladim ljudima, naročito nakon stogodišnjice Sarajevskog atentata i početka Prvog svjetskog rata, ukazuje na potrebu pisanja. Napisao sam u predgovoru, šire narodne mase istoriju uče kroz nova štiva, uglavnom. To što je neko napisao istinu prije 60 ili 100 godina ne znači ništa ako se na ta štiva iznova ne upućuje. Svojim Zapažanjima, posebno kroz osvrte na neka današnja viđenja, nažalost i nekih srpskih istoričara, pokušao sam da ukažem na davno utvrđene činjenice. Pa onda i takav osvrt predstavlja nešto „novo“. Zamislite da danas u jednom univerzitetskom, sarajevskom časopisu osvane tekst poljskog istoričara kojim se rehabilituje Viktor Ivasjuk, činovnik sarajevske policije 1914, u čijim su kancelarijama (u Vijećnici) i apsanama prekoputa nakon atentata batinali Srbe. Taj čovjek je na svom stolu držao lobanju Bogdana Žerajića. „Stručno“ je kao istoričar zaključio da je ovaj „žrtva vremena u kojem je živio“, i da je loša slika o njemu danas posljedica „mita o 'Mladoj Bosni'“. Kada je riječ konkretno o nečemu novom, primjera radi, u Arhivu Srbije u Beogradu sam 2018. pronašao pismo koje nam govori da se još za vrijeme julske krize 1914. preko izvjesnih austrougarskih konfidenata prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević pokušao dovesti u vezu sa sarajevskim atentatorima. „Bivši narodni poslanik P. Pavlović“ 3/16. jula pisao je predsjedniku ministarskog savjeta Kraljevine Srbije Nikoli Pašiću da mu je nuđen novac da ide u Zemun i tamo šefu zemunske policije Vukoviću izjavi da se Aleksandar u srpskoj državnoj štampariji u Beogradu rukovao s Nedeljkom Čabrinovićem, i da su se potom zajedno sa upravnikom štamparije Živojinom Dačićem nasamo zadržali u Dačićevoj kancelariji 10-15 minuta. Istina, taj slučajan susret sa Nedeljkom Čabrinovićem iz novembra 1913. (u obilasku državne štamparije, između ostalih, pružio ruku i njemu kao i drugim radnicima i prozborio par riječi), Nedeljko je sam opisao u istrazi, naravno bez ikakvog pominjanja odlaska u Dačićevu kancelariju. Ali vrlo vjerovatno, kako to zaključuje Cvetko Popović (jedan od atentatora), smišljeno naveden od strane istražnog sudije Pfefera. Pismo je u Arhivu na mjestu na kome treba da bude i u koji ga je najvjerovatnije deponovao Vojislav Jovanović Marambo, ali koliko mi je poznato, do sada nije pominjano. Pored toga, dao sam svoj zaključak o neodrživosti tvrdnji da dokument koji se nalazi u Arhivu BiH, a koji je pronašao prof. Vojislav Bogićević, prema nekima treba da svjedoči kako je AU obavještajna služba još oktobra 1913. znala za Principa kao sumnjivo lice, odnosno kao nekog ko se sprema da ubije Franca Ferdinanda. Draga mi je i fotografija koju sam otkupio od jednog Mađara, vjerujem, bar kada je riječ o domaćim radovima na ovu temu, da do sada nije publikovana. Prikazuje radnju poslastičara Đura Vlajnića, u Ćumurija ulici broj 3. U tom lokalu su boravili sarajevski atentatori vidovdanskog jutra 1914. Čabrinović je, nakon što mu je Ilić tu predao već otšrafljenu bombu i cijankalij, prema sopstvenoj izjavi u istrazi, pojeo čak tri kolača. Možda zato što je znao ili da mu je to posljednji obrok na slobodi, ili uopšte. Zbog pocjepane firme moguće da je fotografija nastala malo iza Sarajevskog atentata i antisrpskih demonstracija.
