Znate li da u selu Predolju kod Berkovića stoji spomenik na kome je uklesano da Marko Okuka poživje 127 godina? Ko bješe taj čovjek za koga potomci tvrde da je oženio Milevu Vrtikapu iz ljubinjskog sela Ivice, s njom stekao četiri sina, pa kao turski vojnik dobio tapiju da kupi jedno imanje i da se osamostali?
Njegov kameni spomenik je drugi, gotovo mitski značajan kamen u bratstvu Okuka. A o onom prvom Okukinom kamenu, onom u Ulogu, pjesmu je napisao moj školski drug Đorđo Sladoje. I ne bih se možda toga sad ni sjetio da neki dan ne pročitah kako je Đorđo Sladoje bio na 32. Susretu pisaca sa granice u selu Sutjesci u opštini Sečanj, gdje žive u slozi s Rumunima potomci naših kolonista iz Gacka – i gdje je, na pomenutim susretima, obilježena 100-godišnjica rođenja Vaska Pope, velikana srpske književnosti rumunskog porijekla, najvećeg pjesnika ovih naših prostora... E, kad u vijestima od 21. novembra 2022. spazih Đorđevo ime, pade mi na um i ova priča što sam je zabilježio u berkovićkom kraju, jednog bujnog i obećavajućeg proljeća, prije šest godina... A zašto? Vidjećete u nastavku...
Znakovi pod lišajevima - spomenik Marka Okuke
Cijela Hercegovina ni sad pouzdano ne zna kako je nastalo prezime – Okuka. Isprepleo se tu koloplet raznorodnih priča i predanja, čak i jedna pjesma poznatog pjesnika Đorđa Sladoja – a sve to polazi od jednog kamena u Ulogu, na kome se molio njihov daleki predak, nakon što su Turci jednu crkvu pretvorili u džamiju, a njemu ostavili samo taj kamen za molitvu!
SVI SLAVE NIKOLJDAN
U onim smutnim srednjovjekovnim vremenima, pričaše, onda 78-godišnji, Vojislav Vojin Okuka iz berkovićkih Blaca, naši su se preci, kao nomadi, s prezimenom Vujovići ili Vujačići, doselili iz Crne Gore u hercegovačko selo Porija, na područje Borča, gdje i danas ima Okuka. Živjeli su u tipičnim nomadskim porodičnim zadrugama, a u doba masovne islamizacije stanovništva pomenutog područja, samo će jedna od tih doseljeničkih porodica, iz nama i sad nepoznatog razloga, odbiti da pređe na islam. A Turci će joj, pretvorivši crkvu u džamiju, ostaviti kraj nje jedan kamen – da se, kao hrišćani, na njemu mole tom svom bogu!!! Taj kamen i dan – danji postoji, a sve mi hercegovačke Okuke – koji smo jedno bratstvo i slavimo Nikoljdan – dobili smo prezime po njemu.
Ima više verzija kako je iz kamena „izniklo“ naše prezime, nastavlja Vojin.
Ovaj kamen je za cijelo naše bratstvo jako vezan - Vojin Okuka
Najčešća je da su Turci vidjevši tog našeg pretka kako se moli kod kamena, govorili da – on okukava (oplakuje) kamen! Pa ga prozvali Okuka...
Nije, međutim, rijetka ni ova: bijaše gladna godina, pa taj naš davni predak spremi omladinu u malo sitiju Bosnu da nešto zarade i prežive, a on sa starijom čeljadi ostade u Borču – kad Turci počeše Borač da turče i crkvu pretvoriše u džamiju. On ne pristade da primi islam, nego se poslije izvjesnog vremena požali višim turskim vlastima u nekom gradu, a od nih dođe naređenje da vrate tom našem pretku - njegovu bogomolju. Međutim, ovi u Borču to ne htjedoše, već mu jednu kocku kamena označe kao bogomolju („ovdje ti je bogomolja i ovdje se možeš moliti!). I on je dolazio i molio se tu skupa sa starijim članovima familije. A kad bi Turci petkom pristizali na svoju molitvu, vidjevši ga, vikali bi onim iza sebe: „Okuka pred kamenom, Okuka pred kamenom!“ Potrajalo je to neko vrijeme, možda i decenijama, dok naše pretke ne prozvaše: Okukama!
IZ „TREPETNIKA“
Očito znajući za neke verzije ovih predanja, moj drugar iz studentskih dana Đorđo Sladoje složio ih je skladno u pjesmu koju će objaviti u zbirci „Trepetnik“ (Beograd, 1992), pod jednostavnim naslovom „Okukin kamen“. I ta sjajna pjesma u cijelosti glasi:
Đorđo Sladoje (slika iz novosadskog Dnevnika)
„Ispred džamije u Ulogu, u strmom dvorištu,
gdje kleknuv nice, ubogi milost ištu,
ima veliki kamen - Okukin ga zovu.
Tu je svakoga petka, poslije kuluka,
nekada davno, nekakav Okuka
gologlav, na koljenima čekao da dovu
završe vjerni i otklanjaju džumu.
I do akšama dreždo zagledan u šumu.
Mamili su ga mazno, zatim puni bijesa,
u edemske bašte, pod toplu kupolu fesa,
a onda, bogme, tukli - ko svakog krivovjerca -
ledenom sačmom kiše i kundacima sjeverca,
zgonili vjeru u čuturu, pa u njoj tražili Hrista,
ali kaursko kopile, kulučar ne prista.