- U „Glasu Trebinja“, ima od tada četiri godine, pisali ste o trebinjskim buntovnicima protiv austrougarske uprave - tajnoj organizaciji đaka ovdašnje Trgovačke škole, čije je i samo postojanje, čini se, odavno bilo izvjetrilo iz pamćenja svih potonjih generacija našeg naroda, poslovično sklonog samozaboravu. Ovaj dragocjen prilog proučavanju prošlosti našeg kraja danas je dio i vaše knjige. Kako biste ocijenili karakter te organizacije, njene ideje i mjesto u široj slici političkog aktivizma među đačkom omladinom uoči Velikog rata, koji je, kako vidimo u trebinjskom slučaju, širio i razvijao slobodarsku misao otpora tuđinu i u drugim, manjim sredinama u Bosni i Hercegovini?
- Ove Vaše riječi su upravo potvrda onoga što sam naveo u odgovoru na prethodno pitanje. Profesor Vojislav Bogićević je zaslužan što se tragovi i trebinjske organizacije danas mogu naći. Skupljao je izvore prvog reda, njihova pisma iz vremena revolucionarnog djelovanja, ali i kasnije, vodio prepisku sa jednim od njih, Svetozarom Kovačevićem. Dakle, na tu građu treba podsjećati. On ju je i sakupljao da bi danas mogli da ih upoznajemo. Karakter trebinjske organizacije jednak je karakteru ostalih đačkih organizacija tog vremena u Bosni i Hercegovini, bunt protiv okupatora, ali i želja da se nacionalno i kulturno opismene. Možda se, konkretno posmatrajući njihovu organizaciju, karakter ogleda, pored otpora okupatoru, i u želji za ujedinjenjem koje bi imalo jugoslovensku platformu. Ali tu treba biti oprezan. Prvenstveno zbog današnjice. Ali i kada je riječ o istorijskoj istini. Iako je Trebinjcima suđeno kao pripadnicima „Srpsko-hrvatske nacionalističke omladine“, koju su sa đacima Trgovačke škole osnovali Lazar Đukić i Branko Kebeljić 1914, te kod njih nađen letak o Jugoslaviji, malo prije toga u martu iste godine Kovačević se redakciji lista Srpska riječ u Sarajevu obraća ispred „Srpske omladine“ (on dodaje u zagradi „pravoslavne i muslimanske“) iz Trebinja. Ipak, u pismu Bogićeviću iz 1936, Kovačević opisuje omladinske organizacije sa ciljem ujedinjenja svih Jugoslovena. Oni su u jednom trenutku 1914. iz srpsko-muslimanske prerasli u jugoslovensku organizaciju. Živimo u jednom, možda ne u suštini, ali na izvjestan način drugom vremenu. I kada govorimo o prošlim vremenima, jasno je i da svaki istoričar ne može u potpunosti zadovoljiti obaveznost tumačenja istorijskih prilika isključivo u kontekstu tog vremena, ali moraju se truditi. Jugoslovenski karakter ondašnjih đačkih organizacija je nicao prvenstveno iz osjećaja solidarnosti prema svim Južnim Slovenima tlačenim u Monarhiji, ali i mržnji koju su zbog lošeg stanja gajili prema Austro-Ugarskoj. To je moj utisak. Ako za trenutak pokušamo zanemariti ono što su donijele dvije jugogoslovenske državne tvorevine kasnije, geslo Balkan balkanskim narodima, u njihovo vrijeme, i taj osjećaj potrebe otpora imperijalizmu, bio bi prilično logičan. U tom smislu, vezano za pitanje funkcionisanja jugoslovenske zajednice, ne vjerujem da je išta bilo zapisano. Možda je moglo biti drugačije? Mislim da upravo taj saosjećaj sa svima koji su vezani, o njima govori mnogo. Iako je, koliko sam uspio saznati o djelovanju trebinjske omladine onog vremena, ona radila na programu koji je propagirala i „Srpsko-hrvatska napredna (kasnije nacionalistička) omladina“ u Sarajevu (kojoj je pripadao i Gavrilo Princip), ne treba zaboraviti da je buntovna omladina u Bosni i Hercegovini tada imala i organizacije koje nisu težile političkom ujedinjenju jugoslovenskog karaktera. U priči o kompleksnosti termina „Mlada Bosna“, to ne smijemo zaboraviti. Ipak, utisak je, ovaj prvi je bio dominantan. Ali kad to kažem, govorim isključivo u vremenu od 1912-1914. Do 1912, takav vid zajedništva nije bio dominantan. Primjer je Vladimir Gaćinović.
Kada je riječ o tekstu koji se prvo našao u Glasu Trebinja, a sada i u knjizi, želim da napomenem da je posvećen mom prijatelju Marku Anđeliću, koji je bio pravi Trebinjac, na svakom koraku van Trebinja govorio je o svom gradu. Ja sam mu kao Nevesinjac po ocu, šaleći se često oponirao. On je jedan od „krivaca“ što sam se uhvatio i pisanja na ovu temu. Često se sjetim koliko ga je dirnula priča o osamnaestogodišnjem čobaninu Gaju Gudelju, koga su okupatori u Trebinju objesili na početku rata, 12. agvusta (30. jula, po julijanskom). Vlasti su ga obavezale da čuva rekviriranu stoku negdje u blizini Trebinja. Jedne noći se uplašio da mu nedostaje neko grlo. Upalio je fenjer da ih prebroji, i neko ga je prijavio da je u stvari davao signale Crnogorcima na brdima. Ratko Parežanin je svjedok njegovog odvođenja na vješala. Vodili su ga pod stražom preko pijace, a za njim mu išla majka zapomažući. On je vikao samo: „Nisam kriv, Boga mi!“. Kosti mu, sa brojnim drugim obješenih Trebinjaca iz tog jezivog vremena, leže u kosturnici na groblju u Podgljivlju. Parežanin je sin istog dana obješenog korjenićkog paroha Vidaka, i igrom slučaja cimer Gavrila Principa iz Carigradske 23 u Beogradu. Navodno je ratni sud u Trebinju, na čelu sa potporučnikom Halupeckim, Poljakom, već sljedećeg dana „primetio da je juče učinjena teška greška što je obešen čovek ispod dvadeset godina“. Opis trenutka kada se, nakon opraštanja sa ocem kojeg vode na vješanje, Ratko vratio u ćeliju, je sigurno najiskrenije svjedočanstvo o ličnim osjećajima u ovakvim i sličnim trenucima koje sam ikada pročitao.
- Kako u vremenu kada se ljudi teška srca odriču i najmanjeg sitnosopstveničkog interesa i ličnog komoditeta razumjeti jednu generaciju mladih koja je za svoje ideale bila spremna i na krajnju žrtvu? Ako je istina da istorija ima nekog višeg smisla samo ako budućnost može njome da se okoristi - čime ta generacija danas može poučiti nas?