Nego svakoga petka, ni mrgodan ni kivan
dolazi na svoj kamen kao na carski divan.
Poslije mnogo ljeta, izmiriše se na groblju,
pa sad i Okuke iz pune zobnice zoblju,
iz mrsne šake, iz rajskog kusaju vrta,
dok ćuti bogomolja kamenom poduprta
po kome dijak lišaj i mahovina tiha
krišom prepisuju stranice oktoiha.“
ZADRUŽNI DOM JEDNO, FEJSBUK DRUGO
I sama priča o naknadnoj sudbini Okukinog kamena grana se u više rukavaca: jedni vele (poput Nevesinjca Jove Savića iz Banjaluke) da je imao dimenzije 80 x 80 x 80 centimetara, da je razbijen i ugrađen u Zadružni dom u Ulogu 1948. Drugi nedavno, preko Fejsbuka, poručuju – sačuvan je; neki su ga nakon obnavljanja džamije iz džamijskog dvorišta odgurali u potok Trebušu, ali su ga potom neke Okuke dogurale do ograde tog dvorišta i tražiće da bude vraćen unutra! Jeste? Nije? Ne znam.
ČETIRI PIJETLA NAKON KUGE
Mnogo ljeta kasnije od „zbitija“ opjevanih u Sladojevoj pjesmi, nomadskim putevima, odozgo od Nevesinja, na planinu Hrgud, iznad kraškog Dabarskog polja će prispjeti prekužnik Marko Okuka. Ono „prekužnik“ će mu uvijek ići ispred imena, kao siguran znak da je preživio kugu u starom kraju! I prve zore kad se rasanio, dolje iz polja čuće samo četiri pijetla, iz četiri jedine žive kuće u plodnom zelenilu Dabra...
-Taj naš predak Marko poslije će se spustiti sa planine u pitomo selo Predolje i biće najslavniji predak svih nas berkovićkih Okuka – iz Predolja, Zanoglina, Blaca i Potkoma – objašnjava mi Vojinov sin Ljubomir Okuka.
-Po čemu, čućete kasnije – nastavlja Ljubomir – a prvo da kažem da je Marko bio sluga kod Zeća na Vlahovićima (današnjem ljubinjskom tlu). Kao dobrog slugu, Zećo ga oženio, koliko pamtim predanje, nekom Milevom Vrtikapom iz ljubinjskog sela Ivice, a potom nagovorio da stupi u tursku vojsku... I kako se Marko vraćao s vojevanja kod kuće bi zaticao novog sina. Imao ih je četiri... Stekavši novac kao vojnik, i dobivši kao prvi Srbin na ovom terenu tapiju da može imati svoje imanje, odvojio se od Zeća i kupio posjed na planini, na Hrgudu, gdje se jako uspješno nastavio baviti stočarstvom. Ovce su mu se, vele, hiljadile! I kao što svako veliko bogatstvo na planini ima za cilj spuštanje u dolinu, tako se i Marko spustio u pitomo selo Predolje ( na pet kilometara od današnjih Berkovića prema Stocu), tačnije u njegov dio Zlojovinu, koja se i dan - danas tako zove... Kad su mu četiri sina poodrasla, najstariji Miho je ostao na starini u Zlojovini, u Predolju; Jovan se nastanio u obližnjim Zanoglinama, Đuro na Blacama, preciznije u Potkubašu, a četvrti sin Risto naselio se u Potkomu...
KAO U „SEOBAMA“ CRNJANSKOG
I sad, nakon ovih Ljubomirovih rečenica zapitaš li mu oca Vojina „šta je dalje bilo sa ovim porodičnim stablima“ nećeš uspjeti zapisati da imaš tri pera puna mastila, a slušaćeš epizode o Okuki tobdžiji sa Vučijeg dola... o Okuki kolonisti u Gajdobri... i drugom u Beloj Crkvi... o onom jednom u Kanadi... o Okuki (Đuri) što se u planini objesi zbog očevog šamara i radi nevjeste Mande.... o bogatom Okuki s punim šeširom zlata, što ga potroši na bračno putovanje „i pogibe s motora“ (hoće se reći u padu s motora)... o Okuki koga šamanističkom snagom spasi jedna stuha iz Stoca, koju je on prethodno spasio od ljutih kerova na Hrgudu... Ma, kao da si u „Seobama“ Miloša Crnjanskog, ali neću sad o tome.
Molim Ljubomira Okuku da završi započeto... A Ljubomir će:
-Odvešću te u naše groblje u Predolju da vidiš spomenik najdugovječnijem Hercegovcu. To je onaj naš Marko Okuka o kome sam ti počeo priču... Umro je 1896. a na kamenom krstu mu stoji uklesano da je „poživio 127 godina“... Znači, rođen je 1769.
MAHOVINA I TIHA NADA
Lišajevi i kiša ne dozvoliše našem solidnom fotoaparatu da kontrastno usnimi ono „poživio 127 godina“, ali se pipanjem kamenih znakova to dalo vrlo jasno zaključiti.
Onaj uloški i ovaj predoljski kamen (oba s lišajevima i mahovinom tihom), u stvari, korice su jedne velike knjige o Okukama, koju će možda jednom neko i napisati.
Možda; nikad se ne zna šta nosi budućnost nakon ovako bujne prošlosti, ni ko i kako dolazi s novim vremenima... U tome i jeste čar života na ovim tvrdim, kamenitim prostorima.