- Najveća je poruka potreba rada u korist zajednice. Ali ne bilo kakve. Već one koja je postojala prije nas, iz koje smo potekli. Pokušati zadržati slobodarske vrijednosti i identitet koji su nam preci postavili. Često se ponašamo kao da niko prije nas ovim Svijetom nije hodio. Kao da smo najpametnija generacija. Eto, možda je baš čitanje o njima potreba kako bi se današnji mladi čovjek natjerao da misli o stvarima koje prevazilaze lični konformizam. Sigurno ni sam nisam primjer. Više zadržan u prošlost, nego potrebom da se sada djeluje. Rekao sam već, mislim da sam u jednom trenutku i „pobjegao“ od današnjice u tu literaturu kako bih pronašao smisao, vjeru u čovjeka koji je spreman da strada za dobro naroda iz kojeg je potekao. Ne želim zvučati pesimistično. Današnji mladi čovjek treba da nastupa neopterećen mislima o tome da li će se njegovo zalaganje za zajednicu u budućnosti „isplatiti“ i da li će „sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj“. Da su i ovi mladi ljudi mislili drugačije, posmatrajući inteligenciju u čaršiji i bosanskom Saboru, mi danas ne bismo imali ni njih kao osnov za vjeru u čovjeka. Budućnost će sutra imati svoju muku pitanjima da li smo dostojni prošlosti, a na čovjeku koji danas bitiše je da se ponaša tako da kad se u starosti osvrne na život kaže - ako ništa drugo, bar nisam radio samo misleći na sebe. To su one stvari koje čovjeka čine čovjekom, Božjim bićem. Da budemo do kraja iskreni, stvari se teško popravljaju kasnije. Jedno mlado biće treba usmjeriti. Nekad mi se čini da je generacija o kojoj sam pisao sama sebe rodila. Jasno je da je jedno konkretno okupaciono stanje njih iznjedrilo, i da su dolazili u konflikt sa svojima, starijim, iako je bilo svijetlih izuzetaka. I sad, ovdje na prvom mjestu ne treba biti priča o nečijem ubistvu. Princip je pucao okrenuvši glavu, i to je jasan pokazatelj odsustva svakog zločinstva u dubini tog bića, a ne sumnja u ono što čini niti ga hrabrost izdaje. Prvenstveno treba sagledati motiv. Čabrinović na suđenju govori: „Mi smo voljeli naš narod. Devet desetina našeg naroda to je težak. On pišti, jaduje, nema škola, nema kulture. Nas je to boljelo.“ To je poruka, iz toga nas uče.
- Politički atentati su, u najmanju ruku, etički kontroverzne istorijske pojave. Koliko vas je kao pravnika zanimala ova etička i pravna dimenzija slučaja ako uzmemo u obzir da je razumijevanje etičkog u fundamentu prava?
- Meni je jasno da je riječ o pitanjima koja će vječito biti predmet sporenja. Svoj stav o tim pitanjima pronašao sam u Njegoševim mislima o tirjanstvu kome nogom valja stati za vrat. Postoje situacije u kojima su ljudi satjerani uz zid, kad moraju da se brane svim raspoloživim sredstvima. Pravni poredak uređuje društvo, kako bi se živjelo po nekim pravilima, zasnovanim na nekim moralnim vrijednostima. Ali ako taj poredak podrazumjeva robovlasništvo, koje je pravo stanje stvari kada sagledavamo kmetovski položaj bosanskohercegovačkog seljaka za vrijeme Austro-Ugarske (u brojci od 70% srpskog), o kakvom bi poštovanju pozitivnog prava u takvom poretku mogli govoriti? U tumačenju ovakvih događaja često se unose i momenti kojima se poziva na ljudskost, u vama se pokušava izazvati empatija objašnjavajući kako je čin ubistva sam po sebi zločin koji se ne da pravdati. Govori se o tome da je Ferdinand bio otac troje djece, da su se on i Sofija jako voljeli i tome slično. Princip ni pred svojim dželatima nije želio pokazati empatiju i svoju unutrašnju borbu sa činjenicom da je ubio dva Božija stvora. Sofiju je, kako je sam rekao, nehotice pogodio pucajući u Potjoreka. Kada ga je, ali van sudnice, njegov advokat Maks Feldbauer upitao da li je na njega uticao iskaz grofa Haraha koji je svjedočio o posljednjim trenucima Ferdinanda i Sofije, kada je ovaj supruzi rekao „Sofija, ne umri, ostani za našu djecu!“, Princip je odgovorio: „Ta valjda ne mislite da sam živina?“. On je svoj usud, borbu s mislima, fizički potpuno satrven, gladan u hladna četiri zida u dalekoj tuđini, gotovo nevjerovatno za jednog dvadesetogodišnjaka, vodio sam sa sobom, do kraja ne žaleći čin. Kao i u predgovoru knjige, citiraću Pera Slijepčevića: „Od vajkada se delo ceni po motivima. Ako ti motivi izviru iz naroda, iz istorijske nužde, rugoba dela otpada. Druga je to stvar kad ga učini intelektualac, iz vlastite pobude, bacajući sebe na lomaču, naročito omladinac, a drugo kad to čini dresirani bašibozuk“.
- Postoji li još neka istorijska tema koja vas posebno interesuje i kojoj biste rado poklonili trud i vrijeme?
- Često se našalim pa kažem - lako je bilo Vladimiru Dedijeru napisati onakvu knjigu o Sarajevu 1914, kada se ima u vidu količina korišćenih izvora i literature. Okrene broj, kaže šta mu treba, a ovaj s druge strane: „Naravno, druže Dedijer, nema problema“. Kada radite sami, u tom istraživačkom poslu izuzetno je teško. Ipak, današnje vrijeme tehnologije omogućava bržu komunikaciju i razmjenu materijala s onima koji se time bave. Ali opet, samostalno zalaganje zahtijeva vrijeme. Ipak, u tome leži i neka draž. Kada sam se „uhvatio“ čitanja o Sarajevskom atentatu i „Mladoj Bosni“, shvatio sam zašto neki čitav život „ostave“ na jednoj temi. Nisam planirao, a ni do skoro mislio da ću pisati knjigu. U stvari, to je skup radova. Možda će zvučati čudno, ali nekad mi se čini da sam bio ispunjeniji kada sam o tome samo čitao i razgovarao. Svakako da ima i drugih istorijskih momenata koji me zanimaju, naravno ne u ovoj mjeri, pa vidjećemo. Majski prevrat je jedan od njih (u ovome ne treba pronalaziti vezu u ličnosti pukovnika Dragutina Dimitrijevića sa Sarajevskim atentatom).
- Na kraju, nešto posve lično. Rođeni ste Sarajlija, porodičnim porijeklom vezani za Nevesinje, godinama odrastanja i školovanja za Trebinje, a danas životom i poslom za Beograd. U toj vašoj intimnoj geografiji gdje je mjesto Trebinja i Hercegovine?
- Živim u Beogradu duže nego i u jednom drugom mjestu do sada. Ipak, ni na jedan trenutak nisam pomislio da sam nekud otišao iz Trebinja, i Hercegovine uopšte. I danas, posle toliko godina, kada me neko, naravno zbog naglaska i ijekavice, pita odakle ste, ako nemam kada podrobnije da objašnjavam, kažem iz Trebinja. Trebinje je moj grad. U njemu nisam samo odrastao, i u njega nisam samo slučajem zalutao napustivši Sarajevo 1992. Moja majka je od Spaića, sa zubačkog Graba. Isto sam toliko Nevesinjac, s Bežđeđa. Kada je riječ o Sarajevu, posebno zbog današnjih prilika, ali to nije odraz nekakvog inata, već, nazovimo to željom za pravdom, s nekim ponosom volim reći da sam i Sarajlija. Ko zna, možda i nije slučajno što me je toliko zainteresovala tema oko jednog krupnog istorijskog događaja s početka XX vijeka, i tako još više vezala za grad u kom sam rođen. Dozvolite mi, na kraju, da se prisjetim i jednog momenta iz trebinjskih gimnazijskih dana, ali i profesora Živorada Gadže. Za maturski rad izabrao sam istoriju, i želio da pišem o Spartaku i pobuni robova u Starom Rimu. Nažalost, profesor je rekao da je tema već skoro rađena, i zadao mi je Građanske ratove u Rimu. Ni slučajno ne povlačim paralelu s istorijskim događajem o kome sam pisao knjigu, ali se ne mogu oteti utisku da sam i tada iz nekog razloga želio pisati o pobuni potlačenih, iako nije vezana za nacionalnu istoriju. Vjerujem da bi profesoru danas bilo blizu srcu to što sam bar pokušao, ona pitanja kojih sam se dotakao u knjizi, obraditi u detalj, kao što je i on držao časove.
